U sjećanje na mog dragog prijatelja, historičara Alona Confina, koji je preminuo 27. juna 2024; intelektualni, moralni i politički duh njegovog rada prožima svaki redak ovog eseja.
Pitanje koje želim otvoriti – i to vrlo djelimično i okvirno – u ovom tekstu je: koje je značenje sjećanja na Holokaust u realnosti u kojoj Izrael čini genocid, kao i veliki dio Zapada, posebno SAD i Njemačka, države koje su od sjećanja na Holokaust napravile centralnu komponentu vlastitih identiteta i moralni imperativ za svijet?
U svojoj knjizi iz 2012. Utemeljiteljske prošlosti, Alon Confino tvrdi da Holokaust služi kao “utemeljiteljska prošlost” na Zapadu, a možda i šire. Pod “utemeljiteljskom prošlosti”, Confino misli na događaje iz prošlosti koji služe kao moralna i vrednosna mjera za ocjenu istorije i, općenito, ljudskog ponašanja. Uistinu, od 1980‑ih, a naročito od 1990-ih pa nadalje, sjećanje na Holokaust je služilo kao moćan moralni i historijski simbol svega onoga što je Zapad tvrdio da predstavlja: liberalne demokratija i ljudskih prava. Zapad je tvrdio da se pridržava tih vrijednosti kao lekcije koju je naučio iz Holokausta.
Najznačajnijim periodom konsolidacije, oblikovanja i naročito institucionalizacije sjećanja na Holokaust smatra se razdoblje između 1985. i 2005. godine. Tokom ovog perioda, utemeljene su najznačajnije institucije i kreirani ključni kulturni artefakti. Od filma Claudea Lanzmanna Shoah iz 1985; zatim, pokretanja časopisa Holocaust and Genocide Studies 1986; otvaranja Muzeja Holokausta u Washingtonu 1993, snimanja filma Schindlerova lista u istoj godini; osnivanja Međunarodne radne grupe za saradnju u obrazovanju o Holokaustu – ITF (1998) – koja je afirmisana Štokholmskom deklaracijom iz 2000. i kasnije se pretvorila u IHRA-u; zatim Memorijala ubijenih Jevreja Evrope u Berlinu 2005; novog Yad Vashem muzeja u Izraelu 2005. i, u istoj godini, UN‑ovog proglašenja 27. januara Međunarodnim danom sjećanja na Holokaust.
Konsolidacija sjećanja na Holokaust kao dominantnog elementa evropskog i zapadnog identiteta bio je vrlo komplikovan proces. Bio je vezan za izuzetno traumatične i historijski tegobne događaje za Jevreje – i na različite načine za narode Evrope – ali i za velika historijska postignuća kao što su kraj Hladnog rata, ujedinjenje Njemačke i osnivanje Evropske unije.
Unutrašnje napetosti u memorijalizaciji Holokausta
Od samog početka – a naročito tokom 1990-ih – sjećanje na Holokaust na Zapadu je bilo u znaku dva različita sentimenta. Prvi je onaj, kojeg bih nazvao “demokratskim” ili “ljudskopravaškim”. Ovaj sentiment je otjelovljen u sloganu “Nikad više”. Svijet se obavezao da će, naučivši lekciju iz Holokausta, poštivati ljudska prava, obuzdavati nacionalizam i jačati demokratiju. Drugi sentiment se ogleda u empatiji spram Jevreja kao primarnih žrtava nacizma, i percepciji njih kao ultimativnog evropskog “Drugog”. Ova dva sentimenta pokretala su sjećanje na Holokaust – i akademsku oblast “studija Holokausta” – sa svojom moralnom energijom, dajući mu značenje i značaj, te privlačeći posvećene aktiviste i izvrsne naučnike.
Pa ipak, od samog početka, postojala je određena tenzija između ova dva sentimenta. Prvi se otkrivao kao univerzalni, dok je drugi ostao strogo partikularan – fokusiran na Jevreje. U svom ishodištu, sjećanje na Holokaust je zahtijevalo pomirenje ova dva sentimenta, naročito u kontekstu Izraela. Iz partikularističke perspektive, Izrael je viđen kao država preživjelih iz Holokausta, i stoga zaslužuje potpunu empatiju i razumijevanje. Izrael je također pojmljen kao ultimativni moralni odgovor na evropski antisemitizam, koji je kulminirao u Holokaustu. Međutim, unutar “demokratske”, “ljudskopravaške” perspektive, kako se okupacija produbljivala, te postala neskriveni aparthejd, sjećanje na Nakbu je isplivalo na površinu, a Izrael je viđen kao sve više nedemokratska država, koja ozbiljno narušava ljudska prava Palestinaca.
U svakom slučaju, Devedesete – kao doba u kojem su, kako što je već naznačeno, utemeljene institucije i postavke globalne memorijalizacije Holokausta – bile su ujedno i “godine Osla”, tokom kojih je Izrael viđen kao zemlja koja traga za mirom i nalazi se na ivici razrješenje svog konflikta s Palestincima. Stoga se proturječje još uvijek moglo tolerisati. Elie Wiesel je dobar primjer toga. S jedne strane, Wiesel je zahtijevao – podcrtavajući hitnost – da svijet, nakon iskustva Holokausta, obraća pažnju na ljudske patnje; čak je pozivao na političku, a nekad i na vojnu intervenciju, kako bi se smanjile nepravde širom svijeta. S druge strane, Wiesel je pravio izuzetak za Državu Izrael, braneći je pred svakom kritikom a u vezi s načinom na koji ona tretira Palestince. Kao što je istaknuo Hussein Ibish, “moralna imaginacija Elieja Wiesela nikad nije došla do Palestine” i njegov “humanitarizam nije poznavao granice, izuzev kada bi se susreo s njegovim nacionalizmom”.
Stvari su promijenile 2000-ih.
Pojava postkolonijalnog diskursa
Uz dominantni diskurs o Holokaustu u zapadnim zemljama, jedan novi diskurs počeo je ulaziti u akademsku zajednicu i zapadnu kulturu upravo tih godina. Riječ je o postkolonijalnom diskursu, koji se pojavio na “Globalnom jugu” i migrirao na američka sveučilišta tokom 2000-ih. Taj je diskurs izazvao revoluciju u načinu na koji su dijelovi Zapada posmatrali sebe, svoju kulturu i svoju historiju; stvari su se počele sagledavati na puno kritičniji način.
Između diskursa Holokausta i postkolonijalnog diskursa razvila se nerazriješena napetost, ponajprije oko materijalnih i simboličkih resursa (iako su oba bila isprepletena kao složena “višesmjerna” sjećanja). A ta napetost je prešla u otvoreni sukob na pitanju Palestine/Izraela. Dok je Izrael, kao jevrejska država, država onih koji su preživjeli Holokaust, dom ultimativnih evropskih žrtava i “Drugih”, zadržao neku vrstu moralnog, čak kvazi-teološkog statusa unutar diskursa o Holokaustu, postkolonijalni diskurs istaknuo je zločinačke kolonijalne komponente cionizma i države Izrael, posebice doseljeničkog kolonijalizma. Istaknuo je, naime, da su evropski Jevreji, uz potporu velikih sila – prvo Britanije, zatim SAD-a – došli u Palestinu i razvlastili i raselili autohtono palestinsko stanovništvo, od 1948, preko 1967, pa sve do danas. Unutar ovog diskursa, Izrael nije viđen kao moralan odgovor na problem antisemitizma i Holokaust, već je viđen kao krajnje oštar simptom evropskog ubilačkog i razvlašćujućeg rasizma.
Važno je napomenuti da se poimanje cionizma kao imperijalnog i kolonijalnog fenomena već razvilo među palestinskim intelektualcima početkom 20. stoljeća, svakako nakon Balfourove deklaracije. Ali početkom 2000-ih, posebno nakon izbijanja druge Intifade, to gledište je migriralo u srce američke akademske zajednice, a kasnije i šire – u cijelu zapadnu akademsku zajednicu. Počeo se ukorjenjivati i na međunarodnim forumima u kojima je sudjelovao Zapad. Kritična prekretnica u ovom kontekstu bila je Svjetska konferencija Ujedinjenih naroda protiv rasizma, održana u Durbanu, Južnoafrička Republika, u septembru 2001.
Na toj konferenciji, održanoj oko godinu dana nakon druge Intifade, Izrael je, uz pomoć SAD-a i nekoliko zapadnih zemalja, uspio blokirati oštre službene rezolucije protiv njega. Međutim, na paralelnom i značajnom međunarodnom forumu organizacija za ljudska prava održanom u sklopu konferencije, Izrael se suočio s neviđenim i oštrim kritikama. U završnoj deklaraciji foruma, Izrael je osuđen kao zločinačka država aparthejda i svrstan u zemlje koje okupiraju i krše ljudska prava. Optuživali su je za etničko čišćenje, djela genocida, rasističke zločine protiv čovječnosti i drugo. Izrael je pozvan da dopusti povratak palestinskih izbjeglica iz 1948. godine, da im vrati imovinu i da im isplati odštetu. Deklaracija je pozvala na sveobuhvatan i apsolutni bojkot Izraela, sličan bojkotu koji je nekoć nametnut aparthejdu u Južnoj Africi.
Samo nekoliko dana nakon konferencije dogodili su se napadi 11. septembra, a objava globalnog rata protiv terorizma od strane predsjednika Georgea W. Busha dramatično je promijenila tok historije.
Izraelska “diskurzivna Željezna kupola”
Odgovor Izraela na ovaj razvoj događaja bio je da se dalje intenzivira međunarodni diskurs o Holokaustu, koji je još uvijek bio vezan za ljudska prava. Rezolucija UN-a iz 2005. kojom se 27. januar utvrđuje kao Međunarodni dan sjećanja na Holokaust jedan je od primjera tog napora. Rezoluciju je iniciralo izraelsko Ministarstvo vanjskih poslova s jasnom svrhom – kako će Ron Adam, tadašnji član izraelske delegacije u UN-u i arhitekt inicijative, kasnije otkriti: trebalo je ponuditi alternativu palestinskom narativu, koji je postao dominantan u institucijama UN-a.
Sama rezolucija ima visoko univerzalni karakter. Jevreje spominje samo jednom i ne spominje državu Izrael. Nasuprot tome, riječ “prava” ili “pravo” (kao u ljudskim pravima) pojavljuje se devet puta, a rezolucija se opširno referiše na članove Opće deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. i Konvencije UN-a o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz iste godine. Bila je to vrlo univerzalna deklaracija koja, dakle, uopće nije spominjala Izrael. Uprkos tome, izraelska misija je ciljano pristala na kompromise oko formulacija kako bi dobila što širu podršku država članica UN-a. Dobro su znali da su sitni detalji na kraju manje važni. U globalnoj svijesti će se Međunarodni dan sjećanja na holokaust automatski asocirati s tragedijom Jevreja i Državom Izrael, čak i ako to nije eksplicitno rečeno. I bili su u pravu.
Još jedan rezultat ovih procesa bila je inicijativa Izraela i njegovih pristaša da se oštra kritika Izraela i protivljenje cionizmu izjednači s antisemitizmom. Bio je to proces koji je dosegao svoj vrhunac 2016. objavom radne definicije antisemitizma Međunarodne alijanse za sjećanje na holokaust (IHRA), koju su usvojile mnoge zapadne zemlje, pa čak i šire. Ova definicija efektivno pretvara palestinski antikolonijalni diskurs u izraz antisemitizma. Na primjer, tvrdnja da je Izrael rasistička država smatra se antisemitskom. Isto tako i poricanje prava jevrejskog naroda na samoopredjeljenje, iako je zvanična politika Izraela poricanje prava palestinskom narodu na samoopredjeljenje.
Štaviše, prema ovoj definiciji, povlačenje usporedbi između suvremene izraelske politike i one nacističke smatra se antisemitizmom, iako su u izraelskom političkom diskursu poređenja Palestinaca ili njihovih vođa s nacistima bila iznimno česta od samog osnivanja države. Definicija antisemitizma, koju je dala IHRA, postala je ono što je izraelski filozof Adi Ophir nazvao “izraelskom diskurzivnom Željeznom kupolom”. Na ovaj je način sjećanje na Holokaust – kako su ga oblikovale moćne države i institucije – postalo mehanizam za zaštitu Izraela i cionizma od kritike; sjećanjem se pruža podrška okupaciji i aparthejdu i sprječava bilo kakva smislena rasprava o Nakbi. Također se suzbija rasprava o budućim političkim rješenjima. Navodno univerzalna dimenzija sjećanja na Holokaust je naprasno razjedena.
Nakon toga je došao masakr 7. oktobra, a zatim i genocid.
Faktor koji omogućava genocid
Masakr i popratni zločini (kao što je uništavanje zajednica, uzimanje 250 talaca i seksualno nasilje) šokirali su i traumatizirali ne samo sve Izraelce, već i mnoge druge širom svijeta. U toj tački, pukotina između “univerzalne” i “partikularno-jevrejske” komponente sjećanja na Holokaust pretvorila se u nepremostivu provaliju: “projevrejski” sentiment, koji se pretvorio u bezuslovnu podršku Izraelu i njegovom ubilačkom ratu nakon 7. oktobra, potpuno je odvojen od univerzalnog osjećaja ljudskih prava.
Sjećanje na Holokaust ne samo da nije uspjelo generirati nikakvu kritiku Izraela, već je aktivno služilo za opravdavanje genocida u Gazi i blokiralo svaku efektivnu kritiku činjenja tog zločina.
Dakle, kao što je pokazala Zoé Samudzi, Izrael i Zapad su 7. oktobar percipirali kao drugi Holokaust, a Izrael – jedna od najmoćnijih vojnih sila u svijetu – ponovno je viđen kao ultimativna žrtva; Izrael je poistovjećen sa slikom Jevreja koji bespomoćno stoje pred novom nacističkom prijetnjom. Naširoko ponavljana izjava da je 7. oktobar bio najsmrtonosniji dan za Jevreje od Holokausta – iako je činjenično istinita – konstruira lažnu analogiju, implicirajući da postoji izravan kontinuitet i veza između ta dva događaja.
I zato što se na rat gleda kao na rat koji se vodi protiv nacista, a s ciljem da spriječi drugi Holokaust, nekoć naivni (i pomalo licemjerni) imperativ diskursa o Holokaustu – “Nikad više” postaje sadistički i okrutni imperativ: “Ponovo!“ – uime Holokausta. I zapovijed “Ne ubij!” postaje “Ubij!” uime Holokausta.
Genocid, etničko čišćenje, dehumanizacija i rasizam sada su opravdani i normalizirani kao osnovna lekcija Holokausta, osobito u Izraelu, Njemačkoj i Sjedinjenim Državama.
Na drugoj strani, “borba protiv antisemitizma” – kao centralna lekcija navodno naučena iz Holokausta – sada služi kao izgovor za demontiranje efektivne kritike genocida i kao alat vladama za gušenje bazičnih demokratskih institucija – prije svega univerziteta – dok se postupno ili brzo klizi u autoritarizam, ili možda nešto gore. Primjeri iz Sjedinjenih Država dobro su poznati, no slična dinamika odvija se i drugdje, posebice u Njemačkoj, gdje vlasti nasilno guše svaki prosvjed protiv genocida u ime “borbe protiv antisemitizma”.
Katharina von Schnurbein, komesarka Europske unije za borbu protiv antisemitizma, nedavno je ustvrdila da je jednostavan čin solidarnosti s Palestincima, poput pečenja i prodaje kolača, “ambijentalni antisemitizam”. U međuvremenu, memorijalni centri u bivšim koncentracijskim logorima, poput Buchenwalda, izdali su brošure s popisom navodno antisemitskih simbola: popis uključuje keffiyeh, pa čak i pozive na prekid vatre.
U februaru 2022, tadašnji američki državni sekretar Antony Blinken odlučio je doći u Američki memorijalni muzej Holokausta u Washingtonu kako bi izjavio da SAD priznaje napad Mijanmara na Rohinje u državi Rakhine kao genocid. Blinken je istaknuo kako je upravo došao u muzej Holokausta kako bi dao ovu izjavu, jer nam sjećanje na Holokaust nameće savremenu moralnu odgovornost. Također je istaknuo svoju osobnu povezanost s Holokaustom, jer ga je njegov očuh i sam preživio.
Dokazi o genocidu u Mijanmaru, kao i razmjeri tamošnjeg razaranja i ubojstava, jezivi su i poražavajući. Ali čini se da je ono što se događa u Gazi još gore, a dokazi za genocid mnogo su jasniji. Pa ipak, može li iko zamisliti Blinkena – ili bilo koga drugoga – da se pojavi u Muzeju Holokausta u Washingtonu i izjavi, iz posvećenosti sjećanju na Holokaust, da Izrael čini genocid u Gazi? Na djelu imamo suprotnu stvarnost. Skoro sve od mnogih stotina – možda hiljada – institucija posvećenih sjećanju na Holokaust diljem svijeta šute o zločinima u Gazi. Kao i većina proučavatelja Holokausta. Neke od institucija i učenjaka čak su eksplicitno stali na stranu Izraela.
Štaviše, jednostavno povlačenje usporedbi između [akcija] Izraela i Holokausta, a suprotno onome što smo upravo vidjeli u vezi s Mijanmarom, na primjer, smatra se antisemitskim. Indikativan je u tom pogledu stav Američkog jevrejskog komiteta (AJC):
“Ove usporedbe nisu samo pogrešne ili pretjerane… S jedne strane, one trivijaliziraju nacističke zločine… S druge strane, izvrću historijske uloge, stavljajući Jevreje — žrtve genocida bez premca — u današnje tlačitelje… Rezultat je napad na samo sjećanje… i, što je najhitnije, rastući antisemitizam…”
Tako je mainstream sjećanje na Holokaust postalo dijelom problema genocida umjesto dijelom rješenja. Postalo je ono što znanstvenici nazivaju “faktorom koji omogućuje” genocid, a ne preventivnom snagom koja njeguje moralnu osjetljivost i političku osviještenost kako bi iste pomogle u borbi protiv genocida i masovnog nasilja. Danas, dominantna politička interpretacija u Izraelu i većini zapadnog svijeta fraze “Nikada više” najviše liči na “Nikada više” rabina Meira Kahanea (rasističkog duhovnog oca Itamara Ben-Gvira), a što je ujedno bio i naslov njegove knjige iz 1971. godine: Nikad više. Program preživljavanja.
U vezi s rečenim, iznijet ću i svoja završna razmatranja.
Iako je istina da glavna struja istraživačkih i memorijalnih institucija Holokausta potpomaže ili bar omogućava genocid u Gazi, kao što je pokazala Shira Klein, samo polje proučavanja Holokausta vrlo je fragmentirano (premda njegove institucije nisu). Iz ovog polja istupilo je nekoliko učenjaka (kao što su Raz Segal, Omer Bartov i drugi) koji su artikulirali neke od najpreciznijih i oštrih kritika izraelskih akcija u Gazi, identificirajući ih kao genocid, čak i u ranim fazama.
U januaru 2024. skupina od 56 izraelskih naučnika poslala je pismo Yad Vashemu, izraelskom zvaničnom tijelu za sjećanje na Holokaust, zahtijevajući od njega da osudi sve veće pozive na genocid nad Palestincima koji se šire izraelskim društvom. Yad Vashem je odbio. Op-ed koji sam o tome napisao za izraelske novine Haaretz završio sam pitanjem: Ako Yad Vashem nije ni u stanju osuditi eksplicitne pozive na genocid, zašto uopće postoji?
Ovo pitanje, postavljeno u januaru 2024, 10 je puta hitnije u julu 2025. – i sada ga se mora staviti pred vrata svake institucije posvećene sjećanja na Holokaust u svijetu.
U knjizi Holokaust i Nakba: Nova gramatika traume i povijesti iz 2018, Bashir Bashir i ja predložili smo, kao alternativu, zajedničko palestinsko-izraelsko sjećanje koje vodi ka “egalitarnom binacionalizmu” a koje bi zamijenilo zapadno i izraelsko mainstream sjećanje na Holokaust koje je isključujuće. Vjerujem da je ova vrsta sjećanja, koja će također uključivati razmatranje aktualnog genocida u Gazi, danas bitnija nego ikad.