Pripadnici današnjih bošnjačkih intelektualnih elita ne vode računa o tome da njihove fantazmagorije o neolitskom, ilirskom, tračkom, gotskom ali u svakom slučaju neslavenskom porijeklu bosanskohercegovačkih muslimana potencijalno daju, post eventum, puno opravdanje javnom političkom umu dviju Jugoslavija u kojima oni nisu imali tretman za koji su mislili da ga zaslužuju: Jugoslavija je bila zemlja Južnih Slavena, u kojoj prema tadašnjem shvatanju oni koji nisu Slaveni (nego potječu od neolitskih prastanovnika tog prostora, ili Ilira, ili Tračana, ili Gota) ne mogu računati na punopravan status. U svakom slučaju, slična mudrovanja danas više nemaju nikakvog značaja: i ime »Bošnjaci« i naziv jezika »bosanski« univerzalno su prihvaćeni, uz tek neke otpore i protivljenja koji će s vremenom uminuti. Ono što je, međutim, sporno jest nasilna bošnjakizacija prošlosti, tj. pripisivanje bošnjačkog identiteta svim osobama s imenom orijentalnog porijekla, bez obzira na to kako su se same osjećale ili izjašnjavale – i prisvajanje njihovih intelektualnih i umjetničkih ostvarenja.
U Carollovoj Alisi iza ogledala čovječuljak Humpty Dumpty (u našim prevodima »Jaje Harambaša« ili »Dundo Bumbo«) razvija teoriju prema kojoj riječi znače ono što on želi da znače – ni više ni manje. Pitanje je, kaže skeptična Alisa, možete li vi natjerati riječi da znače toliko različitih stvari. Pitanje je, odgovara slavodobitno Humpty Dumpty, ko će biti gospodar – i to je sve (»The question is which is to be master – that’s all«). Ovo Carollovo mjesto danas se navodi uzduž i popreko u različitim disciplinama, od politologije preko sociologije do psihoanalize, da označi praksu kojoj bosanski muslimanski subjekt pribjegava možda ni ne znajući za Alisine dogodovštine: Bošnjak je svako za koga Bošnjaci odluče da je Bošnjak, jer su oni gospodari svoje autofikcije. »Bošnjaštvo« se autoritarno pripisuje ali i propisuje ljudima koji su davno živjeli i koji se o svome identitetu nisu izjašnjavali, kao i onima koji su se od bošnjaštva izričito ograđivali, i onima koji su potvrđivali pripadnost drugim kolektivitetima.
Suština operacije sastoji se u zamjeni imenâ »Muslimani« i »muslimani« imenom »Bošnjaci« u historijskim dokumentima i naučnim djelima, gdje god to zavisi samo od današnjih bošnjačkih autora. Jesu li takvi postupci dopušteni u nauci? Kada bi danas neki srpski subjekt u Beogradu ili Banjoj Luci objavio zbirku Koste Hörmanna[1] pod naslovom Narodne pjesne Srba Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini, dakle zamijenio naziv »Muhamedovci« nazivom »Srbi Muhamedovci« zato što to može tamo gdje je on gospodar, to bi izvjesno izazvalo lavinu bošnjačkih prosvjeda i optužbi za negiranje, prisvajanje baštine i sl., no čitalac je već navikao da bosanski muslimanski subjekt, kad god mu zatreba, sebi dopušta ono što drugima zamjera.
Retrospektivna bošnjakizacija nije samo pitanje nedopustivog moralnog relativizma ili metodološke nedosljednosti: djela koja na taj način nastaju nisu razumljiva današnjem čitaocu kome je stalo da osjeti duh epohe, shvati motive aktera i sagleda uzročno-posljedične veze tamo gdje ih ima. Iz obilja građe uzimam za primjer gorespomenutu studiju Šaćira Filandre Bošnjačka politika u XX. stoljeću. Obmana počinje od samog naslova: ne postoje Bošnjaci u XX. stoljeću, barem ne na način da bi mogli voditi politiku. Osobe s imenima orijentalnog porijekla, islamizirani Slaveni, postoje objektivno kao prepoznatljiva skupina po sebi, ali ne i subjektivno kao skupina za sebe: nemaju kolektivni cilj ni svijest o višim zajedničkim interesima, kao ni kulturne institucije koje bi te interese artikulirale. Svijest o kojoj je riječ je (etno)nacionalna, a sam autor konstatira da Bošnjacima, kako ih on zove, na početku XX. stoljeća »svijest o nacionalnoj posebnosti … posve nedostaje. Ponašaju se i osjećaju kao vjerska, a ne kao nacionalna skupina«[2]. Ako je to tačno – a jest! –, onda oni sebe nisu vidjeli kao Bošnjake u nacionalnom smislu, pa ovim oktroiranjem nacionalnog imena autor pobija vlastiti iskaz. I ne zaustavlja se na tome: tek nešto kasnije ustvrdit će da je »osporavanje bošnjačkog nacionaliteta bosanskim muslimanima od Srba i Hrvata … osmišljen i perfidan plan« – no ako bosanski muslimani nemaju svijest o nacionalnoj posebnosti, dakle ni o bošnjačkoj nacionalnoj posebnosti, kako bi im to što nemaju bilo ko mogao osporiti? Nepripremljen čitalac naći će se sasvim sluđen kada pročita, u istoj knjizi istog autora, da je »i bošnjaštva i bosanskog jezika nestalo« ne usljed srpskohrvatske perfidnosti, već »usljed političke nedomišljenosti Bošnjaka«[3], koji su, paradoksalno, ostali Bošnjaci i kada je bošnjaštva nestalo!
Manifestacije ove podijeljene autorske ličnosti, čija bi jedna polovina htjela da sve učini za svoj narod a druga da ipak poštuje standarde struke, izbijaju i na drugim mjestima. Naprimjer, kada Filandra hoće da istakne doprinos Muhameda Hadžijahića raspravi o »pitanju ustroja komunističke Jugoslavije i oblikovanja njene heraldike«, on evocira pismo koje je Hadžijahić uputio Edvardu Kardelju i još nekim adresatima, tražeći – kako kaže autor – »uvažavanje nacionalnosti Bošnjaka«. No u tom pismu iz kojeg Filandra donosi navod ne spominju se ni Bošnjaci ni njihova nacionalnost: Hadžijahić primjećuje da »muslimanske mase nisu zadovoljne što državni savezni grb ističe samo pet buktinja kao simbola pet nacija«, i prenosi želju da »grb dobije i šestu buktinju kojom će se i formalno pokazati da su Muslimani subjekt ravnopravan sa braćom Srbima, Hrvatima, Slovencima, Makedoncima i Crnogorcima«[4].
Najizrazitiji primjer iskaza koji se uzajamno potiru ipak ostaje Filandrina kategorička tvrdnja da »bošnjački narod nije sudjelovao u Drugom svjetskom ratu«, u paru s tvrdnjom da su »u vojničkom pogledu Bošnjaci bili potpuno razdrobljeni i usmjereni u različitim pravcima«. Ovu drugu svoju tvrdnju autor čak potkrepljuje Redžićevom konstatacijom da su politički razjedinjeni Muslimani »pripadali … ustaškim formacijama, domobranskim jedinicama, muslimanskim milicijama, partizanskim odredima, i napokon, u neznatnom broju, četničkim snagama«[5]. Previše vojnih formacija za jedan narod koji u ratu uopšte nije sudjelovao… U svojoj knjizi Bošnjaci nakon socijalizma[6], opet, Filandra piše da je »broj etničkih Bošnjaka koji se izjašnjavaju kao Hrvati nemoguće … znanstveno utvrditi«, na šta jedan kritičar opravdano primjećuje: »Naravno da je nemoguće. Ako se oni identifikuju kao Hrvati, onda oni jesu Hrvati, a ne etnički Bošnjaci koji se izjašnjavaju kao Hrvati«[7]. Sve to, međutim, neće spriječiti falange današnjih bošnjakizatora da bošnjačkim piscem proglase čak i Aliju Nametka, koji je u vrijeme kada je bosanska Partija uvjeravala muslimane da se na predstojećem popisu stanovništva 1971. mogu izjašnjavati kao Muslimani, kružio Bosnom i Hercegovinom objašnjavajući »da Muslimani ne postoje već da su to Hrvati islamske vjeroispovijesti«[8].
U nekim slučajevima bošnjakizacija, tj. zamjena naziva »Muslimani« nazivom »Bošnjaci«, nije provedena na autoritaran način. Izveli su je sami autori, ili je izvedena uz njihovu saglasnost. Posebnu pažnju zaslužuje, zbog svoga središnjeg mjesta u bošnjačkom projektu, studija Bosanski Muslimani u Andrićevu svijetu, postumno djelo Muhsina Rizvića objavljeno 1995: redaktor Enes Duraković ističe u Napomeni smještenoj na sam početak da je, »u skladu sa posljednjom voljom autora, termin Bosanski Muslimani zamijenjen … terminom Bošnjaci, naravno samo u onim slučajevima kada se pojam odnosi na etničku pripadnost«. Možemo samo nagađati zašto je termin »bosanski Muslimani« ipak ostavljen u naslovu studije; kako god bilo, supstitucija mjestimično onemogućava recepciju i Rizvićevog teksta i Andrićevih djela na koja se Rizvić poziva, pretvarajući i jedno i drugo u gomilu neshvatljivih iskaza. Naprimjer, u drugom poglavlju svoje studije (»Andrićeva doktorska dizertacija«) Rizvić prenosi Andrićev navod iz Rankea: »Međutim, ni oni Srbi i Bošnjaci koji su više voleli da se pokore Turcima nisu ni slutili šta čine, kakva ih sudbina očekuje pod ovom vladavinom«[9]. No ako je pripadnost islamu bitno određenje Bošnjaka, čitalac mora da se upita kakvi su to Bošnjaci koji nisu bili muslimani nego su tek odlučili da se »pokore Turcima« i da to postanu. Bez svijesti o supstituciji, međutim, iskaz je sasvim razumljiv: Leopold Ranke (kao i Ivo Andrić, i mnogi drugi autori) Bošnjacima naziva ukupno stanovništvo predosmanske Bosne, čiji će jedan dio prihvatiti islam (kao što će ga prihvatiti i dio Srba, u današnjem Sandžaku).
Pored toga, gospodarske ovlasti da se (istina, na sve užem prostoru!) svako po potrebi besprizivno proglasi Bošnjakom olakšavaju Rizviću njegov glavni zadatak u ovoj studiji: kada treba dokazati da Andrić u svojim Pripovetkama iz 1924. negativno oslikava Bošnjake a primjerâ nedostaje, Bošnjacima se proglašavaju jedan Turčin iz Jedrena (Mula-Jusuf, »Za logorovanja«), jedan islamizirani Mađar (»Mustafa Madžar«) i Ćorkan, »sin Ciganke i nekog askera Anadolca«[10]. Sve može, rekao bi Paul Feyerabend (»Anything goes!«).
Spomenuto Rizvićevo poglavlje posvećeno Andrićevoj doktorskoj disertaciji »Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine«, kojim se nisam bavio u Kritici bosanskog uma, zanimljivo je iz još dva razloga. Najprije, Rizvić prigovara Andriću što je, prikazujući književno stvaralaštvo na orijentalnim jezicima, zaobišao između ostalog i Bašagićevu bečku disertaciju »Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti«, objavljenu 1912. u Glasniku zemaljskog muzeja. Prigovor stoji, iako ozbiljnost Andrićevog propusta može relativizirati činjenica da je i sam Bašagić, radeći na svojoj disertaciji, zaobišao, kako to primjećuje Džemal Ćehajić, monumentalno i referentno šestotomno djelo E. J. Gibba A History of Ottoman Poetry[11]. (Usput, u toj svojoj disertaciji Safvet-beg Bašagić naziva bosanskohercegovačke muslimane »mlitavim i kukavnim narodom« i »masom zapuštene i duševno zakržljale svjetine«[12], pa je izvjesno da ju je delikatni Andrić zaobišao i zbog svojih dokazanih simpatija prema rečenoj populaciji.) No mnogo je zanimljiviji, za našu temu, sam Bašagićev naslov, iz kojeg se vidi da je ovaj amblematski lik današnjeg nacionalnog bošnjaštva koristio naziv »Bošnjaci« kao oznaku regionalne pripadnosti, ravnopravnu s »Hercegovcima«. A koje su narodnosti bili, po njegovom mišljenju, islamizirani Bošnjaci i islamizirani Hercegovci postat će jasno kada se 1931. godine pojavi u Zagrebu, u izdanju Matice hrvatske, djelo Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini…
S druge strane, ovo svoje poglavlje Muhsin Rizvić zaključuje apodiktičkom tvrdnjom da je »sve što pripovjedački slijedi u Andrićevu stvaranju nakon 1924. godine samo … književno razvijanje ideologije njegove doktorske dizertacije«[13]. Problematizacija ove ocjene nije usko vezana za »ispravku krivog naroda«, što je tema ovog poglavlja, ali još jednom potvrđuje tezu da su selektivnost i moralni relativizam bosanskog muslimanskog subjekta među glavnim uzrocima neuspjeha bošnjaštva kao projekta.
»Povod za izradu dizertacije bio je egzistencija i karijera Ive Andrića, koja je tada bila dovedena u pitanje«, tačno primjećuje Rizvić[14], jer nije tajna da je Andrić svoju disertaciju sklepao kako bi stekao kvalifikaciju s kojom bi mogao zadržati namještenje u Ministarstvu inostranih poslova. U tom radu, čijih je nedostataka Andrić bio svjestan pa nije dopuštao njegovo prevođenje ni objavljivanje, neko može vidjeti ideološku platformu za svako buduće stvaranje, kao što neko može argumentirati da to nije tako[15]. No ovdje me zanima manje Ivo Andrić a više bosanski muslimanski subjekt i njegov generalni odnos prema disertacijama i karijerama. Uzimam za primjer nekoliko univerzitetskih nastavnika čiji se integritet kao osvjedočenih boraca za Bošnjake i bošnjaštvo ne dovodi u pitanje: uz notornog Muhameda Filipovića i njegovu disertaciju o Lenjinu iz 1961[16], tu je još Nijaz Duraković (»Aktuelnost Lenjinove misli o nacionalnom pitanju«, 1981), pa Ismet Grbo (»Aktuelnost Marksove kritike političke vlasti u socijalističkom društvu«, 1987), pa Safet Halilović (»Marks-Lenjinov koncept demokratije i socijalističko samoupravljanje«, 1988)… Čini li se čitaocu da ti naslovi izražavaju određenu ideologiju, i to baš onu marksističko-lenjinističku i ateističku koja je desetljećima podjarmljivala Bošnjake-muslimane? Ipak, nigdje nećemo pročitati da su disertacije ovih uglednih Bošnjaka ideološki odredile sve što su nakon toga napisali. A ne bismo ni mogli, budući da su ideologiju promijenili kada su se promijenile prilike (pa je Ismet Grbo, naprimjer, iz cipela sekretara Republičke konferencije Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije uskočio u mestve prvog glasnogovornika Stranke demokratske akcije). Trebalo je, naprosto, misliti na egzistenciju i karijeru! Protivno očekivanjima, naime da karijera ovih glorifikatora socijalističkog samoupravljanja bude barem usporena s propašću tog sistema, oni su se vinuli do neslućenih visina kumulirajući pozicije i funkcije, bez ikakvog posebnog truda: samo su isprazne i ulizičke pohvale marksizma-lenjinizma zamijenili ispraznim i ulizičkim pohvalama bošnjaštva. Stotine komunističkih apologeta preko noći su okrenuli ćurak naopako, Muhamed Filipović se time čak hvalio (»Da ga ne okrenem, bȉ mi se usmrdio!«), ali ta praksa zapravo nije nova bosanskom muslimanskom subjektu: još je mladi Hrvat Safvet-beg Bašagić, u nadi da će mu uredništvo Bosanske vile objaviti pjesme i pogurati pjesničku karijeru, 1890. godine načas promijenio identitet/ideologiju i predstavio sebe kao Srbina Muhamedovca – činjenica s koje se pažnja skreće neumornim potkazivanjem konvertitstva Ive Andrića, Hrvata koji se izjašnjavao kao Srbin! Konačno, i kod samog Muhsina Rizvića došlo je, s urušavanjem socijalizma, do karijerološkog obrata: on, koji je 1985. nazivao Njegošev Gorski vijenac »apoteozom slobode«, deset godina kasnije proglasio je cinizmom Andrićevo shvatanje Gorskog vijenca kao »drame slobode i tragike«[17].
Spisak ni izdaleka nije iscrpljen. Pokazalo se, međutim, da desetine i stotine primjera moralne niskosti i politološkog, historičarskog, sociološkog i pravnog diletantizma tih konvertita koji svoje pozicije brane s bedema bošnjaštva ne uznemiravaju one čiji intelektualni život kontinuirano podrivaju: bosanski muslimanski subjekt izdresiran je da se iskreno zabrine samo zbog onoga što su Ivo Andrić i »njemu slični« pisali prije sto godina.
[1] Kosta Hörmann, Narodne pjesne Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini I-II, Zemaljska štamparija, Sarajevo, 1988-1989.
[2] Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u XX. stoljeću, op. cit., s. 16.
[3] Ibidem, s. 34.
[4] Ibidem, s. 206.
[5] Ibidem, ss. 157, 165. V. i Enver Redžić, Muslimansko autonomaštvo i 13. SS divizija, Svjetlost, Sarajevo, 1987, s. 21.
[6] Šaćir Filandra, Bošnjaci nakon socijalizma, Preporod-Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2012.
[7] V. Zoran Milutinović, Borba za prošlost. Ivo Andrić i bošnjački nacionalizam, Geopoetika, Beograd, 2018, s. 72 (bilj. 14).
[8] Dženita Sarač-Rujanac, Odnos vjerskog i nacionalnog u identitetu Bošnjaka od 1980. do 1990. godine, Institut za historiju, Sarajevo, 2012, s. 65 (nav. prema Zoran Milutinović, Bitka za prošlost…, op. cit., s. 201).
[9] Muhsin Rizvić, Bosanski Muslimani u Andrićevu svijetu, Ljiljan, Sarajevo, 1995, s. 37.
[10] V. opširnije in Zoran Milutinović, Bitka za prošlost…, op. cit., s. 158.
[11] V. Ćehajićev »Pogovor« in Safvet-beg Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, Svjetlost, Sarajevo, 1986.
[12] Safvet-beg Bašagić, »Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti«, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini XXIV, Sarajevo, 1912, s. 4.
[13] Muhsin Rizvić, Bosanski Muslimani u Andrićevu svijetu, op. cit., s. 56.
[14] Ibidem, s. 33.
[15] V. npr. Zoran Milutinović, Bitka za prošlost…, op. cit., ss. 295-309 (»Andrić istoričar i diplomata. Disertacija«).
[16] Muhamed Filipović, Lenjin – monografija njegove misli, Veselin Masleša, Sarajevo, 1969.
[17] V. Zoran Milutinović, Bitka za prošlost…, op. cit., s. 75.