Nakon početnog šoka, ruska agresija na Ukrajinu izazvala je u međunarodnoj javnosti mnoštvo komentara među kojima su i prilozi značajnih svjetskih pera sa svih krajeva političkog spektra. Nemali broj komentatora vidi u ruskoj invaziji »inicijalnu kapislu« budućeg raspada Ruske Federacije i uopšte propasti Putinovog nacionalističkog projekta. Tako Yuval Noah Harari, jedan od najčitanijih autora današnjice, u tekstu objavljenom u The Guardianu izražava (već!) opšterašireno uvjerenje da će rat u Ukrajini oblikovati budućnost cijelog svijeta, konstatira da je Vladimir Putin taj rat već sada izgubio i najavljuje »smrt Ruskog carstva« na čijem »smrtnom listu … neće stajati ime Mihaila Gorbačova: stajat će Putinovo ime«. A razložni i odmjereni Branko Milanović, iako ne želi da spekulira o ishodu rata, ipak ostavlja mogućnost da se, osim okupacijom Ukrajine, on završi možda i »raspadom Rusije«.
Nezaobilazna forma u politološkim razmišljanjima o budućnosti su predviđanja koje je Antonio Labriola zvao »morfološkima«: ne znamo kada će se neka konstelacija ostvariti, ali znamo kako će izgledati.
Hararijeva kategorična najava propasti Ruskog carstva jedno je takvo predviđanje. U julu 2021, kada invazije na Ukrajinu još nije bilo na vidiku, odvažio sam se da na ovom istom mjestu, u tekstu »Ne treba biti Einstein…«, iznesem slično predviđanje o raspadu Ruske Federacije, koje čak nije ni bilo samo morfološko jer sam ponudio i vremenski okvir:
No kada za 30-40 godina režim ostane bez tog instrumenta (tj. vojnog suzbijanja zahtjeva za samostalnošću kakvo je bilo 1992-1994. u Čečeniji, T. H.), jer će upotreba vojne sile prema vlastitom stanovništvu postati neprihvatljiva samim Rusima čija politička kultura također evoluira, javit će se ruske federalne jedinice sa zahtjevima za samostalnošću poduprtima istim argumentima koje je koristio Vladimir Putin pravdajući rusku okupaciju Krima.
Gledajući razvoj događaja, bio bih spreman da taj rok sada skratim na nekih dvadesetak godina… No pravi povod za ovaj tekst jest upotreba figure »kraja povijesti«, kojoj pribjegava Branko Milanović. Osjećam laku nelagodu osporavajući tezu autora iz čijeg svakog teksta ponešto naučim, no ruska invazija na Ukrajinu ne obilježava kraj uljuljkivanja idejom o kraju povijesti, kako sugerira Milanović (»Kraj kraja istorije«), već tu ideju predvidljivo potvrđuje.
Koncept kraja povijesti dugujemo Hegelu, aktuelizirao ga je francuski filozof Alexandre Kojève u predavanjima koja je od 1933. do 1939. držao na pariškoj École Pratique des Hautes Études, a u dnevnopublicistički žargon ušao je nakon što je američki politolog Francis Fukuyama, neposredno prije pada Berlinskog zida i urušavanja sovjetskog imperija, objavio u američkom vanjskopolitičkom časopisu The National Interest tekst »Kraj povijesti?«[1]. Fukuyamine ideje izazvale su mnoštvo uglavnom negativnih reakcija. Nakon što je saslušao argumente svojih kritičara (»od Margaret Thatcher, Williama F. Buckleyja i lista The Wall Street Journal na strani desnice, do časopisa The Nation, Andréa Fontainea, Marion Dönhoff i drugih vodećih liberalnih veličina na strani ljevice«), Fukuyama je krajem 1989, opet u časopisu The National Interest, objavio tekst pod naslovom »Odgovor mojim kritičarima« (»A Reply to My Critics«[2]), u kojem se osvrće na njihove prigovore. U odgovoru Fukuyama s razlogom prosvjeduje protiv površnog shvatanja samog koncepta, koje se temelji na predodžbi o kraju povijesti kao prestanku povijesnog zbivanja ili »naglom prekidu željezničkog kolosijeka koji se završava staničnim odbojnikom« (Anthony Hartley), predodžbi koju mu sasvim proizvoljno pripisuju. Jer, figura kraja povijesti odnosi se na mišljenje o glavnim načelima političke i društvene organizacije: »Kraj povijesti … ne znači kraj svjetskih događaja, već kraj razvoja ljudskog mišljenja o takvim glavnim načelima«[3]. Drugim riječima, liberalno-demokratski ideal (kod Hegela: univerzalna homogena država u kojoj svi priznaju svakoga) ne može se načelno poboljšavati, kao što se — nakon urušavanja realnog socijalizma — ne može pojaviti neka nova univerzalistička ideologija kao suparnica liberalne demokratije na svjetskom planu.
No »nemoguće je probuditi onoga ko se pravi da spava«, pa su američkog autora unatoč njegovim pojašnjenjima nastavili da navode kao lažnog proroka par excellence koji je požurio da proglasi kraj ratova i vladavinu svjetskog mira i napretka, dok ga eto događaji svakodnevno demantiraju. Ubrzo je, naime, na Balkanu izbio krvav sukob praćen etničkim čišćenjem i genocidom, koji je poslužio kao krunski dokaz pogrešnosti Fukuyaminih teza, pa će se, između ostalog, i najiscrpnija povijest Bosne i Hercegovine na francuskom jeziku završiti konstatacijom autora da taj sukob »dokazuje da nećemo tako skoro izići iz povijesti, kako je to prije nekoliko godina predviđao Francis Fukuyama«[4].
A Fukuyama je tvrdio upravo suprotno: kraj povijesti »ni u kojem slučaju ne podrazumijeva kraj međunarodnih sukoba per se. […] Još će postojati etničko i nacionalističko nasilje na visokoj i možda još višoj razini, jer su to poticaji koji nisu potpuno iživljeni, čak ni u nekim dijelovima posthistorijskog svijeta«[5]. Ratovi u Jugoslaviji, koji su imali sve crte tih najavljenih sukoba obilježenih etničkim ili nacionalističkim nasiljem unutar (i između) zemalja koje još nisu izašle iz povijesti, nisu dakle u ono vrijeme opovrgli teze američkog autora već su ih činjenično potvrdili, a ruska invazija na Ukrajinu je samo još jedna potvrda njegovog predviđanja. Stoga, kada Branko Milanović u spomenutom tekstu potaknutom ovim najnovijim sukobom u Evropi s rezignacijom ustvrdi (ne spominjući Fukuyamu imenom) da su »neki od nas … verovali da kraj istorije znači ne samo da je jedne novembarske noći 1989. konačno otkriven savršen politički i ekonomski sistem, već i da se za međunarodne obračune više neće koristiti staromodna sredstva«, on samo potvrđuje da su »neki od nas« proizvoljno pripisali američkom autoru ideje od kojih se on izričito ogradio.
Moguće je, naravno, uvjerljivo argumentirati da je Francis Fukuyama (američki pragmatično?) pojednostavio Hegelovu misao, ili interpretaciju te misli koju je ponudio A. Kojève, no ovdje se radi o tačnosti ili netačnosti njegovih predviđanja. A njegovi tekstovi (govorim, nota bene, o dva gorenavedena časopisna priloga iz 1989, a ne o knjizi Kraj povijesti i posljednji čovjek koja će se pojaviti tek 1992[6]) nude tim povodom dragocjenu građu. Dragocjenu danas, i dragocjenu za nas na Balkanu. Jer, u »Odgovoru mojim kritičarima« Fukuyama bez zazora saopštava da »u ovom trenutku«, dakle godine 1989, »zemlja u kojoj fašizam ima možda najveći potencijal jest sâm Sovjetski Savez«!
Liči li to na najavu kraja ratova i nadolaska epohe u kojoj se »za međunarodne obračune više neće koristiti staromodna sredstva«, za što Fukuyamu već trideset godina olako optužuju? Ili se radi o morfološkom predviđanju koje se ovih dana, pred užasnutim očima svijeta, neumoljivo ostvaruje?
Za javne ličnosti i posmatrače koji se utrkuju u usporedbi ruske agresije na Ukrajinu i ratova koje je Srbija vodila u bivšoj Jugoslaviji može biti veoma poučan nastavak teksta. Dakle:
U ovom trenutku, zemlja u kojoj fašizam može imati najveći potencijal možda je sam Sovjetski Savez. Slavenofilski autori koji pišu za sovjetske novine poput Našeg savremenika ili Mlade garde govore jezikom koji se u Evropi nije čuo već mnogo godina, i uznemirujuće su bliski glavnoj sovjetskoj struji. Ako poslijetitovska Jugoslavija na neki način predstavlja budućnost Sovjetskog Saveza, trebalo bi da se zabrinemo da li negdje sa strane čeka neki ruski Milošević — partijski aparatčik koji se jednoga dana pretvara u fašističkog demagoga i potiče najbrojniju naciju da protiv svih ostalih ponovno zahtijeva svoja »prava«. To je realna mogućnost, i morat ćemo paziti na to.
Fukuyamin »Odgovor mojim kritičarima« bio je objavljen u Pregledu, tromjesečniku što ga je izdavala Ambasada Sjedinjenih Američkih Država u SFRJ, pod naslovom »Debata o ‘Kraju istorije?’«, no gornji redovi iz prevoda su ispušteni: Slobodan Milošević bio je u to vrijeme predsjednik jedne od jugoslavenskih republika, i ambasada nije htjela ni na koji način da povrijedi zemlju-domaćina. Na tu autocenzuru s ozbiljnim posljedicama upozorio sam u jednom tekstu u Našim danima[7]. Taj svoj tekst iz juna 1991. komentirao sam osamnaest godina kasnije, i s tih nekoliko redaka završavam ovu bilješku, vjerujući da su sačuvali aktuelnost: »Začudo, ovo Fukuyamino rano otkrivanje raka Jugoslavije i prepoznavanje Slobodana Miloševića kao fašističkog demagoga nije ni kasnije privuklo pažnju autora koji su raspad SFRJ osvjetljavali iz svakog zamislivog ugla. Ali su zato mnogi, nakon površnog i dogmatskog čitanja knjige Kraj povijesti i posljednji čovjek, isticali njegovu kratkovidost kao analitičara: navodno su upravo ratovi na Balkanu opovrgavali Fukuyaminu glavnu tezu, dokazujući da povijest još nije završena[8]…«.
[1] Francis FUKUYAMA, »The End of History ?«, The National Interest, Washington (DC), ljeto 1989, ss. 3-18.
[2] Francis FUKUYAMA, »A Replay to My Critics«, The National Interest, Washington (DC), zima 1989/1990, ss. 21-28.
[3] Francis FUKUYAMA, »A Replay to My Critics«, The National Interest, Washington (DC), zima 1989/1990, s. 22.
[4] Thierry MUDRY, Histoire de la Bosnie-Herzégovine, Ellipses, Pariz, 1999, s. 407.
[5] Francis FUKUYAMA, »The End of History ?«, op. cit., s. 18.
[6] Francis FUKUYAMA, The End of History and the Last Man, Avon Books, New York, 1992.
[7] Tarik Haverić, »Mama, ne voli me Fukujama«, Naši dani br. 1018, 21. juni 1991, s. 11. Sada u T. Haverić, I vrapci na grani, Rabic, Sarajevo, 2009, ss. 175-177.
[8] V. Tarik Haverić, I vrapci na grani, op. cit., s. 177.