Harari: Kad svijet izgleda kao velika zavjera

Teorije zavjere pojavljuju se u svim vidovima i formatima, ali možda je najučestaliji oblik teorija globalne klike. U nedavnom istraživanju, 26.000 ispitanika iz dvadeset pet zemalja odgovorilo je na pitanje da li vjeruju da postoji “skupina ljudi koja potajno i zajednički kontroliše zbivanja i upravlja svijetom”.

Trideset sedam posto Amerikanaca ustvrdilo je da je to “u potpunosti ili vjerovatno istina”. Istog je mišljenja 45% Talijana, 55% Španaca i 78% Nigerijaca.

Teorije zavjere, naravno, nije izmislio pokret Qanon, u opticaju su već hiljadama godina. Neke od njih su čak imale ogroman uticaj na istoriju. Uzmimo, na primjer, nacizam. O nacizmu obično ne razmišljamo kao o teoriji zavjere. Pošto je uspio da zavlada čitavom jednom zemljom i pokrene Drugi svjetski rat, nacizam obično smatramo “ideologijom”, istina zločinačkom.

Ali u svom srcu, nacizam je bio teorija globalne klike zasnovana na ovoj antisemitskoj laži: “Klika jevrejskih financijaša potajno vlada svijetom i kuje zavjeru da uništi arijevsku rasu. Oni su orkestrirali boljševičku revoluciju, oni upravljaju zapadnim demokratijama i kontrolišu medije i banke. Samo je Hitler uspio da prozre njihove podle trikove – i samo ih on može zaustaviti i spasiti čovječanstvo.”

Razumijevanjem zajedničke strukture teorija globalne klike možemo objasniti i njihov šarm, ali i prirođenu im lažnost.

Struktura

Teorije globalne klike zagovaraju da ispod bezbroj događaja koje vidimo na površini vreba zlonamjerna družina. Identitet te grupe je podložan promjeni: neki vjeruju da svijetom potajno vladaju masoni, vještice ili satanisti; drugi misle da su glavni vanzemaljci, ljudi-reptili ili neke druge koterije.

Ali osnovna struktura ostaje ista: skupina kontroliše gotovo sve što se događa, dok u isti mah prikriva tu kontrolu.

Teorije globalne klike naročito uživaju u objedinjavanju suprotnosti. Tako je nacistička teorija zavjere propovijedala da spolja komunizam i kapitalizam izgledaju kao nepomirljivi neprijatelji, zar ne? Greška! Jevrejska klika upravo hoće da vas uvjeri u to! A možda mislite da su Bushovi i Clintonovi zakleti neprijatelji, ali oni samo glumataju – daleko od očiju javnosti, idu na iste zabave gdje se grle i ljube.

Iz ovih premisa proizilazi radna teorija svijeta. Događaji u vijestima su lukavo osmišljena dimna zavjesa s ciljem obmanjivanja, a izvikani lideri koji nam odvraćaju pažnju su tek lutke u rukama stvarnih gospodara.

Čar

Teorije globalne klike su u stanju da privuku mnoštvo sljedbenika dijelom zato što nude jedno izravno objašnjenje za nebrojene komplikovane procese. Naše živote uvijek iznova potresaju ratovi, revolucije, krize i pandemije. Ali ako vjerujem u neku teoriju globalne klike, tješiće me osjećaj da uistinu razumijem sve.

Rat u Siriji? Ne moram proučavati istoriju Bliskog istoka da bih shvatio šta se tamo zbiva. To je dio velike zavjere. Razvoj 5G tehnologije? Ne moram se obrazovati o fizici radiovalova. Posrijedi je zavjera. Pandemija kovida-19? Ona nema nikakve veze s ekosistemima, šišmišima i virusima. To je dio zavjere, nema govora.

Kalauz teorije globalne klike otključava sve tajne svijeta i nudi mi pristup krugu odabranih – grupi ljudi koji razumiju. Čini me pametnijim i mudrijim od mediokriteta i čak me uzdiže iznad intelektualne elite i vladajuće klase: profesora, novinara, političara. Vidim ono što oni previđaju – ili ono što se trude sakriti.

Mana

Teorije globalne klike pate od iste osnovne mane: polaze od shvatanja da je istorija veoma jednostavna. Ključna premisa teorija globalne klike jeste da je relativno lako manipulirati svijetom. Mala grupa ljudi može razumjeti, predvidjeti i kontrolisati sve, od ratova preko tehnoloških revolucija do pandemija.

Naročito zadivljuje sposobnost te grupe da vidi deset poteza unaprijed na globalnoj šahovskoj tabli. Kada negdje puste virus, mogu predvidjeti ne samo kako će se raširiti svijetom nego i na koji način će pogoditi globalnu ekonomiju godinu kasnije. Kada razbuktaju političku revoluciju, mogu kontrolisati njen kurs. Kada započnu rat, znaju kako će se završiti.

Ali, naravno, svijet je kudikamo komplikovaniji. Razmotrimo, na primjer, američku invaziju na Irak. Jedina svjetska supersila upala je 2003. u jednu bliskoistočnu državu srednje veličine, tvrdeći da želi eliminirati oružje za masovno uništenje i dokinuti režim Sadama Huseina. Neki su nagađali da će, ukaže li se prilika, Amerika rado steći prevlast nad regionom i zagospodariti vitalnim naftnim poljima u Iraku. Težeći svojim ciljevima, Sjedinjene Države su angažovale najbolju vojsku na svijetu i potrošile bilione dolara.

Zavrtimo film nekoliko godina unaprijed: kakve je rezultate donio taj ogromni trud? Totalni debakl. Oružja za masovno uništenje nije bilo, a zemlja je gurnuta u haos. Veliki pobjednik rata je bio zapravo Iran, koji je postao dominantna sila u regionu.

Treba li onda zaključiti da su George W. Bush i Donald Rumsfeld bili zapravo iranski tajni agenti, uključeni u jednu đavolski domišljatu zavjeru u režiji Irana? Nipošto. Umjesto toga, zaključak je da je nevjerovatno teško predvidjeti i kontrolisati ljudska zbivanja.

Ne morate napasti neku bliskoistočnu zemlju da biste naučili ovu lekciju. Ako ste učestvovali u radu školskog odbora ili općinskog vijeća, ili ako ste samo pokušali da organizujete rođendan iznenađenja za vašu majku, vjerovatno znate koliko je teško kontrolisati ljude. Napravite plan, a on se izjalovi. Hoćete da nešto ostane tajna, a sutradan cijeli grad zna. Pripremate urotu s prijateljem od povjerenja, a on vam u odsudnom trenu zabije nož u leđa.

Teorije globalne klike traže od nas da vjerujemo da je, iako je veoma teško predvidjeti i kontrolisati djelovanje hiljadu ili tek stotinu indivudua, iznenađujuće lako pretvoriti osam milijardi ljudi u marionete.

Stvarnost

Naravno da na svijetu postoji mnogo pravih urota. Pojedinci, korporacije, organizacije, crkve, frakcije i vlade smišljaju i provode razne zavjere. Ali upravo zbog toga je tako teško predvidjeti i kontrolisati svijet u cijelosti.

Tridesetih godina prošlog vijeka Sovjetski savez se zaista urotio da rasplamsa komunističke revolucije širom svijeta; kapitalističke banke su se služile vrdavim strategijama svih vrsta; Rooseveltova administracija planirala je da preustroji američko društvo kroz New Deal; a cionistički pokret je djelovao s planom da uspostavi domovinu u Palestini. Ali ovi i bezbrojni drugi planovi često su se međusobno sudarali, a nijedna skupina ljudi nije vodila cijelu predstavu.

I danas ste, po svoj prilici, na meti mnogih zavjera. Radne kolege možda rovare da okrenu šefa protiv vas. Velika farmaceutska kompanija možda podmićuje vašeg ljekara da vam propiše štetne opioide. Druga velika korporacija možda vrši pritisak na političare da blokiraju okolišne propise i dozvole joj da zagađuje zrak koji udišete. Tehnološki gigant je možda zaokupljen hakiranjem vaših privatnih podataka. Politička partija možda prekraja izborne jedinice u vašoj državi. Strana vlada možda pokušava da potakne ekstremizam u vašoj zemlji. Sve ovo mogu biti stvarne zavjere, ali one nisu dio jedinstvene globalne urote.

Ponekad korporacija, politička partija ili diktatura uspije da akumulira značajan dio svjetske moći u svojim rukama. Ali kada se takvo nešto desi, gotovo je nemoguće da se to i ne pročuje. Veliku moć prati i veliki publicitet.

I zaista, u mnogim slučajevima veliki publicitet je preduslov za sticanje velike moći. Lenjin, na primjer, nikad ne bi osvojio vlast u Rusiji da je bježao od očiju javnosti. A Staljin je isprva bio mnogo skloniji spletkarenju iza zatvorenih vrata, ali kad je monopolizirao vlast u Sovjetskom savezu, njegov portret je visio u svakom uredu, školi i kući od Baltika do Pacifika. Staljinova moć zavisila je od tog kulta ličnosti. Ideja da su Lenjin i Staljin bili samo istureni igrači za prave vladare iz pozadine proturječi istorijskim nalazima.

Spoznaja da nijedna klika ne može tajno kontrolisati cijeli svijet nije samo tačna – ona vam daje moć. To znači da možete prepoznati frakcije koje se nadmeću u našem svijetu i udružiti se s jednim grupama protiv drugih. A u tome je bit istinske politike.

izvor: The New York Times

Yuval Noah Harari