Daft Punk prije epiloga

Vijest je odjeknula poput beata u Rollin’ and Scratchin’. Zagonetnim videom koji se pojavio na društvenim mrežama, jednostavnog naziva Epilog, Daft Punk je 22. februara objavio razlaz. Još od bučnog i grubog Homeworka iz 1997, duo koji je bio perjanica French Toucha slovio je za jedan od najčuvenijih i najuticajnijih elektro sastava. Njihov status su učvrstila još tri planetarno uspješna albuma, malo više u pop maniri, Discovery (2001), Human After All (2005) i konačno Random Access Memories (2013), koji će s hitom Get Lucky, donijeti Daft Punku četiri prestižne nagrade Grammy.

Već četrnaest godina Thomas Bangalter i Guy-Manuel de Homem-Christo, prijatelji još od gimnazije, nisu nastupali na koncertima, s izuzetkom nekoliko pojavljivanja na televizijskim priredbama. To je odsustvo pratila velika medijska suzdržanost, zajedno s tajanstvenošću koju su usvojili od samih početaka sakrivajući lica robotskim kacigama.

2013. Daft Punk je, što je rijetkost, pristao na razgovor za časopis Paris Match (br. 3339, 16. maj 2013).

Daft Punk probija led

Već dvadeset godina francuski duo iz temelja mijenja elektronsku muziku. Pored novog singla Get Lucky, koji se popeo na vrh liste najprodavanijih u Engleskoj, ove sedmice će objaviti svoj četvrti, razarajući album, što ne znači da će im maske pasti s lica. Rijedak intervju…

Reći da je ova ploča očekivana je eufemizam. Nakon albuma Human After All iz 2005. i velike međunarodne turneje koja je uslijedila, Daft Punk kao da se uspavao. Osim soundtracka za film Tron za kompaniju Disney, pariški duo izgledao je odsutno. Da li su se razišli? Ili otišli u penziju? Thomas Bangalter i Guy-Manuel de Homem-Christo nisu od onih koji podastiru svoj život na Facebooku i Twitteru. Ne, daftovci su vrijedno radili, poput istraživača koji svaki put žele predstaviti nešto novo i iznenađujuće. Za Random Access Memories izvukli su vinile iz djetinjstva, među kojima su Michael Jackson i Kool & The Gang. Bardovi robotske muzike su shvatili da su im potrebni pravi muzičari kako bi kreirali  nove pjesme. Album je više nego uspio: stvoren za ples, inteligentan, živ i s tehnološkom notom. Ako je suditi po tome, Daft Punk će i dalje vladati francuskom muzikom.

Paris Match: Vjerovali smo da ste se razišli, posvađali. Šta ste radili ovih osam godina?

Homem-Christo: Nisam čuo za glasine o razlazu… jer vrlo rijetko prestajemo s radom…

Bangalter: Poslije naše turneje 2006-2007, počeli smo raditi na nekim stvarima. Zatim nam se ubrzo ukazala prilika da napravimo soundtrack za film Tron za Disney. Bio je to novi izazov, prihvatili smo ne znajući da će nam to uzeti toliko vremena.

Homem-Christo: Na Tron smo potrošili dvije godine rada. Ali muzika nas još uvijek zaokuplja, nikad nismo napravili pauzu.

Bangalter: Još od naših početaka 1993, ne podnosimo besposličarenje. Kad radimo na nekom projektu, nikad nismo sigurni da ćemo ga i komercijalizirati. Ali svako iskustvo nas obogaćuje. Ja nas stvarno vidim kao istraživače koji prate različite tragove. Jedna staza donese plodove, druga ne.

Paris Match: Odakle taj izraziti zvuk sedamdesetih na ploči?

Bangalter: Intuicija. Radimo u zatvorenom krugu. Nikad nismo pokušavali da konkretiziramo očekivanja publike. Tako da je to kao da uđete u kino. Zavjesa se digne, platno je prazno i zamišljamo film koji bismo htjeli vidjeti. Ovog puta, naša prvobitna želja je bila da ritam mašinu zamijenimo bubnjarem, da koristimo manje elektronike.

Homem-Christo: Na ploči nastupaju trojica bubnjara, uključujući Johna JR Robinsona, koji je svirao pod paskom Quincyja Jonesa na Off The Wallu i Thrilleru Michaela Jacksona. Tu je i Omar Hakim, koji je debitovao sa Steviejem Wonderom kada je imao šesnaest godina. To su studijski muzičari iz sedamdesetih-osamdesetih, najveći virtuozi toga doba. I bili su na albumima našeg djetinjstva.

Bangalter: Naš cilj je takođe bio da nastavimo stvarati našu muziku, ali da promijenimo načine interpretacije i produkcije.

Paris Match: Jeste se bili umorili od elektronske muzike?

Bangalter: Ne, ali željeli smo snimiti ploču kakvu dosad nismo imali. Kad smo počinjali, borili smo se da pokažemo da se album može isproducirati kod kuće. Sada je to skoro postalo norma. Ali svaki uspjeh ne možeš postići sam. Film poput The Blair Witch Project košta možda 2.000 dolara, ali treba li se zato odreći ambicioznih filmova? Ne. Naša želja je bila da opet pravimo pomalo magičnu muziku.

Paris Match: Osjećaju se uticaji Michaela Jacksona, Kool & The Ganga… Ipak se inspirirate umjetnicima koji su prodali puno ploča…

Bangalter: S obzirom šta se u svijetu muzike desilo u posljednjih pet godina, prije imamo utisak da smo potpuno dekonektovani od ostatka svijeta… Iznjedrili smo jednu optimističnu ploču, odvojenu od vremena i današnje sumornosti. Daleko smo od nečeg na foru aktuelnog popa, koji se pomalo vrti u krug i nikako ne zvuči kao savremena muzika.

Homem-Christo: Kada stvaramo, nismo svjesni onog što se dešava oko nas.

Bangalter: Samo imamo utisak da nudimo jedan muzički prijedlog koji je protivan aktuelnom kontekstu. Ali mi smo perfekcionisti, za sve to nam trebaju godine…

Paris Match: Šta zamjerate aktuelnom kontekstu?

Homem-Christo: Mainstream je dosta siromašan… Premda ima puno dobrih grupa.

Bangalter: Koje ne puštaju na radiju.

Paris Match: A Phoenix? Lana Del Rey?

Bangalter: To su izuzeci.

Homem-Christo: Općenito govoreći, pop ima jednoličan zvuk, isti i kod hip hopa i kod elektronike. Kompjuteri su zavladali čovječanstvom…

Paris Match: Get Lucky je postao hit odmah po izlasku. To vam je bio cilj?

Bangalter: Ne pravimo muziku da bismo prodavali ploče. Da je tako, vjerovatno bismo izbacivali više albuma, težili za većom popularnošću…

Paris Match: Ali vi ostavljate utisak da dobro vladate mašinerijom za komunikaciju, recimo vaš strogo kontrolisani imidž, tizeri koje ciljano šaljete tamo-vamo…

Bangalter: Daft Punk nije mašinerija!

Homem-Christo: Sedamdesetih godina, povodom izlaska velikih albuma, komunikacija je uvijek išla preko postera i televizijskih reklama. Preuzeli smo fazon koji je već postojao. Možda to stvara dojam da smo sveprisutni, ali tu ne možemo ništa učiniti. Imamo budžet kudikamo manji od nekog brenda za parfeme ili cipele!

Bangalter: Ne prihvatam vašu aluziju da smo mi jedna organizovana mašinerija ili da pravimo muziku da bismo prodavali ploče. Takvo razmišljanje je baš u francuskom duhu… Budući da smo izbacili četiri albuma u dvadeset godina, smatram da smo potvrdili maksimalni umjetnički integritet. Nismo jahali na valu uspjeha. U Francuskoj uvijek postoji cinizam te vrste… Da smo profurali elektroniku na ploči, optužili bi nas za oportunizam.

Paris Match: Samo vas pitamo! Vaša ploča je postigla ogroman uspjeh.

Bangalter: Možda, ali vaša pitanja su pristrana. Izlazak ploče organiziramo na naš način. S javnošću komuniciramo malo, što je uvijek bio slučaj i zaista, kada pustimo petnaest sekundi muzike, čini nam se kao da smo onaj ujak na porodičnoj večeri. Koji rijetko govori, ali kad progovori, svi ga slušaju. Naš ritam komunikacije je svakih pet godina, štaviše svakih osam godina, dok je kod većine umjetnika to svakih pet minuta na Twitteru! I zato, da, postepeno skidamo veo s naše muzike prije izlaska ploče, hoćemo da pobudimo žudnju, da zavodimo. A naša želja, nakon kraha industrije ploča, jeste da budemo primjećeni i slušani. Pravimo stvari oslanjajući se na kućnu radinost puno više nego što biste pretpostavili… Ova ploča je pripremljena bez diskografske kuće, u potpunosti u našoj režiji. Definitivno nismo mašinerija, iako je ironično to reći pošto se predstavljamo kao dva robota…

Paris Match: Kako izgleda vaša svakodnevica?

Bangalter: Svakodnevica nam je kao kod vajara koji ide u atelje i pokušava razne fore. Umjetnik je marginalac čiji je život odvojen od stvarnosti.

Paris Match: Znači, francuska politika vas ne zanima?

Bangalter: Ne dajemo mišljenje, to je sve. Mi ne očitavamo lekcije, nemamo unaprijed prežvakane ideje o svijetu u kojem živimo.

Homem-Christo: Da se pozabaviš samim sobom, to je već prilično teško.

Paris Match: Kad god se govori o francuskom uspjehu na međunarodnoj sceni, obično se pominje Daft Punk. Dira li vas to?

Bangalter: Postavimo malo stvari na svoje mjesto. Postigli smo veliki uspjeh 1997. i 2001. I to je to. Otad, pojedini francuski umjetnici prodaju puno više od nas.

Homem-Christo: To je za nas dosta apstraktno. Nismo prikovani za TV, ne čitamo previše novine. Trenutno mi se čini da se više priča o Phoenixu nego o Daft Punku. Kažu mi da se naš singl svugdje pušta, ali ja ga lično nisam čuo…

Bangalter: Naš biološki ritam je drugačiji od ubrzanosti kojom svijet napreduje. Mi smo spori, dekonektovani… Čudno za robote, zar ne?

Paris Match: Da li će Daft Punk trajati još dugo?

Homem-Christo: Od samog početka imamo sreću da radimo samo ono što želimo. Usudili smo se da pokušamo i nastavićemo tim putem dok god nam se sviđa. Prodaja je nebitna…

Bangalter: Zadovoljni smo što se ničeg ne stidimo. U šoubiznisu ili politici, čovjek uvijek ima dojam da se mora kompromitirati prije ili kasnije. Nama se to nikad nije desilo. Uvijek smo se opredjeljivali za ono što smo u dubini osjećali, što smo istinski voljeli. Suprotno onima koji imaju neki cilj i spremni su na sve da ga ostvare, mi nismo imali nikakvih očekivanja, izuzev da pravimo muziku iz dana u dan. Tu se ništa nije promijenilo dvadeset godina.

#prevodi

Šta ne razumijemo o fašizmu
O toleranciji bolesti
Problem s filantropijom
Le Guin: O piscima i slobodi
Novi globalni ekonomski lider
Turska u sukobu sa svima
Cohenov duh u eri Trumpa
Carver: Strah 
Sartre i čudo rođenja
Zagonetna veza korone i sna
Antibiblioteka Umberta Eca
Borges, Márquez, Cortázar
Klein: Nona Flora
Žene koje su promijenile nauku
Zaid: Budućnost knjige
Vincentovo pismo Theu
Sandomir: Flory, Flory…
Potop i klimatska katastrofa
Roth: Zombi demokratija