Osvrćući se na ovim stranicama, prije izvjesnog vremena, na ukupnu djelatnost portala Odgovor.ba koji je Stranka demokratske akcije pokrenula kako bi prije izbora u oktobru 2026. privukla majušnu frakciju neodlučnih pripadnika tehničke i humanističke inteligencije, istakao sam nesumnjivu erudiciju nekih Odgovorovih autora, i istovremeno iznio predviđanje da će se »s približavanjem oktobra, suptilni intelektualizam povući pred izravnijim metodama nagovaranja«. Nisam bio sasvim u pravu: intelektualizam se donekle sačuvao čak i uz ocrnjivanje političkih protivnika koje je postalo dominantno u ovoj posljednjoj sedmici kampanje, o čemu svjedoči najnoviji tekst Harisa Imamovića »Sabina Ćudić bar nije kukavica kao Denis Bećirović«.
Za one malobrojne kojima nije jasna svrha ovog manevra, napomenut ću da je koji dan ranije predsjednik Kantonalnog odbora SDA i nosilac liste za Skupštinu Kantona Sarajevo Faruk Kapidžić izjavio u jednom intervjuu da Stranka demokratske akcije može u kantonu obrazovati vlast sa Demokratskom frontom i Strankom za BiH. No kako nije izvjesno da će ta konstelacija imati potreban broj poslanika, Kapidžić je diskretno provukao kako očekuje i podršku Saveza za bolju budućnost, a »ne isključuje mogućnost ulaska Naše stranke« u, kako je rekao, »prosarajevski paket stranaka koje su zainteresovane da ovaj grad prodiše«. Pa je nezavisni intelektualac Haris Imamović, svojevremeno uposlenik Naše stranke koju je napustio u okolnostima koje bi sâm najradije zaboravio, dobio zadatak da Sabinu Ćudić nježno pomiluje po glavi. Eto, ruka je pružena, Sabina ima mnogo kvaliteta i ona je možda lice budućnosti, moralnija i dosljednija od svojih partnera u Trojci, i ko zna, možda pristane na prosarajevski paket-aranžman, ako se opet pokaže da je esdeaovski optimizam bio bez pokrića pa zafale glasovi u kantonalnoj skupštini…
Ovo plansko istrčavanje Faruka Kapidžića, koji je istom prilikom istakao i svoju kandidaturu za kantonalnog premijera (»ako stranka to zatraži«), stoji u izravnoj vezi s jednim procesom koji sam tematizirao u Bošnjaštvu kao promašenom projektu, a to je zaglupljivanja Bošnjaka koje im njihove elite predstavljaju kao konačno intelektualno oslobođenje od »komunističkog jednoumlja«. Kapidžić je, naime, prije četiri godine, u kampanji za izbore 2022, predstavio plan svoje stranke za razvoj Sarajeva do 2035. O tome sam već pisao na ovom mjestu, u junu 2024, pa ću samo prenijeti dio teksta koji vrijedi i za današnje okolnosti:
Kako se zahuktava pretpredizborna kampanja za lokalne izbore u oktobru 2024, vrijedi prisjetiti se jednog dokumenta iz kampanje za opšte izbore 2022. Bio je to »Plan razvoja Sarajeva do 2035. godine« koji je, uime Stranke demokratske akcije, predstavio arhitekt Faruk Kapidžić. SDA je, samo ako opet dođe na vlast, obećavala divne stvari: izmještanje željezničke pruge, smetljišta Smiljevići i Međunarodnog aerodroma Sarajevo, izgradnju manjih stambenih naselja, ugostiteljskih građevina i sadržaja za rekreaciju na padinama brda Žuč, desetine parkova i kej niz rijeku Bosnu…
Sve u svemu, stanovnicima grada u kojem se svaka treća fasada obrušava, i to već godinama, obećani su inženjersko-urbanistički mega-poduhvati, izmještanje pruge i smetljišta kao i izmještanje aerodroma i ljupko jezerce na njegovom mjestu!
Na taj način, Stranka demokratske akcije zadržala je kontinuitet s djelom svoga osnivača: još daleke 1970. Alija Izetbegović najavljivao je borbu za stvaranje »velike islamske federacije od Maroka do Indonezije, od tropske Afrike do centralne Azije«, a kada je počeo da projekat ostvaruje uspio je, jedva, da napravi malu i ne sasvim islamsku Federaciju Bosne i Hercegovine. Samo neupućen posmatrač će se začuditi da stranka koju je osnovao još uvijek opstaje na istoj tehnici: taj uspjeh je zapravo logičan i samorazumljiv. Jer, bosanski muslimanski subjekt, osim što ima pamćenje kao leptir kupusar, stoljećima njeguje kulturu nijeta, a ne kulturu rezultata. Važna je namjera! Alija Izetbegović je želio dobro svom narodu, i zašto bi iko sada evidentirao je li mu neko dobro i objektivno donio! Prostor na kojem Bošnjaci danas žive triput je manji od onoga na kojem su bosanski Muslimani živjeli do trenutka kada je Alija Izetbegović preuzeo brigu o njihovoj sudbini, no ta neprijatna činjenica je više nego kompenzirana blistavom slikom islamske federacije od Maroka do Indonezije. Uvjeti života u Kantonu Sarajevo, u kojem je SDA vršila vlast do 2019, bili su bijedni za većinu stanovnika, no i tu činjenicu kompenzirala je 2022. blistava slika Sarajeva »sa tri nove žičare i dvije gondole kojima će grad biti povezan sa skijalištima, izletištima i turističkim sadržajima na planinama«. Samo je trebalo da im građani opet ukažu povjerenje…
U tom buketu prevara iz »Plana razvoja…« kakvima se SDA održava u životu od osnivanja do danas jedan detalj zaslužuje posebnu pažnju: 2035. godine u Sarajevu će, obećavali su nam, udobno živjeti 700.000 stanovnika.
Sedamsto hiljada stanovnika do 2035!? Sarajevo – velegrad! A velegradu treba velegradonačelnik, pa ne čudi što je za svoje ondašnje fantazmagorije Faruk Kapidžić nagrađen kandidaturom za tu poziciju, samo ako se njegovoj stranci i njenim satelitima posreći u oktobru. Kapidžić je u međuvremenu uznapredovao do predsjednika Kantonalnog odbora SDA (budući da je njegov prethodnik nedostupan pravosuđu), i u slučaju da bude izabran mogao bi kombinirati šuplja urbanistička sa šupljim političkim obećanjima! No prije nego što se građani odluče da snagama koje iza njega stoje dadnu svoj glas, neka se zapitaju gdje stranka muslimanskog kulturnog kruga namjerava da nađe 350.000 ljudi do 2035. godine. Razmislimo malo (iako razmišljanje nije nacionalna osobina): Sarajevo ima 350 hiljada stanovnika, broj se štaviše smanjuje zbog smanjenja nataliteta i pojačanog iseljavanja, i odakle će onda izniknuti novih 350.000?!
Ipak, niko od građana koji svoje glasove daju Stranci demokratske akcije jer konačno misle svojom glavom nije postavio to pitanje pred izbore 2022, kao što se nikakva pitanja ne postavljaju ni danas, povodom novih fantazmagorija neostvarenog velegradonačelnika Faruka Kapidžića koji se sada začešljao za premijersku poziciju. Naprimjer, ako je Trojka glavna smetnja sretnom životu bošnjačkih masa, zašto u proteklih 30 godina one opštine i kantoni u kojima je SDA vlast vršila sama i bez ikakvih opstrukcija nisu postali dženetske bašče? Zaglupljivanje daje rezultate, pa će Faruk Kapidžić i njegova stranka možda dobiti značajan broj glasova. No ako i uspiju da skrpe neku većinu, to će vjerovatno biti bez Naše stranke, sudeći prema reakciji Sabine Ćudić na predlog Željka Komšića o koncentracijskoj vladi, a koju reakciju Imamović prenosi u svome tekstu na portalu Odgovor.ba: »Ako nas godinama prozivate za izdaju, zašto nas onda stalno pozivate u koaliciju? Ako smo izdajnici, jeste li za fotelju spremni ići i sa izdajnicima ili ste potpuno svjesni da lažete o izdaji?«.
Suptilno! No sedmica pred izbore nije vrijeme za finu ironiju, pa ću ovaj tekst završiti mnogo prizemnijim ali i primjerenijim komentarom jednog starijeg člana Naše stranke i velikog poštovaoca Sabine Ćudić, komentarom koji daje novu dimenziju svim sličnim pozivima na saradnju koji dolaze od Stranke demokratske akcije i njenih satelita: »Nisu nas zvali dok su krali!«.