Etnička osnova nacije, ipak, nije tema koju možemo obezvrijediti dosjetkom[1]. Ona je, u balkanskom kontekstu, sidrište mnogih argumentacija i ima povlašteno mjesto u širem problemskom kompleksu dokazne snage prošlosti.
U posljednjih trideset godina u bosanskoj historijskoj i pseudohistorijskoj nauci, kao i u »haotičnoj publicistici« (István Bibó), pojavio se veći broj tekstova različitog obima, kvaliteta i ambicija posvećenih toj temi. Upada u oči da naspram toj poplavi publikacija o prošlosti Bošnjaka sasvim izostaju razmišljanja o njihovoj budućnosti. To, naravno, i jest pravi problem, kojem više pažnje posvećujem u zaključku. Ovdje pitanje porijekla bosanskih Muslimana/Bošnjaka tematiziram samo onoliko koliko različiti odgovori koji se daju oblikuju samorazumijevanje bosanskog muslimanskog subjekta[2].
Nekoliko uvodnih napomena pomoći će da moje izlaganje bude prohodnije:
- Izrazi kao što su »porijeklo/podrijetlo«, »korijeni«, »postanak« i »etnogeneza« upotrebljavaju se, u publicistici na standardnom štokavskom, indistinktivno da označe isto.
- »Naučne klasifikacije« ljudskih skupina koje je izgradila i razvijala zapadna nauka ne podudaraju se nužno sa samoidentifikacijom tih skupina.
- Elementi klasifikacije (»narod«, »pleme«, »jezička skupina«, »religijska skupina«, »sekta/sljedba«…) nemaju samo deskriptivnu funkciju, već su često preskriptivni tj. kriptonormativni.
- Etnogeneza neke ljudske skupine rezultat je međudejstva barem triju činilaca (genetsko srodstvo, kultura, politička povijest) koje treba razmatrati odvojeno, iako su se u povijesti preklapali.
- Ja kao autor ne razvijam vlastitu teoriju o porijeklu bosanskohercegovačkih muslimana niti pristajem uz neku od postojećih; moj je cilj samo da ukažem na »činjenice« u argumentaciji današnjih bošnjačkih autora koje su dokazano netačne, i na zaključivanje koje je nevaljano.
Svoje znanje o izvanjskom svijetu ljudska vrsta uvećava koristeći jedno pouzdano pomoćno sredstvo, definicije. Nema nauke bez definicija (koje se i same mijenjaju s napretkom spoznaje), ali definicije u humanističkim disciplinama bitno se razlikuju od definicija u prirodnim naukama, i po strukturi i po funkciji. Naprimjer, sintaksa standardnog štokavskog dopušta, kao sasvim korektno, pitanje »kako se definira kupus?«. Usprkos povratnoj zamjenici, nema mjesta sumnji: kupus ne definira sam sebe, definiramo ga mi tj. zajednica znanja. Ako u tom smislu transformiramo iskaz i zapitamo »kako definiramo kupus?«, to ne utječe na traženu definiciju: premda u svijetu možda postoje džepovi epistemološkog otpora u oblasti botanike, svi stručnjaci će se složiti da je kupus, Brassica oleracea, biljka iz porodice krstašica s mnogo podvrsta. U tom poslu definiranja sâm kupus nema pravo glasa, niti može izraziti nezadovoljstvo definicijom.
Nije tako s definicijama svjesnih bića, njihovih odnosa i pojava iz njihovog svijeta. »Kako se definiraju Bugari?« ne pita isto što i »kako definiramo Bugare?«. Upotreba povratnog glagola ovdje je distinktivna: za razliku od kupusa, Bugari mogu definirati sami sebe. Oni to i čine; u poslu pojmovnog određivanja oni nisu samo objekt definiranja već i subjekt samodefiniranja. Rezultat do kojeg na taj način mogu doći ne podudara se nužno s onim do kojeg dolaze drugi. Naprimjer, u jednom engleskom udžbeniku turskog jezika za početnike nalazimo rečenicu »Bugari su Turci koje je jezik učinio Slavenima« (»Bulgarlar Türktür, bunları İslâv yapan dildir«)[3], kakvu sigurno nećemo naći u udžbeniku bugarskog; ona je primjer kako se neutralna naučna saznanja stavljaju u službu nacionalističkih projekata. Iako tvrdnja sadrži zrnce istine, utoliko što su proto-Bugari bili stepski turkofoni narod tengrijske religije koji je u VII. stoljeću osnovao svoju državu u donjem toku Dunava, lažna je utoliko što su se malobrojni pripadnici te vojničke aristokratije vrlo brzo utopili u demografski dominantnoj masi svojih slavenskih podanika, ostavljajući im samo ime. Otud, tvrditi da su današnji Bugari Turci jednako je kao i tvrditi da su današnji Francuzi, premda u većini potomci Kelta/Gala, zapravo Germani, jer ime vuku od germanskog plemena Franaka…
Takvi mitovi, međutim, nisu izuzetak već su prije pravilo, kako pokazuju brojni primjeri iz našeg dijela svijeta.
S druge strane, iz različitih članova ustava Republike Bugarske može se derivirati definicija prema kojoj je Bugarin svaki državljanin Bugarske bez obzira na porijeklo, jezik ili kulturu. Dvije definicije, etnokulturna i pravna, rezultati su dvaju metodoloških pristupa, esencijalističkog i nominalističkog, na čiju sam važnost već upozorio[4]. Iz službene ustavne definicije slijedi da »esencijalistički« Srbi koji su državljani Bugarske i po tome »nominalistički« Bugari, imaju naprimjer sve pogodnosti i sva prava građana Evropske Unije koja nemaju Srbi u Srbiji, ali ni 13 hiljada »esencijalističkih« Bugara u Srbiji, ako nisu zatražili bugarsko državljanstvo. A to je za svakodnevni život i jednih i drugih mnogo važnije od uvijek nepouzdanog saznanja o demografskim kretanjima Srba i Bugara u srednjem vijeku…
U posljednjih nekoliko desetljeća, s razvojem genetike populacija, teorije o porijeklu dobile su moćno oruđe, koje međutim nisu iskoristile. To je razumljivo, budući da molekularne istine razaraju mitove i supozicije na kojima one jednim dijelom počivaju. Kategorijalni aparat ove discipline (haplogrupe, genske mape, mitohondrijalna DNK…) ne mora biti razumljiv nestručnjacima, i za našu svrhu dovoljno je da se upoznamo sa zaključcima. A oni kažu da se današnje stanovništvo jugoslavenskog historijskog prostora genetski ne razlikuje mnogo od stanovništva istog prostora prije hiljadu godina, kao što se ni današnje etnije, unatoč uvjerenosti u vlastitu posebnost, ne razlikuju jedne od drugih[5]. Štaviše, južni Slaveni baštine u najmanjoj mjeri slavenske gene, a u najvećoj mjeri ilirske, pa potom germanske i keltske.
Ova saznanja razaraju dva stožerna mita balkanskih etnonacionalizama. Prvi od njih je mit o doseljavanju već obrazovanih slavenskih plemena na Balkan: taj prostor nije bio, kako bi se htjelo, prazan i pust već su ga nastavale različite neslavenske populacije koje su se miješale sa manjinskim Slavenima i na koncu prihvatile njihov jezik – onako kako su na prostoru današnje Francuske većinski Gali/Kelti prihvatili latinski jezik manjinskih rimskih osvajača koji je u osnovi francuskog i drugih galo-romanskih jezika.
Drugi je mit, s ovim prvim povezan, mit o »etničkoj čistoti« koja se, navodno, očuvala do danas. Zapanjuje upornost s kojom na njoj insistiraju nacionalistički autori, sistematski propuštajući da objasne zašto bi ona bila važna, kao da se radi o samorazumljivoj vrijednosti.
Balkanski nacionalisti, naravno, u tome nisu usamljeni, no u drugim dijelovima svijeta zajednice znanja shvatile su iluzornost tog »zahtjeva« još prije dva-tri stoljeća. Na to podsjeća Benedict Anderson kada svoju studiju Zamišljene zajednice započinje dužim navodom iz satirične poeme Čistokrvni Englez Daniela Defoea, objavljene 1701. kao odgovor na napade što ih je trpio kralj William III. kome su politički protivnici prigovarali da je Holanđanin a ne »čistokrvni Englez«:
Tako je iz mješavine svih vrsta nastala
Ta raznorodna stvar, Englez:
Začet iz požudnih silovanja i žestoke pohote
Obojenog Britanca i Škota,
Čiji su potomci prignuli vratove
I upregli svoje junice u rimski plug:
Odakle je nastala rasa mješanaca nečiste krvi,
Bez imena, bez nacionalnosti, bez jezika, bez dobrog glasa.
U njihovim je vrelim venama zakolala nova mješavina
Saksonca i Danca.
A njihove su se proste kćeri, slijedeći svoje roditelje,
Podavale svim nacijama s razvratnom pohotom.
Iz ovog je gnusnog legla potekla
Temeljito pročišćena krv Englezâ[6].
Genetska izmiješanost Engleza nije nimalo umanjila društvenu moć tog naroda, čak bi se moglo reći da ju je uvećala, naročito kada su Englezi postali, uz Škote, Velšane i Irce, najbrojniji ljudski supstrat »vještačke nacije« Britanaca. No to povijesno iskustvo apsolutno ništa ne znači bosanskom muslimanskom subjektu, koji uporno izmišlja etničku posebnost (i čistotu!) Bošnjaka, i u tome ne bira sredstva. Amblematski primjer publicistike predate tom cilju jest Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne i Hercegovine profesora antičke historije i arheologije Envera Imamovića[7], djelo koje potvrđuje potpunu degradaciju naučnog mišljenja u Bosni i Hercegovini nakon osamostaljenja, na koju sam upozoravao u Kritici bosanskog uma[8].
Imamović polazi od teze da, u prirodnom toku stvari, narod daje ime zemlji a ne zemlja narodu (iako u njegovom neposrednom susjedstvu primjer Makedonaca i Crnogoraca potvrđuje da to nije nužnost već kontingencija), pa činjenicu da »u slavenskoj masi koja je naselila balkanske prostore nije bilo plemena bosanskog naziva, kakav je bio slučaj sa Srbima i Hrvatima« vidi kao naučni problem[9]. I nudi očigledno rješenje: Bosanci nisu mogli doseliti sa Hrvatima i Srbima zato što su već bili tu! Da, »zahvaljujući grčkom historičaru Apijanu iz I stoljeća n. e. saznali smo da je u antičko doba u Bosni živjelo jedno ilirsko pleme koje se zvalo Poseni (bez sumnje iskvarena grafija od Boseni).Taj naziv su naslijedili srednjovjekovni Bošnjani, odnosno Bosanci. Ustvari, riječ je o jednom te istom narodu istog imena s kontinuitetom od preko 2.000 godina«[10].
I mora da je prizor bio dirljiv: Bošnjaci od stoljeća prvog srdačno ugošćuju u svojoj zemlji Hrvate u stoljeću sedmom… Problem je, ipak, u tome što genetika populacijâ još uvijek nije u stanju da u onih 35-40 % ilirskih gena koliko ih imaju današnji stanovnici Bosne i Hercegovine razluči koji su geni naslijeđeni od kojeg plemena. Možda bosanski Srbi i bosanski Hrvati imaju više bosenskih gena nego Bošnjaci, koji imaju više japodskih, pa eto ti belaja!
S druge strane, 2000 godina je ipak malo za autora koji želi da dokaže »kontinuitet bošnjačko-muslimanskog naroda u Bosni i Hercegovini od paleolitika do Daytona« (A. Škegro), pa se Enver Imamović, u napadu geološkog bosanstva, pomjerio kojih 30 hiljada godina unatrag i uveo u paleoantropološku klasifikaciju ljudske evolucije novu jedinicu, »Bosanskog pračovjeka« (Homo bosniacus). Šta znamo o njemu? »O tome kako je fizički izgledao bosanski pračovjek znamo preko potpunijih nalaza iz drugih krajeva Evrope, prije svega iz Neandertala u Njemačkoj, a onda iz susjedne Hrvatske otkud potječe znameniti nalaz Krapinskog čovjeka«[11]. Čitalac će se možda zapitati zašto se za neandertalca čiji su ostaci nađeni širom Evrope, pa još na Bliskom Istoku i u srednjoj Aziji, što će reći pomalo posvuda osim u Bosni i Hercegovini, uvodi naziv »Bosanski pračovjek«, no to znači tražiti logiku u nastojanjima bosanskog muslimanskog subjekta da dokaže »čija je Bosna« (kako glasi naslov jednog potpoglavlja u Imamovićevom djelu), što je zaludan poduhvat.
Ovi Imamovićevi napori spadaju u pseudohistorijsku struju koju nauka naziva protohronizmom, tendencijom etnokulturnog nacionalizma da porijeklo određenog naroda smjesti što dalje u prošlost, u stari vijek ili čak prethistoriju; taj bi se narod otada razvijao samostalno, odijeljen od susjeda i odupirući se svim njihovim utjecajima, a njegovi današnji pripadnici bili bi biološko-kulturni nosioci hiljadugodišnjeg neprekinutog kontinuiteta. Balkan vrvi teorijama o Srbima narodu najstarijem ili o iranskom porijeklu Hrvata, i Imamovićev pokušaj nije ni po čemu originalan, osim što je diletantski sa stanovišta same struke[12]. U izrazito oštroj konkurenciji, on uspijeva da upravo o neandertalcima ispiše nekoliko redaka koji su u samom vrhu demonstracija bosanskomuslimanskog neznanja pod akademskom togom:
Riječ je o davnašnjem ljudskom pretku (pračovjeku) koji se izgledom i umom uveliko razlikovao od današnjih ljudi. To biće se u nauci naziva Homo neanderthalensis (Neandertalski čovjek), nazvan tako po čuvenom nalazu u Neandertalu u Njemačkoj. Za nauku je značajan jer predstavlja jednu od najvažnijih karika u razvoju ljudskog roda[13].
Danas se i iz Wikipedije može saznati da Homo neanderthalensis ne prethodi u evoluciji Homo sapiensu, već da se radi o dvjema različitim vrstama roda Homo: u razvoju ljudskog roda, izumrla vrsta neandertalaca nije karika, baš kao ni izumrla vrsta sabljozubih tigrova…
Ne postoji, dakle, genetska posebnost Bošnjaka u odnosu na druge balkanske narode, naročito ne ona koja bi im davala ikakvo prvenstvo: jedna mješavina ilirskih, keltskih i slavenskih gena vrijedi koliko druga ili treća.
Pogledajmo sada kolikog je udjela u njihovoj etnogenezi imala kultura, a kolikog politička povijest.
[1] V. Tarik Haverić, »Redžić«, in fine.
[2] Iako je problematika porijekla neke ljudske skupine tijesno prepletena s problematikom njezinog imena i imena njenog jezika, ovom potonjem problemskom kompleksu iz metodoloških razloga posvećujem zasebno poglavlje, dok ovdje tematiziram nekoliko važnih aspekata etničkog porijekla uopšte i porijekla Bošnjaka posebno, nezavisno od imenâ kojima su sebe nazivali kroz povijest ili koja su im davali drugi. V. infra, »Ispravka krivog naroda«.
[3] G. L. Lewis, Turkish, Teach Yourself Books, Hodder and Stoughton, Sevenoaks, 197613, s. 81.
[4] V. Tarik Haverić. »Kállayevo bošnjaštvo«.
[5] V. Iñigo Olalde et alii, »A genetic history of the Balkans from Roman frontier to Slavic migrations«, Cell 186, 5472–5485, December 7, 2023. Do tih rezultata naučnici su došli analizirajući DNK 136 skeleta ljudi koji su na prostoru Balkana živjeli u 1. mileniju.
[6] Benedict Anderson, Nacija: zamišljena zajednica (prev. N. Čengić i N. Pavlović), Školska knjiga, Zagreb, 1990, s. 12.
[7] Enver Imamović, Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne i Hercegovine, Art 7, »Bosanski korijeni«, Sarajevo, 1998.
[8] V. Tarik Haverić, Kritika bosanskog uma, ECLD, Sarajevo, 20223, »Divlja nauka«, ss. 93-126.
[9] Enver Imamović, Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne i Hercegovine, op. cit., s. 6.
[10] Ibidem, s. 31.
[11] Ibidem, s. 11.
[12] V. razornu kritiku Imamovićevog Porijekla… in Ante Škegro, »Dr. Enver Imamović, Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne i Hercegovine«, Povijesni prilozi 17, Zagreb, 1998, ss. 299-341.
[13] Enver Imamović, Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne i Hercegovine, op. cit., s. 10 (podv. T. H.).