Život je takav. Urednik se žali na autora, autor na pisca. U časopisu Jot Down, urednik Roger Domingo je istakao da je “jedan od temeljnih problema”, kad dođe red na objavljivanje, to da “većina autora ne zna kako da pridobije urednikovu pažnju”. Dao je nekoliko smjernica. “[Autor] ne zna kako strukturirati djelo, ne zna kakvi sve književni žanrovi postoje, ne zna da se tržište diferencira po žanrovima […]. Ne zna da, kada pošalje rukopis uredniku, ovaj neće stopirati sve poslove samo da bi se pozabavio njegovim tekstom. Moraš ga zavesti, ubijediti ga da se baci na čitanje.”
Pisac José Ovejero ukazao je u magazinu Diagnóstico Cultura na neke druge probleme vezane za tržište knjiga. “Ako određena knjiga postigne uspjeh, ako se dobro prodaje, tretira se kao da je i vrijedna – iako joj uspjeh niti oduzima niti dodjeljuje vrijednost. Zbog toga možemo vidjeti isprazne bezveznjakoviće kako na književnim festivalima debatiraju s ljudima od značaja, ili kako se u novinama pridaje veća važnost knjižurcima punim klišeja nego nekim ambicioznijim djelima”. Vjeruje da se ovaj fenomen javlja zato što je “naše okruženje prožeto konstantnim podražajima i danonoćnom ponudom zabave i distrakcija”.
Meksikanac Juan Pablo Villalobos kazao je Xaviju Ayénu u La Vanguardiji da prepoznaje “mnogo obmanjivača u modernoj književnosti […], ljudi koji glume patnju. Tajna povijest latinoameričke književnosti je povijest aristokracije i buržoazije. Kad vidim pripadnike tih elita kako konstruišu diskurs s okosnicom na ugnjetavanju, to mi izgleda kao užasna laž”. I iznosi jedno intrigantno razmišljanje: “Neki se izjašnjavaju kao pisci mada ništa nisu objavili, a mnogi i pokušavaju da to postanu. Zašto se voditelji televizijskih vijesti upuštaju u pisanje romana?”
U intervjuu koji je s njim vodio Miguel Ángel Villena za elDiario.es, Javier Cercas se stavlja u strastvenu odbranu popularne književnosti. “Ne postoje važni i nevažni žanrovi, već dobra i loša književnost. Prosto i jednostavno. […] Među književnim elitama postoji laž i praznovjerje da dobra književnost mora biti i za šačicu čitalaca […], a u isto vrijeme smatraju da je popularna književnost drugorazredna. Književnost mora istupiti iz katakombi jer, izgubi li vezu s popularnim, s pučkim, gotova je. Sve u svemu, za povezivanje kvalitete s malobrojnom publikom isključivo su odgovorni lakovjerno divljenje i snobizam”. I zaključuje: “u posao romansijera spada i to da se uvališ u nevolje i zagaziš u blato”.
Još jedan pobornik popularne književnosti je Éric-Emmanuel Schmitt. Za La Vanguardiju tvrdi da se njegovo djelo “uklapa u kanone komercijalne književnosti, budući da poseže za jednostavnim jezikom, nesretnim ljubavima, iznevjeravanjima, borbom za vlast, melodramatskim zastranjenjima i didaktikom”.
Pisac koji je jako zabrinut zbog toga što se zaboravlja velika tema korupcije u našoj književnosti je Javier Valenzuela. Svoje gnušanje saopštava Joséu Ramónu Alacrónu u magazinu Makma. “Autori i autorice krimića koji pišu o serijskim ubicama koji špartaju Iberijskim poluotokom vadeći utrobe jadnim djevojkama i ostavljajući leševe u nevjerovatnim položajima – autori romana punih krvi, sperme, vaginalnih sokova, crijeva i lošeg pisanja – govore o jednoj vrsti zločina koja jedva postoji u Španiji. […] Ali, naravno, tim autorima koje nagrađuju multimilionskim nagradama lako je pobjeći iz stvarnosti, pripovijedati o stvarima koje nikog ne uznemiravaju […]. Ako napišem roman o nekome ko putuje Biskajskim zaljevom ubijajući djevojke i upražnjavajući satanističke obrede, možda pokupim nagradu Planeta, a sa njom i masnu lovu. […] Narativna pornografija ima mnogo čitalaca.”
P.S. Vajar Jaume Plensa se povjerava Jordiju Corominasu na infoportalu El Confidencial da ne gaji lijepo mišljenje o arhitektama. “Da ne pominjem imena, ali javni prostor vrvi od nesporazuma, ne samo u umjetnosti, uključujući arhitekturu. […] Arhitekta često ne vodi računa o onom što se nalazi u njegovoj okolini, samo mu je na umu njegova zgrada, a to je uveliko naštetilo urbanizmu u cjelini. Umjetnik može pomoći arhitekti da pokaže da zgrade imaju dušu, a ne samo tijelo, koje ponekad toliko dominira da poremeti valjano funkcionisanje zajednice. […] Na žalost, javni prostor zavisi od mediokritetskih činovnika, ne od velikih mislilaca, već od malih službi koje se nameću, pa otud i njihovo divljaštvo. […] I umjetnike i političare pozivam na rizik, da slijede zajednički put, a ne da svako tjera svojim putem.”