Nepunu sedmicu od početka rata, čini se sve vjerovatnijim da Vladimir Putin ide u pravcu istorijskog poraza. Putin može dobiti sve bitke, ali ipak izgubiti rat. Putinov san o ponovnoj uspostavi Ruskog carstva uvijek je počivao na laži da Ukrajina nije prava nacija, da Ukrajinci nisu pravi narod i da stanovnici Kijeva, Harkova i Lavova žude za Moskvom koja će njima vladati. To je potpuna laž – Ukrajina je nacija s više od hiljadu godina istorije, a Kijev je već bio velika metropola u vrijeme kad Moskva nije bila niti selo. No, ruski despot je toliko puta ponovio ovu svoju laž da očigledno i on sam u nju vjeruje.
Kada je planirao invaziju na Ukrajinu, Putin je mogao računati na mnoge poznate činjenice. Znao je da je u vojnom smislu Rusija daleko nadmoćnija od Ukrajine. Znao je da NATO neće poslati trupe kako bi pomogao Ukrajini. Znao je da će ovisnost Evrope o ruskoj nafti i gasu primorati zemlje poput Njemačke da oklijevaju s uvođenjem strogih sankcija. Na osnovu ovih poznatih činjenica, njegov plan je bio izvesti snažan i brz napad na Ukrajinu, obezglaviti ukrajinsku vladu, uspostaviti marionetski režim u Kijevu i izbjeći sankcije Zapada.
Ali, postojala je jedna krupna nepoznanica po pitanju ovog plana. Kao što su Amerikanci naučili u Iraku, a Sovjeti u Afganistanu, daleko je lakše osvojiti neku zemlju nego je zadržati u svojoj vlasti. Putin je znao da ima snage da osvoji Ukrajinu. Ali, da li bi ukrajinski narod jednostavno odlučio prihvatiti moskovski marionetski režim? Putin je igrao na kartu da bi. Uostalom, kako je više puta objašnjavao svima onima koji su ga željeli slušati, Ukrajina nije prava nacija, a Ukrajinci nisu pravi narod. Krimljani su 2014. godine pružili slab otpor ruskim osvajačima. Zašto bi situacija 2022. trebala biti drugačija?
Svakim danom postaje sve jasnije da Putin gubi u ovoj kockarskoj igri. Ukrajinski narod se svim srcem opire, zadobija divljenje cijelog svijeta – i pobjeđuje u ratu. Predstoje dugi i mračni dani. Rusi bi još uvijek mogli osvojiti cijelu Ukrajinu. Ali da bi dobili rat, Rusi bi morali zadržati Ukrajinu, a to mogu samo ako im to ukrajinski narod dozvoli. Čini se da je sve manje vjerovatno da će se to i dogoditi.
Svaki uništeni ruski tenk i svaki poginuli ruski vojnik daje Ukrajincima više hrabrosti da se odupiru. A svaki ubijeni Ukrajinac produbljuje mržnju Ukrajinaca prema njihovim osvajačima. Mržnja je najružnija emocija. No, za potlačene nacije, mržnja je skriveno blago. Zakopana duboko u srcima, u njoj generacijama može tinjati otpor. Da bi ponovo uspostavio Rusko carstvo, Putinu je potrebna pobjeda do koje će doći bez prolijevanja puno krvi i koja će eventualno voditi ka okupaciji koja neće izroditi mržnju. Sa sve većim brojem ukrajinskih žrtava, Putin osigurava da će taj njegov san zauvijek ostati neostvaren. Na smrtnom listu Ruskog carstva neće stajati ime Mihaila Gorbačova: stajat će Putinovo ime. Gorbačov je iza sebe ostavio Ruse i Ukrajince koji su se smatrali braćom; Putin ih je pretvorio u neprijatelje i osigurao da ukrajinski narod od sada sebe definira kao protivnika Rusije.
Nacije se, u konačnici, zasnivaju na pričama. Svaki dan donosi sve više priča koje će Ukrajinci pričati ne samo tokom mračnih dana koji im predstoje, nego i tokom predstojećih decenija i prepričavat će ih generacijama koje dolaze. Predsjednik koji je odbio da pobjegne iz glavnog grada države, poručujući SAD-u da mu treba municija, a ne prijevoz; vojnici sa Zmijskog otoka koji su ruskom ratnom brodu rekli da “odjebe”; civili koji su pokušali zaustaviti ruske tenkove tako što su sjeli ispred njih. To su priče na kojima počivaju nacije. Dugoročno gledano, takve priče znače više od tenkova.
Ruski despot bi to dobro trebao znati. Kao dijete, odrastao je hraneći se pričama o njemačkim zvjerstvima i ruskoj hrabrosti tokom opsade Lenjingrada. On sada piše slične priče, ali je sebi namijenio ulogu Hitlera.
Priče o ukrajinskoj hrabrosti ulijevaju osjećaj odlučnosti ne samo Ukrajincima, već i cijelom svijetu. One ulijevaju osjećaj hrabrosti vladama evropskih država, američkoj administraciji, pa čak i potlačenim građanima Rusije. Ako se Ukrajinci usuđuju zaustaviti tenk golim rukama, njemačka vlada se može usuditi da im isporuči neke protivtenkovske rakete, američka vlada se može usuditi da isključi Rusiju iz Swifta, a ruski građani se mogu usuditi da izađu na demonstracije i protestuju protiv ovog besmislenog rata.
To nas sve može inspirirati da se usudimo nešto poduzeti, bilo da se radi o davanju donacije, prihvatu izbjeglica ili pružanju pomoći u borbi na internetu. Rat u Ukrajini će oblikovati budućnost cijelog svijeta. Ako se dozvoli da tiranija i agresija pobijede, svi ćemo snositi posljedice. Nema smisla ostati po strani i biti puki posmatrač. Vrijeme je da se jasno i glasno zauzme stav.
Nažalost, ovaj rat će vjerovatno potrajati. U različitim oblicima, može trajati godinama. Ali o najvažnijem pitanju već je odlučeno. Proteklih nekoliko dana dokazalo je cijelom svijetu da je Ukrajina veoma stvarna nacija, da su Ukrajinci veoma stvaran narod i da definitivno ne žele živjeti u okviru novog Ruskog carstva. Glavno pitanje na koje još nema odgovora je koliko će dugo trebati da ova poruka prodre kroz debele zidove Kremlja.