Bošnjaštvo kao promašen projekt

(…) Blistava ispraznost promjene nacionalnog imena, predstavljena kao historijska pobjeda i pripisana u zaslugu najvećim antibošnjacima (poput Alije Izetbegovića, Mustafe Imamovića i ostalih), poslužila je da se potisnu u drugi (ili peti, ili deveti…) plan sve druge dimenzije bošnjačkog projekta, one kojima je stvarnost referentna tačka: stvarno materijalno, kulturno i intelektualno stanje onih kojima je projekt trebalo da donese oslobođenje. Muju su, znamo, uvjerili da njegov identitet nije ono što ga čini jedinstvenim i nezamjenjivim i što ga odvaja od Himze i Reufa, već ono što je njemu, Himzi i Reufu zajedničko, a što ih odvaja od Ivana i Svetka – a to je bošnjaštvo! No neraskidivo zajedništvo Bošnjaka, čini se, tu i prestaje: ako se nedajbože razboli, Mujo – iako Bošnjak – nema pristup istim medicinskim uslugama kao Himzo i Reuf, o Bekiru i Kasimu da ne govorimo. Svjestan bijednog kvaliteta obrazovanja u sistemu u kojem se diplome kupuju, htio je poslati djecu na školovanje u inostranstvo, ali ni to mu nije bilo dostupno iako je Bošnjak – a Himzi i Reufu jest. Sjeća se da je njegov otac, nakon nakupljenog staža i bodovanja, u svoje vrijeme dobio stan od Preduzeća, ali on na to ne može računati: prvi u Bošnjakâ Preduzeće su prodali, a novim luksemburško-čerkeskim vlasnicima puca prsluk za Mujinu stambenu situaciju (a Muji nikako nije jasno otkud Bekiru vila na Poljinama, a Kasimu tri stana u Vogošći). Jedva sastavlja kraj s krajem, s malom platom i još manjom invalidninom, bilo bi lakše da je i Fata zaposlena, ali ni on ni ona ne ispunjavaju glavni uslov da su članovi Stranke –  što je potpuno drukčije nego u ranijem, antibošnjačkom režimu, kada su prednost u zapošljavanju imali članovi Partije. (…) I ponekad, samo ponekad, pokriven jorganom po glavi da ga niko ne vidi, pomisli Mujo da mu je bilo mnogo bolje ranije, kad nije bio ni čuo za bošnjaštvo.

Da, ranije, u vrijeme »komunističkih zlotvora«, kako ih je zvao stari mladomusliman Ismet Kasumagić, potvrđujući time da su Mladi muslimani, sa svojim historijskim sljepilom i razmetljivom glupošću (»Budućnost pripada islamu!«), najletalnija endogena pošast koja je pogodila islamizirane Slavene na Balkanu od XV. stoljeća do danas.

Iz recenzija

»U poplavi literature o bošnjaštvu, naslov Bošnjaštvo kao promašen projekt nagovještava studiju koja dopunjuje autorovu Kritiku bosanskog uma analizama fenomena bošnjaštva. Ono se ovdje pokazuje kao živo srastanje socijalnih frustracija, nedoraslosti izazovima Moderne i mitotvornosti jednog naroda koji u vlastitoj samorefleksiji hoće biti na strani pravde, dobra i visoke civiliziranosti. Studija u cjelini demitologizira i logički konzistentno demaskira jedan etno-biološki identitet. Ona može bošnjačkim elitama poslužiti kao mitridatik kojim će se imunizirati od daljeg samotrovanja i u situaciji ‘borbe identitetâ’ resetirati vlastite strategije.«

»Haverićeva virtuelna čitalačka publika može se podijeliti u dvije grupe: oni koji su bili svjedoci raspada Jugoslavije, postjugoslovenskih ratova i uspostavljanja novih država na osnovu etnokulturnih identiteta (uključivo i bošnjački), i oni koji to iskustvo nemaju pa su im Haverićeva objašnjenja nedovoljna i traže dodatne informacije i analize – a mogu ih naći u ranijim djelima istog autora, kakva su I vrapci na grani i Ethnos i demokratija.«

Tarik Haverić