Klein: Nona Flora

Flory Jagoda, sefardska kantautorica i pjevačica rođena u Sarajevu, koja je preživjela Holokaust, poznata i kao osoba koja je svijetu predstavila ladino muziku, preminula je prošlog mjeseca u 97. godini.

Cijelog života Jagoda je bila zaljubljena u svoj maternji jezik – ladino. Za mnoge je njeno ime prva asocijacija na sefardsku i jevrejsku muziku Balkana.

“Njenom smrću izgubili smo ne samo jednu skoro stogodišnjakinju koja je govorila ladino, već i centralnu žensku figuru sefardske tradicije koja je smatrana nonom (bakom) ladino jezika”, rekao je Bryan Kirschen, profesor ladino jezika na Univerzitetu Binghamton. “Kroz svoju muziku i jezik upoznala je svijet s judeo-španskim.”

Tokom muzičke karijere objavila je nekoliko albuma tradicionalne sefardske muzike. Međutim, najpoznatija je njena originalna kompozicija kojom se slavi Hanuka, Ocho Kandelikas – u prijevodu Osam svjećica – koju je napisala u svojim šezdesetim.

Ovu poznatu pjesmu obradili su umjetnici iz cijelog svijeta, uključujući i Idinu Menzel.

“Prije njenih albuma komercijalna sefardska muzika zaista nije postojala, bar ne u Jugoslaviji”, objašnjava dr. Eliezer Papo, Jevrej rođen u Sarajevu, koji je sada direktor Centra za ladino kulturu Moshe David Gaon na Univerzitetu Ben-Gurion. “Ona je bosansku sefardsku muzičku tradiciju koja se prakticirala u kućama prenijela u javni prostor.”

Mladost obilježena tugom i pjesmama

Jagoda je rođena 1923. godine kao Flora Papo u sarajevskoj jevrejskoj porodici. U to vrijeme grad je bio dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, iako će zemlja uskoro promijeniti svoj naziv i postati Kraljevina Jugoslavija.

Doktor Papo je pojasnio da, uprkos istom prezimenu, prema njegovim saznanjima njih dvoje nisu u srodstvu.

“U Sarajevu je (prije rata) bilo 268 domaćinstava prezimena Papo. Obično ako neko tvrdi da je Jevrej iz Sarajeva, a ne preziva se Papo, a Papo se ne preziva ni njegova majka ni njegova baka, tetka ili ujak, onda vjerovatno zapravo i nije iz Sarajeva”, kaže on.

U vrijeme kada se rodila, Jevreji su činili skoro petinu ukupnog stanovništva Sarajeva i bili su sastavni dio dinamičnog i užurbanog gradskog života. Većina sarajevskih Jevreja bili su Sefardi, potomci porodica koje su u Sarajevo došle za vrijeme osmanlijske vladavine bježeći iz Španije, a jedan manji dio aškenazijskih Jevreja došao je u grad nakon dolaska Austrougarskog carstva krajem 19. stoljeća.

Njihov svijet su u potpunosti uništili nacisti i njihovi hrvatski saveznici, ustaše.

Kada su nacisti okupirali Jugoslaviju 1941. godine, zemlju su stavili pod svoju kontrolu i kontrolu takozvane Nezavisne države Hrvatske (NDH), nacističke marionetske države pod rukovodstvom ustaške stranke i njenog poglavara Ante Pavelića.

Ovaj region – koji je danas područje Hrvatske i Bosne i Hercegovine – se velikim dijelom našao pod ustaškom kontrolom. Taj režim je slijedio naciste i njihove metode u progonu Jevreja, uz progon romske populacije, kao i stanovništva srpske nacionalnosti.

Kao dijete već je pokazivala muzički talenat. Tokom govora koji je održala u Muzeju Holokausta u SAD-u, Jagoda se prisjetila kako je pokušala otići na čas kod svoje nastavnice muzike, ali su je otjerali podrugljivim zvižducima jer je bila prisiljena nositi traku sa slovom „ž“ – početnim slovom srpskohrvatske riječi Židov.

Pod ustaškom vlašću ubijeno je više od 10.000 sarajevskih Jevreja od ukupno 12.000 koliko ih je u Sarajevu živjelo prije rata, a većina ih je stradala u Jasenovcu, takozvanom Auschwitzu Balkana. Međutim, zahvaljujući njenim roditeljima koji su naslutili šta će se desiti, Jagoda je uspjela izbjeći sudbinu velikog broja Jevreja. Tokom okupacije, njena porodica se preselila u Zagreb koji je ubrzo postao glavni grad NDH. Porodica je odlučila da Flory vozom otputuje u primorski grad Split, koji je u to vrijeme bio pod italijanskom kontrolom, a putovala je s lažnim dokumentima kako bi prikrila identitet.

Budući da se bavila muzikom i u svojim tinejdžerskim godinama, putem od Zagreba do Splita je svirala harmoniku. Bila je uvjerena da joj je to spasilo život jer joj za vrijeme cijelog putovanja niko nije zatražio kartu ili neki dokument. Stražari i njeni saputnici u vozu su putem pjevali s njom, ispričale su Jagodine kćerke Lori i Betty u intervjuu bosanskim dnevnim novinama Oslobođenje.

Ostatak familije joj se ubrzo pridružio u Splitu i rat su uspjeli preživjeti krijući se na otocima u Hrvatskoj, a kasnije i u Italiji.

U Italiji je upoznala i zaljubila se u svog budućeg supruga, oficira u američkim zračnim snagama Harryja Jagodu, i s njim je otišla u Sjedinjene Američke Države.

Rock zvijezda jugoslovenskih Jevreja

Iako je od vremena u kom je Flory Jagoda živjela u Sarajevu prošlo skoro cijelo stoljeće, preostali pripadnici jevrejske zajednice u njenom rodnom gradu još uvijek je se rado sjećaju.

Nakon što su preživjeli dva svjetska rata i jugoslovenske ratove iz devedesetih tokom koji je Sarajevo skoro četiri godine bilo pod opsadom, u gradu sada živi tek 500 Jevreja.

Papo se prisjeća kako je izgledalo kada je sarajevska jevrejska zajednica prvi put otkrila Jagodinu muziku. “Prije Kantikas di mi Nona, njenog prvog albuma, bilo je nekih događaja poput seder večera koje bi se završavale uz pjesmu na ladinu ili su to bile pjesme koje biste s vremena na vrijeme čuli od tetke ili bake”, prisjeća se Papo. “Ali, da neko mlad uzme gitaru i zapjeva pjesmu na ladinu – to je bilo nečuveno prije nego što se Flory pojavila. Koncerti sefardske muzike? Toga uopšte nije bilo!”

Kada je njena muzika počela postepeno prodirati u tadašnju još uvijek komunističku Jugoslaviju, odmah je postala hit. “Odjednom ste mogli čuti Flory u svakoj jevrejskoj kući u Sarajevu”, kaže Papo. “Slušali su je u Americi! Nismo mogli vjerovati.”

U to vrijeme u Jugoslaviji je postojalo nekoliko lokalnih rock bandova, a popularna muzika je još uvijek u velikoj mjeri bila pod uticajem američke muzike.

“Svi su svirali jazz, rock i punk, a onda smo iznenada otkrili da se i u Americi sluša bosanska sefardska muzika”, kaže Papo. “Mislim da smo trebali vidjeti da to dolazi iz Amerike da bismo uvidjeli da naša muzika zaslužuje da se izvodi i izvan krugova naše zajednice.”

Za generaciju koja je odrastala tokom devedesetih, Jagodina muzika je već bila sveprisutna i predstavljala je važnu sponu s izgubljenim svijetom njihovih roditelja, baka i djedova. “Odrasli smo uz pjesme koje je ona izvodila i komponirala”, kaže Igor Kožemjakin, kantor jedine preostale sarajevske sinagoge. “Njena muzika bila je soundtrack svih naših okupljanja.”

Za Kožemjakina, Jagodina muzika je omogućila njegovoj generaciji da osjeti povezanost s onim što je bila predratna Jevrejska zajednica u Sarajevu. “Slušajući njene pjesme mogli smo čuti kako bi bilo živjeti u velikoj zajednici, da se Holokaust nikada nije dogodio”, kaže on. “Ona je također bila naš ambasador, ne samo sefardskih Jevreja, nego je predstavljala jedinstvenu jugoslovensku jevrejsku kulturu i pokazala je svijetu kako je ta kultura izgledala i kako je zvučala.”

Vlado Andrle, još jedan sarajevski Jevrej, sjeća se kako je zvuk Jagodine muzike u školi Jevrejske zajednice predstavljao oazu mira i sigurnosti tokom burnih godina rata u BiH i opsade Sarajeva.

“Nedjeljna škola (Jevrejske zajednice) zaista je tokom tih godina predstavljala oazu. Ne sjećam se svih aktivnosti koji smo imali u školi, ali se sjećam muzike Flory Jagode… Čak i danas, kad čujem njenu muziku još uvijek mi se javlja taj osjećaj sigurnosti”, kaže Andrle.

Tokom tih godina, Jagoda je bila vrlo angažirana na prikupljanju sredstava za jevrejske zajednice širom zemlje koja je u kratkom roku postala poznata kao bivša Jugoslavija.

Inspiracija za druge sefardske muzičare

Prije raspada Jugoslavije, Jagoda se 1985. godine vratila u Sarajevo u okviru koncertne turneje po cijeloj zemlji.

Ta koncertna turneja imala je velikog uticaja na bar jednu lokalnu jevrejsku porodicu, objašnjava Renato Kamhi, član grupe Ladino. Grupu je osnovao njegov otac Rašo Kamhi, nakon Jagodinog koncerta u Sarajevu 1985. godine. “Njegova cijela porodica je bila sefardska, ali su uglavnom govorili srpskohrvatski a ne ladino”, kaže Renato. “Kad je došao kući nakon koncerta, shvatio je da mora osnovati grupu i počeo je učiti njene pjesme.”

U roku od godinu dana, Ladino grupa Raše Kamhija je već nastupala na koncertima a do 1990. godine išli su na turneje širom Jugoslavije.

Kad su njegova djeca dovoljno odrasla, pridružila su se grupi nastavljajući zajednički muzicirati kao porodica.

“Ona mu je bila inspiracija”, kaže Renato Kamhi. “I on je to prenio na nas.”

Jagoda je snažno utjecala i na još jednog bosanskog muzičara Vladimira Mićkovića. Iako ne potiče iz jevrejske porodice, Mićković se zaljubio u bosansku sefardsku muziku. Imao je priliku pjevati s Jagodom tokom njene posjete Sarajevu 2010. godine.

“Nakon našeg koncerta rekla mi je da sam pjevao te pjesme s istom emocijom kao što ih je pjevala njena pokojna tia(tetka) Luna prije Drugog svjetskog rata”, prisjeća se Mićković. “Ta njena rečenica bila mi je najvažnija na svijetu… U tom sam trenutku shvatio da sam dio nečeg značajnijeg, održavanja u životu ove muzičke i jezičke tradicije koja je na Balkanu gotovo potpuno nestala.”

Mićković je još dugo nakon toga ostao u kontaktu s Jagodom i ona ga je ohrabrivala da uroni dublje u svijet sefardske muzike. On je trenutno u Sarajevu gdje radi na albumu koji se zasniva na Jagodinom repertoaru, pod radnim naslovom Ritrato de Flora, Florin portret. Na albumu će biti dosta numera uz harmoniku, u čast Jagodinog ratnog iskustva na putu vozom od Zagreba do Splita.

Ponekad heroji ne razočaraju

Za Papu i Kožemjakina susret s Jagodom bio je poput susreta s nekom mitskom ili istorijskom ličnošću.

“Znate, čitate Majmonida, ali zapravo ne očekujete da ćete ga upoznati”, kaže Papo, koji je na kraju imao priliku upoznati Jagodu na jednom jugoslovensko-jevrejskom festivalu kulture.

Kožemjakin je također imao čast da je upozna 2011. godine, tokom njene posljednje posjete rodnom gradu.

“Ona je stvarno bila nona kakvu smo oduvijek zamišljali, neizmjerno srdačna i susretljiva”, kaže Kožemjakin.

#prevodi

Šta ne razumijemo o fašizmu
O toleranciji bolesti
Problem s filantropijom
Le Guin: O piscima i slobodi
Novi globalni ekonomski lider
Turska u sukobu sa svima
Cohenov duh u eri Trumpa
Carver: Strah 
Sartre i čudo rođenja
Zagonetna veza korone i sna
Antibiblioteka Umberta Eca
Borges, Márquez, Cortázar
Žene koje su promijenile nauku
Zaid: Budućnost knjige