Razmišljanja o moralnim aspektima bošnjakizacije, tj. prisilnog pridavanja bošnjačkog identiteta živim i mrtvim ljudima, započinjem vlastitim primjerom. U proljeće 1994. autor jednog teksta objavljenog u Ljiljanu, biltenu klerofašističke internacionale za Bosnu i Hercegovinu, sastavio je nepotpun spisak »onih koji su otišli«, a koje je on nazvao »bošnjačkom pameti rasutom po svijetu«, i na njih izručio gnjev pravednika. Doživio sam sumnjivu čast da od desetak pobrojanih univerzitetskih nastavnika i akademika samo ja budem psiho-sociološki profiliran: »‘intelektualizirani’ malograđanin koji je sve svoje patriotske i domovinske probleme skupio u blablarije o ‘nacionalnim strankama’«[1]. Komentirajući taj tekst mnogo godina kasnije, primijetio sam da je nelogično intelektualizirane malograđane uopšte svrstavati u pamet rasutu po svijetu: »Autori blablarija po definiciji nisu pametni, i njihov odlazak trebalo bi da u svakoj sredini izazove radost i olakšanje, a ne ogorčenje«! No bilo mi je mnogo važnije da se usprotivim svrstavanju u bošnjačku pamet:
Gornje razmišljanje još jedanput potvrđuje da su svi … etnonacionalizmi, bez obzira na razlike u konkretnoj historijskoj realizaciji, temeljno slični, jer počivaju na istom askriptivnom i esencijalističkom shvatanju identiteta. Kada srpski i hrvatski nacionalisti proglašavaju Muslimane »Srbima muhamedancima« ili pak »sastavnim dijelom hrvatskog nacionalnog korpusa«, njih ne zanimaju rezultati individualnog izjašnjavanja dva miliona osoba o kojima je riječ, i koje srpski/hrvatski etnički identitet izrijekom ne prihvataju. (…) Suprotstavljajući se takvim »svojatanjima«, muslimanski nacionalisti rado su se pozivali na individualno izjašnjavanje (»rezultati popisa«!), no ono ih je prestalo zanimati kada je trebalo konsolidirati vlastiti korpus. Pisac gornjih redova uvrstio je pisca ovih redova u Bošnjake a da ga nije pitao (kao što najvjerovatnije nije pitao ni neke druge osobe sa spiska koji donosi), on je Tariku Haveriću autoritarno propisao identitet iz kojeg proistječu, kako on to shvata, obaveze — samo da bi ga uvjerljivije optužio da tim obavezama ne udovoljava. A na to ne mogu dati odgovor pametniji od onoga što ga je svojevremeno, u jednom drukčijem kontekstu, dao Salman Rushdie (si licet parva componere magnis): »Ne prihvatam optužbu za vjerootpadništvo, zato što nikad u životu kao odrasla osoba nisam prihvatio nijednu vjeru, a za čovjeka koji vjeru ne prihvata ne može se reći da je od nje otpao«[2].
Čitalac može prigovoriti da se vjera i etnička (»nacionalna«) pripadnost ne smiju izjednačavati, jer se vjera može primiti ili napustiti a etnija, kao ni rasa, ne može, ali to razlikovanje ne vrijedi upravo za islam i bošnjaštvo. Najprije, islam je za bošnjaštvo konstitutivan i od njega neodvojiv[3], a zatim, napuštanje vjere je samo teorijska mogućnost jer se u tradicionalnom islamu kažnjava smrću, a u našim prilikama — javnim sramoćenjem i različitim socijalnim pritiscima. To se najbolje može pokazati na primjeru Meše Selimovića, koji se i 43 godine nakon smrti uspješno odupire i bošnjakizaciji i islamizaciji, zbog čega predstavlja nerješiv problem.
U svojoj studiji Bošnjaci i antifašizam, o kojoj će više riječi biti u nastavku[4], Safet Bandžović izlaže okolnosti nastanka Sušićevog Parergona i, sasvim u skladu s bošnjačkim shvatanjem historijskih izvora, donosi navod iz jednog intervjua Adila Zulfikarpašića koji prepričava ono što mu je navodno prepričao Ismet Mujezinović, da je navodno Branko Mikulić htio da se obračuna s »muslimanskom prošlošću«: »Od Meše Selimovića se tražilo da on o tome napiše, pa je počeo da sakuplja materijal. Ono što mu je UDB-a stavila na uvid bilo je po Meši primitivna namještaljka i falsificiranje činjenica. Meša je odustao i preporučio da se ta ideja odbaci«[5]. A posla se onda prihvatio Derviš Sušić…
Na drugom mjestu dokazujem da se radi o još jednom toksičnom bosanskomuslimanskom minder-mitu[6], a ovo prepričavanje navodnog prepričavanja ovdje spominjem da ilustriram kako je, u rijetkim slučajevima, Meša Selimović za bošnjakizatore pozitivan i, kako vidimo, visoko moralan lik.
Da, u rijetkim slučajevima, i samo kad zatreba. Inače, za današnji senzibilitet, Meša Selimović je neka vrsta nacionalnog izdajnika, zato što ga je nemoguće bošnjakizirati. S nepokolebljivim Hrvatima poput Alije Nametka ili Maka Dizdara bilo je lakše, njihovi potomci danas se ne protive toj posmrtnoj i nasilnoj promjeni identiteta, ali šta da se radi s uglednim književnikom s imenom orijentalnog porijekla koji je sam sebe, oporučno, svrstao u srpsku književnost?
Rješenje koje je našao bosanski muslimanski subjekt je genijalno koliko i jednostavno: dokazati, navođenjem biografskih elemenata, da ugledni književnik Meša Selimović ne zaslužuje nikakav ugled, a zatim da i nije književnik, jer je samo potpisao dva romana koja je napisao neko drugi… Tu srpsku ujdurmu otkrio je urbi et orbi izvjesni Sead Zubanović svojom knjigom Ko je bio Meša Selimović, objavljenom 2015[7]. Budući da je Zubanović potpuno nepoznato ime u akademskim krugovima, prije čitanja treba baciti oko na bilješku o autoru, iz koje saznajemo da je Sead Zubanović, nakon osnovnog i srednjeg školovanja u Sarajevu, završio »V stepen elektrotehnike«, i da je na rukovodećim mjestima elektro-struke radio u Unioninvestu, Pretisu i Grasu. Za književno-historijsko istraživanje valjda ga kvalificira činjenica da je »vezu sa lijepom riječju … održavao pišući stihove na koje su često komponovali muziku najveći znalci narodnog melosa tog vremena« – što pokazuje da nipošto nije usamljen slučaj Vahida Šeremet, naučna saradnica u oblasti ekonomskih nauka s nesumnjivim kompetencijama u hortikulturi (»Uticaj kiselih kiša na roze hortenziju«), a koja se svojevremeno bila prihvatila da odgonetne neka teška mjesta u »Hasanaginici« što su desetljećima mučila folkloriste i ispravi dosadašnje pogrešne interpretacije. Kao svoju kvalifikaciju za bavljenje tim poslom Šeremetova ističe da »posjeduje prirodni dar logičnog razmišljanja i istraživanja« koji ju je doveo do interesantnih otkrića s kojima se, nada se ona, »zaokružuje u cijelosti ova balada«[8]. I kod Zubanovića s lakoćom prepoznajemo isti sveti plamen vjere u vlastite sposobnosti koja čini suvišnim svaku stručnu naobrazbu. Sve ukazuje na to da je u podjeli intelektualnog rada među sudionicima u bošnjačkom projektu elektrotehničare zapalo da se obračunaju s nepodobnim piscima, pa je Rusmir Mahmutćehajić, kao stariji, uzeo Ivu Andrića[9], dok se Sead Zubanović morao zadovoljiti Mešom Selimovićem. U spomenutoj knjizi on se trudi da dokaže da je romane Derviš i smrt i Tvrđava napisao Ivo Andrić po nalogu Dobrice Ćosića, a sve u režiji UDB-e…
Svojevremeno je Enver Kazaz ocijenio da je Zubanović, »bez bilo kakvog poznavanja osnova naučne metodologije, napisao knjigu tipičnu za propagandu obavještajnih službi«, i da je ta knjiga, »promovirana po pojedinim džamijama i hvaljena na stranicama magazina Saff, do sada najopsežnije djelo pisano iz rakursa bošnjačke radikalne desnice«[10], čemu nemam šta da dodam. Rezervu međutim zadržavam prema Kazazovoj uvodnoj konstataciji da su »u bosanskohercegovačkoj javnosti izostale iole ozbiljnije naučne reakcije na autorove teze«, jer ta konstatacija, iako tačna, pogrešno pretpostavlja da sličnim uracima treba da se bavi naučna javnost a ne psihijatri. Drukčije stoji stvar, međutim, s jednim tuđim prilogom koji je pacijent Zubanović uvrstio u svoju knjigu da pojača argumentaciju: riječ je o tekstu Nedžada Ibrišimovića »Derviš i smrt nije muslimanska knjiga« iz 1997[11], koji u vrijeme kada je nastao nije smio proći bez reakcija naučne javnosti i javnosti uopšte, a one su ipak izostale.
Sam Ibrišimovićev naslov dovodi čitaoca u nedoumicu. Za većinu ostvarenja svjetske književnosti može se reći da nisu muslimanske knjige: Zolin Germinal, Čarobni brijeg Thomasa Manna, Braća Karamazovi Dostojevskog… Postoje, naravno, autorska djela od kojih se očekuje da budu muslimanska – Mali ilmihal, Kako se klanja, Islamski bon-ton… –, ali to je jedini »žanr« čiji se (ne)muslimanski karakter može smisleno utvrđivati.
Za ove pacijente, međutim, taj argument nije prihvatljiv. Da bismo proniknuli u rasuđivanje Nedžada Ibrišimovića (i, kasnije, Seada Zubanovića i nekolicine drugih), moramo iznijeti na vidjelo najprije okvir njihovog mišljenja[12]: književnost služi nacionalnom samodokazivanju; književno djelo, iako individualan stvaralački akt, treba da izražava duh naroda i da taj narod, njegovu prošlost i njegove istaknute pojedince prikazuje u povoljnom svjetlu; jedino iskrivljavanje koje je dopušteno, i štaviše preporučeno, jest uljepšavanje (pa je Muhsin Rizvić sasvim ozbiljno zamjerao Andriću što je u »Putu Alije Đerzeleza« braću Moriće prikazao kao razbojnike, umjesto da preuzme sliku koju prenosi muslimanska usmena balada koja je s braće »skinula ružna obilježja, predstavila ih u tragičnom bolu majke nad njihovom pogibijom i ostavila da estetski plemenito traju u narodnom sjećanju«[13]). Ovaj okvir, naravno, ne ostavlja mogućnost da ima pisaca koji žele da njihova djela vrijede sama po sebi, a ne da nešto dokazuju…
Sredinom prošlog stoljeća primijetio je rodonačelnik američke škole nove kritike John C. Ransom da »postaje sve izvjesnije da je književnost jedini autoritet koji se još uvijek univerzalno priznaje. Ali književnost je zagonetna, delfijska u svojoj nejasnosti koja ne da mira… Uistinu, što je veća naša vjera u njen autoritet, to je vjerovatnije da će skrivenije biti njeno pravilo života i put izbavljenja«[14]. Bosanski muslimanski subjekt, znao ili ne znao za Ransoma, uvažava samo prvi dio tog nauka, naime da je književnost važna, ali drugi dio izokreće prema vlastitim potrebama: ne služi književnost da nam daje put izbavljenja, taj put već postoji, nimalo skriven već objavljen ajetima koji su »svijetu cijelom opomene«, a književnost treba da ga potvrđuje i izražava. I zato ne smije biti zagonetna ni delfijska, već jasna i nedvosmislena. Pa ako neki musliman piše roman, taj roman treba da bude muslimanski…
Čak i ako prihvatimo to sumnjivo rasuđivanje, Ibrišimovićeva konstatacija je trivijalna koliko i suvišna: jasno je da Derviš i smrt nije muslimanska knjiga, zato što autor nije musliman. Sam Ibrišimović kaže za njega da je »bio … prononsirani ateist, islam mu nije bio ni na kraj pameti, iako mu je rahmetli mati klanjala bešvakat«[15]. Zašto bi onda jedan prononsirani ateist pisao muslimanske knjige?
Ibrišimović ipak veći dio svoga teksta posvećuje dokazivanju očiglednog, naime da je nemusliman Meša Selimović napisao nemuslimanski roman Derviš i smrt, i pobraja mjesta gdje glavni lik rasuđuje onako kako ne bi smio ni musliman ni derviš. Najnižu tačku, nulti stupanj recepcije književnog teksta, doseže on s tvrdnjom da »pisac, kroz usta svoga junaka, Boga ne zaziva, a vjeru (kroz sumnju) prikazuje kao puku ideologiju bez ikakvih ograda i to u sasvim negativnom svjetlu«[16]. Isti »antiideološki« prigovor ponavlja kada komentira sljedeće Hasanove riječi:
O jadni dervišu! Može li se ikada desiti da ne mislite derviški? Djelovanje po određenju, određivanje po Božjoj volji, spasavanje pravde i svijeta! Kako se ne ugušite od tih velikih riječi? Zar ne može nešto da se učini i po ljudskoj volji, i bez spasavanja svijeta[17]?
Na to Nedžad Ibrišimović gnjevno primjećuje: »Tu je sve pobrkano, nisu derviši nikakva zvanična vlast, ili zvanična ideologija, ili opći svjetonazor obavezan za drugoga«[18].
Ako je išta pobrkano, pobrkano je u Ibrišimovićevoj glavi. Derviši nisu ni vlast ni zvanična ideologija, to je tačno, ali u romanu se ni ne radi o dervišima već o jednoj zvaničnoj ideologiji koja jest nametala »opći svjetonazor obavezan za drugoga«, što je Selimovićeva generacija doživljavala i proživljavala na različite načine. Otud je sasvim svejedno kako Meša Selimović navodi islamske svete tekstove i da li njegov junak zaziva ili ne zaziva Boga… Nedžad Ibrišimović naprosto nije shvatio da je Meša Selimović uspio u onome što je u umjetnosti najteže, da stvori djelo koje je globalna metafora (kao Kuga Alberta Camusa ili Bal vampira Romana Polanskog), najuspjelije takve vrste u južnoslavenskim književnostima. Čak i da je Selimović u Jugoslaviji u 1960-im godinama smio da uzme za glavnog junaka nekog komunista razočaranog u surovi sistem u čijem je uspostavljanju sudjelovao a koji je toliko odudarao od ideala, – sistem s kojim je sam autor imao ličnih računa, – Derviš i smrt vjerovatno ne bi bio remek-djelo kakvo jest, već prije neki dosadan roman s tezom, tipa Ibrišimovićevog Vječnika. Tek mu je smještanje radnje u prošlost, i u islamsko-derviški univerzum, omogućilo da napiše roman historije u kojem je povijest predmet i osnova, za razliku od historijskog romana u kojem je povijest okvir i dekor[19].
Konstatacija da Derviš i smrt nije muslimanska knjiga (kakvu Meša Selimović nije ni namjeravao da napiše) zapravo je neprikrivena optužba, koja potvrđuje da za recepciju pornografskih paskvila kakve su Ibrišimovićev tekst i cijela Zubanovićeva knjiga razumijevanje okvira nije dovoljno: moramo ogoliti i genotekst – skup nepovezanih slika, predodžaba, vrijednostî i utisaka o svijetu u sferi podsvijesti koji kao nejezički znakovi prethode jezički fiksiranom fenotekstu. Usprkos ogromnim razlikama u spisateljkom daru i umijeću, i Ibrišimović i Zubanović dijele iste maglovite ideje o tome da je njihova islamska religija najveće duhovno dobro čovječanstva, i da osobe rođene u muslimanskim porodicama imaju nepromjenjiv identitet koji ih doživotno obavezuje i nameće im obrasce ponašanja. To je prirodan, pretkritički stav[20] prema svijetu i životu na kojem oni temelje »književnokritičke« analize Selimovićevog opusa; odjeven je u ruho samorazumljivosti, no počiva na prikrivenim pretpostavkama čija je problematičnost jasna svakome ko ne pristaje uz neupitnu dogmu o moralnoj superiornosti muslimana.
Prikrivena pretpostavka ovdje je da ljudi ne smiju napuštati religiju svojih roditelja. Izuzetak je Muhamed sin Abdulahov iz Meke, čija mati Amina bint Vehb nije klanjala bešvakat već je poštovala mekanska božanstva al-Lāt, al-‘Uzzä i Manāt, koja je njen sin Muhamed odbacio. Izuzetak su i osobe koje iz ovih ili onih razloga napuste roditeljsku religiju radi islama, poput Cassiusa Claya ili Cata Stevensa za koje nikada nijedan musliman nije napisao da su izdajnici protestantizma odnosno pravoslavlja. I, naravno, izuzetak je Nedžad Ibrišimović, čija je mati klanjala bešvakat a on u životu popio cisternu loze… Poznavaoci sarajevskih književnih prilika 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća moraju se nasmijati Ibrišimovićevoj opasci da se »Selimovićev derviš prema pojavi <bluda> ne odnosi kao musliman, nego kao katolik«[21]. Jer, tretman koji je on sâm dobio u Islamskoj zajednici nakon što je prestao s višedecenijskim neislamskim načinom života i vratio se vjeri sasvim je katolički, ili čak hrišćanski u širem smislu: svakoj crkvi je grešnik koji se pokajao draži od stotine onih koji nikada nisu griješili (»Bog ne voli grijeh, ali voli grešnika«). Hiljade vjernika koji su vodili bogat i ispunjen život u skladu s islamskim propisima ne mogu se nadati da će posljednje počivalište naći u haremu neke od sarajevskih džamija: u skladu sa svojom munafičkom praksom, Islamska zajednica te kabure de luxe rezervira za one alkoholičare, komunističko-ateističke prvake, brakolomce, bludnike i belaj-majstore s imenom orijentalnog porijekla koji su se pod starost pokajali (»Insan griješi i neće da se pokaje dok je mlad, da prestane griješiti, nego dođe tobe kad pane kurcu za uši«[22])…
Za razliku od Ibrišimovićevog teksta, u kojem su teze neprihvatljive ali ipak suvislo izražene, Zubanovićevu knjigu ne vrijedi šire navoditi. U njoj se bijes prema onima koji ne prihvataju »ispravku krivog naroda« pretvara u rasističko i šovinističko bjesnilo. »Jedan od najperfidnijih, a pokazalo se i najefikasnijih načina okupacije Bosne iznutra su bili brakovi između uglednih Bošnjaka iz bilo koje sfere javnog života … sa Srpkinjama«, kaže Sead Zubanović, potvrđujući da bošnjački projektanti nemaju samo ideju o tome kako pisci treba da pišu, već i kime da se žene. Tuzla se, naprimjer, ponosi jednim svojim velikim piscem i jednim svojim velikim slikarom, ali prvi je bio oženjen Darislavkom a drugi Marijom, pa je »nacionalnost njihovih supruga jedan od većih razloga što se, na glavnom šetalištu u Tuzli, kipovi Meše Selimovića i Ismeta Mujezinovića gledaju nijemo, pogledom punim saosjećanja i razumijevanja«[23]…
S druge strane, stablo se cijeni po plodovima. Miješani brak Ismeta i Marije dao nam je Ismara Mujezinovića, dok nam je nemiješani brak Zubanovićevih roditelja dao Seada.
Vrijeme je da neko o tome ozbiljno razmisli: lahum qulūbun lā yafqahūna bihā.
[1] Hadžem Hajdarević, »Pucanje po unutarnjim šavovima. Muhadžiri«, Ljiljan, 18. maj 1994, s. 10.
[2] Tarik Haverić, I vrapci na grani, ECLD, Sarajevo, 20232, »Podgorica stari kraj«, ss. 257-271.
[3] V. Tarik Haverić, »Samo lud musliman«.
[4] V. Tarik Haverić, »Muslimanski rezolucionari«.
[5] Safet Bandžović, Bošnjaci i antifašizam, izdanje autora, Sarajevo, 2010, s. 413 (bilj. 22).
[6] V. moj pogovor »O sudbini knjiga« in Derviš Sušić, Tale/Parergon, Buybook, Sarajevo, 2025, ss. 509-533.
[7] Sead Zubanović, Ko je bio Meša Selimović, Udruženje »Pravda«, Sarajevo, 2015.
[8] V. Tarik Haverić, Kritika bosanskog uma, ECLD, Sarajevo, 20223, »Divlja nauka«, s. 146.
[9] Rusmir Mahmutćehajić, Andrićevstvo. Protiv etike sjećanja, Clio, Beograd, 2015.
[10] V. https://thebosniatimes.ba/19436/skender-i-mesa-kao-bosnjacki-izdajnici-kazaz-knjizevna-dvo-ili-visepripadnost-posljedica-je-interkulturalnosti-juznoslavenskog-prostora/.
[11] Tekst je uvršten u devetu knjigu autorovih izabranih djela: Nedžad Ibrišimović, Šejtani i ruhani inspiracija. Eseji, članci, reminiscencije, zapisi, intervjui (1990.-2004.), Svjetlost, Sarajevo, 2005, »Derviš i smrt nije muslimanska knjiga« (1997), ss. 294-306.
[12] V. Tarik Haverić, »Uvodne napomene: ideje i projekti«.
[13] Muhsin Rizvić, Bosanski Muslimani u Andrićevu svijetu, op. cit., s. 19. V. podrobnije in Tarik Haverić, Kritika bosanskog uma, op. cit., ss. 29, 171.
[14] John Crowe Ransom, The Kenyon critics. Studies in modern literature from the Kenyon review (1951), »Introduction«, Kennikat Press, Port Washington (NY), 1967, s. ix.
[15] U jednoj objavi na društvenim mrežama, v. https://www.facebook.com/100063593286463/posts/2243278609056333/
[16] Nedžad Ibrišimović, »Derviš i smrt nije muslimanska knjiga«, op. cit., s. 299.
[17] Meša Selimović, Derviš i smrt, Svjetlost, Sarajevo, 19718, s. 139.
[18] Nedžad Ibrišimović, »Derviš i smrt nije muslimanska knjiga«, op. cit., s. 302.
[19] Na tu razliku ukazao je 1978. godine Predrag Matvejević, povodom pojavljivanja francuskog prevoda Derviša i smrti: Predrag Matvejevich, »Le roman du pouvoir«, Le Monde diplomatique, juillet 1978, s. 31.
[20] V. Tarik Haverić, »Samo lud musliman«.
[21] Nedžad Ibrišimović, »Derviš i smrt nije muslimanska knjiga«, op. cit., s. 299.
[22] V. Alija Nametak, Sarajevski nekrologij, Globus, Zagreb, 1994, s. 51.
[23] Sead Zubanović, Ko je bio Meša Selimović, op. cit., ss. 45-46.