Ovaj tekst čini treći i posljednji dio drugog poglavlja knjige "Bošnjaštvo kao promašen projekt. Kako suditi (o) povijesti", koja će biti objavljena do kraja 2021
Inače, Safet Bandžović započinje svoju studiju Bošnjaci i antifašizam opsežnim uvodnim poglavljem ispunjenim uopštenim razmišljanjima koja treba da potkrijepe zaključke do kojih će na kraju doći. Taj postupak je sasvim legitiman, i u njegovom slučaju čak nezaobilazan: kako je pisao još Wilhelm Dilthey, problem osobenosti spoznaje fenomena povijesnog života ne može se riješiti bez razvijanja cijele filozofske pozicije unutar koje svoje pravo značenje dobiva i taj pojedinačni problem.
Ta pozicija većinom je implicitna: mi znamo da je Sartre egzistencijalist a Ch. S. Peirce pragmatist, i da su i jedan i drugi u odgovarajućim djelima obrazložili svoje filozofske svjetonazore, pa eksplicitnu potvrdu ovih potonjih ne očekujemo na početku svakog njihovog novog spisa. S Bandžovićem je drukčije: on je manje poznat autor koji svojim studijom namjerava da ponudi nov pogled na jednu navodno zanemarenu historijsku građu, pa je razumljivo da na početku iznese vrednosne i metodološke pretpostavke svoga rada, tj. svoju poziciju.
I Bandžović će se potruditi da tu poziciju razvije uz pomoć mnoštva stavova različitih autora za koje vjeruje da služe njegovoj svrsi, zaklanjajući se na neki način iza njihovog autoriteta. Bez naročite sistematičnosti on navodi starija i novija djela, naučne rasprave, historijske studije i svjedočanstva, novinske članke i intervjue, u rasponu od Thomasa Hobbesa i Hanne Arendt do Slavena Letice i Ive Goldsteina preko Erica Hobsbawma i Šerba Rastodera, prvi puta spominjući svoj pravi predmet, muslimanske rezolucije iz 1941, tek na posljednjoj od 52 stranice uvoda.
Problem s kojim se Bandžović susreće jest koherentnost u svim njenim dimenzijama: najprije, stavovi istog ranga izneseni u studiji moraju biti neprotivrječni među sobom; zatim, pojedinačni sudovi ne smiju opovrgavati opšte ocjene; konačno, izneseni stavovi ne smiju protivrječiti stavovima koje u svojim djelima iznose drugi autori što zastupaju istu poziciju (ili, kako sam objasnio u uvodnom poglavlju, sudjeluju u istom projektu).
Koherentnost ideja nije imperativ u svakoj vrsti pisanja. Umjetnička proza, naprimjer, ne mora da poštuje taj zahtjev, što će pokazati sljedećih nekoliko redova:
Život sliči moru, čiji se nemirni valovi uvijek ponovo rađaju. Iz plima izranjaju milijuni i milijuni promjenljivih likova, da bi se za trajanja kratkoga životnog časa pojavili na površini i tada opet nestali – zauvijek? Tko to zna? Na obali stoji promatrač i postavlja sudbini tisuću pitanja, ali do njegova uha ne dopire nikakva riječ. Usud ne govori i ne uzvraća riječima, nego djelima. Razvoj kroči nezadrživo naprijed, a smrtnik je osuđen da, u gotovo nemoćnom strpljenju, sačeka porod žudećih događaja. Nijedan sat, nijedna minuta, nijedan čas se ne može požuriti i nijedno djelo ne donosi prije ploda, nego li je u nj uloženo truda.
Čitalac nema nikakvog razloga da se ne složi s ovim razmišljanjem. Zaista, ko može, osim stilističke policije, osporiti izlizano poređenje života s morem ili sintagmu »žudeći događaji«? Ili tvrdnju da sudbina čovjeku ne odgovara riječima već djelima na pitanja koja joj postavlja?
Ovi redovi, međutim, nisu izvučeni iz nekog tečaja popularne filozofije što nudi pravila za uspješan život, već se nalaze na početku avanturističkog romana Karla Maya Benito Juarez[1]. I nemaju nikakve veze s radnjom romana, koja se i bez njih može pratiti. A čitalac koji se složio s autorovim zapažanjem da rezultata nema bez napora uskoro će se naći revoltiran Mayevim davno konstatiranim bahatim rasizmom kojim su nabijeni prizori u kojima, naprimjer, sultan Ahmed od Harara, predstavljen kao surov i glup primitivac, muči i izgladnjuje grofa Fernanda sileći ga da se obrati u islam ili barem prizna nadmoć ove religije nad svim ostalima… Drugim riječima, to što smo prihvatili neke autorove stavove u početku djela ne obavezuje nas da se složimo sa svime što iznosi u nastavku, niti sâm autor mora poštovati zahtjev za koherentnošću i moralnom dosljednošću.
No Safet Bandžović nema slobodu koju ima Karl May, on ne piše djelo fikcije već historijsku studiju, pa njegova pojedinačna izvođenja moraju korespondirati s opštim načelima koja nam je opširno izložio. Povrh toga, između njegovog i Mayevog postupka (a mogli smo za primjer uzeti i bilo koji drugi) postoji još jedna temeljna razlika, koja se tiče očekivanja auditorija. Da su bijelci i Evropljani superiorni, to je prevlađujuće uvjerenje među evropskom čitalačkom publikom u drugoj polovini XIX. stoljeća, kada Karl May piše romane o egzotičnim krajevima koje nikada nije posjetio i narodima među kojima nikada nije boravio.
On stoga ne mora da dodatno opravdava svoj Weltanschauung, i gorenavedeni redovi služe mu samo da svome plitkom pisanju dade, doticanjem vječnih filozofskih tema, privid ozbiljnosti, a ne da zadobije povjerenje čitalaca s obzirom na ono što namjerava da izloži. Safet Bandžović, zauzvrat, želi da ospori jedno prevlađujuće uvjerenje, naime da su komunisti i partizani bili glavni ako ne i jedini nosioci antifašizma u Bosni i Hercegovini u Drugom svjetskom ratu. On otud mora, uz pomoć »verificiranih« historičarskih i publicističkih rezultata drugih autora, izgraditi solidnu teorijsku osnovu koja će mu pomoći da smisleno poveže partikularne činjenične i vrednosne sudove koje se sprema da iznese, i koja će pružiti uvjerljivost njegovom epistemološkom prevratu, tj. »promjeni paradigme«.
Pokazat ću sada na nekoliko najeklatantnijih primjera nekoherentnosti u Bandžovićevoj studiji da on u tome nije uspio, i pokušati da objasnim zašto nije uspio. U te svrhe, iako sam u prvom poglavlju obrazložio zašto protezanje etnonima »Bošnjaci« na islamizirane bosanskohercegovačke Slavene prije 1995. nema nikakvu analitičku vrijednost, već samo nacionalističko-mobilizacijsku, ovdje ću argumenti causa prihvatiti Bandžovićevu upotrebu tog naziva. Šta se, dakle, može pozitivno ustvrditi o Bošnjacima i antifašizmu?
U diskurzivnom univerzumu za koji se Bandžović opredijelio nemoguće je zaobići stav autora kakav je Šaćir Filandra, koji u svojoj studiji Bošnjačka politika u XX. stoljeću zaključuje da »Bošnjaci kao narod ne sudjeluju u Drugom svjetskom ratu«[2]. Bandžović, naravno, ne mora uzimati u obzir ono što je prije njega pisao Filandra, čak i ako su obojica angažirana na istom projektu, no u ovom slučaju radi se ni manje ni više nego o smislenosti njegove studije: ako Bošnjaci kao narod nisu sudjelovali u Drugom svjetskom ratu, kako je moguće pisati o Bošnjacima i antifašizmu?
Bog i Hrvati čuvaju Srbe
Safet Bandžović u svojoj studiji ne prevladava tu nekoherentnost, već je na neki način produbljuje. S jedne strane, stalo mu je da istakne da su »u revoluciju išli ljudi a ne nacije«[3], no to ne može vrijediti samo za revoluciju nego i za narodnooslobodilački rat i druge kolektivne poduhvate, i znači da se o »nacijama« ne može, s tim u vezi, izreći nijedan provjerljiv opšti sud. Šta bi se moglo kazati, naprimjer, o Hrvatima i (anti)fašizmu? Neki Hrvati izvjesno su bili fašisti, i saveznici sila Osovine u Drugom svjetskom ratu.
Ali su drugi Hrvati izvjesno bili antifašisti, naprimjer onih 3500 koji su poginuli samo u bici na Sutjesci, i nije moguća rečenica o (anti)fašizmu koja sudi i o jednima i o drugima pod jedinstvenim imenom »Hrvati«. A tako je i s Bošnjacima, i svima drugima! I čini se da Bandžović to prihvata kao metodološku pretpostavku kada kaže da »svi Bošnjaci nisu 1941.-1945., kao ni pripadnici drugih naroda, imali istovjetno političko mišljenje, pa se i ne može govoriti o političkom držanju Bošnjaka kao cjeline u toku drugog svjetskog rata«[4].
S druge strane, on u svojoj studiji, a u suprotnosti s tom tvrdnjom, ipak želi doći do nekog suda koji bi vrijedio za Bošnjake kao cjelinu, pa gomila podatke o slučajevima kada su ovi spašavali od smrti (uglavnom) Srbe i Jevreje, u nadi da će prema prvom zakonu dijalektike (Engels, Anti-Dühring) kvantitet prerasti u kvalitet, te da će se plemenitost i čovjekoljublje velikog broja pojedinaca preliti na cijelu naciju. Taj sud o – ipak – cjelini glasi da je antifašizam »odrednica … koja je ugrađena u historiju Bošnjaka XX stoljeća«[5], i prema onome što je sâm izložio samo je napola istinit.
Naime, iz konstatacije da nisu svi Bošnjaci imali identično mišljenje logično slijedi da su se neki bili angažirali u fašističkim projektima i da su prijavljivali Srbe i Jevreje kao što su ih drugi spašavali, o čemu ne možemo više znati dok neki savjestan historičar ne napiše studiju Bošnjaci i fašizam. To onda znači da je u njihovu historiju, kao i u svaku drugu na Balkanu, ugrađen fašizam kao i antifašizam, a da je Bandžović sasvim proizvoljno odlučio da u svome sudu o – ipak – cjelini istakne samo jednu od tih dviju dimenzija.
Još jedna Bandžovićeva teza, sasvim prihvatljiva u uopštenom obliku u kojem je u uvodu izrečena, jest da se antifašizam ne može svesti samo na oružanu borbu protiv sila osovine, i da »antifašistički pokret otpora u Drugom svjetskom ratu obuhvata sve one pokrete koji su svoju aktivnost ispoljavali u suprotstavljanju naci-fašističkoj okupaciji i kvislinškim režimima«[6]. Ali on propušta da imenuje »sve te pokrete«, i zadovoljava se spomenutim navođenjem desetina primjera Bošnjaka koji su u ratu 1941-1945. spašavali Srbe i Jevreje.
Ne treba sumnjati u vjerodostojnost podataka koje iznosi, no te epizode većinom govore o ljudskoj plemenitosti, ili o hrabrosti potaknutoj čvrstom islamskom vjerom, i nemaju veze s antifašizmom: ako je Pravednica među narodima Zejneba Hardaga-Sušić »pomagala svoje komšije, a ne Jevreje«[7], izvjesno je i da ih je spašavala od neljudi, a ne od naci-fašističkog okupatora i slugu kvislinškog režima. Bandžović, međutim, sve slične slučajeve trpa u veliku torbu na kojoj piše »antifašizam«, zbog čega ovaj termin gubi svako upotrebljivo značenje. Ilustrirat ću to paralelom između tuzlanskog muftije Kurta, koji je u januaru 1942. spasio od sigurne smrti stotine Srba[8], i alžirskog emira Abdulkadira koji je, za progonstva u Damasku, spasio 1860. od razbješnjele rulje stotine sirijskih hrišćana, na što podsjeća neprežaljeni Abdelwahab Meddeb u svojoj Bolesti islama:
Jedan preživjeli hrišćanin, Mihajil Mišaka, ostavio je svjedočanstvo o emirovim postupcima. Stotine bjegunaca (evropski konzuli i sirijski hrišćani) stjecale su se ka njegovoj kući na obali Berede, i razjarena gomila htjela je da ih napadne. Tada emir »dade da mu osedlaju konja, navuče oklop i kacigu i, s isukanom sabljom, jurnu na buntovnike vičući: ’Prokletnici! Zar tako slavite svoga Poslanika? Sram vas bilo! Neću vam prepustiti niti jednog hrišćanina! To su moja braća!’«[9].
Prema kriterijima Safeta Bandžovića, i emir Abdulkadir, musliman koji je uzeo u zaštitu hrišćane, bio je antifašist još 1860. godine. A nije – postoje drugi kvalifikativi za njegovu gestu. Kao što postoje i različiti konteksti, različiti vidovi angažmana i, naročito, različiti motivi ljudskog ponašanja. Naprimjer, Šefket-efendiji Kurtu bio je dovoljan njegov autoritet da bi spasio stotine Srba, i nije morao fizički da se suprotstavlja ustašama koje su namjeravale da ih zapale u tuzlanskoj pravoslavnoj crkvi na Badnje veče 1942, dok je emir Abdulkadir, opet, sa sabljom u ruci vratolomno izjurio pred razjarenu gomilu, i možemo samo nagađati kako je izvukao živu glavu.
Obojica su, izvjesno, bili iskreni muslimani, a Abdulkadir je možda imao i dodatnu motivaciju, jer je bio sljedbenik Ibnul-Arebijevog ekberijskog učenja (prema nadimku ovog mistika koga su učenici zvali Šejh el-Ekber): Ibnul-Arebi je propovijedao jednakost svih vjerovanja, te emirova izjava da su hrišćani »njegova braća« nije nikakva stilska figura… Kako god bilo, obojica su slijedila vlastiti vjerski moral a ne neku određenu ideologiju, što nimalo ne umanjuje već samo uvećava njihovu ljudskost, i sasvim je nepotrebno proglašavati ih još i antifašistima (očit anahronizam u slučaju emira Abdulkadira služi da istakne nesklapnost te kvalifikacije kada je riječ o Šefket-efendiji Kurtu).
Na »neideologičnosti« angažmana ove dvojice velikana insistiram zato što Bandžović u svom neartikuliranom predstavljanju fašizma očito ne shvata da je to najprije ideologija, te da stoga i antifašizam mora imati ideološki okvir, koji ga razlikuje od ljudskosti ili domobranstva. Antifašizam se, naročito, ne može izjednačiti sa suprotstavljanjem okupatorima i kvislinzima: niti su svi okupatori u povijesti bili fašisti, niti su svi fašisti bili okupatori. Evropski fašistički režimi najprije su se utvrđivali unutar granica nacionalnih država, i u teritorijalnu ekspanziju krenuli su tek kasnije. A prvi organizirani otpor fašizmu ne javlja se u nekoj okupiranoj zemlji već u Španiji, u koju je 1936. i 1937. pohrlilo 30.000 idealista iz neokupiranih evropskih zemalja da se pridruže republikancima i suprotstave frankizmu.
Za razliku od »španskih boraca«, spremnih da se pokrenu iz svoje relativne sigurnosti i žrtvuju za druge, pripadnici raznih domobranskih formacija (naravno, ne samo bošnjačkih!) nisu djelovali ni iz kakvih viših ciljeva. Muslimanske milicije čuvale bi, bez ikakve ideologije, svoja sela od četnika, ustaša, Nijemaca i partizana jednako kao i od maoista ili tupamarosa. Ne treba dokazivati da žrtvovanje za druge nije nikakva univerzalna moralna obaveza, i da odbrana vlastitog života i imovine ne zahtijeva nikakvo opravdanje, ali to ne znači da se takva odbrana može podvesti pod antifašizam. A upravo to radi Safet Bandžović, ne praveći nikakvu razliku između pojedinaca koji su prepoznali fašizam kao univerzalno zlo i riješili da mu se suprotstave iako sami nisu bili ugroženi, i onih kojima fašizam nije smetao sve dok im nije došao do kućnog praga.
To generalizirano nerazlikovanje među ljudskim pobudama i odsustvo svake hijerarhije među pojedincima i pokretima uvučenima u vrtlog Drugog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini i njenom jugoslavenskom okruženju nanosi nepopravljivu štetu samom Bandžoviću, koji u svojoj studiji iznosi mnoštvo korisnih podataka koje drugdje ne možemo naći na jednom mjestu, a koji bi bili dragocjen doprinos historijskom proučavanju naše prošlosti da ih autor nije posmatrao kroz ideološke naočale bošnjačkog revizionističkog projekta. On, naravno, neće propustiti da primijeti da je »revizija prijašnje, ’marksističke’ historiografije, po žestokim medijskim sporenjima, u Srbiji poprimila konture čistog političkog revanšizma«[10], ali se neće ni upitati može li se tako okvalificirati i njegov vlastiti angažman na »preokretu kanonskih prioriteta«.
I kakva je razlika između srpskih revizionista koji odbacuju »marksističku historiografiju«, i njegovog pokušaja da relativizira ocjenu Roberta Donie o rezoluciji »El-Hidaje«? Jer kada Donia, nasuprot horskim refrenima bošnjačkih revizionista o tome kako ova rezolucija osuđuje ustaške zločine, konstatira, kako smo gore vidjeli, da ona »izbjegava da krivicu pripiše bilo kojoj osobi ili skupini«, Bandžović hiti da primijeti da se američki historičar u tome »poziva na ocjene marksističke historiografije«[11]. Marksističku historiografiju, dakle, ne bi trebalo dovoditi u pitanje u Srbiji, kada ocjenjuje Dražu i četnike, ali je svakako treba odbaciti ovdje, kada sudi o Mustafi Busuladžiću, Mehmedu Handžiću i ostalim oduševljenim potpisnicima pozdravnih brzojavki Poglavniku… Istim povodom, poznavaoci bosanskih prilika neće moći a da se glasno ne nasmiju kada pročitaju Bandžovićevu jadikovku nad činjenicom da su u Srbiji »pojmovi internacionalizam i kosmopolitizam odbačeni, a ’bratstvo i jedinstvo’ ozloglašeni kao komunistička izmišljotina, mada je to samo prevedeni slogan Francuske revolucije«[12].
Da bi ta tvrdnja prešla iz humorističkog registra u historičarski, morao bi Safet Bandžović komparativno navesti nekoliko primjera drukčijeg tretmana internacionalizma, kosmopolitizma i bratstva i jedinstva u Bosni i Hercegovini, sredini u kojoj kao historičar zarađuje za život: gdje se, u bosanskim institucijama i glasilima koje kontrolira stranka muslimanskog kulturno-povijesnog kruga, u proteklih 30 godina branio koncept bratstva i jedinstva od optužbi da je to komunistička izmišljotina? I koja je od javnih ličnosti koje sudjeluju u bošnjačkom kulturno-političkom projektu, čiji je sastavni dio i revizionizam što ga Bandžović eufemistički naziva »redefiniranjem kulture sjećanja«, ikad ustvrdila da se zapravo radi o sloganu francuske revolucije koji ne treba odbacivati?
Bandžovićeva sistemska nekoherentnost ne kompromitira samo naslov njegove studije, već i njen podnaslov, »Ratni realizam i odjek rezolucija građanske hrabrosti (1941.)«. Ako je tačno da je »prvobitni tekst ’Tuzlanske rezolucije’ bio sastavljen u oštrom tonu, ali su organizatori zaključili da je manje opasno da, umjesto tako napisanog teksta, jedna delegacija … usmeno u Zagrebu protestira protiv zločina«, dok je sama rezolucija »objavljena u blažoj formi«[13], i ako je tačno da su Mostarci odlučili da se njihova rezolucija »ne daje na potpisivanje činovnicima zbog mogućih represalija, već samo pripadnicima slobodnih profesija«[14], čitalac može s punim pravom zaključiti da spomenute rezolucije nisu bile izraz građanske hrabrosti već građanskog opreza. Ili, kako je to svojevremeno formulirao Fuad Muhić, izraz »’filozofije rahatluka’ mnogih muslimanskih političkih i kulturnih poglavara i poslenika«, gdje o »nekoj spremnosti na žrtvu nije, naravno, moglo biti ni govora. Ono što se, pod vidom takve spremnosti, pokušava kod nekih naših historičara da sugerira kada se predimenzionira značaj muslimanskih rezolucija iz ratnog vremena … nije sadržavalo toliki egzistencijalni rizik da bi se moglo podvesti pod etos žrtve«[15].
Ovu Muhićevu ocjenu svaki današnji »naš historičar« mogao bi osporiti pukim navođenjem imena makar jedne osobe koja je zbog potpisivanja rezolucije ubijena ili deportirana. No kako takve ne spominju ni Safet Bandžović ni urednici knjige Nasuprot zlu, moramo zaključiti da ih nije bilo – za razliku od stotina partizana i ilegalaca koji su, i ne znajući šta je ethos žrtve, žrtvovali svoje živote.
Šta onda, nakon svega, da zaključimo o važnoj temi »Bošnjaci i antifašizam«? U prvom poglavlju pokazao sam da je besmisleno govoriti o Bošnjacima ako se taj etnonim proteže na razdoblja u kojima je značio nešto sasvim drugo, i na pojedince koji su se javno drukčije identificirali: retrospektivno »bošnjakiziranje« osoba koje su u prethodnih 150 godina sebe smatrale Hrvatima, Srbima, Muslimanima ili samo muslimanima i zalagale se, u tom smislu, za konkurentne političke, kulturne i društvene projekte beskorisno je sa stanovišta i historije i političke sociologije, jer onemogućuje svaku generalizaciju. Međutim legitimno je, i jedino moguće, nazivati Bošnjacima jednu populaciju čiji se pripadnici slobodno izjašnjavaju kao takvi od sredine 1990-ih, i koja se povijesno, popisno-statistički i međunarodnopravno potvrdila pod tim imenom koje im uglavnom niko ne osporava.
Od sredine 1990-ih Bošnjaci dobivaju svoje političke predstavnike, svoje tvorce javnog mnijenja, svoja glasila i svoju nacionalnu (»nemarksističku«) inteligenciju, izgrađuju svoje organizacije civilnog društva i mnoge institucije, ostvaruju apsolutnu kontrolu nad nekim dijelovima teritorija Bosne i Hercegovine i na njima utvrđuju sve parametre društvenog života, imajući povrh toga mogućnost da u zajedničkim državnim organima utječu na odlučivanje s obzirom na svoj etnonacionalni interes. I samo od tog vremena smisleni su iskazi »Bošnjaci predlažu« ili »Bošnjaci neće pristati« koji kolektivitetu pridaju svojstva individue: volju, namjere, planiranje i djelanje.
Tema »Bošnjaci i antifašizam« ne tiče se, dakle, ponašanja islamiziranih Slavena i njihovih sekulariziranih potomaka između 1941. i 1945, kada Bošnjaka nije bilo, već se tiče odnosa bošnjačkih kulturnih i funkcionalnih elita prema antifašizmu danas, kada Bošnjaka ima. A taj je odnos jednoznačan: kako sam pisao još 2015, »danas se … bosanskomuslimanske kulturne i političke elite, koje načelno ne dovode u pitanje evropski put Bosne i Hercegovine, s nepogrešivim instinktom za autodestrukciju institucionalno distanciraju upravo od antifašizma, jedine savremene evropske tekovine koja je na početku ovog XXI. stoljeća još uvijek nesporna. (…) Ulicama, trgovima i ustanovama oduzimaju se imena skojevaca, ilegalaca i žrtava fašizma, i nazivaju se po minornim piscima, javnim ličnostima i islamskim teolozima koji ispunjavaju jedini uslov da nisu bili komunisti. Njihov značaj vještački se uvećava neumornim ponavljanjem klišeiziranih fraza o tome kako su ih vlasti socijalističke Jugoslavije ignorirale iz političkih razloga, i kako je došlo vrijeme da novo, ideološki neopterećeno doba prizna njihovu vrijednost«[16].
Na džumi, a ne u šumi?
Studija Safeta Bandžovića jedna je od najsurovijih potvrda takvog odnosa. Da to ilustriram, navodim nekoliko nasumice odabranih imena osoba koje su, prema Bandžovićevim kriterijima, bile Bošnjaci, a imaju neke veze s antifašizmom: Fadil Jahić, Ahmet Fetahagić, Ismet Krkbešević, Izet Čomara, Zija Dizdarević, Džemal Džumhur, Vahida Maglajlić, Hasan Kikić, Enver Ćemalović, Zehra Muidović…
Među njima ima nekih sličnosti, ali i mnogo razlika.
Sin iz imućnije porodice Fadil Jahić i sin željezničara Ahmet Fetahagić otišli su 1937. u Španiju i pridružili se republikancima: iako evropski fašizam nije njih lično ugrožavao, njihova komunistička vjera nalagala im je da se protiv te pošasti bore tamo gdje je potrebno.
Zehra Muidović, Zija Dizdarević i Ismet Krkbešević nisu se borili u partizanskim jedinicama, već su bili ilegalci.
Vahida Maglajlić proglašena je za narodnog heroja, baš kao i Fadil Jahić i Ahmet Fetahagić, a ostali nisu.
Zehra Muidović i komesar 42. jurišne vazduhoplovne divizije NOV i POJ Enver Ćemalović živi su dočekali Oslobođenje, a ostali nisu.
Zija Dizdarević i Hasan Kikić bili su književnici. Hasan Kikić bio je komesar bataljona, a ubijen je u četničkoj zasjedi. Baš kao i Izet Čomara, koji nije ni došao do partizana već je upao u zasjedu pokušavajući da iziđe iz grada i da im se pridruži.
Do partizana nije došao ni Zija Dizdarević, koji je uhapšen dan prije odlaska i odveden u Jasenovac gdje je ubijen. I Džemal Džumhur ubijen je u Jasenovcu, kojeg je dopao nakon što je otkriven njegov prilično naivan plan da izvrši atentat na Luburića.
Ismet Krkbešević skoro da je dočekao oslobođenje Grada: poginuo je izvršavajući Valterova naređenja, u noći između 5. i 6. aprila 1945…
Svim tim osobama različitih sudbina jedna je stvar, međutim, zajednička: ne spominje ih Safet Bandžović u svojoj studiji o Bošnjacima i antifašizmu.
Da je Bandžović propustio da spomene jedno od tih imena, ili dva, ili pet, moglo bi se vjerovati da se radi o omašci, autorskom nemaru ili naprosto šlamperaju s kojim se bosanski muslimanski subjekt bavi historijskom naukom, kao i svime drugim historijskim i svim ostalim naukama. No ako ne spominje nijedno (kao što još ne spominje ni Galiba Festu, Muhameda Džudžu, braću Lolić, braću Repovac, Mustafu Behmena, braću Fejić, brata i sestru Biser, Muhameda Ganduru, brata i sestru Omanović…), jasno je da iza toga stoji sistem: Bandžovićevo podsjećanje da »suprotstavljanje okupatorima i kvislinzima sadrži i obuhvata najraznovrsnije oblike otpora: pasivnu rezistenciju, aktivan otpor, partizansku borbu do masovnog narodnooslobodilačkog rata«[17] nema cilj da nosioce pasivne rezistencije posredno izjednači s nosiocima aktivnog oružanog otpora tj. partizanima i ilegalcima (što je već po sebi pretenciozno i groteskno), već da ove potonje naprosto izbriše iz evidencije u korist svih ostalih.
»Antifašizam je odrednica kojom se treba ponositi«[18], kaže Safet Bandžović na kraju knjige u kojoj ne spominje, između ostalog, učešće Fadila Jahića i Ahmeta Fetahagića u španjolskom građanskom ratu, prvom organiziranom oružanom otporu fašizmu u Evropi, određujući na taj način kojim antifašistima Bošnjaci ne treba da se ponose, te ih treba prepustiti zaboravu… Njegovo razbijanje navodnog komunističkog monopola na antifašizam ne posljeduje afirmacijom »nekomunističkog antifašizma«, već izbacivanjem – gdje god je to moguće – komunista i skojevaca iz nove službene naracije.
Safet Bandžović zna da se pojam antifašizma, kao i svake druge ljudske vrijednosti, može izopačiti do karikature, i napominje da je »Hajnrih Bel … pisao da su u Njemačkoj nakon 1945. antifašistima proglašavali sebe čak i oni koji, za vrijeme vazdušne uzbune, nisu propisno zamračili svoje prozore«[19], ali zato sâm proglašava antifašistom svakog seoskog hodžu koji je u ratnim godinama 1941-1945. milo pogledao komšiju Srbina. I čini to na račun Muslimana partizana i ilegalaca, španskih boraca i narodnih heroja. Neke od tih moralnih eliminacija, šezdesetak godina nakon fizičkih, naročito su mučne. Naprimjer, Vahida Maglajlić, koju Safet Bandžović naravno ne spominje, neko vrijeme bila je jedina Muslimanka narodni heroj.
Međutim, 20. maja 1969. odlikovan je tim ordenom Okružni komitet SKOJ-a za Drvar, a među šestero omladinaca koji su ga činili i koji su svi poginuli tokom njemačkog desanta 25. maja 1944. nalazila se i Razija Omanović. Iste godine 1969. po narodnom heroju Raziji Omanović, koju Safet Bandžović također ne spominje, nazvana je jedna sarajevska osnovna škola, koja je čuvala uspomenu na ovu Muslimanku antifašistkinju sve dok joj nove, demokratski izabrane vlasti nisu promijenile ime, pokazujući djelom a ne ljigavim pseudohistorijskim publikacijama kakav je zapravo odnos Bošnjaka prema antifašizmu…
Na kraju, dužan sam čitaocu jedno objašnjenje: iako sam inače sklon ironiji kao izražajnom sredstvu, ja nisam smislio šaljivu sintagmu »muslimanski rezolucionari«, već sam je samo odabrao za naslov ovog poglavlja. Ona je nastala 1941, u vrijeme o kojem govorimo, a dugujemo je reisu Fehim-ef. Spahi[20], koji je o povodima i razlozima muslimanskih rezolucija i o »građanskoj hrabrosti« njihovih potpisnika znao nešto više od današnjih historičara.
[1] Karl May, Benito Juarez (prev. Tatjana Blažeković), Otokar Keršovani, Rijeka, 1964, s. 5.
[2] Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u XX. stoljeću, Sejtarija, Sarajevo, 1998, s. 195.
[3] Safet Bandžović, Bošnjaci i antifašizam. Ratni realizam i odjek rezolucija građanske hrabrosti (1941.), izdanje autora, Sarajevo, 2010, s. 214 (bilj. 364).
[4] Ibidem, s. 171.
[5] Ibidem, s. 452.
[6] Ibidem, ss. 57-58.
[7] Ibidem, s. 192 (bilj. 277).
[8] Ibidem, s. 194.
[9] Abdulvehab Medeb, Zloupotreba islama, IMIC-Rabic, Sarajevo, 2003, s. 19.
[10] Safet Bandžović, Bošnjaci i antifašizam, op. cit., s. 50.
[11] Ibidem, s. 260 (bilj. 9).
[12] Ibidem, s. 50.
[13] Ibidem, s. 264.
[14] Ibidem, s. 263.
[15] Derviš Sušić, Parergon, Oslobođenje, Sarajevo, 1980, pogovor Fuada Muhića, s. 283. Više o Dervišu Sušiću i njegovom Parergonu v. infra, poglavlje »Sveta glupost«.
[16] Tarik Haverić, »Neiskrivljena slika«, Dani 947, 7. augusta 2015, s. 51.
[17] Safet Bandžović, Bošnjaci i antifašizam, op. cit., s. 57.
[18] Ibidem, s. 452.
[19] Ibidem, s. 45.
[20] U poruci Asimu Ugljenu, tajniku Ministarstva bogoštovlja i pravosuđa NDH, Spaho piše: »Čini se da će Vaši postupci (mislim Ministarstva) prema meni i mene otjerati među rezolucionare«. Safet Bandžović, Bošnjaci i antifašizam, op. cit., s. 278.