Harari o ravnopravnosti žena na Zidu plača

Yuval Noah Harari vjeruje da su “Žene Zida plača” izložene diskriminaciji i da je to način na koji religija krije radikalne promjene koje je prigrlila.

Yuval Noah Harari je stekao međunarodnu popularnost zbog toga što uvijek nastoji sagledati širu sliku. Bestseler i literarni fenomen, knjiga Sapijens, koju je napisao ovaj filozof i povijesničar, kao i knjige koje su uslijedile ubrzo nakon Sapijensa, ambiciozno se bave istraživanjem razvoja ljudske vrste, njene prošlosti, sadašnjosti i budućnosti sagledavajući ih iz širokokutne i komparativne perspektive.

Termin “šira slika” dobija novu dimenziju kada posjetite Hararijev ured. Smješten na 22. katu tornja u kojem je Dizengoff centar, kroz prozore koji se prostiru od poda do plafona posjetiocima se pruža pogled na cijeli grad, sve do Mediterana koji se vidi daleko na obzoru. U uredu su duge police s knjigama na različitim jezicima, studio i uredi za dvanaestak zaposlenika koji čine tim na čijem čelu se nalazi Hararijev suprug, Itzik Yahav koji rukovodi poslovnim poduhvatom pod nazivom Yuval Noah Harari. Njihov tim je trenutno angažiran oko promocije nedavno izdatog stripa, adaptacije Sapijensa, koji se promovira na svakoj mogućoj platformi – od podcasta, preko CNN-a, do Late Late Showa Jamesa Cordona.

U normalnim okolnostima, takva marketinška kampanja zajedno s unosnim nastupima i predavanjima pred svjetskim liderima bi značila da Harari ima izuzetno pretrpan raspored putovanja i gostovanja širom svijeta. Ali budući da vlada epidemija covida-19, sve se dešava na kompjuterskim ekranima, a jedan od najpoznatijih Izraelaca na svijetu je svoje kretanje ograničio na vlastitu domovinu. Dok boravi u Izraelu, Harari je prihvatio poziv da izdvoji sat vremena i da se fokusira na lokalne teme kojima se obično ne stiže baviti pa će tako sudjelovati u online webinaru izraelskog Centra za vjersku akciju (IRAC), zajedno s izvršnom direktoricom Centra Anat Hoffman, najpoznatijom kao jednom od utemeljiteljki “Žena Zida plača”.

Njih dvoje su stupili u kontakt kada je Harari u svojim knjigama pisao o Hoffman i o njenom hapšenju pred Zidom plača, kao i njenoj čuvenoj borbi za pravo da nosi molitveni šal i čita iz Tore na svetom mjestu, čime je razbjesnila i dovela do nasilne reakcije ultraortodoksnog vjerskog establišmenta, što je rezultiralo i njenim hapšenjem 2012. godine na osnovu optužbi za “narušavanja javnog reda i mira” jer je predvodila molitvu žena koje su bile s njom.

Tokom svog gostovanja na ovom webinaru IRAC-a organiziranog na temu vjerskog ekstremizma (autorica ovog članka je bila u ulozi moderatorice koja se Hararijevim izlaganjem poslužila i prilikom citiranja njegovih stavova u ovom članku), Harari je prezentirao novu analizu razloga koji uzrokuju tako žestoko i glasno protivljenje usmjereno protiv “Žena Zida plača” i drugih oblika neortodoksnog prakticiranja vjere.

“Smatram da jedan od razloga zbog kojeg je ortodoksni judaizam toliko zabrinut za Zid plača leži u tome da je to mjesto gdje kriju jednu vrlo veliku tajnu”, ustvrdio je Harari. “Skrivaju činjenicu da su nekada i oni sami bili radikalni revolucionari, daleko radikalniji od Anat Hoffman u onome što su zahtijevali i što su radili. Stvorili su potpuno novu religiju. Judaizam ovih rabina u kontrastu je s biblijskim judaizmom.

U biblijska vremena, judaizam je bio vrlo sličan druglim bliskoistočnim religijama toga vremena. Bio je zasnovan na kasti svećenika po principu nasljeđivanja, a svećenici su žrtvovali uglavnom životinje jednom bogu ili nekolicini bogova u Hramu kako bi od tog boga dobili pomoć u vođenju ratova, u zaštiti usjeva od bolesti, u osiguranju dovoljno padavina, u liječenju bolesti. To je bio dogovor. To je bila religija. U to vrijeme nije bilo Tore, a zasigurno nije postojala ni Mišna ni Talmud. Nije bilo rabina. Većina molitvi, većina običaja koji se danas smatraju suštinom judaizma nisu uopšte postojali.”

Stoga, Harari tvrdi da je ortodoksni judaizam ovakav kakav postoji danas “potpuno drugačija religija” u odnosu na ono što je judaizam nekada bio. Nema svećenika, nema žrtvovanja.

“Sve se svodi na učenje svetih knjiga i molitvu… kada bi visoki sveštenik [pripadnik svešteničke klase] iz biblijskog hrama došao do Bnei Braka ili Mea She’arima, ne bi apsolutno imao pojma ko su ti ljudi, šta rade i kakve oni veze imaju s njim?”, kaže Harari govoreći o dva ultraortodoksna središta u Izraelu.

Trik kojim se služi ortodoksnost

Današnji rabini “poštuju religiju čije su mjesto zauzeli, postavši njena zamjena. No, skrivaju činjenicu da je to sada vrlo drugačija religija.”

Za razliku od toga, naglašava Harari, takozvani “radikalni” korak uljučivanja žena u jevrejski vjerski obred je samo manja prilagodba. “Ono što Anat traži je da uzmete ortodoksnu religiju i samo je malo proširite. Da se pozabavite nekim od oblika diskriminacije i predrasuda jer su nefer. Ona ne traži potpuno novu religiju.”

No, ultraortodoksni rabini, nastavlja Harari, neće nikada priznati da oni sami predstavljaju daleko veći odmak od bilo koje žene na Zidu plača.

To je način, kaže on, na koji funkcioniraju sve “fundamentalističke revolucije”. Iz tog razloga svi navodno tradicionalni oblici krišćanstva, islama i hinduizma – jednako kao i judaizam – izgledaju potpuno drugačije nego što su izgledali prije 2.000 godina.

“U religiji – svaka revolucija mora biti prerušena u povratak originalnim pravilima. Jer religije polažu pravo na vječite istine te ne mogu nikada priznati da rade nešto novo. Njihov trik je skoro uvijek isti: ‘Ne radimo ništa novo. Zapravo radimo nešto vrlo, vrlo staro. Tako staro da su ljudi to zaboravili. Samo se vraćamo istinskom porijeklu religije.’ No, gotovo uvijek ove tobože ‘stare stvari’ predstavljaju uvođenje nečeg novog.”

Iako fundamentalističke vjerske vođe odbijaju priznati da su se i oni promijenili kako su se mijenjala i vremena – oni sebe predstavljaju kao protivnike promjena, a Harari kaže, da nije bilo promjena i evolucije, takve religije odavno više ne bi postojale. “Tako religije opstaju. Ono što se ne prilagodi, ne može opstati. Kad se mijenja ekonomija, kad se mijenja tehnologija, religija se mora prilagoditi ili je neće biti.”

A kada Harari koristi riječ “tehnologija”, on je definira na najosnovnijem mogućem nivou. Uzmimo na primjer borbu oko čitanja Tore na Zidu plača.

“U samom središtu ove borbe ‘Žena Zida’ nalazi se drevna tehnologija pisanja svitaka i pergamenata.” Centralna uloga Tore u judaizmu zasnovana je na revolucionarnoj novoj tehnologiji – Silikonskoj dolini drevnih vremena – na pisanju! Štaviše, na pisanju na lako prenosivim materijalima poput pergamenta i papira. Ta tehnologija postala je osnova za novu vrstu religije potpuno drugačiju od onoga što je judaizam nekada bio.

U pogledu statusa žena u judaizmu općenito, napominje Harari, potrebno je stvari iskreno preispitati.

“Zašto smo žene maltretirali stotinama i hiljadama godina? Buđenje koje u tom pogledu imamo u novije vrijeme nije rezultat detaljnijeg proučavanja Talmuda i Tore. Budimo iskreni kada je to u pitanju – to je došlo izvana. Promjene u statusu žena u jevrejskom svijetu, viđene u reformskim i konzervativnim pokretima, ne samo ortodoksnim, proizašle su iz sekularnih feminističkih pokreta i sa univerziteta iz vanjskog svijeta. Jednom kad smo upoznali te ideje, mogli bismo se vratiti jevrejskim tradicijama, jevrejskim spisima i pronaći mnogo stvari koje idu u prilog ovim stavovima. Ali, povijesno to nije počelo tamo. Volio bih vidjeti neku vrstu istražnog odbora koji bi se bavio ovom temom. Što se dogodilo? Što nije u redu? Zašto mi to nismo pokrenuli?”

Hoffman kaže da njeno iskustvo u borbi za ravnopravnost žena u IRAC-u pokazuje da se borba za ženska prava u ultraortodoksnom društvu nastavlja ubrzano, sve intenzivnije, tvrdi ona, s javljanjem razlika u nivou obrazovanja između muškaraca i žena.

U današnjem ultraortodoksnom društvu, naglašava ona, žene a ne muškarci stiču dobro opšte obrazovanje izvan onoga što nudi vjersko obrazovanje. “A rezultat je da su žene obrazovane. One rade i hrane porodicu. I njihova uloga u porodici sve više jača. To mijenja ultraortodoksnu porodicu. U prosječnoj ultraortodoksnoj porodici djeca pitaju majku kada žele znati šta je hipoteka ili kako napisati ček ili otići u poštu. Majke znaju engleski, majke znaju matematiku. Također, status muškarca u porodici se mijenja i to rabine beskrajno zabrinjava. Posljedica toga je da je Izrael razvio opsesiju s pojmom poniznosti. ‘Misliš da si prepametna? Ne gostuješ na radiju. Misliš da si prepametna? Sjediš u zadnjem u dijelu autobusa.’ Ovi primjeri segregacije, ušutkivanja i diskriminacije žena u proteklih dvadeset godina su snažno prisutni u Izraelu.”

Govoreći o razlozima za nasilje koje se često prisutno u prirodi ultraortodoksnog protivljenja “Ženama Zida”, Harari povlači paralelu s povijesnim obredima žrtvovanja.

“Ljudska žrtva bila je u središtu gotovo svake religije. Česta je greška što se smatra da su judaizam i monoteizam ukinuli ljudsku žrtvu. Zapravo su oni ljudsku žrtvu učinili učestalijom u judaizmu nego u gotovo bilo kojoj drugoj religiji.”

Hararijeva teorija ekstremizma je da religije maskiraju svoje promjene i revoluciju tako što se fokusiraju na neku konkretnu praksu, prenaglašavujući njezinu važnost.

Progon pripadnika LGBT populacije

“Sakrivate sve ostale promjene, fokusirajući se na jedno određeno pitanje – preuveličavajući ga. Najbolji način da se problem preuveliča je da zbog njega ubijate ljude ili da zbog njega uzrokujete ljudsku patnju… Španjolci, kada su došli u Astečko carstvo, bili su užasnuti činjenicom da su u najvažnijim astečkim vjerskim obredima astečki sveštenici žrtvovali ljude bogovima. Ali istodobno, ti isti Španjolci žrtvovali su više ljudi na centralnim trgovima svojih gradova i sela – spaljivali su heretike, spaljivali su obraćenike na vjerskom festivalu, kako bi pokazali kolika je njihova odanost vlastitoj religiji. Oni su bili isti kao astečki sveštenici – samo su to radili u nešto većem obimu. Mnoge druge stvari – poput progona LGBT osoba ili poput nasilja nad ‘Ženama Zida’ – možete protumačiti kroz ovaj centralni objektiv ljudske žrtve.”

“Nema efikasnijeg načina da pokažete svoj vjersku revnosnost, i tako prikrijete sve promjene koje ste dozvolili, od korištenja nasilja i biranja grupe ljudi – obično manjinske grupe – i pribjegavanja ekstremnim oblicima nasilja protiv njih. Onda to postaje vaše uvjerenje: ‘Pogledajte našu vjersku revnosnost, našu odanost (vjeri) da smo čak spremni u to ime žrtvovati ljude.’ A ovakva vaša uvjerenja onda prikrivaju sve one daleko važnije promjene koje radite unutar religije.”

Da li je novija transformacija stoljetnog judaizma iz religije dijaspore u dominantnu državnu religiju dovela do snažnijih i brojnih ekstremistički tendencija? Harari se plaši da jeste.

Religija sklona nasilju

“Ako se osvrnete na judaizam iz biblijskih vremena ili iz vremena Drugog hrama… to je bila vrlo nasilna religija – i protiv stranaca i unutar same sebe. Judaizam je možda prva i jedina religija u kojoj genocid još uvijek stoji u knjigama kao vjerska obveza. Kada je riječ o stanovnicima Kanaana, postoji vjerska obveza koja se odnosi na njihovo istrebljenje. Također je to bila vrlo nasilna religija protiv samih Jevreja, ako uzmete u obzir međusobno ratovanje i terorizam pred kraj razdoblja Drugog hrama.”

Kasnije, “sve dok je judaizam bio u dijaspori bez političke moći, to je onda bio judaizam kao umjerenija i skrušenija i tolerantnija religija jer nije imao alternative,” tvrdi Harari. “Postali su manje skloni nasilju.”

Sada, “kada ponovno imate državu i političku moć, ponovo postoji opcija da budete skloni nasilju i da ste netolerantni. Daleko smo u boljoj situaciju u odnosu na najekstremnije scene koje smo imali u drevnom judaizmu. Ali, trendovi koji idu u pravcu nasilja i pravcu netolerantnosti su vrlo zabrinjavajući. Postoji čuvena izreka da vlast kvari, a apsolutna vlast apsolutno kvari. To vrijedi za pojedince jednako kao i za religije.” Sa svoje strane Hoffman vjeruje da je susret judaizma s političkom moći osiromašio religiju.

“Mislim da potičemo iz tradicije u kojoj je rasprava u samom njenom jezgru. Ako uzmete Bibliju, vidjet ćete da sadrži neke baš divne rasprave. Posebno s Bogom. Pogledajte prvog Jevrejina Abrahama, on se prepire s Bogom kao prodavač polovnih automobila. Svi se žestoko raspravljaju sa svima… O religiji smo raspravljali hiljadama godina dok nismo došli do države Izrael i dok nismo religijske teme predali u ruke jednoj manjinskoj grupi vjerskih fanatika. I tu je svim raspravama došao kraj.”

“Više se ne natječemo na slobodnom vjerskom tržištu u Izraelu. Postoji samo jedna državna religija – ortodoksna. Na polici rezervisanoj za religije imate samo jedan proizvod – ortodoksni judaizam. A njega odbacuju mnogi Izraelci”, kaže Hoffman. “A kako bi dominirali i istakli se, ortodoksni rabini moraju pokazati da su veći fanatici od drugih rabina. Neko kaže, ‘moj rabin je toliki vjerski fanatik da se uopšte ne sastaje sa ženama. A onda drugi dodaje ‘moj rabin je toliki vjerski fanatik da ne razgovara ni s jednom drugom ženom, osim sa svojom sestrom, kćerkom ili suprugom.’ Postaju sve ekstremniji jer nisu na slobodnom tržištu… Ovaj ultraortodoksni monopol je zapravo uništio nešto prekrasno i živo i kreativno u judaizmu.”

Harari ističe da Izrael svakako nije jedini primjer problema koji nastaju kada se politička moć ujedini s vjerskom moći.

“Ne radi se samo o situaciji u Izraelu. Pogledajte Rusiju i šta se dešava s kršćanstvom Istočne pravoslavne crkve koja postaje sluškinja Putinovog režima. Pogledajte katoličanstvo u Mađarskoj i Poljskoj, šiitski islam u Iranu, sunitski islam u Saudijskoj Arabiji. Sve je to ista priča. Mislim da religija nije istinski zaštićena od mogućnosti da je se iskvari, odnosno zaštićena je samo ako je odvojena od političke vlasti… Postoji dosta dobrih argumenata da se religija odvoji od države radi dobrobiti same države i radi dobrobiti njenih građana. Ali postoje također i jako dobri argumenti da se religija i država odvoje jedna od druge radi dobrobiti religije. Kada vjerskim vođama date previše političke moći, stvari ne završe dobro po religiju.”

Nažalost, tvrdi on, “malo je vjerovatno da ćemo u Izraelu vidjeti odvajanje države od religije u neko dogledno vrijeme. Ali bar bismo mogli imati religiju s više pluralizma. Dakle, dobro, imamo jevrejsku državu i imat ćemo izuzetno snažne poveznice s judaizmom, ali judaizam je više od isključivo ultraortodoksnog judaizma. Ako bismo mogli imati judaizam s više pluralizma, to bi moglo dosta pomoći u rješavanju nekih – ako ne i svih – problema koji se odnose na miješanje države i religije.”

Harari kaže da se ne bavi pretjerano dilemom koja je pokrenula brojne rasprave i oko koje su se lomila koplja u okviru javnih diskusija o ovoj temi: u kojoj je mjeri Izrael jevrejska ili demokratska država.

Religija se može prilagoditi

“Mislim da tu ne postoji neki suštinski spor jer ne smatram da je religija spuštena na zemlju s nebesa u nekom predodređenom i nepromjenjivom obliku. Ona se prilagođava i mijenja. S protokom vremena, judaizam se prilagođavao mnogim različitim političkim situacijama i strukturama tokom svoje povijesti. To možete vidjeti u Bibliji, kasnije i u dijaspori, a to vidite i danas. Dakle, mislim da nema neke suštinske kontradikcije između judaizma i demokracije ili islama i demokracije ili budizma i demokracije. Sve zavisi šta mi od tih religija napravimo i za šta ih smatramo. Ako judaizam učinite demokratskim on će takav i biti. Ne mislim da je neka religija nepromjenjiva i da mi po tom pitanju ne možemo ništa. Religija je daleko fleksibilnija i prilagodljivija nego što to ljudi obično misle.”

#prevodi