Zlokobna pobožnost Leonarda Cohena postala je spiritualni soundtrack za cinizam i haos oko nas.
Posljednje noći Republikanske nacionalne konvencije, 27. augusta 2020. godine, predsjednik Donald Trump i njegova porodica stajali su na dijelu krvavocrvenog tepiha pri dnu stepenica ispred Bijele kuće gledajući izvedbu Christophera Macchija, tenora s Long Islanda. Dok je gestikulirao natečenim rukama, Macchio je pogled uperio u daljinu, kriveći uglove usana u trumpovski smiješak. Pjesma koju je izvodio bila je Haleluja Leonarda Cohena.
Nacionalno vijeće Republikanske stranke je, naravno, zatražilo formalno dopuštenje za korištenje ove pjesme. A vlasnici prava Cohenovih pjesama su to, naravno, odbili, u skladu s dugom tradicijom za vrijeme Trumpove ere kada su isto tako postupili i Bruce Springsteen, Elton John, Neil Young, Phil Collins, Rihanna, Prince i Nickelback. Ali, naravno, Republikanci su se oglušili na odbijanje pa su ipak koristili pjesmu.
Cohen je na ovoj pjesmi radio pet godina, tokom kojih je popunio bar 80 svesaka s različitim verzijama stihova. Kada je objavljena, na njegovom albumu Various Positions iz 1984. godine, odmah je zvučala kao standard – Bob Dylan je tu pjesmu nazvao molitvom. Vremenom je postala njegova najpoznatija pjesma, možda poznatija i od samog Cohena. Njeno nepravolinijsko putovanje u središte pažnje, preko obrada Johna Calea, Jeffa Buckleyja i drugih, dovoljno je neobično da zaslužuje cijelu jednu knjigu. Tekst pjesme može biti o gotovo bilo kojoj temi – razočarenju, povlačenju između duhovnog i zemaljskog, božanskim svojstvima seksa – što ga čini posebno prilagodljivim. Pjesma je postala sastavni dio audicija za X-Factor, ukulele obrada na YouTubeu, dio filma Shrek. Iz Cohenovog vlasništva prešla je u domen opće kulture, gdje je bilo moguće pretvoriti je u banalnost i u kič.
I tako je ta pjesma došla do stepenica Bijele kuće, molitva o orgazmu otpjevana lažno pobožnom nasilniku i njegovoj kliki. Gesta je bila groteskna, ali ako je Trump na neki način htio uvrijediti duh Leonarda Cohena, vjerojatno u tome nije uspio.
Cohen je uvijek imao sklonost prema jeftinim stvarima i lošem ukusu – postoji razlog zašto je podržao jeftini Casio na albumu Various Positions, prije akustike svojih najpoznatijih albuma. Nikad mu se nije sviđao Frank Sinatra, a osjećao je da mu je puno bliži Dean Martin, zvijezda i šminker koji je često, uz zvučno samozadovoljno cerekanje, priznavao da nije Sinatra. Cohen je znao da je pjevanje više nego smiješna rabota i da bilo koji pjevač ne može biti daleko, u kosmičkom smislu, od Macchiovog blejanja s balkona Bijele kuće.
Čak i u Cohenovim spartanskim, rijetkim ranim radovima, može se osjetiti stalna sklonost ka melodramatičnosti: Navodno je naučio par akorda i držanje prstiju od španskog gitariste kojeg je kao tinejdžer jednom sreo u parku, a to mu je bilo dovoljno da na osnovu toga stvori cjelokupnu muzičku zbirku. To je stav osobe koja razumije da je stilu potrebno samo malo suštine na koju će se osloniti i da dramatični gesti imaju težinu sami po sebi. Pretpostavljam da bi se jedan dio njega kikotao Macchiovim zgrčenim rukama, koje kao da miluju komad govedine nevidljiv za sve osim za pjevača; njegovom visokom i neprirodnom fraziranju i nepotrebnom patosu visoke završne note.
Cohen je imao i dobar smisao za ironiju zbog čega bi se vjerovatno nasmijao na činjenicu da njegove riječi mogu lako promijeniti smisao kako bi utješile potencijalne tirane. “Neka oni koji me gledaju znaju”, rekao je jednom pričajući o vlastitoj karijeri, “da u ovome što ja radim ima neke prevare”. Kada je dva dana nakon izbora 2016. objavljena vijest o njegovoj smrti, tirani i prevaranti upravo su osvojili Bijelu kuću. U tom trenutku, dok se nacija okretala oko svoje ose, Cohen je otišao. Uvijek je imao besprijekoran osjećaj za dramatičnost i pravi trenutak.
Činilo se da tokom posljednje četiri godine Cohenova smrt poput duha progoni prostor otvoren u američkoj duši. Mnogi su se okretali Cohenovim pjesmama, slušajući njegovu muziku s novim intenzitetom, dajući mu značenje i neprekidno se vraćajući njegovim pjesmama što je neobično čak i kada se radi o umjetniku čije su pjesme u proteklih pola stoljeća među onim s najvećim brojem obrada. Tokom grozne zime Trumpovog predsjednikovanja, činilo se da su Cohenove pjesme sveprisutne, prolazile su poput utvara ili lebdjele poput oblaka.
U sedmicama koje su uslijedile nakon Cohenove smrti, Kevin Morby počeo je izvoditi Passing Through, folk standard koji je Cohen pjevao u svom stilu i objavio na albumu Live Songs iz 1973. godine, i zajedno sa svojim kolegom pjevačem i kantautorom Nathanielom Rateliffom izvodio na bis svake noći tokom turneje. Od tada je sveprisutan. Grupa Feist je 2017. godine snimila pjesmu Hey That’s No Way to Say Goodbye; Madonna je ponudila glam verziju pjesme Haleluja na Met Gala balu 2018. godine, okružena pjevačima koji su bili obučeni kao monasi. Father John Misty, koji ponekad djeluje kao šarmantni prevarant koji živi u Cohenovoj staroj kući jer je u nju nelegalno provalio i zaposjeo je, obradio je Cohena nekoliko puta, a 2020. godine, smatrao je prigodnim da snimi pjesmu Anthem s albuma The Future iz 1992. godine, i pjesmu One of Us Cannot Be Wrong koja zatvara Cohenov debitantski album iz 1967. godine. Dan Bejar iz Destroyera tvrdi da su Cohenovi albumi s kraja njegove karijere poslužili kao inspiracija za tešku i oporu obradu pjesme Have We Met. Pa čak je i Haim, grupa sklonija veselijim numerama nego dugim osjećajnim pjesmama, prošle godine izdala svoju čarobnu obradu pjesme If It Be Your Will.
Zašto smo se okrenuli muzici Leonarda Cohena s takvim novim intenzitetom? Ja sam ga s posebnom pažnjom slušao još od novembra 2016. godine – poražavajući izbori, psihološka propast i milostiva pauza u trenutku Cohenove smrti – naginjući se sve bliže, poput psa iz stare reklame za izdavača fonografa RCA Victora. Ima tu još nešto čega se nikako ne mogu riješiti, to je poruka koju pokušavam zabilježiti ili lekcija koju uporno pokušavam naučiti. Četiri godine kasnije, kako izlazimo iz haosa da bi se suočili s olupinom koja nakon haosa ostaje, još uvijek ga slušam.
Kada je Cohen umro, u toku je bilo predstavljanje njegovog albuma, You Want It Darker, koji je stvarao osjećaj podizanja zavjese prije prvog čina kaskadnog spuštanja u dubine duhovne krize u koju će zemlja u tom trenutku ući. U godinama koje su uslijedile ponekad sam imao osjećaj da mi se neko zlobno cereka. Ili da mi namiguje. Neko, negdje me je pokušavao podsjetiti: uvijek je bilo ovako. Okrutnost i haos su fabričke postavke u odnosu na koje trenuci varljive milosti stvaraju oštar kontrast. Želiš tamnije? Potpuno ću ti ugasiti vatru.
Bez obzira koju političku opciju podržavate, sve dominantnija izgubljenost i cinizam sada su u našoj kulturi postali norma. To je ta naša strana koja ima nešto zajedničko s Cohenom i kojoj je Cohen potreban. Kao da je on naš osobni Joel Grey, koji se vuče po pozornici našeg vlastitog Berlina iz dvadesetih godina prošlog stoljeća, gledajući nas uz saučesnički smiješak. Jedna od Cohenovih najciničnijih pjesama iz dana u dan na Youtubeu ima sve više komentara: “Svi znaju da tu nešto smrdi…/Svi znaju da dolazi kuga…/Svi znaju da je gotov rat/Svi znaju da su dobri momci izgubili.”
Činjenica da svi znaju da su stvari baš takve – to je ono što ga povezuje s duhom mnogo starijim od njega samog. To je mudrost evropskog kabarea, gorčina Weilla i Brechta. “Postoji nešto arogantno i ratovanju nalik u nastojanju da se uredi svijet”, jednom je primijetio Cohen. Imao je lakrdijaški duh osobe koja je znala kako je to glupo pokušavati. Upravo ga je taj osjećaj vodio tokom cijelog života.
Cohen je rođen za vrijeme Velike depresije u židovskom kraju Westmountu, izvan Montreala, gdje je živjela srednja klasa. Tako je s zgodne udaljenosti posmatrao kako prolazi Drugi svjetski rat. “Evropa, rat, društveni sukob … činilo se da nas ništa od toga ne dotiče”, jednom je rekao. Vidio je šta se dešava s Jevrejima u Evropi i shvatio je tamu koja će ga uvijek pratiti; ali imao je i opuštenu smirenost osobe sigurne da ga ta tama nikad neće u potpunosti obuhvatiti. Umro je baš u vrijeme kada se zavjesa počela spuštati na samom kraju ere liberalizma.
Gotovo svi koji su ga poznavali mogu potvrditi da je vodio očaravajući život. Janis Joplin i Joni Mitchell bile su mu ljubavnice. Jedina žena koja ga je definitivno prezirala bila je Nico – bio je toliko razočaran tom činjenicom da je o tome napisao pjesmu. Bio je pjesnik, bavio se najneperspektivnijim od svih zanimanja, a opet je nekako uspijevao prodavati nevjerovatne tiraže svojih knjiga poezije i prije nego što je uopšte postao rock zvijezda. O njemu su se snimali promotivni filmovi u kojima je on već u svojoj tridesetoj bio predmet obožavanja, a dok je sjedio u kafićima, razmišljajući i pijuckajući, već je imao i svoj krug sljedbenika. Imao je nevidljivu kartu za neku vrstu republike duše; gledati ga tokom više od pola stoljeća kako s lakoćom priča u intervjuima koristeći se pjesničkim opisima, bilo je kao gledanje mačke kako se poigrava s klupkom vune. U svim svojim javnim nastupima uvijek je djelovao staloženo.
Međutim, duboko iznutra razdirala ga je ambivalentnost. Uvijek je bio bolno svjestan da je njegov život lažan, stvar prevare ili pantomime, da njegova poezija i njegove pjesme jednog trenutka mogu zvučati jeftino, da bi već u sljedećem trenutku zvučale kao da ne poznaju nikakva ograničenja. “Dobri moj oče, pošto sam slomljen, nisam vođa dosadnog svijeta, nisam svetac za one što boluju, ni pjevač, ni muzičar, ni majstor bilo kog zanata, ni prijatelj vlastitim prijateljima, ni ljubavnik onima što me vole, ostaje mi samo moja pohlepa, što nagriza svaki trenutak koji nema veze s mojim suludim trijumfom”, napisao je u svojoj pjesničkoj zbirci The Energy of Slaves iz 1972. godine. Nastupi su za njega bili smiješna dužnost koja je nužna jer hrani ego i podebljava bankovni račun dok je istovremeno zbog toga imao napade samoprezira. Upravo ga je nelagoda u vezi s njegovim prisustvom u javnosti – za to je izgarao, toga se užasavao – oblikovala u osobu kakva je bio. Tako je rođen; nije imao izbora; rođen je sa zlatnim glasom kao darom.
Kasnije tokom karijere postao je poznat po razrađenom scenskom nastupu. Svi koji su ga gledali tokom beskrajnih koncertnih predstava u posljednjem desetljeću njegovog života, nosili su u sjećanju taj prizor s njegovih koncerata: mršavi starac u dobro skrojenom odijelu, s šeširom na glavi koji mu baca sjenu preko očiju, pred njim lijepe prostirke da bi mogao pasti na svoja potrošena koljena i pantomimom prikazati molitvu. Igrao je ulogu hotelskog pjevača, prevaranta koji pjeva dosadnoj publici dok ona briše usta tapkajući ih bijelom salvetom. Dio njegovog nastupa bilo je podsjećanje koje ide uz namigivanje, nota koju je uvijek ponavljao: Zapamtite, svi mi ovdje gore na pozornici se ponižavamo. Svi smo mi lažovi.
Njegov beskrajni umor od života je ono čemu se izgleda okrećemo u ovoj Trumpovoj eri, više nego ka senzualnosti ili šepurenju koje su ranije generacije izvlačile iz njegovog muzičkog kataloga. Umjetnici koji sada obrađuju njegove pjesme više tragaju za atmosferom, tonom – obraditi pjesmu Leonarda Cohena znači zapaliti nekoliko svijeća, prizvati ga. Ove jeseni, Aimee Mann obradio je turobnu pjesmu Avalanche za dokumentranu seriju HBO-a koja se bavi istinitim pričama o počinjenim zločinima, Perfume Genius izveo je pobožnu verziju pjesme Bird on a Wire za radio stanicu KCRW, a punk kvartet Porridge Radio snimio je sjajnu verziju pjesme Who by Fire u napuštenoj crkvi, pravoj Cohenovskoj pozornici.
Zapravo, neke od najvjernijih izvedbi njegovih pjesama nisu obrade, što nas dovodi do najvjernijeg stručnjaka i učenika Leonarda Cohena: Lane Del Rey. Pjevačica pravog imena Lizzy Grant ostavlja sličan utisak: tu je misterija očaravajućeg života dok je duša osuđena na propast, lutajući bespućima snježne kugle prepune nevidljivog čemera. U njezinoj muzici, kao i kod Cohena, sve loše se već desilo, ili se još uvijek dešava, a sve što preostaje je da dešavanja tek hladno posmatrate uz duševno rastrojstvo i pokušate svima oko sebe ponuditi spas putem gesti koje imaju odlike stila, duhovitosti i preciznosti. Usamljenost je seksi, a seks je samotan. U pjesmi Video Games, oralni seks zvuči tako usamljenički i tužno kao i u Cohenovoj Chelsea Hotel # 2 – pjesmi koju je, gle slučajnosti, obradila i Lana Del Rey.
I ona je fascinirana scenskim nastupom. Za Cohena, odvažnost da se vlada scenom možda je značila pravljenje iskoraka u safari odijelu i udaranje bičem, kao što je to činio tokom svoje prve velike turneje; za Lanu bi to moglo značiti postavljanje ljuljačke – uobičajenog prizora na seoskim trijemovima – da visi s plafona Hollywood Bowla. Pozornica je mjesto za priredbe, prostor u kojem zadržavate nepromijenjen izraz lica dok nastojite da budete što smiješniji i što fokusiraniji na svoju izvedbu. To je mjesto na kojem svima pokazujete koliki ste lažov i mjesto gdje svi vjeruju svakom vašem stihu.
Na svom albumu Norman Fucking Rockwell! iz 2019. godine, Lana je pretendovala da bude Cohenova zamjena – podrugljiva pjesnikinja koja nudi utješni trenutak kroz formalnost, umorni duh koji utješno stoji usred haosa. “Kultura je uzbudljiva /I ako je to to /bilo mi je fantastično”, s uzdahom kaže na The Greatest. Album se završava s pjesmom pod nazivom “Nada je opasna za ženu poput mene”. To je vrsta molitve, provizorna molitva koju možete podijeliti samo s jednom osobom na svijetu. Za vrijeme pustoši koja je u protekle četiri godine obilježila kulturu, nada je postala skoro metafizički teret – opterećeni ste željom da je sačuvate u vremenu kada svaki dan imate bezbroj razloga da je odbacite.
Nada, odsječena od dokaza, postaje vjera. Za svoju pjesmu Haleluja, Cohen je jednom prilikom rekao: “Bez obzira kako nemoguća bila situacija, dođe trenutak kada raširite ruke … i jednostavno samo izustite ‘Haleluja! Neka je blagoslovljeno ime Njegovo’.”
Bez obzira kako izgovoreno “Nada je opasna stvar” nikada ne može biti jednako zvučno kao Haleluja. Kao Cohen, i Lana piše kao pjesnikinja, žena čiji su život riječi, koja zna da nema ništa što bi zapravo stvarno mogla reći – “Pišem krvlju po svojim zidovima /jer moja olovka ne piše po listovima moje bilježnice”, šapuće. Melodija je ukrašena, uz duboke uzdahe i podsjeća na ranog Cohena, teče preko osam taktova i vraća se na prvobitnu notu kao bijela maramica bačena preko ramena. “Nada je opasna stvar za ženu poput mene”, uporno pjeva prije nego što pjesmu završi s još slabašnijim priznanjem, “ali ja se nadam,” dok pjeva s toliko zastajkivanja da se riječi skoro ne razaznaju. To nije gromka izjava koja dugo odjekuje, a nije ni pobjednički marš. To je ravnodušno i isprekidano haleluja.