U Knjizi o Titu, pisanoj 2014, a objavljenoj prošle godine, Dobrica Ćosić kaže da je prvi put razgovarao s jugoslovenskim vođom, u ljeto 1955, na Brionima. Razgovor je trajao dva sata, a pisac je, kako veli, doživljavao Tita kao impresivnu ličnost, koju dočarava sljedećim riječima: „Snaga, zdravlje, muška lepota, jednostavnost i superiornost.“
Tito je u nekom trenutku ispričao kako ga je, dok je stranim diplomatama pokazivao svoj vrt, ugrizao majmun. Stranci su se smijali, misleći da se majmun umiljava, a i Tito se smijao s njima. „Trpeo je dok mu majmun nije pustio prst obliven krvlju. Stegao je šaku i ruku stavio iza leđa da gosti ne vide njegov mali poraz“, kaže Ćosić, dodajući da mu je taj događaj otkrio o karakteru Josipa Broza.
Kao što je krio svaku naznaku vlastite slabosti, Tito je bio opsjednut time da sakrije i u konačnici likvidira nejedinstvo unutar Partije, smatrajući neslaganja najvećom slabošću. „On ne trpi sukobe i razilaženja u mišljenju, ne podnosi razlike koje su prirodne.“ Tito je, veli Ćosić, neko ko „ni u čemu ne trpi suprostavljanje“ i „traži apsolutnu poslušnost“.
Kako se redaju ovakve epizode i komentari, čitalac Knjige o Titu brzo stječe dojam da Ćosić, iako često ističe da je u to doba bio titoista, nikada nije imao iluzija u pogledu autoritarnog karaktera samog Tita i titoističkog sistema.
Ćosić je, kako kaže, „zanijemio“, kada je prvi put čuo Milovana Đilasa kako Tita naziva monarhom. Ali ne zato što se nije slagao s tom ocjenom, već zato što se (s razlogom) plašio političkih posljedica tog incidenta, kako po Đilasovu, tako i po svoju ličnost.
U jednoj drugoj epizodi, kada Borislav Mihajlović Mihiz iznese slično mišljenje o Titu („Zar tebi ne smeta njegova diktatorska poza i maršalska elegancija? A u zemlji stotine hiljada gladnih ljudi.“), Ćosić kaže da nije mogao ubjedljivo braniti Tita, jer je i sam dijelio „skeptičko nezadovoljstvo“ koje se nije bitno razlikovalo od Mihizovog.
Zar je jedan titoista o Titu mogao misliti kao zakleti anti-titoista (Mihiz)?
Ako je od samog početka uvidio autoritarni karakter Titove vladavine, zašto je Ćosić uopće bio „Titov politički vernik“ (kako sam za sebe kaže)?
Kakav je to „Titov vernik“, koji od početka zna da je Tito „autokratski šef“ i „veliki moćan diktator, sa svojim svojstvima i deformacijama takve funkcije“?
Ćosiću ne samo da ne smeta Titov autokratski stil vladanja, već na pojedinim mjestima čak otvoreno priznaje da mu se divio zbog toga: „Bilo je dosta prilika kada sam se divio Titovoj političkoj inteligenciji i autoritarnom ponašanju.“
Pišući na jednom mjestu, o Titovoj posluzi na Galebu, Ćosić, po svemu sudeći otkriva nešto i o sebi: „Potčinjavanje moćnome ne izaziva osećanje poniženosti. Služenje Titu ne vređa njegovu poslugu.“
Kada uzmemo sve ovo u obzir, prilično je jasno da Titov karakter i stil vladanja nisu doveli Ćosića do raskida s Titom: piščeva pobuna nije bila demokratska. Dapače, Titova autoritarna vlast je bila za Ćosića poželjna, sve dok je bila instrument na usluzi ideologiji integralnog jugoslovenstva (i centralističkom uređenju Jugoslavije).
O jugoslovenstvu (ekskurs)
Po osnivanju Kraljevine SHS, Komunistička partija je bila gorljiv zagovornik ideje o tome da su Srbi, Hrvati, Slovenci i drugi — jedna, jugoslovenska nacija.
Međutim, već 1923. u velikoj, unutarpartijskoj debati, čiji rezime donosi Latinka Perović u Ruskim idejama i srpskim replikama (u poglavlju Od centralizma ka federalizmu), partijska inteligencija je u najvećoj mjeri odbacila integralno jugoslovenstvo, uvidjevši da sve nacionalne mase, izuzev Srba, smatraju da se radi o asimilatorskom projektu, odnosno utapanju manjih u najveću, srpsku naciju.
Kao zagovornici jedinstvene jugoslovenske nacije, kaže Moša Pijade (o djelovanju komunista u prvim godinama nakon 1918.), „nesvesno smo poslužili srpskoj buržoaziji, srpskoj hegemoniji i ugnjetavanju drugih nacija.“ (Ruske ideje i srpske replike, str. 715)
Jugoslavenski komunisti će, do početka Drugog svjetskog rata i dolaska na vlast, biti sve privrženiji navedenom, anti-jugoslovenskom rezonu, koji će ohrabrivati i Kominterna, s obzirom na neprijateljski stav tadašnjeg beogradskog režima prema Moskvi.
KPJ će 1928. godine, na svom četvrtom kongresu, čak donijeti odluku „da će se boriti za ‘nezavisnu Hrvatsku’, ‘nezavisnu Sloveniju’ i tako dalje sve do Vojvodine“, a „samo ime Jugoslavija je bilo toliko odiozno jugoslovenskim komunistima je oni u tom periodu nisu ni nazivali Jugoslavijom nego ‘zemlje Jugoslavije’.“ (Rodoljub Čolaković, Kazivanja o jednom pokoljenju, 2. tom, Sarajevo, 1968, str. 385)
Kako, u dokumentarnom filmu Politički sukobi u Jugoslaviji, ističe hrvatska historičarka Gordana Vlajčić, KPJ nakon 1928. nije imala sluha za srpsko pitanje u Jugoslaviji, „zato što vodstvu Partije savršeno nije bilo jasno kako da se postavi prema srpskom pitanju, jer je mislila da je u Jugoslaviji između dva rata, gdje dominaciju ima srpska buržoazija i srpska dinastija, i cijeli srpski narod je u povlaštenom položaju“. Postavljajući stvar na taj način, Partija je, veli Vlajčić, „izgovorila glupost i to treba konstatirati“.
“Išla je”, kaže, “analogijom položaja ruskog naroda u carskoj Rusiji, većinskog, kojeg je Lenjin proglasio da je cijeli bio u dominirajućem položaju i maltene eksploatatorski. Istu je koncepciju Partija primijenila u odnosu na srpski narod u Jugoslaviji, zaboravljajući da je ta nacija 1918. izgubila nacionalnu državu, zahvaljujući svojim vlastitim političarima i da je ta nacija, kao i svaka druga, imala pravo na svoju nacionalnu državu u Jugoslavenskoj zajednici.“
Uoči Drugog svjetskog rata, KPJ će se vratiti na stav da je Jugoslavija potrebna svim njenim narodima, „pogotovo danas, kada se Italija i Njemačka spremaju za novi rat“ (Čolaković) i ugrožavaju nacionalnu slobodu svih jugoslovenskih naroda.
S obzirom da se u prvoj godini rata oslanjala skoro isključivo na srpske mase, Partija je potvrdila svoju snažnu projugoslovensku orijentaciju, a često je tolerisala i srpski nacionalizam u ustaničkim redovima (naročito u periodu saradnje s četnicima, od jeseni 1941. do proljeća 1942.).
No, kako rat odmiče, u potrebi da privuče i druge narode u NOB, Partija se ponovo vraća kritici integralnog jugoslovenstva. U Nacionalnom pitanju u Jugoslaviji u svjetlosti NOB-a, iz 1942. godine, Tito kaže: „Uporno i glupo brbljanje hegemonističke klike da su Srbi, Hrvati i Slovenci samo plemena jednog istog naroda, imalo je za cilj srbizaciju Hrvata i Slovenaca. Jugoslavija je bila samo maska za tu srbizaciju, koja se potpuno razotkrila u vrijeme šestojanuarske diktature kralja Aleksandra i Pere Živkovića.“ (Sabrana djela, 13. tom, Beograd, 1982, str. 97)
Ovakav pogled na nacionalno pitanje u Jugoslaviji dovest će do toga da, u Jajcu 1943. godine, nova Jugoslavija bude uspostavljena kao federalistički ustrojena država, koja polazi od toga da je čini više nacija, a ni u kojem slučaju samo jedna (jugoslovenska).
Međutim, nakon rata, uvidjevši da su srpske mase, u značajnoj mjeri razočarane navedenim rješenjem, komunisti će, kako bi spriječili da to nezadovoljstvo izrodi pobunu i dovede do svrgavanja novog režima, u značajnoj mjeri iznevjeriti principe AVNOJ-a, te novu Jugoslaviju urediti centralistički, na premisi da se radi o državi jedinstvene, jugoslovenske nacije.
Navedenoj tendenciji zbijanja redova na jugoslovenskoj osnovi je svakako doprinijela i sovjetska prijetnja, nakon Rezolucije Informbiroa, u kojoj se, uz ostalo, kaže i da je „rukovodstvo KPJ raskinulo s internacionalističkim tradicijama KPJ i pošlo putem nacionalizma [kojeg? H. I.]“. (Vladimir Dedijer: 1948: dokumenti, 1. tom, Beograd, 1980, str. 305)
Optužujući „jugoslovenske rukovodioce“ da „precjenjujući jake unutrašnje nacionalne snage i mogućnosti Jugoslavije, misle da mogu očuvati nezavisnost Jugoslavije“, Informbiro je, čini se, dao ključni poticaj jačanju jugoslovenskog nacionalnog osjećaja.
Kako vidimo iz ovog kratkog pregleda, odnos KPJ prema jugoslovenstvu je složen; uvijek je bio određen taktičkim obzirima prema političkim prilikama, te su teze da su jugoslavenski komunisti a priori bili za jugoslavenski nacionalni identitet ili protiv njega — rezultat šablonskog prilaženja problemu, čemu je sklon i sam Ćosić.
Velikosrpski nacionalist kao razočarani Jugosloven
Kako piše u Knjizi o Titu, Dobrica Ćosić je 1957. godine kao član komisije za izradu novog programa Komunističke partije, insistirao na jugoslovenstvu, u čemu ga je, kako kaže, podržao Tito, ali ne i Kardelj, koji je kazao da „jugoslovenstvo ne može biti nacionalni pojam“, te da je ono „državna ideologija dok smo ugroženi od sovjetske agresije“.
Ćosić tvrdi da mu je već tada, u prisustvu Tita, Kardelj kazao da je Jugoslavija za njega samo „historijski tranzit“, te da će, kada nestane sovjetske prijetnje, „narodi Jugoslavije slobodno odlučivati s kime će imati interes da žive“.
U to vrijeme, Ćosić se još uvijek živio u nadi da će Tito, u navedenom sukobu, u konačnici stati na njegovu i Rankovićevu stranu.
Svaku iluziju je, veli, izgubio 1963. godine, prilikom Titovog obilaska Šumadije i Pomoravlja, u čijoj je organizaciji učestvovao sam Ćosić, želeći, kako kaže, da dokaže Titu da su mu „Srbi odani“.
Ćosić je, kako kaže, predložio Titu da na banketu u Vrnjačkoj Banji, u zdravici, govori o jugoslovenstvu, što je vođ odmah prihvatio. Nakon što se sve završilo, Tito je upitao Ćosića je li zadovoljan, na što je ovaj odgovorio potvrdno, istaknuvši da će to „biti odlično primljeno u Srbiji“. Međutim, sutradan, u Smederevu, Ćosić je zapazio da u režimskim medijima nije bilo ni riječi o tom govoru, na što je skrenuo pažnju samom Titu, koji se „tobože začudio i oštro napao ‘onog Blažu, sekretara za štampu, koji tamo nešto na svoju ruku daje novinarima’“.
„Uvređen obmanom“, zaključuje Ćosić, „odlučio sam da više nikad sa Titom ne razgovaram o jugoslovenstvu, niti tražim prijem kod njega.“
Do konačnog raskida doći će 1966. godine, kada se Ćosić buni protiv smjene Rankovića, „iskrenog Jugoslovena, sa nerazumevanjem Titovog i Kardeljevog antijugoslovenstva i srbofobije“.
„Srpska nacija je ponižena i osramoćena. Pljunuto joj je u lice kao policijskoj naciji“, piše Ćosić nakon održavanja Brionskog plenuma. On protestuje što se srpskoj naciji, kako kaže, nameće „kompleks ‘istorijske krivice za stvaranje Jugoslavije’, jer je nekakva ‘velika nacija’, pa je prirodno zakonito i da je ‘hegemon i ugnjetač’ ostalih jugoslovenskih nacija, kako je to Kominterna odredila još 1924. godine.“
Dvije godine poslije, Ćosić na sjednici CK Srbije govori o „progonu Srba sa Kosova“, a nakon što je ostao marginaliziran, iščlanjuje se iz partije, te u formi „demokratske opozicije“ počinje mobilizirati srpsku inteligenciju za borbu protiv „brionske monarhije“, koja je formalizirana kroz Ustav iz 1974.
Tito po drugi put među Srbima
Možda i najveće razočarenje, Ćosić će doživjeti na dan koji je najviše priželjkivao: dan Titove smrti. Dok se udaljava od ožalošćenih kolona srpskog naroda, prelazeći na drugu stranu ulice, Ćosić će osjetiti da je „po prvi put sasvim odvojen od većine savremenika“.
„Tito dokazuje“, zaključuje on u tom trenutku, „da je većina naroda uz vlast, a tirani su onda najdemokratskiji vladaoci. Većina naroda je uz moć, uz silu, uz silnika, uz onog ko proliva krv, ko vlada kamdžijom!“
Sedam godina nakon Titove smrti, Ćosić će konačno dočekati Tita po svojoj mjeri, silnika, onog ko proliva krv, ko vlada kamdžijom, u liku Slobodana Miloševića, koji će krenuti u poništavanje „brionske monarhije“ pošto-poto, pa i po cijenu rata. Odbacujući jugoslovenstvo kao iluziju, Ćosić i Milošević se okreću ideji Velike Srbije.
Iako su Tito i Milošević nesumnjivo suprotnosti, jer je prvi uspostavljao Jugoslaviju, a drugi ju je razbijao, njih dvojica su, kao i sve druge suprotnosti, u izvjesnom pogledu, isti. Ili kako Ćosić zapaža, „srpski narod gleda u Titu kralja, državotvorca, domaćina, maršala, gospodara; on se patrijarhalno odnosi prema šefu države, bez obzira na to kakav je on“.
Komentarišući propali pokušaj da se Jugoslavija demokratizira u periodu nakon Rankovićevog pada, kako bi, uz ostalo, izbjegla krvavi raspad, Latinka Perović, u predgovoru Zatvaranju kruga, piše da se ne smije zanemariti uloga samih masa, u cijelom procesu.
Oslanjajući se na zapažanje jednog ruskog autora da staljinizam „nije plan nikakve paklene političke zavere; on je duhovna emanacija miliona koji su preko noći od seljaka postali građani“, Latinka Perović zaključuje da je i jugoslavenska država institucionalizovala osnovne vrijednosti patrijarhalnog društva: kolektivizam, egalitarizam, zatvorenost i kult vođe.
Iskustvo 20. i dosadašnjeg dijela 21. stoljeća govori da su mase, na jugoslovenskom području, prihvatale forme vlasti, koje su se najlakše uklapale u mentalitet razvijan u predindustrijskim zajednicama, odnosno zadrugama iz kojih su te mase ponikle.
Institucije moderne države kompenzirale su ono što je novoformiranom građanstvu, odnosno bivšem seljaštvu bio porodični starješina, kojem je svaki drugi član porodice dugovao apsolutnu poslušnost. Duboko usađenu potrebu da se utopi u zadružnom kolektivu, jedinka je nadomještala utapanjem u radničkom, odnosno u nacionalnom kolektivu.
Mala i velika imperijalna svijest
Autokratski karakter Vučićevog režima, kao i njegove velikodržavne ambicije, formalizirane u formi deklaracije Svesrpskog sabora, ide u prilog navedenoj tezi Latinke Perović, pokazujući da prošlost — ako uopće prolazi, onda prolazi vrlo sporo.
U ocjenu ukupne situacije dakako treba uključiti i ostale nacionalizme (albanski, hrvatski, bošnjački, makedonski i crnogorski). Čini se, međutim, da u tom kontekstu još uvijek važi ocjena, koju je iznio Tito, u jednom razgovoru s Ćosićem na palubi Galeba.
Složivši se s Ćosićevim opažanjem da se i u drugim krajevima Jugoslavije razvija nacionalizam, Tito je dodao da je srpski nacionalizam ipak najopasniji za opstanak Jugoslavije “jer je Srbija najveća nacija“. Isto važi i danas, kada govorimo o opstanku post-jugoslovenskog regionalnog poretka: Srbija je u odnosu na Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru ili Kosovo, znatno jača država, i za razliku od njih i ne zna gdje su joj granice.
Zapad, na čelu sa SAD-om, u današnjem regionalnom poretku ima ulogu, koju je nekada imao Tito. Od sredine 90-ih godina, Washington kao dominantni zapadni akter obuzdava „malu, ali imperijalnu svest velikosrpskog nacionalizma” (Latinka), ali uvijek, u određenim aspektima, i udovoljava zahtjevima te svijesti, kako bi je donekle umirio.
Zapad se protivi aspiracijama srpskog establišmenta ka državnom sjedinjenju s Crnom Gorom, Republikom Srpskom i (sjevernim) Kosovom, ali je u proteklih nekoliko godina odigrao ključnu ulogu u smjeni dugogodišnjih režima u Podgorici i Sarajevu, podržavao Otvoreni Balkan, te izvršio snažan pritisak na vladu u Prištini da prihvati asocijaciju srpskih opština.
U takvom ambijentu dolazi do porasta bošnjačkog, crnogorskog i albanskog nacionalizma, te će Zapad biti sve više pod pritiskom da, u novom ciklusu, djelimično udovolji njihovim zahtjevima, itd.
Pet godina nakon smjene Rankovića Tito se obračunao s hrvatskim maspokom, a tri godine nakon toga usvaja se novi jugoslavenski ustav, koji nailazi na odobravanje Slovenaca, Hrvata, i drugih, a izaziva suprotna osjećanja kod Srba. Skoro odmah nakon toga, počinju pregovori s ciljem uklanjanja srpskih frustracija, a mogao ih je okončati samo Tito svojom intervencijom, nalazeći ponovo privremeno rješenje, koje bi probudilo nezadovoljstvo ostalih, itd.
To što nije bilo konačnog rješenja, koje bi jednom za svagda otklonilo sve frustracije na svim stranama, nije uopće ključni problem. Ključni problem je što je sa Titovom smrću, politički sistem ostao bez konačnog arbitra, onog čijem će se autoritetu svi povinovati. Tek će se, sa intervencijama 1995. i 1999, SAD nametnuti kao novi arbitar u post-jugoslovenskom prostoru, a one su, kao svojevremeno i Tito, otvorene za nagodbu sa svim nacionalizmima.
U svom čuvenom, tajnom brifingu iz 1978, Zbigniew Brzezinski je objasnio zašto američka politika u Jugoslaviji mora biti dvostruka, čak kontradiktorna. S obzirom da je nemoguće, u tom trenutku, da komunistička Jugoslavija bude striktno vezana samo za Zapad, onda barem treba održavati status quo kako se Jugoslavija ne bi vratila u sovjetski lager. Zato je, kaže Brzezinski, u interesu Amerike da „pomaže one centralističke snage koje su spremne na otpor SSSR-u“.
Međutim, s obzirom da je dugoročni cilj vezanje Jugoslavije za SAD, što je nemoguće bez uklanjanja komunističke vladavine, Brzezinski zaključuje da Amerika treba istovremeno pomagati i „sve separatističko-nacionalističke snage“ koje jedino mogu svrgnuti komunizam.
Četiri decenije poslije, čini se da Washington na sličan način, kratkoročno, umiruje establišment u Beogradu, djelimično popuštajući pred njegovim zahtjevima, sve kako bi održao status quo, odnosno mir i postojeće međudržavne granice.
Istovremeno, dugoročni cilj američke politike jeste promjena statusa quo, odnosno integracija Zapadnog Balkana u Evropsku uniju i NATO, a za taj cilj se može reći isto što je Brzezinski svojevremeno kazao za uklanjanje komunističke vlasti i striktno vezivanje jugoslovenskog prostora za Zapad: „taj se cilj u dogledno vrijeme ne može ostvariti i njegova realizacija zavisi ne samo o stanju u zemlji, nego i o stanju u globalnim, svjetskim odnosima“.
Iako se ne može brzo ostvariti, euroatlantska integracija regiona se itekako može ostvariti. Kao što je u protekle četiri decenije, uprkos svemu, post-jugoslavenski prostor u značajnoj mjeri postao dio Zapada, tako u decenijama koje slijede može biti do kraja integrisan u euroatlantsku zajednicu. Ako bi pak ishod globalnih borbi značio povlačenje SAD-a, što također nije nemoguće, onda bi se region lako našao u situaciji, u kakvoj je bila Jugoslavija nakon Titove smrti.