Haverić: Habent sua fata libelli

Četrdeset pet godina Sušićevog Parergona

Latinska rečenica izabrana za naslov ovog teksta, »Knjige imaju svoju sudbinu«, pripada opštekulturnom nasljeđu zapadnog civilizacijskog kruga, i onaj ko je navodi obično želi da naglasi kako se (ne)uspjeh nekog djela ne može predvidjeti (»Nikad ne znaš šta se može dogoditi s nekom knjigom!«). To rašireno shvatanje, međutim, svjedoči i da rečenom nasljeđu podjednako pripadaju još i zablude i pogrešna tumačenja koja se provlače stoljećima i utječu, u većoj ili manjoj mjeri, na intelektualni život cijelih naraštaja: Terencijan Maur, rimski retor i gramatičar s kraja II. stoljeća n. e., htio je zapravo da kaže da sudbina knjiga zavisi od onoga ko ih čita. Cijeli stih iz njegovog djela De litteris, de syllabis, de metris glasi Pro captu lectoris habent sua fata libelli, ali se prve tri riječi obično izostavljaju prilikom navođenja, što iskrivljuje izvorno značenje.

1.

Parergon Derviša Sušića potvrđuje, na najbolji način, umjesnost ispravno shvaćene Maurove tvrdnje. Djelo je nastalo u jednom ideološki integriranom društvu u kojem je na vlasti bila revolucionarna partija koja je, po definiciji, posjedovala monopol na tumačenje povijesti. Budući da su se 1970-ih godina javili u Bosni i Hercegovini disonantni glasovi koji su dovodili u pitanje službenu interpretaciju nedavne prošlosti, naročito razdoblja od 1941. do 1945, Parergon je zamišljen kao odlučan odgovor kojim se ti glasovi utišavaju iznošenjem historijskih činjenica o držanju muslimanskih vjerskih struktura i građanskih partija i ličnosti prije i u toku Drugog svjetskog rata. Da ovo individualno autorsko ostvarenje, objavljeno 1979. kao feljton u Oslobođenju a 1980. kao knjiga[1], ujedno izražava i službeni stav vladajuće partije potvrđuje činjenica da je »Pogovor« pisao Fuad Muhić[2], u to vrijeme jedan od ideologa Saveza komunista Bosne i Hercegovine. Otud je razumljivo da su, u društvu kakvo je bilo jugoslavensko, negativne reakcije na Parergon mogle biti samo prigušene, kao »šapćuće mnijenje« (F. Muhić), uz tek jedan izuzetak o kojem će još biti riječi: o nekom sistematskom utuku koji bi se suprotstavio Sušićevim tezama i isti segment prošlosti interpretirao na drukčiji način tada nije moglo biti govora.

Zbog promijenjene hermeneutičke situacije, današnji čitalac Parergona bitno se razlikuje od ondašnjeg. Tekst je ostao isti, ali ne i kontekst. Od početka 1990-ih godina, ideologija koju je Sušić osuđivao i protiv koje je upozoravao nalazi se na vlasti, a tu vlast vrše duhovni i biološki potomci ličnosti koje su bile predmet njegove kritike. Sasvim očekivano, odbacivanje Parergona i Sušićevih historijskih sudova postalo je zvaničan stav, koji se reproducira različitim povodima i u različitim formulacijama. U njegovoj je osnovi uvjerenje da je uglavnom sve što je napisano o Muslimanima i muslimanima u Jugoslaviji između 1945. i 1990. bilo netačno, tendenciozno i ideološki obojeno i da je prestalo važiti s padom istočnoevropskih revolucionarnih poredaka, kojim su činom automatski postale istinite sve »nekomunističke« interpretacije prošlosti koje su se dotad ispotiha provlačile u jednom nesumnjivo autoritarnom režimu. Uvid u historiografsku i publicističku produkciju, međutim, pokazuje da je današnja bošnjačka samointerpretacija dogmatska, isključiva i manipulatorska više nego što je to komunistička ikada bila: »prava istina« o mjestu i ulozi bosanskog muslimanskog subjekta u Drugom svjetskom ratu a i sve druge »prave istine« nekritički se utuvljuju kroz obrazovni sistem, medije i kulturne ustanove nad kojima bošnjačka političko-intelektualna kasta ima kontrolu, i jedina bitna razlika jest što, zbog promjene epohe, ta kasta ne raspolaže monopolom na fizičku prisilu kao preduvjetom monopola na tumačenje povijesti koje isključuje sve konkurentne naracije, pa ove potonje mogu opstajati na margini.

Prva postavka ovog teksta jest da Parergon Derviša Sušića, i kada se oslobodi toposa diktiranih ideološkim imperativima jednog revolucionarnog režima (»izgradnja socijalističkog samoupravnog društva kao platforma s koje se pristupa temi«, »klasna suština nacionalnog pitanja«…), sadrži nukleus provjerljivih historijskih činjenica koje opravdavaju autorove ocjene. No prije nego što se upustim u prikaz djela i njegove nekadašnje i današnje recepcije ukazat ću na jedno korisno razlikovanje koje dugujemo francuskom filozofu i epistemologu Krzysztofu Pomianu. U svome Poretku vremena Pomian ističe da ljudska društva imaju različit odnos prema vremenitosti, već prema fazama svoga razvojnog ciklusa: »Svaki ciklus ima dvije faze: uzlaznu i silaznu. Ako se sadašnjost nalazi u uzlaznoj fazi, vrijeme koje se živi misli se kao lokalno progresivno: neposredna budućnost je predmet nade, a na prošlost – po definiciji: proteklu – gleda se s osjećajem nadmoći. Nasuprot tome, kada vjerujemo da smo u silaznoj fazi, vrijeme se shvata kao lokalno regresivno, neposredna budućnost izaziva tjeskobu, i uzori koje treba oponašati traže se u prošlosti. Tako jedna ista ciklička hronozofija može naći izraz u međusobno suprotstavljenim stavovima prema sadašnjosti, pa dakle i prema prošlosti i budućnosti; kao takva, ona može opravdati i nadahnuti uzajamno isključive odgovore na aktuelna pitanja«[3].

Prihvatajući ovo razlikovanje, ustvrdit ću da se politička društva nastala raspadom Jugoslavije nalaze, izuzimajući možda Sloveniju, u silaznoj fazi. Ona su okrenuta prvenstveno prošlosti koju neprekidno reinterpretiraju, tražeći u njoj ne samo uzore koje treba oponašati u svakodnevnom djelanju već i moralno opravdanje tog djelanja. Ta pupčana povezanost s prošlošću, davnom kao i skorašnjom, naročito je izražena u Bosni i Hercegovini, gdje sadašnjost nema mnogo šta da ponudi. Za razliku od današnje silazne faze, Bosna i Hercegovina i njezino jugoslavensko okruženje nalazili su se, krajem 1970-ih, još uvijek u uzlaznoj fazi, koju je simbolički izražavao optimizam s kojim se Sarajevo pripremalo za Zimske olimpijske igre 1984. I to je ono zbog čega se čitalac Parergona iz 1980. epohalno razlikuje od današnjeg čitaoca.

Nastanak ovog Sušićevog djela obavijen je koprenom insinuacija koju bi lako moglo razgrnuti savjesno književno-historijsko i biografsko istraživanje – za koje, međutim, u proteklim desetljećima niko nije pokazivao interes. Stoga treba početi dovođenjem u smislen odnos glavnih elemenata, čime se sklapa historijat koji sve poznate činjenice potvrđuju a nijedna ga ne opovrgava.

Šta znamo? Parergon čine, kako stoji na unutrašnjoj naslovnici, »bilješke uz roman o Talu«, a sam autor iznosi, na početnim stranicama, šta ga je potaklo na pisanje. Budući da sebi ne dopušta pravo da u miru govori o ponašanju ljudi u ratu, i da se grozi prijekih procjena i ocjena, on kao beletrist zalazi u to područje samo zato što ga »zanimaju kontinuiteti dobra i zla, neizbrojivosti njihovih varijanti u stalnom sukobu i kretanju, kao i zakoni njihovog nastanka i ispoljavanja u periodu dužem od onoga koji omeđavaju dva svjetska rata i dva svjetska relativna mira«: »Kako u romanu nisam mogao izbjeći spominjanje nekih konkretnih događaja ili ličnosti, a s druge strane, forma romana ne dopušta njihovo šire faktografsko objašnjenje, osjetio sam obavezu da ovakvim iako još prijesnim bilješkama uz roman, manje upućenom čitaocu pružim vlastito viđenje tih događaja i ličnosti i upotpunim njihovu sliku«[4]. I zaista, i roman Tale i Parergon kao snop »prijesnih bilježaka« uz roman pojavljuju se iste godine 1980, kod istog izdavača i s identičnom opremom. Ali…

… ali, godinu i pol ranije, u proljeće 1979, Televizija Sarajevo emitirala je igranu seriju Tale snimljenu po scenariju Derviša Sušića, u režiji Sulejmana Kupusovića i s Miralemom Zubčevićem u naslovnoj ulozi. S obzirom na produkcijske zahtjeve, scenarij za osam epizoda morao je biti dostavljen Redakciji dramskog programa barem u proljeće 1977. Prema svjedočenju njegovih najbližih, Derviš Sušić pisao je sporo (»Znao je ustati u pola noći pa pisati za kuhinjskim stolom, sutra to prekucavati pa onda sve prekrižiti i baciti«)[5], a i da nije tako bilo serija tog obima ne može se završiti, s doradama na osnovu recenzija i redakcijskih zahtjeva kojih uvijek ima, za manje od godinu dana. To znači da je Derviš Sušić svoju televizijsku pripovijest o Talu počeo oblikovati najkasnije krajem 1975.

Ova hronologija razbija jedan od bosanskomuslimanskih minder-mitova koje je oko Sušićevog djela izgradilo i širilo »šapćuće mnijenje«. Razlog što ga spominjem jest što je taj koloplet izmišljotina postao, u novom vremenu, službena historija koju u svojoj studiji Bošnjaci i antifašizam iscrpno prepričava Safet Bandžović. Mit tvrdi da je inicijativa koja će rezultirati nastankom Parergona potekla zapravo od Tita, koji je 25. novembra 1979. u Bugojnu održao kraći govor pohvalivši bosanskohercergovačko rukovodstvo za preduzimanje oštrih mjera »protiv podrivačke aktivnosti nekih klerikalnih krugova« (»Takve pokušaje treba u korijenu spriječiti, ako je potrebno i oštrim mjerama. Na tome vam niko ne može zamjeriti«). Iz toga Bandžović izvodi apodiktički zaključak: »Presuda je bila izrečena, sve ostalo je bila stvar tehnike«[6]. A tehnička izvedba, kako se čitaocu sugerira, bila bi sljedeća: bosanski državno-partijski vrh u liku Branka Mikulića tražio je od Meše Selimovića da napiše knjigu koja će raskrinkati »muslimansku reakciju«, Selimović je počeo da prikuplja materijal ali je brzo odustao, navodno užasnut providnim falsifikatima koje mu je UDB-a stavila na uvid, a posla se onda prihvatio Derviš Sušić[7]… No Bandžović ne objašnjava kako to da je Parergon kao feljton u Oslobođenju objavljen dva mjeseca prije Titovog boravka u Bugojnu, tokom augusta i septembra 1979! Još jedna nesklapnost jest što je u proljeće iste godine, dakle šest mjeseci prije »Titove inicijative«, emitirana televizijska serija Tale na kojoj je Sušić počeo raditi barem 1975. Potreba za faktografskom potporom, kasnije izloženom u Parergonu, bila je ista. Da se podsjetimo, Tale se – iako odlikovan za vojničke zasluge – vraća 1945. iz partizana kao običan konjevodac u svoju kasabu, gdje zatiče standardnu galeriju likova: tu je lokalni beg-zemljoposjednik koji se prije rata isticao političkim marifetlucima, pa imam koji je s njemačkim trupama došao do Staljingrada i uspio da se živ vrati, pa civilne sluge ustaškog režima koji su se, poput Talovog brata Bajre, preko noći konvertirali u ideologiju ratnih pobjednika… Reklo bi se, idealtipski predstavnici »muslimanske reakcije«, koncipirani mnogo prije nego što je Partija odlučila da se s ovom potonjom obračuna a Derviš Sušić spremno prihvatio zadatak, kako bi htio minder-mit o Parergonu! I ne samo to: u proljeće 1975. Televizija Sarajevo emitirala je šest epizoda serije Odbornici, prema scenariju Derviša Sušića a u režiji Uroša Kovačevića; radnja se odvija, i ovdje, u jednoj bosanskoj kasabi nakon Oslobođenja, i prati uspostavljanje nove vlasti…

Gornji podaci su javnog karaktera, i svima su dostupni. Postoje, međutim, u Sušićevoj ostavštini i stotine stranica s »bilješkama za bilješke« za roman o Talu i četiri potpune verzije djela, od kojih je barem jedna bila završena 1977/78. – što stavlja tačku na mit o pisanju po partijskom zadatku, da se »izvrši presuda« iz novembra 1979.

Ovi elementi dopuštaju da zaključimo kako su i serija Tale i roman Tale i Parergon kao skup faktografskih bilježaka uz seriju i roman rezultat dugogodišnjeg Sušićevog bavljenja Drugim svjetskim ratom i poraćem, iz bosanskomuslimanske perspektive do koje mu je najviše bilo stalo[8]. Tu njegovu životnu zaokupljenost, potvrđenu i u drugim djelima, sažima misao kojom počinje jedna od rukopisnih verzija Parergona: »Nije tačno da Muslimani nisu znali ko su. Oni samo nisu znali kuda će«. Vrlo je vjerovatno da se na objavljivanje Parergona baš u tom historijskom trenutku odlučio na poticaj bosanskohercegovačkog partijskog vrha, ali je izvjesno da djelo nije sklepano da se izvrši »Titov nalog«, i da ga ne čine providni falsifikati koje je fabricirala UDB-a.

Zastupnici suprotne teze, koji u međuvremenu nisu u Parergonu pronašli nijedan falsifikat, polaze od vlastitog Weltanschauunga i Sušiću odriču moralne pobude jer ih sami nemaju; proglašavaju ga poslušnim izvršiocem partijske volje zato što ne prihvataju da jedan književnik, učesnik narodnooslobodilačke borbe od 1942, može biti individualno zgrožen bezočnim pervertiranjem one historije čiji je bio svjedok i učesnik, i sâm odučiti da se suprotstavi očiglednim iskrivljenjima koja u to vrijeme puštaju u opticaj bosanskomuslimanski revizionisti…

Pogledajmo sada šta čini corpus koji treba analizirati, smještajući ga u najvjerovatniji vremenski okvir:

1. Tu je, najprije, scenarij za televizijsku seriju Tale (osam epizoda), na kojem je Sušić počeo raditi 1975, neposredno nakon emitiranja serije Odbornici koja pripada istom diskurzivnom univerzumu bosanskog poraća. U seriji se pripovjedačko vrijeme i vrijeme radnje podudaraju: godina je 1945, Tale je mladi partizan a scenarist pouzdani pripovjedač koji u svakom trenutku zna šta rade, misle i govore svi njegovi likovi.

2. Tu je, zatim, roman Tale na kojem je Sušić radio naporedo, a završio ga je 1980. Ista tematika ostaje u središtu autorove pažnje, ali je okvirna pripovijest drukčija: smještena je u naše vrijeme, a Tale je ostarjeli partizan koji pod analgeticima i sedativima leži u bolnici čekajući operaciju. Ovdje je on pripovjedač, nepouzdan po samoj definiciji »Ich-forme«, na što upozorava i podnaslov romana: »Razgovjetni svjetlaci monologa u toku posljednjeg liječenja«. Svako Talovo vraćanje u prošlost i spominjanje rata i poraća podrazumijeva dakle vremensku distancu i subjektivnu distorziju. Roman sadrži i nezanemariv element autofikcije, budući da autor Derviš Sušić uvodi sebe, književnika Derviša Sušića kao historijsku ličnost, u Talovu naraciju: on, »drug u crnom šeširu«, sjedi uz bolesnikov krevet i bilježi monolog Tala Babunića koji mu u jednom trenutku naglašava da je gledao njegovu seriju o svome životu. Usto, roman je i prilika da se novim informacijama pojasni radnja serije (Tale je zapravo bio poručnik OZN-e koji se, po zadatku, vratio 1945. u svoju kasabu Kudelj kao običan konjevodac da »sačeka na terenu neke bandite« koji su se vraćali nakon neuspjelog proboja preko granice).

3. Konačno, tu je Parergon, koji primarno jest skup publicistički uobličenih bilježaka koje iznose godinama prikupljane historijske činjenice što su poslužile kao materijalna osnova za spomenuta Sušićeva literarna ostvarenja, ali sadrži i mnoge stranice dokumentirane proze, »fakcije« (faction) u kojoj autor postavlja na scenu historijske ličnosti, rekonstruira kao pouzdani pripovjedač njihova razmišljanja i opisuje zbivanja čiji su akteri (»Na mjestu gdje se završava obala, a počinje drinska ćuprija, … sjedi četnički komandant istočne Bosne, žandarmerijski major Jezdimir Dangić, i posmatra kako njegovi junaci kolju ‘Turke na buljuke’«). Tokom rada, Sušić se na to svoje djelo u nastanku referira kao na Knjigu objašnjenja (»Neophodno u roman ugraditi, da bi se u ‘Knjizi objašnjenja’ razradilo«), i tek na kraju nazvat će ga Parergon.

Druga postavka ovog teksta jest da se Sušićeva kritička pozicija ne samo prema držanju muslimanskih građanskih i vjerskih krugova u Drugom svjetskom ratu i prije njega već i prema stavu komunističkog pokreta (kome sâm pripada) prema »muslimanskom pitanju«, kao i prema osmanskom razdoblju bosanske prošlosti, može sagledati u svojoj punini samo naporednim i komplementarnim čitanjem Parergona i romana Tale koji, ako je vjerovati Enesu Durakoviću, »u cjelini Sušićevog opusa, pratimo li jedinstvenost piščeve semantičko-idejne zamisli, (…) ima funkciju sabirnog sočiva: u njemu se prelamaju sve one linije književne prezentacije historijske sudbine Bosne, što se u povijesnom slijedu začinju Pobunama i Uhodama, a u hronološkom od romana Ja, Danilo pa sve do romana Žar i mir i A«[9].

2.

Parergon je podijeljen na osam poglavlja nejednake dužine, označenih rimskim brojevima. Već u prvome Derviš Sušić precizno određuje glavni predmet svoga autorskog zanimanja: pokušaji da se rehabilitiraju pojedine muslimanske javne ličnosti i vjerski dostojanstvenici čija je saradnja s njemačko-ustaškim režimom bila notorna, da se njihovo djelovanje podvede pod »antifašizam« i da se samim time ospori ekskluzivna uloga komunista kao organizatora otpora okupatoru i nosilaca narodnooslobodilačke borbe. Ti pokušaji svodili su se, 1970-ih godina, na prenaglašavanje značaja tzv. Muslimanskih rezolucija iz 1941. kojima su, navodno, istaknute muslimanske javne ličnosti osudile ustaške zločine nad Srbima, Jevrejima i drugim progonjenima, a Sušić se ograničava na tematizaciju stavova jednog autora, Muhameda Hadžijahića, koji je o rezolucijama prvi puta pisao 1971[10], a onda još i 1977[11].

U narednim poglavljima Sušić daje širi pregled djelovanja muslimanskih građanskih političara i stranaka prije Drugog svjetskog rata, portretira istaknute muslimanske ličnosti koje su aktivno sudjelovale u ustaškom i četničkom pokretu kada je rat izbio, podsjeća na aktivnost palestinskog muftije el-Husejnija na vrbovanju muslimanskih mladića za nacističke postrojbe i na nastojanje nekih muslimanskih prvaka da Bosnu i Hercegovinu izdvoje iz NDH i ostvare autonomiju unutar Trećeg Reicha, rasvjetljava ulogu i djelovanje tzv. »Hadžiefendićeve legije«, da bi se na kraju podrobnije odredio prema još nekim postavkama koje su derivirane iz Hadžijahićeve knjige Islam i muslimani u Bosni i Hercegovini ali ne stoje u izravnoj vezi s Muslimanskim rezolucijama. U ovom tekstu, nastojeći da istaknem umjesnost Sušićeve analize, usredsređujem se na prvo poglavlje Parergona, budući da je Hadžijahićev revizionizam i naveo autora da svojim radnim bilješkama dade formu u kojoj će ih objaviti[12].

Prema stožernoj Hadžijahićevoj tvrdnji, koja će se kasnije nekritički prenositi sve do našeg vremena, sve muslimanske rezolucije (prijedorska, sarajevska, banjalučka…) potaknute su 4. tačkom Rezolucije muslimanskog svešteničkog udruženja El-Hidaje iz augusta 1941, u kojoj se »javno … protestiralo protiv zločina«[13]. Derviš Sušić, međutim, u toj tački ne vidi nikakav prosvjed, i to dokazuje samim tekstom u koji umeće svoje komentare:

»Samo na analizi 4. tačke ove rezolucije«, piše dalje Sušić, »mogla bi se sačiniti podebela studija o ponašanju ovog dijela rukovodstva muslimanskog sveštenstva u toj strašnoj 1941. godini, dijela koji, eto, rezolucijom, ustanak pod rukovodstvom KPJ označava nemirima, ‘koji se ovih dana mjestimično događaju’, samo ‘muslimanske žrtve’ smatra nevinim (…), a učešće izroda iz redova muslimanskog naroda u pokušajima istrebljenja srpskog, jevrejskog i ostalih naroda opisuje samo kao pojedince ‘koji su na svoju ruku … eventualno napravili bilo kakav ispad’«! I s gorčinom zaključuje:

Mjerilo koje nepogrešivo pokazuje ispraznost emfaze i retorike s kojima politički zainteresirani autori, i u Sušićevo i u naše vrijeme, učitavaju u tekstove muslimanskih rezolucija iz 1941. značenja kojih u njima nema jest efektivno fizičko stradanje. Današnji bošnjački revizionisti s ushićenjem ističu da je »ustaše ražestila pojava rezolucija«, da je Ante Pavelić obećavao »da će sarajevskim asfaltom prije poteći krv autora rezolucije negoli će se vlada NDH odreći svog programa«, a da je Jure Francetić pak prijetio »da će svi potpisnici biti upućeni u koncentracione logore«[15] – no ne kazuju koje su se prijetnje ostvarile. Je li ijedan od potpisnika zaista upućen u koncentracioni logor? Je li ijedan bio mučen? Je li ijedan, u fašističkoj NDH, izgubio život zbog svoga navodnog antifašizma?

Ne, nijedan! Hadžijahić potvrđuje da su najžešće represalije prema potpisnicima bile »otpuštanje iz službe, obustavljanje u napredovanju u službi i sl.«, a što se sarajevskog asfalta tiče, njime je od 1941. do 1945. tekla krv ilegalaca, što komunista što skojevaca, i stoga je s punim pravom isticao Fuad Muhić da »o nekoj spremnosti na žrtvu nije, naravno, moglo biti ni govora. Ono što se, pod vidom takve spremnosti, pokušava kod nekih naših historičara da sugerira kada se predimenzionira značaj muslimanskih rezolucija iz ratnog vremena … nije sadržavalo toliki egzistencijalni rizik da bi se moglo podvesti pod etos žrtve«[16].

Da interpretacija Derviša Sušića iz 1980. nije bila ideološki obojena ubjedljivo će potvrditi, desetljećima kasnije, historičari koji izvjesno ne pripadaju »marksističkoj historiografiji« niti ostvaruju UDB-ine projekte, ali iznose istovetne ocjene. Robert Donia, naprimjer, ističe da Rezolucija El-Hidaje, za koju bi se htjelo da je prosvjed protiv ustaških zločina, nije pripisala krivicu bilo kojoj osobi niti grupi, a da su potpisnici ostalih rezolucija »kritizirali zločine kao devijantne ekscese, ali nisu napadali ključni ustaški program fizičke eliminacije određenih grupa silom«[17]. Još je odlučnija Emily Greble; njoj je poznato da neki bošnjački historičari poput Šaćira Filandre ili Mehmedalije Bojića smatraju Sarajevsku rezoluciju primjerom antifašističkih stavova muslimana, ali drži da to tumačenje ignorira širi kontekst i porijeklo potpisnika: »Iako je privlačno protumačiti Sarajevsku rezoluciju (ili bilo koju drugu takvu rezoluciju) kao moralni stav, ne može se zanemariti činjenica da je većina potpisnika prethodnih mjeseci podržavala njemačke i ustaške ciljeve. Mada su sada govorili protiv vjerske netolerancije, dvanaest potpisnika je također potpisalo i antisemitsku peticiju za ‘zaustavljanje Jevreja’ u martu 1941. (…) Većina političara je imala pozicije na sudovima ili u upravi NDH. Iako je malo njih podržavalo ustašku stranku, mnogi su imali koristi od diskriminatornog režimskog programa, posebno od oduzimanja imovine. Većina ih nije ni kritizirala, a kamoli protestirala zbog diskriminacije i deportacijâ Jevreja[18]«.

Danas se pokazuje da je Derviš Sušić s razlogom upozoravao na pogubnost predimenzioniranja značaja muslimanskih rezolucija iz 1941: cilj »historijske škole« koja je inicirala njihovu reafirmaciju zapravo i nije bio da potkaže »nespremnost komunista da priznaju antifašizam i drugima«[19] i dokaže da komunisti ne mogu polagati ekskluzivna prava na organizaciju otpora okupatoru 1941, već da ulogu komunista u narodnooslobodilačkoj borbi naprosto izbriše iz službene historije i kolektivnog pamćenja. Kruna tih napora je već navođena studija Safeta Bandžovića Bošnjaci i antifašizam, u kojoj se ne spominju ni Fadil Jahić ni Ahmet Fetahagić, ni Vahida Maglajlić ni Enver Ćemalović, ni Hasan Kikić ni Zija Dizdarević, ni Razija Omanović ni Ismet Krkbešević…

3.

Recepcija Parergona u posljednjih tridesetak godina naročito je instruktivna jer posredno potvrđuje Sušićeve teze. Nakon 1990-ih i propasti partijske države, kad više nije bilo cenzure ni prijetnje krivičnim gonjenjem, prigušeno bosanskomuslimansko mnijenje postaje gromoglasno i jednoglasno. I beznačajni autori dobijaju priliku da vascijelom dunjaluku obznane svoje mišljenje baš o svemu, pa će jedan od najbeznačajnijih, oštro zamjerajući Društvu pisaca što se usudilo da obilježi dvadesetpetogodišnjicu Sušićeve smrti, nazvati učesnike te manifestacije »Parergo(v)našima«[20]; prvaci bošnjačkog žurnalističkog podzemlja proglasit će Parergon »zloglasnim djelom … u kojem se Islamska zajednica optužuje za kolaboraciju sa fašizmom« i samog Derviša Sušića nazvati bošnjačkim Salmanom Rushdijem[21]; izbor leksike tek je nešto blaži u ocjenama koje donose javne ličnosti od kojih su neke i profesionalni historičari, a dobro ih sažima tvrdnja Muhameda Hukovića da je Parergon »najgnusnije djelce o prošlosti bosanskohercegovačkih muslimana koje je iko do sada napisao«[22]. No ako se kao »najgnusnije« ocjenjuje djelo koje, između ostalog, podsjeća na nastojanje muslimanskih vjersko-političkih elita da krajem 1942, iskazujući odanost »njegovoj ekselenciji Adolfu Hitleru«, ostvare autonomiju Bosne unutar Trećeg Reicha, kako se ocjenjuje sâmō to nastojanje? Nikako – u tome i jest stvar! Društva u silaznoj fazi, koja sadašnje vrijeme žive i misle kao lokalno regresivno, ne prosuđuju kritički prošlost već recenziraju interpretacije prošlosti, diskreditirajući one koje ne potvrđuju zasnivačke mitove. A »kada se stvarnost prije svega prikazuje kao tekst, a zbilja kao predodžba«, pisao je Dan Diner, »nema razloga da se u pitanje dovode životni uvjeti. Dovoljno je da ih se drukčije interpretira«[23]. To skretanje pažnje s historijskih činjenica na njihovo tumačenje ponekad rezultira grotesknim situacijama, naprimjer kada Husejn Đozo ocijeni da je objavljivanje Parergona »zabijanje trna u zdravu nogu bosanskih Muslimana«[24]: SS-Hauptsturmführer koji je 1943. godine masovne deportacije Jevreja širom okupirane Evrope pravdao svetim tekstom (»Ovako im se desilo, jer su bili nepokorni i prekoračili su granice onoga što je bilo dozvoljeno«)[25] uzima sebi moralno pravo da 1980. godine određuje šta je trn a šta zdrava noga!

Paradoksalno, jedina reakcija nekog muslimanskog autora s kojim je moguće voditi razložan dijalog o Parergonu, onkraj kvalifikacija o »zloglasnom djelu« i »najgnusnijem djelcu«, nije objavljena nakon urušavanja partijske države i nestanka njenih sredstava represije, već znatno ranije, kada je ta država bila na vrhuncu moći, a dugujemo je Hilmi Neimarliji. Tekst se pojavio na naslovnoj strani Preporoda, informativnih islamskih novina čiji je Neimarlija bio glavni urednik; on piše dok objavljivanje feljtona u Oslobođenju još traje, njegova javna reakcija je izuzetno odvažna s obzirom na praksu partijske države u sličnim slučajevima, no lična hrabrost autora – koji će se u kasnijim desetljećima potvrditi kao vodeći islamski intelektualac na jugoslavenskom historijskom prostoru – nije jamstvo tačnosti njegovog čitanja.

Svoju reakciju Neimarlija naslovljava »Sporedno djelo«[26], ali tom neprikrivenom deprecijacijom ne prelazi granice korektnosti: izvedeno značenje grčkoga πάρεργον zaista jest »manje i sporedno djelo nekog pisca«. Derviš Sušić, međutim, izraz koristi u novovjekovnom značenju dodatka nekom djelu (»additional to the work«), u ovom slučaju romanu Tale. Jacques Derrida, naprimjer, izjednačava u svojoj Istini u slikarstvu »parergon« s okvirom (slike), a Sušićeva namjera upravo i jest da svome proznom djelu dade historijski okvir.

S druge strane, nije korektna tvrdnja da je za »Sušića … pridavanje značaja Rezoluciji El-Hidaje, u kojoj su predstavnici ilmije digli svoj glas protiv ustaških zločina, obični šovinizam«: Derviš Sušić, kako smo gore vidjeli, s razlogom osporava da se u spomenutom dokumentu uopšte radi o dizanju glasa protiv ustaških zločina, a Neimarlija u svome argumentiranju polazi od onoga što je sporno kao od dokazanoga.

Inače, najznačajnije Neimarlijine primjedbe formulirane su u desetak redova koje prenosim u cjelini:

Uvid u tekst Parergona, međutim, pokazuje da je Sušiću izuzetno stalo da spomenute ličnosti upravo ne strpa u istu vreću, i da ukaže na razlike među njima. On podsjeća da se »neki od istaknutih reakcionara u tim građanskim strukturama (industrijalci, veletrgovci, vjerski i svjetovni intelektualci)« nisu ni potpisali na rezolucije – kao što to nisu učinili ni neki »otprije osvjedočeni patrioti i čestiti građani«: prvi su vidjeli da »i ono malo verbalnog neslaganja u rezoluciji sa zločinom kao takvim kolidira s njihovim simpatijama prema okupatoru i ustaškom režimu«, a drugi su »od početka diskusija o formulacijama rezolucije bili svjesni da će to najvećim dijelom ipak biti manevar konzervativaca«[28]. I nakon »javnog prosvjeda« ustaški zločini su nastavljeni, »kao i popunjavanje ustaških logora, tabora, stožera, vojnice, seoske milicije, legije, domobranstva, i kasnije 13. SS divizije, iz redova muslimanskog naroda. To je djelo i nekih potpisnika rezolucija«[29]. Nekih a ne svih, naglašava Derviš Sušić, i zaključuje kratkim iskazom koji potvrđuje da te potpisnike on ne trpa u istu vreću – ali da to trpanje zamjera Muhamedu Hadžijahiću: »Kad se govori o rezolucijama bosanskohercegovačkih Muslimana … treba odvojiti jasno ovce od vukova. I ne trpati ih zajedno, 1977. godine, pod jednu firmu, i činiti tu firmu oslobodilački zaslužnom«[30].

Ideološke razlike unutar bosanskomuslimanskog korpusa i sukobi koji iz njih proizlaze rekurentan su motiv Sušićeve proze. Može se reći da su one jedan od glavnih predmeta umjetničke obrade upravo u romanu Tale. Njihovo prenaglašavanje ponekad šteti plastičnosti naracije, ali je shvatljivo s obzirom na glavnu Sušićevu preokupaciju – da umjetnički uvjerljivo istakne historijske činjenice o aktivnom sudjelovanju Muslimana u narodnooslobodilačkoj borbi: Tale i njegov brat Bajro krenuli su, po izbijanju rata, različitim putevima; Hadži-Numan-beg, »jedan od oblasnih stupova Spahine, Džaferove i Uzeiragine politike«, nalazi se na »onoj strani«, ali je njegov sin, Talov saborac Pilavija, na »ovoj«; partizanski obavještajac Bezruki zapravo je brat ustaškog logornika Mujage Koluhije, itd. Sušiću je, povrh toga, stalo da naglasi kako ni njegova, »prava« strana nije ni monolitna ni bezgrešna: rukovodstvu svoje partije Tale zamjera »nesnalaženje u vezi s muslimanskim pitanjem u Bosni i Hercegovini«, zbog čega se »neprijatelj prije nas dokopao samoodbrane muslimanskih sela od četničkih pokolja i okrenuo je protiv samih Muslimana«[31].

Dalje, ne samo da Derviš Sušić ne smatra islamsku prošlost Bosne i Hercegovine »carstvom mraka i gluposti«, već ističe sve njezine svijetle strane. Obim ovog teksta ne dopušta iscrpniju potkrepu te tvrdnje, pa ću samo uputiti na Talovo »predavanje« o Gazi-Husrevbegu koga, iako je bio feudalac (dakle, klasni neprijatelj!), jasno odvaja od »savremenih fašističkih zvijeri«: Gazi-Husrevbeg je bio vojskovođa, političar, graditelj i upravitelj koga on »i poštuje i žali«, iako (iz klasnih razloga!) ipak više voli »Kaimiju, Ilhamiju, Hamzu Orlovića i slične pobunjenike…«. A obavještajnim oficirima kojima upravo tumači greške u pristupu Partije muslimanskom pitanju, i koje zanima odakle on sve to zna, odgovara: »Meni je četiri godine istoriju predavao profesor Hamdija Kreševljaković«[32].

Literarizacija kritičkohistorijskog znanja Tala Babunića o islamskoj prošlosti Bosne i Hercegovine počiva, naravno, na istom takvom znanju samog autora. Temeljitost i obuhvatnost koju Derviš Sušić pokazuje u pristupu izvorima danas se rijetko sreće. Naprimjer, nakon iščitavanja obimne Hammer-Purgstallove Povijesti Osmanske Carevine koju smatra »monumentalnom građevinom«, on komentira za sebe: »Koliki trud, strpljenje, ambicija i samodisciplina uloženi u jednu evrocentrističku zabludu o suštini prirode osmanskog carstva. Posebno islama. Kakav neviđen prizor strke tvrdih činjenica oko zapadnjačke averzije prema drukčijoj civilizaciji!«. Listajući stranice iz ostavštine, uvjeravamo se da iza svake Sušićeve tvrdnje u Parergonui Talove misli u romanu stoji minuciozno preispitivanje, odmjeravanje, vaganje i preformuliranje, kao i bilježenje stotina podataka, čak i bizarnih, od kojih većina neće ući ni u jedno ni u drugo djelo (Sušić, naprimjer, ističe da je Suljaga Salihagić ležao 1908. u tuzlanskom zatvoru zajedno s Petrom Kočićem, ali to ne spominje na stranicama Parergona koje mu posvećuje). Na osnovu tog literarno-publicističkog obilja moguće je izvući mnoge zaključke, ali ne i da Sušić devalorizira, na bilo koji način, islamsku prošlost Bosne i Hercegovine…

Preispitivanje najozbiljnije Neimarlijine zamjerke, naime da su za Sušića »vjerski vođe i uglednici muslimana u ovim krajevima još od turskog vremena bili budale, pljačkaši i izdajnici muslimanskog naroda«, ima najveći kognitivni potencijal i pomaže da u ponašanju muslimanske/bošnjačke vjersko-političke kaste u posljednja dva stoljeća sagledamo kontinuitet.

Ključna kvalifikacija je »nedostatak elementarne pameti« koji Sušić, prema Neimarlijinom sudu, raspoznaje kod ličnosti o kojima piše. No inteligencija neke djelatne skupine ne svodi se na prosječan kvocijent inteligencije pojedinaca koji je čine: »glupost« o kojoj je riječ nije individualno svojstvo. Kada otac američkog neokonzervativizma Irving Kristol piše o političkoj gluposti Jevreja, to se ne shvata kao nacionalno-vjerska uvreda, inače njegov tekst ne bi objavio izraelski časopis Azure[33]: upravo kao što društva ne uče na isti način kao pojedinci (što je osnovna postavka sociologije saznanja), moguće je i da inteligentni članovi određene društvene skupine kolektivno donose neinteligentne odluke. Na razliku između individualne i društvene gluposti skreće pažnju Theodor Adorno, potkazujući shvatanje da je za poraz Njemačke u Drugom svjetskom ratu kriva Hitlerova glupost:

Jasno je iz cijelog Sušićevog postupka da on »glupost« – koja kao kvalifikacija smeta Neimarliji – shvata upravo kao društveno proizvedeno poricanje objektivnih povijesnih snaga, zbog čega jedna po jedna razložna odluka i može voditi do konačnog poraza. Kako stoji stvar s tim poricanjem »još od turskog vremena«? Dok se središnja vlast u prvoj polovini XIX. stoljeća bori da reformira Osmansku Carevinu, bosanski begovat pod Gradaščevićem podiže »autonomašku« bunu kako bi sačuvao feudalne odnose i vlastite privilegije; pod Austro-Ugarskom, muslimanski uglednici šalju 1900. godine Benjaminu Kállayu Memorandum u kojem žale zbog propasti (osmanske) teokratije i gubitka one »moralne i materijalne podloge koju islamskoj vjeri daje islamska theokratska država«[35], a u drugoj polovini 1917, kada se ishod Velikog rata već nazire, vođa Ujedinjene muslimanske organizacije Šerif Arnautović, koji je petnaest godina ranije objavio brošuru o Bezakonjima austrijske uprave u Bosni i Hercegovini, traži autonomiju za Bosnu i Hercegovinu u okviru te iste Austrije, ili barem Ugarske; u prvoj Jugoslaviji, muslimanski poslanici u Konstituanti daju presudne glasove za Vidovdanski ustav, a još i prosvjeduju protiv agrarne reforme koja najviše pogađa muslimanske veleposjednike, »desetine hiljada begovskih i aginskih ‘duša’ i uz njih dvaput toliko sluga i subaša«[36] – kao kada bismo se uvođenju automobilskog saobraćaja opirali s obrazloženjem da konjski prevoz izdržava konjogojce, kočijaše, kolare i remenare; u NDH, muslimanski prvaci »distanciraju« se od Pavelića tako što od Hitlera traže autonomiju Bosne i Hercegovine u okviru Trećeg Reicha; u drugoj Jugoslaviji, Mladi muslimani ozbiljno pripremaju oružanu pobunu protiv režima; na prvim slobodnim izborima 1990. muslimanski glasovi uvode u Predsjedništvo Nikolu Koljevića i Biljanu Plavšić; u samostalnoj Bosni i Hercegovini, 2007. godine bošnjački glasovi Stranke za BiH bili su presudni za neusvajanje Aprilskog paketa… Do svake od tih odluka vodili su koraci koji su se ondašnjim akterima činili opravdani i razložni; oni su to možda i bili unutar njihovog intelektualnog obzora, no radi se o tome da je taj obzor već tada bio prevaziđen. Ignoriranje objektivnih snaga i procesa koji su stavili tačku na povijesne formacije kakve su npr. teokratija ili kmetstvo jest ona društveno proizvedena glupost koju Derviš Sušić raspoznaje kod struktura koje su stoljeće i pol odlučivale uime bosanskohercegovačkih Muslimana, vodeći ih iz jednog poraza u drugi. Sagledanje te zakonomjernosti uspješno je sprečavao, sve to vrijeme, jedan visoko postavljen cilj ispražnjen od svakog socijalnog sadržaja: »autonomija Bosne i Hercegovine«, magična parola koja pokriva sve, od feudalizma i teokratije preko divljeg kapitalizma do nacionalsocijalizma, »najviše zloupotrebljavan paravan za održavanje … koncesionalnog revira«[37] muslimanskih građanskih i vjerskih uglednika čiji se glavni napor uvijek sastojao u tome da svoje uske interese predstave kao interese cjeline.

Poredbeno čitanje pokazuje da su bošnjački nacionalisti u svojim falsifikatima mnogo manje vješti nego drugi na Balkanu, naročito srpski. Naprimjer, Milorad Ekmečić kao inteligentan nacionalist neće krivotvoriti tvrdnju Vladislava Skarića da je našao »nesumnjivih znakova, da pravoslavni narod, ako ne i sav, a ono dobrim dijelom nije autohton u sjeverozapadnoj Bosni, već došljak s daleka juga«[38] – on će samo odlučiti da predmetni članak ne uvrsti u Skarićeva izabrana djela koja uređuje[39], budući da nálazi velikog historičara podrivaju ideju Velike Srbije i »srpskog sveta« uopšte (Srbi s Kozare i Grmeča – doseljenici!). Današnji bošnjački revizionisti nisu te pameti: oni bi mogli odlučiti da Rezoluciju El-Hidaje naprosto prešućuju, ali je umjesto toga nadugo i naširoko navode kao »prosvjed protiv ustaških zločina nad Srbima i Jevrejima« – iako se u tekstu, kako Sušić podsjeća, ne spominju ni Srbi ni Jevreji ni ustaše ni zločini, već samo »nevine muslimanske žrtve«[40]. Mogli bi, isto tako, prešućivati djelovanje Husejna Đoze; umjesto toga, hite da istaknu kako je i Đozo potpisao Sarajevsku rezoluciju iz oktobra 1941, navodni prosvjed protiv zločina nad Jevrejima[41], kao da ta činjenica ima ikakvu težinu naspram njegovog entuzijastičnog doprinosa glavnoj nacističkoj naraciji s kojom je sve i počelo: »Kroz čitavu poviest čovječanstva židovi su predstavljali najveću opasnost po ljudski rod. Sve podzemne i mračne sile, koje su rušile družtvo i uljudbu nalazile su svoga najboljeg zagovarača u židovstvu«[42].

Sve su to ilustracije Sušićeve teze o društveno proizvedenoj gluposti, no on sasvim sigurno nije mogao naslutiti da će njena najkobnija potvrda uslijediti dvije godine nakon njegove smrti, u jednom bitno drukčijem kontekstu, na početku agresije na Bosnu i Hercegovinu. Ovdje se ta kolektivna glupost ogleda u određivanju političkih ciljeva odbrambenog rata: neki bošnjački akteri vidjeli su to kao mogućnost da se Bosna i Hercegovina konačno uspostavi kao teokratija! O tim pokušajima svjedoči Hamdija Hadžihasanović, koji je jedno kratko vrijeme – od jeseni 1993. do proljeća 1994. – bio ministar odbrane Republike Bosne i Hercegovine: za njegove posjete Teheranu 1994. već je bio pripremljen memorandum (koji je on odbio da potpiše) o saradnji dviju država u kojem se jedna od njih naziva »Islamskom republikom Bosnom i Hercegovinom«; već poodmakla islamizacija Armije BiH navest će Hadžihasanovića da jedan svoj dnevnički zapis naslovi »Niska gluposti u jednom danu«: »Reis se bavi državnim poslovima, Predsjednik Predsjedništva bio bi bolji reis od njega, oficiri grade mesdžide i džamije, Hadžija i Muhamed Lemeš osnivaju banku u Visokom«[43]. Od 1990. do danas, potezi »muslimanskih građanskih političara i ličnosti iz vođstva Islamske zajednice i ilmije« koje i najdobronamjerniji posmatrači vide kao nisku gluposti broje se stotinama, pljačkaški mentalitet postao je sociološka kategorija bez koje je nemoguće objasniti društvene procese, a glavni akteri bezočno se služe nezaliječenim ranama da svako ukazivanje na njihov kriminal i uopšte svaki prigovor proglase novim pokušajem genocida… Daleko smo od Parergona i Sušićevih »insinuacija«, a ipak se njegove analize čitaju kao da su jučer napisane, treba samo promijeniti imena stranaka, političara i vjerskih dostojanstvenika!

Oni kojima se nekadašnje kvalifikacije Derviša Sušića ne sviđaju, baš kao ni današnje kvalifikacije Hamdije Hadžihasanovića (i tolikih drugih), treba da ponude prihvatljive terminološke korekcije. Dakle, kako nazvati nosioce politike koja je nizom »razložnih koraka« dovela Bosnu i Bošnjake u današnju situaciju? A tu situaciju nije teško opisati: nakon što su se oslobodili komunističkog jarma, Bošnjaci-muslimani se ugodno osjećaju otprilike samo na jednoj trećini teritorija ove nove, nekomunističke Bosne i Hercegovine, njihov se broj na tom teritoriju prepolovio, ogromna većina stanovništva koje se nije iselilo živi ispod granice egzistencijalnog minimuma, veliki privredni sistemi su raskomadani i privatizirani, a lukrativna mjesta u državnoj upravi, javnim preduzećima i ustanovama rezervirana su za partijske poslušnike, prijatelje i članove porodice… Ako pripadnici političko-vjerske i intelektualne elite koji su do toga doveli nisu »budale, pljačkaši i izdajnici muslimanskog naroda«, šta jesu? Što se tiče samog Derviša Sušića, nasuprot najnovijoj zvaničnoj književnoj historiji koja bi htjela da je on značajan bošnjački pisac unatoč Parergonu, odvažit ću se na vrednosni sud da je Derviš Sušić značajan bosanskohercegovački pisac između ostalog i zbog Parergona, koji potvrđuje da se u sintetičkim ocjenama velikih književnih opusa ne mogu zaobići biografski elementi i da je u socijalnoj recepciji umjetničkih djela, jezičkih kao i svih drugih, u konačnici estetika neodvojiva od etike.

^[1] Derviš Sušić, Parergon. Bilješke uz roman o Talu, Oslobođenje – Izdavačka djelatnost, Sarajevo, 1980.

^[2] Derviš Sušić, Parergon, op. cit. »Pogovor« dra Fuada Muhića, ss. 271-298.

^[3] Krzysztof Pomian, L'ordre du temps, Gallimard, Pariz, 1984, s. VII.

^[4] Derviš Sušić, Parergon, op. cit., s. 12. V.

^[5] »‘Uhode’, lična karta Bosne i Hercegovine, nastale su na kuhinjskom stolu jednosobnog stana«, Stav, 3. juna 2020.

^[6] Safet Bandžović, Bošnjaci i antifašizam, izdanje autora, Sarajevo, 2010, ss. 412-416. Među inim »svjedocima«, Bandžović se poziva i na Muhameda i Nenada Filipovića, koji su bosanskomuslimansku mitomaniju podigli na industrijsku razinu i čija je sklonost patološkom laganju (pseudologia phantastica) višekratno i nepobitno dokazana. Usp. T. Haverić, Čas lobotomije. Prikaz jednog kulturnog skandala, Rabic-ECLD, Sarajevo, 2007.

^[7] Ibidem, s. 413, bilj. 22.

^[8] Iz ove analize izostavljam druga prozna ostvarenja Derviša Sušića koja se bave istom problematikom, i od kojih su neka također bila ekranizirana, kao što je npr. pripovijetka Preko mutne vode (televizijska drama Bijeg, 1972).

^[9] Enes Duraković, »Književno djelo Derviša Sušića«, predgovor Pobunama, Muslimanska književnost XX vijeka, knjiga XVI, Svjetlost, Sarajevo, 1991, s. (5-27) 21. U Izabrana djela Derviša Sušića (Libris, Sarajevo, 2016) uvršteni su samo romani i pripovijetke a ne npr. pozorišni komadi, pa je shvatljivo da je Parergon, kao publicističko ostvarenje, izostavljen. No izostavljen je i roman Tale, za svaki slučaj.

^[10] Muhamed Hadžijahić, »Muslimanske rezolucije iz 1941. godine«, izlaganje na naučnom skupu »1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine« održanom u Drvaru od 7. do 9. oktobra 1971, objavljeno u zborniku 1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine, Veselin Masleša, Sarajevo, 1973, ss. 275-282.

^[11] *** Islam i Muslimani u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1977. Uz Muhameda Hadžijahića, na knjizi su sarađivali Mahmud Traljić (»Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini do Oslobođenja«, ss. 145-152) i Nijaz Šukrić (»Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini nakon Oslobođenja«, ss. 153-168).

^[12] O Hadžijahićevim tezama, od kojih su neke predmet sedmog i osmog poglavlja Parergona, pišem opširnije u studiji Bošnjaštvo kao promašen projekt. Kako suditi (o) povijesti, koja treba da se pojavi do kraja 2024.

^[13] Muhamed Hadžijahić, »Muslimanske rezolucije iz 1941. godine«, op. cit., ss. 275-276.

^[14] Derviš Sušić, Parergon, op. cit., s. 43.

^[15] Safet Bandžović, »Narativi o ratu i vrijednosni sudovi: Bošnjaci u vrtlogu iskušenja 1941«, Vrijeme i pamćenje. Muslimanske rezolucije 1941. Zbornik radova, Bošnjački institut, Sarajevo, 2021, s. (29-82) 71.

^[16] Derviš Sušić, Parergon, op. cit. »Pogovor« dra Fuada Muhića, s. 283.

^[17] Robert A. Donia, Sarajevo: biografija grada (prev. D. Valenta), Institut za istoriju, Sarajevo, 2006, s. 214.

^[18] Emily Greble, Sarajevo, 1941-1945. Muslimani, kršćani i Jevreji u Hitlerovoj Evropi(prev. D. Valenta), University Press, Sarajevo, 2020, s. 144 (podv. T. H.).

^[19] Mustafa Spahić, »Reakcije na muslimanske rezolucije«, Nasuprot zlu (prir. Enes Karić i Mustafa Spahić), El-Kalem, Sarajevo, 2019, s. 36.

^[20] Džemaludin Latić, DERVIŠ SUŠIĆ (1925.-1990.) I OSTALI NAŠI PARERGO(V)NAŠI, portal The Bosnia Times, 27. februara 2018.

^[21] Nedžad Latić, »ZABIJANJE TRNA U ZDRAVU NOGU BOSANSKIH MUSLIMANA«: Reis slavi bošnjačkog Salmana Rushdija, portal The Bosnia Times, 19. marta 2023.

^[22] Muhamed Huković, »Književno djelo Ive Andrića u svjetlu Madridske deklaracije«, Andrić i Bošnjaci, Tuzla, 2000, s. 113. Nav. prema Safet Bandžović, Bošnjaci i antifašizam, op. cit., s. 415, bilj. 25.

^[23] Dan Diner, Zapečaćeno vrijeme. O zastoju u islamskom svijetu (prev. S. Bosto), Šahinpašić, Sarajevo, 2015, s. 24.

^[24] Nedžad Latić, »ZABIJANJE TRNA U ZDRAVU NOGU BOSANSKIH MUSLIMANA«, op. cit.

^[25] Husejn Đozo, »Protuglavničarske smjernice islama«, Hrvat. Muslimanski godišnjak, Zagreb, 1943, s. (63-66) 65.

^[26] Hilmo Neimarlija, »Sporedno djelo«, Preporod br. 18 (218), Sarajevo, 15-30. septembra 1979, s. 1.

^[27] Loc. cit.

^[28] Derviš Sušić, Parergon, op. cit., ss. 15-16.

^[29] Ibidem, s. 19.

^[30] Derviš Sušić, »Parergon. Odlomci iz neobjavljene knjige literarno-dokumentarnih bilježaka o Talu«, »Odvojiti ovce od vukova« (10. nastavak feljtona), Oslobođenje, 15. august 1979, s. 14.

^[31] Derviš Sušić, Tale, op. cit., ss. 40, 71.

^[32] Ibidem, ss. 78-83.

^[33] Irving Kristol, »On the Political Stupidity of the Jews«, Azure, Autumn 5760/1999, ss. 47-63.

^[34] Usp. Theodor W. Adorno, Minima moralia, Veselin Masleša, Sarajevo, 1987, ss. 102-103.

^[35] *** Bošnjački memorandum, biblioteka »Nepoznati dokumenti«, Proton, Sarajevo, 1998, s. 48.

^[36] Derviš Sušić, Parergon, op. cit., ss. 113-114.

^[37] Ibidem, s. 103.

^[38] Vladislav Skarić, »Porijeklo pravoslavnoga naroda u sjeverozapadnoj Bosni«, Glasnik Zemaljskog muzeja XXX, Sarajevo, 1918, s. (219-266) 219.

^[39] Vladislav Skarić, Izabrana djela I-III, »Kulturno nasljeđe«, Veselin Masleša, Sarajevo, 1985.

^[40] Uz spominjane tekstove M. Hadžijahića i studiju S. Bandžovića, u te pokušaje spadaju još i zbornici Nasuprot zlu (prir. Enes Karić i Mustafa Spahić), El-Kalem, Sarajevo, 2019, i Vrijeme i pamćenje: Muslimanske rezolucije 1941 (ur. Safet Bandžović), Bošnjački institut, Sarajevo, 2021, kao i tribina »Muslimanske rezolucije u Bosni i Hercegovini u II svjetskom ratu«, održana 11. decembra 2023. u Gazi-Husrevbegovoj biblioteci u Sarejevu, u organizaciji Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca.

^[41] V. Sejad Mekić, A Muslim Reformist in Communist Yugoslavia, Routledge, London i New York, 2017. Nav. prema Enes Karić, »Šta su muslimanske rezolucije iz 1941?«, Vrijeme i pamćenje: Muslimanske rezolucije 1941, Bošnjački institut, Sarajevo, 2021, s. (173-193) 178.

^[42] Husejn Đozo, »Protuglavničarske smjernice islama«, op. cit., s. (63-66) 65.

^[43] Hamdija Hadžihasanović, Dobrovoljac i prevare, Kult B, Sarajevo, 2020, s. 134.

Tarik Haverić