Oduor: Kapitalizam nije prirodno društveno uređenje

Veliki teoretičar ranog kapitalizma, Adam Smith je u svom djelu Bogatstvo naroda rekao da

Niko nikada nije vidio da su dva psa između sebe izvršila poštenu i namjernu razmjenu i zamijenila jednu kost za drugu. Niko nikada nije vidio da je neka životinja svojim gestima ili specifičnim glasanjem drugoj životinji poručila da je nešto njeno, a da nešto pripada drugoj životinji ili da je spremna da izvrše razmjenu.

Ovim se, naravno, implicira da je karakteristika koju je Smith nazivao “sklonost ka prevozu roba, trgovanju i razmjeni” jedinstvena za ljudsku vrstu. Privatna imovina i privatno vlasništvo, a uz to, i razmjena i prodaja takve privatne imovine, su karakteristike ljudske vrste koje su joj prirođene poput hodanja ili razgovora. Ako su ove karakteristike jedinstvene kada je ljudska vrsta u pitanju, onda, ide dalje ova tvrdnja, kapitalizam sam po sebi predstavlja samo objedinjavanje ovih karakteristika na nivou društva u cjelini, pa je stoga kapitalističko društvo ono u kojem je ljudska priroda konačno oslobođena.

Za kritičare kapitalizma ova vrsta prelaza – od nejasne i pretpostavljene generalizacije o ljudskoj prirodi na tvrdnju o neophodnosti postojanja čitavog jednog sistema društvenih odnosa – uvijek se činila malo prebrzom. Prihvatiti da ljudi ponekad postupaju i razmišljaju u skladu s tržišnim principima posve je drugo u odnosu na tvrdnju da ljudi svoje društvo uvijek strukturiraju na osnovu te logike.

Ono što razlikuje kapitalizam od puke tržišne aktivnosti, kako je primijetila marksistička politička teoretičarka Ellen Meiksins Wood, leži u tome da je kapitalističko društvo ono društvo u kojem su drušveni odnosi „ugrađeni u ekonomiju“, a ne obrnuto da je „ekonomija ugrađena u društvene odnose“. Pod ovim se misli da složenost kapitalističkog načina proizvodnje ne možemo objasniti samo na osnovu niza potencijalnih ljudskih motiva i želja. Ono što je karakteristično u kapitalizmu nije samo dominacija principa koji se zasniva na “prevozu robe, trgovini i razmjeni” nego da su ljudi prisiljeni upravljati svojim životima na principima transakcije i robne razmjene. Ne radi se o pukom izboru nego je u pitanju primoranost.

Istorijski trenutak

U kapitalizmu, mnogi drugi aspekti ljudske prirode – poput potrebe za ljubavlju, solidarnošću i individualnošću – postaju sekundarni u odnosu na vrijednosti vezane za nastojanje da se ostvari profit. Kapitalizam je, dakle, sistem u kojem je prevagnula jedna tendencija koja postoji u ljudskoj prirodi. Objašnjenja o postojanju kapitalizma koja se pozivaju na ljudsku prirodu, ili na trajno postojanje kvazikapitalističkih društvenih formacija, u krajnjem slučaju su problematična zbog toga što one razvoj čovječanstva na način na koji se on odvijao kroz istoriju smatraju nečim što je bilo neizbježno samo po sebi. Oni ignoriraju činjenicu da, kao što je tvrdio Marx, „ljudi sami pišu svoju istoriju.“ Bez ove spoznaje o našem utjecaju na razvoj društvenih sistema, ne samo socijalizam, nego i svaki drugi pokušaj zagovaranja ideje da ljudska bića mogu imati neku vrstu kontrole nad svojom sudbinom, osuđen je na neuspjeh.

Početkom kasnih 1970-ih, povjesničar Robert Brenner kritizirao je trend objašnjavanja kapitalizma putem pozivanja na protokapitalističke oblike ponašanja ili na društvene odnose. Ova objašnjenja, tvrdio je Brenner, počivala su na pretpostavci koju su i željela dokazati, naime na pretpostavci postojanja kapitalizma. Postojanje trgovine, baš kao i rasprostranjenost razmjene roba, nije samo po sebi bilo kapitalizam. Kapitalizam je sistem u kojem ti društveni odnosi dominiraju, njihovo samo postojanje nije dovoljno da se neki sistem definira kao kapitalizam.

Ranija objašnjenja nastanka kapitalizma pretežno su počivala na pretpostavkama postojanja prekapitalističkih tendencija, tvrdeći da su te tendencije postepeno postajale sve rasprostranjenije da bi u jednom trenutku postale posve dominantne, ili da su strukturalne promjene u demografskom sastavu feudalnog društva prevagnule u korist kapitalizma. Ova objašnjenja su problematična jer ne pojašnjavaju razloge koji su vodili ka razvoju kapitalizma baš u vrijeme kad se on razvio, odnosno u sedamnaestom stoljeću, i na mjestu gdje se razvio, odnosno na kišovitom otoku sjeverne hemisfere.

U Engleskoj u sedamnaestom stoljeću gotovo dvije trećine zemlje bile su u vlasništvu zemljoposjednika, a zemlju su obrađivali seljaci – zakupci. Prethodna dva stoljeća bila su obilježena nasiljem i sukobima seljaka i zemljoposjednika oko cijene zakupa i novčanih kazni koje su zemljoposjednici mogli naplaćivati seljacima. Brenner je primijetio da je pobjeda zemljoposjednika nad zakupcima dovela do stvaranja izuzetno nejednakih imovinskih odnosa koji su i danas obilježje zemljoposjedničkih odnosa u Engleskoj.

Iznos zakupnine zemljišta koju su u Engleskoj plaćali seljaci nisu više diktirali ni običaji ni tradicija nego tržišni imperativi. Iz ove nejednakosti, koja je bila rezultat pobjede zemljoposjedničke klase, stvoreni su su društveni preduslovi za pojavu kapitalizma. Ovaj poraz zakupaca omogućio je zemljoposjednicima da od svoje zemlje stvaraju velike farme koje su davali onim zakupcima koji su mogli osigurati veće prihode. To je zauzvrat vodilo ka formiranju tržišta zakupa gdje su se zakupci međusobno nadmetali ko će više povećati profitabilnost zakupljenog zemljišta.

Da je klasa zakupaca u prethodnom stoljeću bila uspješnija u svojoj borbi sa zemljoposjednicima, razvoj ove vrste odnosa između zemljoposjednika i zakupaca možda ne bi bio moguć. Pritisak da se osigura veća produktivnost zakupljenog zemljišta ulaganjem u novu tehnologiju i oslanjanjem na nadničarsku radnu snagu proizašao je iz obaveze da se zemljoposjednicima plati zakup zemljišta. Seljaci – poljoprivrednici koji nisu bili zakupci bili su relativno oslobođeni obaveze da sudjeluju u tržišnoj konkurenciji jer su kontrolu nad sredstvima za život imali u svojim rukama.

Za razliku od njih, seljaci – zakupci morali su osigurati odgovarajući prihod zemljoposjednicima kako bi nastavili živjeti na tim imanjima. Stoga su zemljoposjednici bili zainteresirani za poboljšanje produktivnosti zakupaca na poljoprivrednim imanjima. Rezimirajući Brennera u svojoj knjizi Porijeklo kapitalizma, Wood je napisala da su uslovi u kojima se zakupac našao od njega stvorili kapitalistu:

Zakupac je postao kapitalista ne samo zato što je uspio dosegnuti neki odgovarajući nivo ili osigurati prosperitet, pa čak ni samo zato što mu je njegovo relativno bogatstvo omogućavalo zapošljavanje nadničara (poljoprivrednici su čak i u drevnim društvima prije kapitalizma zapošljavali nadničare), nego zato što su ga odnosi sa sredstvima vlastite proizvodnje od samog početka podvrgnuli tržišnom imperativu, zajedno sa svim nadničarima koje je zapošljavao.

Šta oblikuje društvo

Suština teze Brennera i Woodove pokazuje da je, u konačnici, politički sukob – a ne neki apstraktni pojmovi ljudske prirode – taj koji određuje strukturu društva.

S obzirom na neke negativne osobine kapitalističkog društva zasnovanog na međusobnoj konkurenciji, lako je osjetiti neku vrstu nostalgije za pretkapitalističkim poimanjem ljudske prirode, oslobođene od korumpirajućih utjecaja tržišta. Postoji kompletna tradicija radikalne društvene kritike koja situaciju posmatra iz ove perspektive. Počevši od Rousseaua pa do savremenih kritičara kapitalizma, poput Rutgera Bregmana, protivnici eksploatacije često su tvrdili da je u ljudskoj prirodi, ako je ona prepuštena sama sebi, da se bez prinude okreće saradnji i harmoniji.

Koliko god bilo divno vjerovati da je sve što nam je potrebno za stvaranje socijalističkog društva već postoji u nama, takav način razmišljanja o ljudskoj prirodi je također nekoherentan. Za pojavu kapitalizma, jednako kao i za pojavu ropstva, medicine i umjetnosti, jednako se može reći da predstavlja izraz ljudske prirode. Ne biramo osnovne ljudske osobine i aktivnosti prema onome što volimo ili što nam se u tom trenutku čini pogodnim.

Za socijaliste, iako društvo često može biti mjesto prisile, kontrole i dominacije, ono je također mjesto gdje pojedinci razvijaju svoj puni kapacitet. Nadovezujući se na argumentaciju koju je pokrenuo Aristotel, socijalisti su često zastupali stajalište da u asocijalnom životu postoji nešto što nedostaje – nešto što čak nije prirođeno ljudima.

Poimanja Brennera i Woodove imaju težinu jer su pokazali da kapitalistički društveni odnosi nisu proizvod izbora pojedinca, niti izraz ljudske prirode u bilo kojem direktnom smislu. Kapitalistički društveni odnosi nastaju iz prinude do koje dovodi unutrašnja dinamika društvenog sistema. Ova dinamika prisiljava pojedince da zemlju smatraju robom za razmjenu, te da na taj način gledaju i na svoj rad i na rad svojih bližnjih.

Otvoreno govoreći, mogli bismo reći da kapitalizam stvara oblik društvenosti koji je u svojoj osnovi antisocijalan. Umjesto da nam dozvoljava da naše društvene interakcije budu uzajamno korisne, on ljude dovodi u poziciju u kojoj oni postaju konkurencija jedni drugima. Moraju postojati odgovarajući uslovi da bi se gajio stvarni oblik ljudske prirode, uslovi koji zahtijevaju autoritet sposoban da se suprotstavi zahtjevima koje nam nameće postojanje tržišta.

Hegel, filozof koji je imao najveći utjecaj na Marxa, prepoznao je da društvenost koja svoju osnovu ima prvenstveno u tržišnim odnosima ugrožava istinski ravnopravnu interakciju među ljudima. Umjesto da služi kao sredstvo za razvoj individualnosti, ona otupljuje ljudsku subjektivnost. Za rad u kapitalizmu, Hegel je napisao:

Postaje još apsolutno dosadnije… vještina pojedinca postaje krajnje ograničena, a svijest tvorničkih radnika svedena je na potpunu apatiju.

Ono što je paradoksalno u ovakvoj situaciji je ustvari to da je kapitalizam pretvorio društvenost u oružje protiv društvenosti. Umjesto da interakcije obogaćuju ljude, one ih osiromašuju. Otkrivajući i upozoravajući na nehuman učinak tržišta na ljude, Marx je ogorčeno tvrdio da pojedinca kapitalizam lišava:

Vremena za obrazovanje, vremena za intelektualni razvoj, za ispunjavanje njegove društvene uloge, za građenje društvenih odnosa, za slobodno djelovanje osnovnih pokretačkih sila njegovog tijela i uma, pa čak i vremena za nedjeljni odmor… kakva glupost!

Reforma i ljudska priroda

Prošlo stoljeće predstavljalo je najozbiljniji pokušaj kritike kapitalizma. Umjesto da samo odbace autoritet tržišta, pri tome ne tražeći za njega neku zamjenu, socijalisti i socijaldemokrati pokušali su institucionalizirati oblike kolektivne moći. Svaki pokušaj suprostavljanja negativnim pojavama savremenog kapitalizma mora kao polaznu osnovu uzeti kritičku procjenu postignuća ostvarenih tokom prošlog stoljeća.

Osvrćući se na razvoj socijalnih institucija u poslijeratnom periodu, engleski sociolog T. H. Marshall pisao je o reformama koje je donijela poslijeratna laburistička vlada kao o jednoj vrsti radikalnog pokušaja ponovnog shvatanja načina na koji država ima moć nad tržištem. Marshall je ovu socijaldemokratsku transformaciju vidio kao razvijanje onoga što je on nazvao “socijalnim pravima”.

U njegovoj urednoj shemi, u osamnaestom stoljeću zabilježen je porast građanskih prava, koja su priznavala pravo na individualnu slobodu i pravo vlasništva nad imovinom; u devetnaestom stoljeću se pojavilo političko pravo, koje je podrazumijevalo pravo na sudjelovanje u vođenju društva; ali socijalna prava, koja je Marshall vidio kao radikalno postignuće dvadesetog stoljeća, bila su pravo na jednakost.

Važno je da su socijalna prava pružala način za borbu protiv tendencija koje su dovele do nejednakosti i da su se njima ugrožavali eksploatatorski odnosi koje su pojedinci mogli imati jedni prema drugima. Ta su prava uključivala regulisanje nadnica i uslova rada kroz kolektivno pregovaranje, rješavanje stambenog pitanja i uspostavljanje univerzalnog sistema obrazovanja i zdravstvene zaštite.

Marshall ove vrijednosti shvata na jedinstven način jer ih on, za razliku od savremenih branilaca današnje socijalne države, ne vrednuje na osnovu njihove mogućnosti da ublaže siromaštvo. U nekim slučajevima ovi programi mogu ublažiti siromaštvo, a u nekima ne:

Ovo pitanje je relativno nebitno… Ono što je važno je da postoji opće obogaćivanje konkretne supstance civiliziranog života, opće smanjenje rizika i nesigurnosti, izjednačavanje između onih s više sreće i s onima koji su imali manje sreće: između zdravih i bolesnih, zaposlenih i nezaposlenih, starih i aktivnih, neženja i očeva s velikim porodicama.

Cilj je stvaranje jednakosti, a ne ublažavanje siromaštva, te su ovi programi na taj način pomogli stvoriti društvenu osnovu za solidarnost. To su učinili politiziranjem pitanja kako živimo kolektivno, koje smo vrijednosti odabrali cijeniti kao društvo i kako želimo razumjeti sebe.

Iz tog razloga, Marshall se usprotivio lošoj zakonskoj tradiciji ublažavanja siromaštva na osnovu provjera imovinskog stanja koje se pojavilo za vrijeme novih laburista. Iako su ovi programi usmjereni ka najugroženijima kategorijama stanovništva pomogli da niko ne živi ispod određenog praga siromaštva, oni su također poslužili za stigmatiziranje siromašnih. Posljedica toga je ugrožavanje osnovnog principa socijalne države: principa da socijalna država postoji za sve.

Kad se neka usluga nudi svima time se izjednačava vrijednost svih onih koji je koriste. Socijalni stanovi više nisu stanovi za siromašne, već stanovi za sve. Glavni cilj ovog projekta radikalne društvene transformacije bio je borba protiv određene verzije ljudske prirode stvorene na osnovu uticaja tržišta.

Nažalost, od 1970-ih naovamo ugroženi su ovi pokušaji da se društvu pruži solidarnija osnova – ona u kojoj će se ljude poticati da djeluju na osnovu svog instinkta koji ih podstiče na uzajamno pomaganje, a ne na osnovu pohlepe i grabežljivosti. Iz ruševina socijalne države proizašla je obnovljena kapitalistička vizija u kojoj se vrijednost mjeri sposobnošću pojedinaca da se međusobno natječu i obespravljuju jedni druge.

No, oni koji su bili prethodnica ove kontrarevolucije nisu bili uvjereni da djeluju na osnovu nekih nepromjenjivih karakteristika ljudske prirode, nekog apsolutnog imperativa koji se provlači kroz stoljeća. Oni su zapravo shvatili su da je njihov projekat nepredvidljiv i iskonstruiran.

Govoreći za Sunday Times o svojim reformama 1981. godine, Margaret Thatcher je izjavila da je “ekonomija samo metod, a cilj je promijeniti dušu.” Ta perspektiva bila bi korisna za savremenu ljevicu. Za nas borba počinje prepoznavanjem ljudske prirode kao bojnog polja na kojem se mora voditi klasna borba.

#prevodi

Šta ne razumijemo o fašizmu
O toleranciji bolesti
Problem s filantropijom
Le Guin: O piscima i slobodi
Novi globalni ekonomski lider
Turska u sukobu sa svima
Cohenov duh u eri Trumpa
Carver: Strah 
Sartre i čudo rođenja
Zagonetna veza korone i sna
Antibiblioteka Umberta Eca
Borges, Márquez, Cortázar
Klein: Nona Flora
Žene koje su promijenile nauku
Zaid: Budućnost knjige
Daft Punk prije epiloga
Vincentovo pismo Theu
Sandomir: Flory, Flory…
Potop i klimatska katastrofa
Roth: Zombi demokratija
Kako pomoći Ujgurima
Afganistan – istine i laži
Bolničke covid statistike

Latifić: Treba i s parama znati
Duraković: Mačka dubrovačka
Bauer: Ivica Budalica
Jakubović: Tavan