Bonnerot: Kinšasa, magnetični velegrad

Treći grad po veličini u Africi i prvi frankofoni grad svijeta, kongoanska prijestolnica je jedna ključajuća metropola i ništa manje neuhvatljiva. Uprkos ekstremnom siromaštvu i vapijućem pomanjkanju infrastrukture, desetine hiljada ljudi nastanjuju se tu svake godine, zbijajući se u već prenapučene kvartove i hrleći za sirenskim zovom grada koji se pretvorio u mit.  

Posjetilac koji prvi put stiže u Kinšasu po pravilu otkriva noćni grad, zato što gotovo svi avioni na međunarodnim linijama slijeću kasno uveče. Kada napusti aerodrom Ndjili, odmah uranja u skoro potpun mrak: jedina cesta do centra grada slabo je osvijetljena, a nestanci struje su česti.

Duž puta nekoliko silueta se iskradu iz tame i iščeznu čim se pojave. Tu i tamo, iz malih gomila izgarajućih otpadaka uzdižu se gusti pramenovi dima i rumena svjetlost pod kojom se razaznaju konture poneke fasade izblijedjelih boja. Ali čovjek nema vremena da razgleda oko sebe: putnikov pogled je brutalno preusmjeren prema kolniku koji se, izjeden vlagom, sliježe, izbušen ogromnim kraterima koje umiju izbjeći samo prekaljeni vozači. Uz rub ceste, slupani automobili ostavljeni su na mjestu nesreće.

Nakon dvadesetak kilometara grad naglo mijenja lice: ulicama se razlijeva svjetlost, građevine rastu, a ceste se šire. Sa svih strana kričavi natpisi privlače oči: luksuzni hoteli i restorani, zapadnjački supermarketi i administrativna zdanja smjenjuju se Bulevarom 30. juna, jednom od žila kucavica kongoanske prijestolnice.

U podnožju nove novcate zgrade s deset spratova, impozantni džipovi sa zatamnjenim staklima parkirani su pod nadzorom pet-šest zaštitara u pohabanim uniformama. Sa spužvama i kantama vode u rukama nekoliko žgoljavih mladića vrijedno glanaca te automobile, dok pet spratova više, smješteni na prostranoj terasi od tikovine lounge bara, njihovi vlasnici koriste noćnu svježinu da bi razgovarali o poslu gosteći se libanskim mezetlucima, obilno zalivenim hladnim pivom, šampanjcem i viskijem uvezenim iz Evrope.

“Sve je moguće”

“Kinšasa je pomalo nalik na Njujork, ona je grad prepun mogućnosti”, izjavljuje Yves Kabongo, iskričavog pogleda i širokog osmijeha, koji otkriva zube na razdjeljak. Tog dana i on sjedi na toj terasi u centru grada, u košulji poznatog kreatora i sa svjetlucavim satom na ruci: svaki detalj u njegovoj pojavi drsko svjedoči o uspjehu. Četrdeset sedma mu je i pripada generaciji kongoanskih povratnika koji su se vratili u zemlju da bi investirali nakon dugih godina u inostranstvu. Rođen u Kinšasi u porodici s dvanaestoro djece, emigrira u Kanadu s roditeljima u svojoj osamnaestoj. Godinu dana kasnije upisuje se na Visoku poslovnu školu u Montréalu zahvaljujući stipendiji Nacionalne banke Kanade, koja ga zapošljava odmah po diplomiranju. Njegova karijera uzima maha, prelazi u Bombardier, kanadski gigant aeronautike, kupuje kuću, vodi “više nego udoban život”.

Onda jednog dana odlučuje da sve otkači i vrati se u Demokratsku Republiku Kongo. Godina je dvije hiljade četvrta. Zemlja se tek oporavlja od dva uzastopna sukoba, Prvog (1996-1997) i Drugog kongoanskog rata (1998-2003), koji su prema procjenama odnijeli preko pet miliona života. Politička nestabilnost je na vrhuncu: tri godine ranije, predsjednika Laurent-Désiréa Kabilu ubio je njegov tjelohranitelj u Kinšasi, a zamijenio sin Joseph, koji je tada imao dvadeset devet godina. Kongoanski i strani investitori bježe iz zemlje, ali Yves Kabongo njuši zgodnu priliku. “Iz haosa se rađa red”, izgovara samouvjereno, paleći cigaretu. “I što kažu u poslovnom svijetu: no risk, no reward.”

“Kad se vratiš u Kinšasu poslije godina provedenih u inostranstvu, moraš se znati readaptirati, moraš biti strpljiv”, nastavlja. Uz pomoć svog kuma, zaposlenog u MIBA-i, jednoj od najvećih rudarskih kompanija u zemlji, pokreće investicijski fond i triput bankrotira. Svakodnevne gnjavaže ga izluđuju: sistematsko kašnjenje uposlenika, beskrajne saobraćajne gužve, učestali nestanci vode i struje. Oni će na kraju postati izvor inspiracije za njegov posljednji investicijski projekat: hidrocentrala na rijeci Kongo u vrijednosti od 2.7 milijardi dolara za opskrbu rudarskog sektora. “Da nije bilo nestanaka struje, nikad mi ne bi palo na um da sagradim centralu”, objašnjava.

Na papiru Kinšasa i Demokratska Republika Kongo imaju sve uslove da postanu eldorado. Zemlja posjeduje najveće svjetske rezerve koltana, osnovne rude za proizvodnju smartfona. Zahvaljujući istoimenoj rijeci, Kongo bi mogao zadovoljiti preko 40% afričkih potreba za električnom energijom, prema određenim procjenama. Uprkos svemu, ta država bolno stagnira na 183. od 190 mjesta na rang-listi Doing business Svjetske banke, koja iz godine u godinu ukazuje na nepristupačnost poslovnog ambijenta i sveprisutnu korupciju. Ali Yves Kabongo je uvjeren da je loša reputacija zemlje, a naročito kongoanske prijestolnice, stvar narativa.

Nevidljiva granica

Skoro je 18 sati. Na bulevaru žuti ugruhani taksiji i minibusovi na izdisaju prave sve duže kolone, saobraćaj je gotovo zamrznut. Emocije ključaju, trube sirene. Oko vozila se skuplja roj uličnih prodavaca, koje zovu chayeurs, i nudi iscrpljenim vozačima “čistu vodu” u plastičnim vrećicama. Drugi prodaju zastave, maramice i razne druge predmete naslagane na glavama. Svi se nadaju da će im se do smrkavanja posrećiti koja novčanica kako bi smirili glad prije nego što se vrate u kvartove na periferiji, daleko, jako daleko od izobilja u centru grada.

Kongoanska prijestolnica podijeljena je na dvoje granicom nevidljivom za posjetioce, ali ugraviranom u duh i rječnik svih njenih žitelja. Na jednoj strani je općina Gombe, poznata pod jednostavnim nazivom Ville, sa svojim bogataškim vilama i golemim zdanjima. Sagrađena s obje strane Bulevara 30. juna, na obali rijeke, predstavlja bivšu kolonijalnu četvrt, koja je sada poslovni centar, mjesto gdje se skoncentrisala većina državnih institucija, banaka i krupnih preduzeća.

Dalje od slavnog bulevara nalazi se Cité, haotičan i divlje razgranat, sa svojim razvaljenim cestama, građevinama bez reda i prašnjavim ulicama prepunim smeća. Niko stvarno ne zna koliko duša tu živi. Broj od petsto hiljada stanovnika u vrijeme proglašenja nezavisnosti 1960. sada je skočio u Kinšasi na malo više od 14 miliona, prema UN-u. Izvjesni urbanisti govore o 15, pa čak 18 miliona. Posljednji popis datira od 1984. i otad Kinšasa ne prestaje da se širi. To je kozmopolitski grad, gdje je evidentirano više od 450 različitih etnija i gotovo isto toliko jezika, iako se francuski i lingala i dalje najviše upotrebljavaju. U potrazi za boljim životom, u grad se narod slijeva iz svih krajeva Konga, zemlje četiri puta veće od Francuske. Ljudi tu često žive u ekstremnoj ekonomskoj nesigurnosti – s jedva dva dolara dnevno u prosjeku.

“Dobro došli u moj dom!”

Kao i svako veče, Samy Ewingi, 26 godina, pješice prelazi dugu pješčanu stazu do kuće nakon mukotrpnog dana. S bratom, snahom i njihovo dvoje djece živi u kućerku od betonskih blokova na trideset kvadratnih metara u jednoj od novih četvrti Kinšase, Sicotra-Localu, koja se ne pojavljuje ni na jednoj mapi. Ovdje nema cesta ni tekuće vode, nestanci struje dešavaju se svakodnevno, ali kuće niču kao gljive poslije kiše uprkos prisustvu dalekovoda u neposrednoj blizini. “Dobro došli u moj dom!”, poziva stidljivim glasom gurajući vrata. Unutra, jednostavna zavjesa odvaja spavaću od dnevne sobe. Samy sjeda na mali, ulegnuti kauč na roza i ljubičaste kocke. Izbrijane glave, s tankom bradom duž vilične kosti, tirkiznim šalom od flisa svezanim oko vrata i u prevelikim farmerkama, šuti par trenutaka kružeći pogledom po golim zidovima sobička.

Samyju je tada svega dvadeset godina i živi u Kikwitu, u pokrajini Kwilu, 500 km od Kinšase. Stekavši univerzitetsku diplomu, predaje u jednoj maloj školi, ali, kao mnogi novoregrutirani profesori, ne prima platu i preživljava od roditeljske potpore, jedva 20.000 kongoanskih franaka (10 švicarskih) mjesečno. Te 2014, nakon samo četiri mjeseca držanja nastave, odlučuje da se baci u avanturu, kupuje kartu za autobus i pridružuje se bratu Junioru, koji se nastanio u Kinšasi 2005.

“Kada sam vidio bratovu kuću, pomislio sam da je uspio”, kazuje. Junior, koji radi kao zidar i zarađuje 50-80 dolara mjesečno, posuđuje mu 100 dolara. On onda kupuje kartice za dopunu telefonskog kredita i prodaje ih na malom uličnom štandu. “Mislio sam da je u Kinšasi sve lako, ali sam otkrio drugačiju stvarnost”, nastavlja. Dnevno radi i po dvanaest sati, a lopovi mu u više navrata pljačkaju robu. Gubi puno novca, a otac ga poziva nazad u Kikwit: majka mu je ozbiljno bolesna. Umrijeće za nekoliko mjeseci.

Samy se konačno vraća u Kinšasu 2018. da opet iskuša sreću. Mladić nalazi posao u privatnoj školi s platom od nekoliko dolara, dok sa strane radi kao povrtlar. Sve u svemu, zarađuje oko 20 američkih dolara mjesečno. Za njega i njegovu porodicu svakodnevica je komplikovana: sa svojim primanjima, jedva uspijevaju da plate kiriju (30 dolara mjesečno), struju (15 dolara), školski pribor za djecu i hranu.

Na pitanje da li bi više volio da se vrati u Kikwit, gdje je život jeftiniji, odlučno klima glavom: “U pokrajinama nema ništa za mlade, nema posla.” Zbog čega je još tu? “Zbog televizije”, odgovara bez oklijevanja. Oči mu zablistaju: “Mogu biti gladan, ali ovdje se bar imam čime zanimati.” Ovaj fan fudbala i FC Barcelone pojašnjava da su u Kikwitu rijetke porodice koje imaju televizor: “Nikad ne znaš, možda jednog dana nađem posao gledajući TV”, obznanjuje sa širokim osmijehom.

Uprkos svakodnevnim tegobama, oči novopečenih stanovnika se sjaje. Čini im se da uspjeh nikad nije bio tako blizu, iako su im bogatstva kraj kojih prolaze i prečesto nedostupna, skoncentrisana u rukama sićušne manjine. Po uzoru na Amerikance, Kongoanci obožavaju priče o munjevitom uspjehu, kakav je, recimo, postigao Jimmy En Tout Cas, koga je prije tri godine primijetio jedan zabavni kanal zahvaljujući pjesmi koju je pjevao na tržnicama kako bi privukao prolaznike. Iz dana u dan odsvuda ga pozivaju da nastupa na TV-u, a njegova pjesma će čak ući u špicu jedne emisije.

“Ne bih znao praviti muziku na drugom mjestu”

“Hvatamo se za uspješne primjere, za te ljude koji su počeli ni iz čega”, iznosi Alesh pijuckajući milkšejk u jednom šik kafeu u centru grada. Mladi pjevač iskrcava se u Kinšasu 2010, glave pune snova. Dvadeset pet mu je godina, vatreno krštenje prošao je u koncertnim dvoranama Kisanganija, trećeg grada po veličini u zemlji, na sjeveroistoku Konga. Njegov san: probiti se na scenu Kinšase, kročiti stopama Koffija Olmidea i Papa Wembe, velikih imena kongoanske muzike.

Deset godina kasnije, jedan je od najpopularnijih repera u državi: njegove pjesme broje na stotine hiljada pregleda na YouTubeu, a nastupa čak u Evropi i SAD-u. “Imao sam sreće”, povjerava se, “poznajem mnogo umjetnika koji su odustali.” Čak i sad, muči se da živi od muzike: “Prinuđen sam da se bavim drugim aktivnostima sa strane”, pojašnjava. Poput izvjesnih umjetnika njegove generacije, mogao bi otići da iskuša sreću u Abidžanu ili Evropi, tamo gdje je muzička industrija razvijenija. Ali ni za šta na svijetu mu se ne napušta Kinšasa: “Ne bih znao praviti muziku na drugom mjestu. Ovdje je dovoljno da čujem krik na tržnici ili nekoga ko govori malo glasnije i eto inspiracije.”

To je jedan od mnogobrojnih paradoksa Kinšase. Bučan, zagađen i prljav, taj grad odbija koliko i privlači oslobađajući gotovo neodoljivu energiju. Kinšasa nikog ne ostavlja ravnodušnim. Njeni brojni nadimci to potvrđuju: Lijepa Kin za jedne, Deponija Kin za druge. Zovu je čas Kin Kiese ili Kin Radost, čas Kin Kiadi, odnosno Kin Tuga. Šezdesetih godina nosila je naziv Poto Moyindo, to jest Crna Evropa. Veliki umjetnici tog vremena, Franco Luambo, Tabu Ley Rochereau i Grand Kallé, očevi kongoanske rumbe, pjevaju ode gradu koji se još opija euforijom nakon nezavisnosti: tu se mogu naći najbolja jela na svijetu, najljepše žene. Kinšasa je grad s bezbroj mogućnosti, grad s dobrom atmosferom, gdje je svaki Kongoanac koji drži do sebe morao kročiti barem jednom u životu. Kinšasa zavodi i opčinjava.

“U Kinšasi su svi na dopingu”

“Ono što ljude privlači u Kinšasu i zbog čega ostaju, to uvijek ima veze s užitkom”, analizira Adelin Nsitu, profesor psihijatrije na Kinšaškom univerzitetu. Superbogataši imaju svoje loungeve gdje šampanjac teče u potocima – uostalom, po uvozu tog pića Kongo je četvrti u Africi. Drugi se tiskaju u ngandama, tradicionalnim barovima s baštom. One se ukazuju na uglu svake ulice: dovoljno je nekoliko plastičnih stolica i zvučnik da se puštaju najnoviji hitovi. Najpopularniji lokali tog tipa nalaze se u Bandalungwi ili, kratko, Bandalu, kvartu namijenjenom za provod, zbog čega su ga i prozvali Mali Pariz.

“Tu se sastajemo da zajedno popijemo koju čašicu i pojedemo ražnjiće”, objašnjava Adelin Nsitu, “ali ponajviše radi malo ljudske topline, radi međusobnih susreta. Osjećamo blizinu druge osobe, dijelimo s njom naše emocije, osjećamo pripadnost cjelini.” Osjećaj koji stanovnike Kinšase snabdijeva nekom vrstom “psihološke sigurnosti”, pogotovo one koji su stotinama ili čak hiljadama kilometara udaljeni od zavičaja. Kratkotrajno zadovoljstvo, koje se brzo potroši i skoro istom brzinom zaboravi, ali za kojim čovjek vapi već sljedeći dan: “To je kao doping: ovdašnja populacija živi u socijalnoj i ekonomskoj krizi više od trideset godina. Ljudima je potrebno nešto za šta će se uhvatiti, makar to bila samo iluzija”, zaključuje profesor.

Bita Dorcas, međutim, još nema dovoljno godina da uživa u ngandama. U papučama i dukserici s bijelom kapuljačom, preko volje sjeda na malu stolicu, razdražena što je jedan mundele, bijelac, došao da je prekine u loptanju s prijateljicama. Dvanaest joj je godina. Porijeklom iz seoceta u središtu države, ima tek osam godina kad joj umire majka. Prima je komšinica zvana Mama Anđeo, ali ne i porodica ove žene. Djevojčicu optužuju za vještičarenje okrivljujući je za smrt majke. U više navrata Biti prijete smrću i progonom. Tako da, kad Mama Anđeo predlaže da je odvede u Kinšasu na nekoliko dana, ona grabi priliku.

Ali njeno oduševljenje je kratkog vijeka. “Hodale smo jedna pokraj druge”, nastavlja ne uzimajući dah, “zatim sam se okrenula i shvatila da sam sama samcata.” Nikad više neće vidjeti Mamu Anđela. Mala Bita se onda skita ulicama, upoznaje drugu siročad, uviđa da mora prositi za hranu: “Neprestano sam plakala, mislila sam da su me bacili u pakao.”

Ipak, magija Kinšase će na kraju početi da djeluje. Sklanja se u nekakav bar da prenoći, ali jedna gošća se smiluje i dopušta joj da prespava u njenom dvorištu. Sljedeći dan upoznaje je s pedagogom koji je dovodi u prihvatni centar za djecu s ulice. Četiri godine kasnije, Bita je još tu: stekla je prijateljice, uči. Naučila je da živi u tom gradu koji nije odabrala. “Kinšasa mi prija”, potvrđuje djevojčica gledajući me po prvi put u oči, “zato što idem u školu.” Bolje od bilo koga zna da će budućnost biti teška, ali ne gubi optimizam. Kada odraste, biće ljekar: “Ovdje ima puno svijeta, što znači da mnoge ljude treba liječiti.”

Zatim ustaje u jednom skoku i pita: “Jesmo li završili?” Ali ne čeka odgovor i odlazi nazad da se igra s prijateljicama. U Kinšasi ljudi gledaju da ne gube vrijeme: trenuci bezbrižnosti su dragocjeni.

izvor: Le Temps, septembar 2020

#prevodi

Šta ne razumijemo o fašizmu
O toleranciji bolesti
Problem s filantropijom
Le Guin: O piscima i slobodi
Novi globalni ekonomski lider
Turska u sukobu sa svima
Cohenov duh u eri Trumpa
Carver: Strah 
Sartre i čudo rođenja
Zagonetna veza korone i sna
Antibiblioteka Umberta Eca
Borges, Márquez, Cortázar
Klein: Nona Flora
Žene koje su promijenile nauku
Zaid: Budućnost knjige
Daft Punk prije epiloga
Vincentovo pismo Theu
Sandomir: Flory, Flory…
Potop i klimatska katastrofa
Roth: Zombi demokratija
Kako pomoći Ujgurima
Afganistan – istine i laži
Bolničke covid statistike