Godina je bila 1973, ljeto, a Gradska konferencija Saveza socijalističke omladine Sarajeva poslala je Darija Džamonju i mene na Tjentište, na svejugoslavensku manifestaciju “Mladost Sutjeske”, kao saradnike Spektra i književne nade (što će se u mom slučaju pokazati kao pogrešan odabir). Vrijeme sam provodio tumarajući okolinom, zalutao sam i u nekakav spomen-dom i pričao dobrih pola sata s jednim molerom u plavom mantilu i s francuzicom na glavi koji je čudno govorio i nešto mrljao po zidu (šta sam ja, naivac, znao ko je Krsto Hegedušić!), Slobodan Blagojević hodao je s kasetofonom nastojeći da socijalističku omladinu zainteresira za grupu Cockney Rebel i njihov najnoviji hit “Sebastian”, Melika Salihbegović, istaknuta figura bosanskog predislamskog pjesništva, raspredala je egzistencijalističke teme s Edom Numankadićem, Daco je ubacivao nepojmljive količine kovanica u džuboks da bi osamnaest puta zaredom čuo “Jambalayo” dua Carpenters (što nije doprinosilo njegovoj popularnosti kod drugih učesnika), a Abdulah Sidran povazdan ništa nije radio, ako ne računamo maratonske partije šaha sa Stevanom Tontićem. I ja sam se pitao zašto je uopšte tu, i čija je bila ideja da ga pozovu na manifestaciju: objektivno, ipak je to bilo pet-šest dnevnica…
A onda je, četvrte večeri, Sidran izišao na ljetnu pozornicu i, u pomalo smiješnoj pozi, s rukom na srcu, kazao dvije svoje pjesme, a kazalo se i meni.
Prva pjesma imala je, sasvim prigodno, neke veze s Bitkom na Sutjesci. Zvala se “Utvare”, objavljena je u Potukaču 1971, a iz jedne kasnije bilješke saznao sam da je napisana na Tjentištu u julu 1967[1], iz čega sam zaključio da je Abdulah Sidran bio svakogodišnji učesnik “Mladosti Sutjeske”. (U ponovljenom izdanju Potukača, riječ koju su Sidranova i moja generacija samorazumljivo vezivale uz Petu ofanzivu, “Proboj”, postala je “Probaj”[2].)
Druga pjesma zvala se “Uzevši kost i meso”. Tada nisam mogao znati da slušam jednu od najvažnijih pjesama našeg jezika (a sasvim sigurno najvažniju u Sidranovom opusu), i da prisustvujem njenom prvom javnom izvođenju.
Pjesma ima četiri strofe. Prve dvije imaju po šest, a treća i četvrta po pet stihova. Neki stihovi se rimuju:
Meni više ništa, ni ružno ni dobro,
ne može da se desi. Ostalo je naprosto
da brojim dane, ko smjeran redov, s malom
razlikom u smislu, i žestini. Treba to pojmiti
i izgovoriti, napokon, mirno: doći će
i uzeće sve, uzevši kost i meso.
A juni je mjesec u svijetu, i cvate dud,
ospu se kiše, i minu, tren prođe, odjednom,
odasvud, u visinu, uzlijeće ljubav i prepun je
polena zrak, u polenu patnja mužjaka vri,
i nebo zari ljubavlju, jer juni je
mjesec u svijetu, i dud zri.
Ona će doći. Uzevši kost i meso, uzeće sve:
olovku s grafitnim srcem na stolu, pamet i
dušu, na zidu sliku – muziku od koje soba sja,
suzu i strah, i prepun polena zrak. Potom:
mrak, mrak, mrak, mrak, mrak.
A juni je mjesec u svijetu. Ospu se kiše,
i minu. Ljubavlju gori nebo i mrljaju pisci
ruke indigom ko djeca dudom. Prepun je polena
zrak. U polenu patnja mužjaka vri.
Juni je mjesec u svijetu, i dud zri.
U vrijeme nastanka pjesme “Uzevši kost i meso” pjesnik ima dvadeset osam godina. Lirski subjekt, koga različite kritičarske tradicije još zovu pjesničkim subjektom ili personom, nema godine. Otud ne možemo a priori izjednačiti “Ja” koje govori pjesmu s njezinim autorom. Iako je engleski pjesnik i kritičar Donald Davie svojevremeno ustvrdio da se “pjesma u kojoj ‘Ja’ neposredno i nedvosmisleno označava autora … danas smatra bitno i nužno boljom od pjesme u kojoj ‘Ja’ ne označava autora već autorovu personu”[3], taj njegov oprezan sud koji se čuva apodiktičnosti (“smatra se”) sigurno ne vrijedi za ovu Sidranovu pjesmu: intuitivno je doživljavamo kao jezičko umjetničko djelo iako pjesničko “Ja” izvjesno ne označava autora, već i zbog toga što dvadesetosmogodišnjak ne može znati šta će mu se u životu još dogoditi. Da nije tako, iz današnje perspektive već bi prvi stih (“Meni više ništa, ni ružno ni dobro, ne može da se desi”) bio biografski neistinit: nakon što je pjesma napisana, pjesniku će se desiti mnogo dobrih stvari, naprimjer svjetska scenaristička slava koja će povećati zanimanje i za njegov pjesnički opus, a i mnogo ružnih, kao što je krvavo razaranje njegovog svijeta i stradanje kolektiviteta s kojim će se postupno poistovetiti.
Posmatrana u pedesetogodišnjem kontinuitetu, Sidranova pjesnička ostavština je prilično haotična. Sve pjesme iz Potukača (1971) preuzete su u zbirku Kost i meso (1976), i nijedna nije sačuvala svoj naslov: “Smutnja” postaje “Ni traga o sebi”, “Vrtnja” se sada zove “Čas kad svijet”, a “Uzdarje” – “Put kojim smo odlazili”… U Kosti i mesu, pjesma “Putnik se vraća u svoj grad” posvećena je Izetu (Sarajliću); ponovo je objavljena u Sarajevskoj zbirci (1979), sada bez posvete, a u brojnim proširenim izdanjima preuzeta je s promijenjenim naslovom: “Sarajlić se vraća u svoj grad”.
Poput mnogih drugih autora, i Sidran unosi, od izdanja do izdanja, izmjene u svoje pjesme. Tu su, najprije, dobrodošle ispravke slovnih grešaka (“zažeće potomka”, kako stoji i u Potukaču i u Kosti i mesu, u drugom izdanju Potukača konačno je ispravljeno u “začeće potomka”); dalje, neke su izmjene jedva vrijedne spomena, naprimjer zamjena malog početnog slova velikim i obratno (“čudo” i “Zemlja” u pjesmi koja se u Potukaču zvala “Potop” postaju “Čudo” i “zemlja” u istoj pjesmi koja se u Kosti i mesu zove “U pustu maglinu”); ima, zatim, i sitnijih tekstualnih izmjena (“plava opijenost oka” iz pjesme bez naslova koja je u Potukaču označena tačkom [•] postala je “mudra opijenost oka” u Kosti i mesu, dok je sama pjesma dobila naslov “Stub prema nebu, ljubav zemna”).
No pored tih intervencija, koje se mogu bez ostatka objasniti pjesnikovom željom da pjesmu poboljša (iako u tome ne mora uvijek uspjeti), postoje i one koje su potaknute vanknjiževnim pobudama: Sidran prilagođava svoje pjesme kako bi udovoljio pritisku okoline i novoj jezičkoj normi. Kost koja je u Sarajevskoj zbirci 1979. bila mrzla i trula postala je u kasnijim izdanjima mrzla i truhla (“Beledija, četrdesetpeta, šesti dan aprila”), truhnu i zubi koji su trunuli u “Šetnji sa Stevanom”, opšta slika svijeta (“Ars poetika”) postala je opća, a ruka koja je u amblematskoj pjesmi “Čega smo zbir” meko drhturila ubuduće će drhturiti mehko… Avaj! pjesnik koji toliko pažnje posvećuje jeziku dao se uvući u rušilački pohod bošnjačkog iracionalizma čiji drugi princip nalaže da se “ne razmatraju moguće posljedice odluka, jer to usporava njihovu provedbu”, pa je izgubio iz vida da prilozi imaju, osim pozitiva, još i komparativ i superlativ koji će mu možda sutra zatrebati. Bi li pristao, kao cijenu borbe protiv srpskog jezičkog unitarizma, da piše mehkše ili najmehkše? (Sidranu u prilog ipak treba reći da se nije dokraja prepustio bošnjačkoj lehktorskoj pomami, pa ni u ratnim izdanjima pridjev rđav nije zamijenio kolokvijalnim barbarizmom hrđav.)
Za Sidrana, kao ni za tolike druge, kada je Bosna u pitanju ne vrijedi pravilo da se pridjevi koji se završavaju na –ski, –ški i –čki pišu malim početnim slovom. Ništa što je s Bosnom u vezi ne može se izraziti malim početnim slovom, to bi naprosto značilo vrijeđati žrtvu, pa su bosanski Muslimani unapređeni u Bosanske Muslimane (“Iz grobova ustaju”):
U progon, u grob,
ko djeca neoprezni,
odlaze, silaze,
Bosanski Muslimani.
Pogledaj sad!
iz progona, sa daljina,
iz izgnanstva, sa strašina,
vraćaju se – dobri Bošnjani!
Uz ove stihove još treba primijetiti da je autor što je u pjesmi “Ars poetika” posvećenoj Gavrilu (Grahovcu, koji je pisao pod pseudonimom Gavrilo Vidov) potvrđivao da “pjesma mora biti tačna po svemu”, ovdje zaboravio taj autopoietički nalog, pa je – pristajući uz prvi princip bošnjačkog iracionalizma (“O svojima sve najljepše!”) – prihvatio jednu krupnu netačnost, naime da je srednjovjekovni izraz “dobri Bošnjani” (boni Bosnenses), koji označava bosansku vlastelu naspram kmetova i pučana[4], zapravo historijska potvrda blagosti i poštenja cijelog “pitomog naroda dobrih Bošnjana” (“Sve drugo mijenjam”), koji su naravno preci današnjih Bošnjaka!
Ne može se znati kada je Sidran postao svjestan koliko je udvorička pjesma “Iz grobova ustaju”, potaknuta nesumnjivo snažnim emocijama i objavljena 1993. u prvom izdanju Sarajevskog tabuta, ispod razine svega što je dotad napisao, tek – izostavljena je iz kasnijih izdanja ove zbirke[5].
Intervencija koja najupečatljivije svjedoči o gubitku samostalnosti lirskog subjekta i njegovom približavanju autoru i njegovom proživljenom iskustvu nalazi se u “Šetnji sa Stevanom”: stih koji je 1979, kada je pjesma objavljena u Sarajevskoj zbirci, glasio “Momci regulišu nišanske sprave, na mjesečinu naslonjeni”, postao je u kasnijim izdanjima “Pesnici, eno, regulišu nišanske sprave…”. Sidranovo razočarenje u dugogodišnjeg prijatelja i pjesničkog sabrata Radovana Karadžića bilo je i ogromno i opravdano, no za razliku od političara pjesnici moraju odgovornije postupati s naknadnom pameti: ovim anahronizmom, aktom neprikrivene historiografske instrumentalizacije, divna pjesma “Šetnja sa Stevanom” nije ništa dobila, a izgubila je mnogo.
U prvoj sistematskoj analizi Sidranove poetike, koju dugujemo Marku Vešoviću[6], autor se neće libiti da cijelu jednu klasu Sidranovih pjesama objavljenih do 1980. proglasi činom “pjesnikova nasilja nad svojim dubljim stvaralačkim bićem”. Tu ubraja poemu “Ditlić poginuo sa svoga kljuna”, pa “Jedan baščaršijski monolog” s jeftinim humorističkim efektima, pa pjesmu o Mustafi Krilašu, pa “Rasvjetljavanje slučaja iz 1641” – “usprkos hvalevrijednom pjesnikovom ushitu zato što je, na osnovu dokumenata, otkrio postojanje mlaza istinski ljudskog svjetla” ondje gdje ga ne bismo očekivali. Sidran će, kaže Vešović, udio uobrazilje svoditi na sve manju mjeru, “sa uvjerenjem da goli dokument, svojom ljudskom težinom, može biti ravnopravan takmac svemu što uobrazilja otkrije u svojim lutanjima pustopašicom”. Tome sada treba dodati, po mom mišljenju, i prigodne pjesme o ratu, stradanjima i razaranjima napisane nakon 1992, u kojima ulogu golog dokumenta preuzimaju gole i nesporne činjenice o zvjerstvima i krvoprolićima čije su najveće žrtve Bošnjaci i muslimani. Sidran piše iz iskrenog osjećaja moralne dužnosti da nešto kaže, da krikne pred licem cijelog svijeta, ali je naglašeni individualizam s kojim je kročio u pjesnički univerzum teško spojiv sa zadaćom koja obično zapada “pjesnike svoga naroda”, naime da u prelomnim vremenima budu glas kolektiviteta. Otud najčešće ne uspijeva da nizu svojih lamentacija o korijenima zla, potaknutih svakodnevnim slikama patnje i užasa, podari organsko jedinstvo koje bi ih pretočilo u poeziju.
Nasilje pjesnika Abdulaha Sidrana nad lirskim subjektom Sidranovih pjesama najuočljivije je u postupnom i višegodišnjem autorovom “dolaženju tobe”. Takva transformacija ne podleže nikakvom moralnom sudu: od početka modernog doba, ljudi napuštaju religiju u kojoj su odgojeni, jednako kao što drugi ljudi, odgojeni kao ateisti ili agnostici, uz religiju pristaju. Neki od njih pokušavaju da obznane svoje prosvjetljenje i prenesu ga drugima, no kada to rade posredstvom umjetničkih djela njihov neofitski žar nije nikakvo jamstvo da će ta djela biti uspješna, a estetski sud ne prihvata iskrenost pobuda kao olakšavajuću okolnost. Sidran nije izuzetak. Onaj koji je u svojoj prvoj knjizi Šahbazino ime pisao velikim početnim slovom a ime Božje malim (“abdul / alah / rob nekog zaspalog boga”), i koji je u “Šetnji sa Stevanom” potvrđivao svoj “dvostruki ateizam”, objavio je u zrelim godinama, u Sarajevskom tabutu, cijeli ciklus naslovljen “Disput o Bogu”, koji kritika otada uviđavno prešućuje: te pjesme naprosto nemaju nikakve metafizičke zagonetnosti.
Marko Vešović je primijetio da u Sidranovom poetskom rječniku postoje povlašteni leksemi: trpnja je jedna od njegovih omiljenih imenica, najomiljenija je duša, dok je koračati jedan od najčešćih njegovih glagola. Slijedeći Vešovićevu intuiciju, ustanovio sam da je, bez konkurencije, najvažniji Sidranov glagol minuti, koji se pojavljuje u svim ključnim pjesmama njegovog opusa:
Ospu se kiše, i minu (“Uzevši kost i meso”)
Da krenemo u žalosnu ovu šetnju, Stevane moj.
Nek bljesne munja minulih godina! (“Šetnja sa Stevanom”)
Minula je kiša. (“Slijepac pjeva svome gradu”)
Koliko li je
minulo godina? Koliko godina još
treba da mine? (“Decembarska”)
Tako i stoljeće ututanj minu, a san
tvoj i danas posvuda sanja čovjek. (“Recital na Kranjčevićevom grobu”)
Magijska moć ovoga glagola je u tome što ga samo jedan bezazlen prefiksalni morfem dijeli od preminuti, a smrt je, a ne ljubav, glavna Sidranova pjesnička zaokupljenost. On čeka da Gost pokuca na vrata (“Gost sa drugoga svijeta”) i pita se, neobjašnjivo posežući za alegorijom Sijačice a ne Kosačice, Sijačica, Gospa, kad stigne, gdje će me naći? (“Utopljenici”). Ipak, jedina pjesma u kojoj smrt nije samo motiv već je i tema ostaje “Uzevši kost i meso”. Abdulah Sidran će u kasnijim godinama života revidirati svoj svađalački i buntovni ateizam pokazujući brigu za mjesto svoga posljednjeg počinka, jer Ona možda ipak neće uzeti sve uzevši kost i meso, nešto možda ostaje nakon što tijelo mine, i možda se ipak radi samo o promjeni prebivališta (“Koliki je, bre, taj Ahiret kad svi tamo sele?!”) – ali pjesnik Sidran neće u svojoj davno napisanoj najboljoj pjesmi promijeniti ni jotu i poštedjet će svoje stvaralačko biće konformističkog nasilja, na čemu smo mu zahvalni. U pjesmi se “smjenjuje glas iz kojeg bije egzistencijalna utrnulost, i glas ushita pred svijetom, koji mu se suprotstavlja” (M. Vešović). Sidran zanemaruje naloge vlastite poetike radi poetičnosti, i zahtjev da pjesma bude “tačna po svemu” ukazuje se kao varka: nemoguće je da u istoj strofi dud i cvjeta i zri, no “uklonimo li pogrešku iz pjesme, uklonili smo i poeziju” (ova netačnost, naravno, nije iste vrste kao zloupotreba izraza “dobri Bošnjani”). Zabrana upotrebe veznika kao, koju će pjesnik kasnije formulirati u “Šetnji sa Stevanom” (Nipošto reći kao, jer neuporedive su stvari, i ništa ničemu nije nalik), prekršena je ovdje dva puta (Ostalo je naprosto da brojim dane, ko smjeran redov, i još: mrljaju pisci ruke indigom ko djeca dudom), i tome kao, primjećuje Marko Vešović, pjesnik “duguje neke od svojih najdragocjenijih stihova, pa i pjesama”…
Baš kao i Tontićevo i Vešovićevo, i Sidranovo “čekanje da prođe” je završeno. Njegova smrt bila je popraćena nizom patetičnih izljeva sveopšte žalosti u kojima se naglasak stavljao na sve osim na njegovu pjesničku jedinstvenost. Bošnjaci svoga pjesnika vole i slave ali njegove pjesme ne čitaju, uglavnom zato što ne čitaju ništa. Time se objašnjava što godinama ostaje neprodano drugo izdanje Potukača, unatoč zaumnoj cijeni od pola marke (0,50 KM) i činjenici da je u izlogu jedne knjižare u našem gradu knjižica izložena na dobrom mjestu, da je svi vide.
Hoće li Ona, kada dođe, uzeti sve uzevši kost i meso – to ne ostaje da se vidi, i to vrijeme neće pokazati. Iskustvo nam kaže samo da će se s vremenom izgubiti interes za to pitanje u ovom konkretnom slučaju, kao i u svakom drugom. “Jer, svaka je smrt — prirodna smrt, kad doba mine i godine se slegnu”.
[1] Abdulah Sidran, Kost i meso, Veselin Masleša, Sarajevo, 1976, s. 28.
[2] Abdulah Sidran, Potukač, NIP Zadrugar, Sarajevo, 1990, s. 27.
[3] Donald Davie, “On Sincerity: From Wordsworth to Ginsberg”, Encounter, oktobar 1968, ss. 61-66.
[4] V. Srećko Džaja, “‘Dobri Bošnjani’ i ‘boni homines’”, Dijalog 1-2, Sarajevo, 2006, ss. 105-130. Jednako tako ni boni homines nisu karakterno dobri ljudi, već kvalificirani svjedoci u sudskim sporovima, koji pripadaju staležu slobodnjaka i raspolažu vlastitom imovinom.
[5] V. npr. Abdulah Sidran, Sarajevski tabut, Biblioteka Dani, Sarajevo, 2004.
[6] Marko Vešović, “Dvoglas u pjesmi (poezija i poetika Abdulaha Sidrana)”, Život, Sarajevo, oktobar 1981, ss. 281-297.