Tehnologija
Kada je John Randolph pisao svoju prvu knjigu, o životu porodice Bakunjin u Rusiji XIX vijeka, raspolagao je brdima dokumenata za rad. “Pročitao sam na stotine, vjerovatno na hiljade pisama”, prisjeća se. “Sve te poruke bile su pedantno sačuvane i klasifikovane u porodičnim arhivama.” Bakunjini su temeljito ispričali svoj život i relacije u tim pismima prenoseći fascinantne pojedinosti budućim istoričarima kakav je Randolph, direktor Ruskog, istočnoevropskog i evroazijskog centra pri Ilinojskom univerzitetu u Urbana-Champaignu.
Ali šta bi se desilo da je na raspolaganju imao arhive fotografija i poruka s društvenih mreža? Neizbježno, forma i sadržaj preživjelih dokumenata oblikuju perspektivu svakog onog ko pokušava istražiti prošlost. Time se postavlja jedno zanimljivo pitanje za našu epohu: ako digitalni mediji opstanu dovoljno dugo da ih proučavaju istoričari budućnosti (mada to ničim nije zagarantovano), kako će to uticati na njihove prosudbe o nama kao osobama?
SMS-ovi, imejlovi i poruke na društvenim mrežama nude letimičan pogled na razvoj događaja i stavove koji se dijele. Istoričari budućnosti vjerovatno će imati produbljeno znanje o životu u našoj epohi zahvaljujući milijardama fotografija i videosnimaka. Biće u stanju da shvate tjelesni jezik i glasovne intonacije osobe iz 1990-ih, dok je naša predodžba o tome kako je to, na primjer, izgledalo 1390-ih relativno slaba. “Jedna od začuđujućih stvari koje se trenutno dešavaju je mogućnost da se dobije mnogo kompletnija i detaljnija vizija prošlosti, s mnogo više materijalnosti i boja”, objašnjava Randolph.
Filmovi i televizijske emisije, kao i lične fotografije, videozapisi i poruke na društvenim mrežama bilježe s izuzetnom podrobnošću način kako ljudi obavljaju svakodnevne zadatke. Pritiske koje trpe. Kako putuju, jedu i druže se. Nikad prije u istoriji čovječanstva nismo s takvom pretjeranošću dokumentovali najsitnije pojedinosti iz života.
Ko god istražuje istoriju prehrane, sporta, prevoza, slobodnog vremena ili bilo kojeg drugog vida naših života itekako uživa u svom poslu. Ali šta je s našim načinom mišljenja? S jedne strane, mnogobrojni korisnici neprestano tvitaju ili na netu objavljuju apdejte o sopstvenim mislima i osjećanjima. S druge strane, dugi i detaljni iskazi koje su ljudi nastojali zabilježiti u pismima prije nekoliko stotina godina mogu se smatrati rjeđom pojavom.
Plodni autori pisama nisu se zadovoljavali time da samo suho prenose zbivanja, oni su takođe pričali o događajima i osobnim reakcijama na njih. Spomenimo Mary Montagu, koja je uvela vakcinaciju protiv velikih boginja u Veliku Britaniju nakon što je tome posvjedočila u inostranstvu, i Horacea Walpola, čija su nas pisma izvijestila o čitavoj paleti društvenih promjena, uključujući zaluđenost Gruzijaca termalnim kupkama.
Danas su blogovi, dokumentarističke knjige i novinarstvo duge forme vjerovatno zauzeli mjesto pisama, iako se po definiciji radi o manje privatnim i potencijalno manje intimnim izvorima informacija. Katrin Weller, informatičarka na čelu tima za socijalnu analitiku i usluge pri GESIS-u, Institutu za društvene nauke Leibniz u Njemačkoj, smatra da bi, s obzirom na karakter aktuelnih društvenih mreža, istoričari budućnosti mogli ocijeniti našu epohu kao iznimno narcisoidnu – možda s pravom. Socijalni kapital je uvijek bio važan u ljudskom društvu, a taština zasigurno nije ništa novo. Ipak, Weller sugerira da neprestano objavljivanje selfija i samopromocija kroz apdejtanje statusa ukazuju na to da je veliki broj osoba danas itekako svjestan načina kako ih drugi percipiraju.
Činjenica da je ljudima toliko stalo do tog aspekta mogla bi zbuniti buduće istraživače. “Zamislite da obilazite galeriju ili muzejsku zbirku i gledate najuticajnije instagramere današnjice i ono što su objavljivali”, navodi Weller. Dok portreti iz XVII vijeka teže tome da prikažu plemiće i članove kraljevske porodice zato što su ovi bili dovoljno bogati da uposle umjetnike sposobne da uhvate njihove zajedničke karakteristike, vizuelni mediji koji će nas nadživjeti su možda pristrani na sebi svojstven način – u korist onih koji su bili najvidljiviji i najbučniji na vebu.
Društvena klasa uvijek igra važnu ulogu, ali danas praktično svako može ispričati sopstveni život na društvenim mrežama. A budući istraživači neće se zadovoljiti digitalnim arhivama. Tamo gdje ih još ima, pregledaće i fizičke artefakte koje ostavimo iza sebe.
Naročito jedan materijal će vjerovatno imati duži vijek trajanja od drugih: plastika. Ambalaža će, na primjer, sačuvati najrazličitije detalje o proizvodima koje smo kupovali, ali i o hrani koju smo konzumirali, korištenim sastojcima i načinu kako smo ih skladištili. (Danas je manje-više uobičajeno da nađemo plastiku staru nekoliko decenija u okolišu. Moja sestra je nedavno našla kesu čipsa staru 30 godina zakopanu u svom dvorištu.)
Jedna druga stvar biće očigledna budućim generacijama: proizveli smo velike količine otpada ne znajući stvarno šta da radimo s njim. Nadajmo se da će ljudi znati bolje upravljati stvarima u dolazećim vijekovima.
Saznati kako je izgledao svakodnevni život u XXI vijeku, mogao bi, prema tome, biti relativno lak zadatak u dalekoj budućnosti. Ali Weller napominje da jedno od najvećih pitanja koje svaki istoričar postavlja sebi o razdoblju koje istražuje glasi: kako i zašto su se značajni istorijski događaji odvijali baš onako kako jesu? Na primjer, zašto je taj i taj politički pokret dobio maha i kako se raširio? Društvene mreže će bez problema zabilježiti viralne mimove i poruke, ali to nije dovoljno da se objasni zašto je neka ideja osvojila populaciju.
“U našem dobu algoritmi oblikuju veliki dio naših života”, napominje Weller. To je fenomen koji današnji istraživači, uprkos uloženom naporu, ne uspijevaju shvatiti u potpunosti. Ako se unutrašnje funkcionisanje algoritamskih sistema ne sačuva za retrospektivnu analizu, njihov uticaj na tok istorije mogao bi na kraju postati svojevrsna misterija, džinovska crna kutija.
Takođe bi moglo biti teško, pa i nemoguće, saznati na koji način smo koristili veb-sajt kakav je Facebook, čak i ako se sadržaj ovovremenog Facebooka sačuva i učini dostupnim u godinama koje dolaze. Alexis Madrigal napominje u The Atlanticu da funkcionalne značajke veb-sajtova društvenih medija ne ostanu u memoriji svaki put kad se ti sajtovi ažuriraju ili prepravljaju. Ta ažuriranja takođe teže da budu veoma česta.
Povrh svega, plime i oseke političkih ideologija i strasti mogle bi nagnati buduće istoričare da se duboko zamisle. S obzirom na dezinformacije koje kolaju društvenim mrežama, mogli bi se zapitati zašto se početkom XXI vijeka jedan ograničen broj ljudi okrenuo teorijama zavjere prema kojima je Zemlja ravna, a vakcine “pretvorene u oružje”.
Teško je to dokučiti i danas, a kakav bi to tek bio poduhvat u budućnosti, kada niko od nas neće biti tu da o svemu tome svjedoči. Da li su algoritmi XXI vijeka izmanipulisali ljude do te mjere da je nekima mozak ispran? Izvjesne osobe su možda bile osjetljivije od drugih na privlačnost manipulativne komunikacije, ali koji je tačan razlog zbog kojeg su tako lako nasjele? Ista pitanja koja sebi postavljamo danas mogla bi se postavljati i u predstojećim vijekovima.
Jedna zabrinjavajuća mogućnost je da će se današnje digitalne informacije uzimati zdravo za gotovo u budućnosti. Zamislite da za sto godina ljudi pregledavaju stupce digitalnih novina, blogove i tvitove, i da se podjednako ne slažu o, na primjer, prednostima Brexita ili ponašanju bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa, zato što raspolažu ogromnim rezervama polariziranih poruka koje valja pregledati. “Ljudi će biti u stanju da gurnu ruku u kutiju i izvade šta im je volja, a problem će se sigurno proširiti, jednostavno zbog obima sadržaja”, tvrdi Randolph. Drugačije rečeno, današnje dezinformacije mogle bi na koncu izobličiti istoriju.
Ta mogućnost je veća zahvaljujući digitalnim medijima, jer veb funkcioniše kao džinovska “mašina za dekontekstualizaciju”, dodaje Randolph. Slike i videomaterijal često se pojavljuju bez ikakve informacije o porijeklu, datumu nastanka i autoru. Nije uvijek očigledno da li su modifikovani ili su ih generirali sistemi vještačke inteligencije poput Deep Fakea.
Tu zabrinutost dijeli Clare Miles, blogerica specijalizirana za istoriju, koju zanima kolika će biti informativna vrijednost mimova za buduće generacije. Današnji mimovi mogli bi se opisati kao politička karikatura iz XVIII vijeka koja je doživjela evoluciju. Vizuelno su privlačni i uglavnom sadrže neku živu i sardoničnu opasku ili komentar. Međutim, kao u slučaju pojedinih starih crtića, identitet i motivacije stvaraoca su uglavnom nepoznati. “U budućnosti, kada budemo proučavali mimove, možda ćemo morati da uzmemo u obzir da ih je stvorio neko ko je radikalno drugačije interpretirao određeni događaj ili temu, na temelju informacija za koje je vjerovao da su zaista stvarne”, piše Miles.
A danas naprosto toliko podataka cirkuliše vebom da bi, kroz nekoliko stoljeća, moglo biti teško pronaći elemente koji bi nas zaista prosvijetlili. “Mislim da ćemo u očima budućih generacija, kad je o arhiviranju riječ, biti isto što i tavan bogatog kolekcionara gdje se nalazi gomila svakojakih predmeta”, navodi Randolph. Istoričari će vjerovatno biti primorani da se oslone na metode nauke o podacima kako bi istražili i automatski organizirali arhive s ciljem da nađu potrebne informacije. Suprotno tome, puka hrpa informacija ostavljena u amanet budućim pokoljenjima mogla bi prošlost učiniti prilično bljutavom. Ljudi bi mogli, osnovano ili ne, pomisliti da već imaju dobru predstavu o životu u 2000-im na primjer i zauzvrat se zagrijati za 1800-e. Ali Weller ne vjeruje da će se to desiti. Buduće generacije bi se mogle i dalje diviti karijeri suosnivača Applea Stevea Jobsa ili decenijama pokušavati da shvate brze promjene u načinu života osoba koje su odrasle u današnjim zemljama u razvoju.
Možemo se zapitati da li će tvitovi i članci na blogovima koje ostavljamo iza sebe u potpunosti otkriti način kako je naše društvo promišljalo i nastojalo da svlada ogromne izazove poput klimatskih promjena. Šta smo učinili i zašto – ili zašto nismo?
Kao što kaže Weller: “Zanimljive priče će se pojaviti, šta god se desilo.”