Haverić: Ustavni preobražaji

Masovni zahtjevi etnija za »demokratijom« imali su i svoju pravnu dimenziju, koja se sastojala u nizu ustavnih promjena. Paradoksalno, njihovo dijahronijsko ispitivanje samo u kategorijama pravnog formalizma i proceduralne racionalnosti nema nikakvog smisla ako ne proniknemo u pobude političkih aktera koji su ih pokrenuli. Politički ciljevi ne određuju se u pravnim kategorijama: politika, koja se s vremena na vrijeme služi pravom kao sredstvom za ostvarenje svojih ciljeva, ostaje jedini obzor na kojem se može tumačiti bosanska stvarnost, i u ovom slučaju ona je »meta-teorija prava«.

Tako je tvrdnja kojom počinje dosad najbolje dokumentirana studija o tom pitanju, da »nakon međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine, nijedan od ustava nije uspio da zadobije pristanak građana na cijelom teritoriju države«[1], s pravnog stanovišta tačna, ali s politološkog stanovišta metodološki pogrešna. Ona ne vodi računa o tome da slovo bosanskih ustava samo slijedi i sankcionira faktičko stanje. U skladu s ciljevima glavnih političkih aktera, Bosna i Hercegovina je faktički podijeljena odmah nakon prvih izbora, budući da se u različitim regijama republike središnja vlast vršila samo uz saglasnost lokalnih vlasti s jedne, a JNA s druge strane. Ustavni preobražaji kojima će se pristupiti neće se preduzimati da promijene to stanje stvari, već da ga potvrde: svrha uzastopnih bosanskih ustava nije ni bila da zadobiju pristanak stanovništva na cijelom državnom teritoriju, već da potvrde da taj teritorij nije (jedinstvena) država.

Promjene ustava Bosne i Hercegovine započela je još komunistička vlast. Kako bi omogućila prve slobodne izbore 1990, jednopartijska skupština SR BiH promijenila je Ustav iz 1974, donoseći nekoliko amandmana kojima je Savez komunista sam odustajao od ustavnog posvećenja svoje vodeće uloge. No promjene nisu išle dalje od toga.

Tako se nova višestranačka skupština našla s ustavom naslijeđenim od komunista, tek lagano promijenjenim in extremis kako bi se mogli organizirati slobodni izbori. Nove odredbe, nužne za promjenu političkog i društvenog poretka, mogle su se uvesti ili unutar postojećeg pravnog okvira ili njegovom promjenom[2]. U oba slučaja, načelo proceduralne legalnosti zahtijevalo je da se poštuje institucionalizirana procedura na snazi: i postupne promjene Ustava i usvajanje novog ustava mogli su se obaviti samo prema pravilima koja je komunistička vlast ostavila nepromijenjenima.

U tom trenutku, Bosna i Hercegovina je jedna od republika u sastavu SFRJ. S njenim teritorijem — ili s njegovim dijelovima — računaju dva velikodržavna projekta, srpski i hrvatski, od kojih svaki na svoj način dovodi u pitanje pravnu formu savezne države. Velikosrpski projekt pomišlja na stvaranje »smanjene Jugoslavije« koja će se prostirati na teritoriju SFRJ istočno od crte Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica[3], te tako obuhvatati i Bosnu i Hercegovinu. Velikohrvatski projekt pomišlja na nezavisnu Hrvatsku kojoj bi bila priključena cijela Bosna i Hercegovina (»Hrvatska do Drine!«), ili barem bosanski krajevi s većinskim hrvatskim stanovništvom.

Danas znamo da će srpska i hrvatska politička klasa pokušati da ostvare svoje projekte silom; no kako u tom trenutku još nisu bili izbili oružani sukobi, jedini način na koji su mogli dosegnuti svoje ciljeve bio je put zakonodavstva.

SDS i HDZ su respektivno instrumenti Beograda i Zagreba u Bosni i Hercegovini. Od samog obrazovanja nove skupštine, inicijative poslanika tih stranaka služe spomenutim projektima.

Brojni stručnjaci za Balkan bili su uvjereni — i širili uvjerenje — da je »Ustav SR BiH predviđao da je dogovor triju konstitutivnih (…) naroda Bosne i Hercegovine neophodan za svaku odluku«[4]. To je potpuna izmišljotina. Kako ćemo kasnije vidjeti, Ustav je određivao — bez ikakvog pozivanja na narode ili etničku pripadnost poslanika — da se odluke donose »većinom glasova ukupnog broja delegata« (osim u slučaju organskih zakona i promjene ustava, kada se zahtijeva kvalificirana dvotrećinska većina).

Tako, ako bi se poštovala procedura, nijedan od dva projekta ne bi se mogao ostvariti. Sa svoja 72 mandata od 210, SDS nije bila ni blizu zahtijevane većine, da i ne spominjemo HDZ sa 44 mandata. Ako bi glasovi HDZ i SDA možda i bili dovoljni za promjenu ustava, SDA ni na koji način nije željela Bosnu kao dio Hrvatske, niti bi dopustila pripajanje krajeva s većinskim hrvatskim stanovništvom Hrvatskoj. Tako je, za ostvarenje i jednog i drugog velikodržavnog projekta trebalo najprije promijeniti ustavom utvrđenu proceduru odlučivanja u skupštini republike.

No ne treba zaboraviti ni da su tri stranke, u skladu s predizbornim sporazumom, partneri u koalicionoj vladi. One sarađuju u svakodnevnom vršenju vlasti, i naporedo razrađuju tri suprotstavljena državna projekta.

Slovo ustavâ

Kako će se to temeljno polazno protivrječje očitovati u radu nove skupštine, i kako će se kasnije odraziti na ustavne preobražaje kada se skupština raspadne, naročito se dobro vidi iz promjena koje su pretrpjeli

a. definicija države, i

b. način odlučivanja, koji je usko vezan za nadležnost jednog ili drugog skupštinskog doma.

Radi preglednosti, bit tih promjena bit će predstavljena, etapu po etapu, polazeći od četiri ustavna teksta koja se susljeđuju:

1. Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine (komunistički ustav)[5];
2. Ustav Republike Bosne i Hercegovine (prečišćeni tekst)[6];
3. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine (zvani Vašingtonski ustav)[7];
4. Ustav Bosne i Hercegovine (zvani Dejtonski ustav)[8].

Definicija države

Komunistički ustav nudio je definiciju Bosne i Hercegovine koja zaslužuje da bude navedena in extenso:

Poput svih drugih ustava socijalističkih zemalja, i ovaj je bio »propagandni dokument, ustav-fikcija, koji je prikrivao zbilju vlasti«[9]. Dok god su se odluke donosile u središnjim organima komunističke partije, a zatim samo izglasavale u skupštini koju je partija kontrolirala, maglovite kategorije nepoznate pravnoj nauci kojima vrvi navedena definicija nisu imale praktičnih posljedica u društvenoj zbilji. No kada su izbori-maskarada zamijenjeni slobodnim izborima, ustav-fikcija iznenada je postao okvir političkog i društvenog života: država se našla u obavezi da funkcionira u skladu s pozitivnim zakonodavstvom, koliko god ono bilo nesavršeno, a slovo ustava bilo je njezin jedini referentni sistem.

Politika je u biti natjecateljska djelatnost koja treba da se završi donošenjem neke odluke[10]. Iz navedene definicije Bosne i Hercegovine ne vidi se najbolje ko i gdje ih donosi: pripada li suverena vlast građanima, trima narodima ili pak radničkoj klasi, koji su svi spomenuti u istom svojstvu? Nemoguće je, isto tako, iz nje izvesti ustrojstvo predstavničkih tijela i utvrditi zakonodavne nadležnosti svakog od njih.

U javnoj debati o ustavnim promjenama koja će se voditi prije slobodnih izbora, bez teškoća će se postići saglasnost o neophodnosti oslobađanja od svih socijalističkih naplavina: kada se za to bude ukazala prilika, iz navedene definicije lako će se izbaciti »radnička klasa«, »radni ljudi«, »socijalistička samoupravna demokratska zajednica radnih ljudi« i »socijalistička demokratska država«. Ipak, politički subjekti koji su u definiciji zadržani, »građani« i »narodi«, nisu ništa manje sporni. Nakon izbora, nova skupština morat će dakle između jednih i drugih naći pravnu vezu koja će bez ikakve dvosmislenosti utvrditi:

a. ko i na koji način donosi odluke u političkoj zajednici (to jest, ko je subjekt odlučivanja, i kakav je mehanizam donošenja odluka)?

b. kakvo ustrojstvo predstavničkih tijela iz toga nužno proistječe?

Prvi odgovor je unapred poznat: demokratija, proglašeni cilj svih preduzetih promjena, postavlja apstraktnog građanina kao subjekt odlučivanja i temelj državne vlasti. Građani donose sve odluke većinom glasova, bilo u skupštini putem izabranih predstavnika bilo neposredno putem referenduma, a skup neotuđivih individualnih prava i sloboda sprečava da se načelo većinskog odlučivanja izopači u tiraniju većine.

Povrh toga, neka uređenja mogu još voditi računa o kulturnoj heterogenosti stanovništva. Tada se predviđaju institucije i strukture koje štite kolektivna prava; one se razlikuju od jedne političke zajednice do druge. U ovom slučaju, radilo bi se o tome da se u jedan osnovni model, demokratski, unesu prilagodbe s obzirom na bosanske posebnosti. Ako sve odluke donose pojedinci ili njihovi izabrani predstavnici, i to većinom glasova, postavlja se pitanje:

a. kako se definira država s obzirom na prisustvo triju etnija, i

b. kako bi, s obzirom na prisustvo triju etnija, trebalo ustrojiti predstavnička tijela i raspodijeliti njihove nadležnosti?

Stranke pobjednice jednodušno odbijaju takvo polazište. U novoj definiciji države, distinktivni elementi demokratije (»država građana«) bit će zadržani samo zato što se moderne države bez te legitimacije više ne mogu zamisliti, barem ne u Evropi. Njihova glavna briga je da u »ličnoj karti« države etnijama osiguraju što istaknutije mjesto, i da obesnaže tehniku odlučivanja koju demokratija pretpostavlja. Tako se, iz člana 1 pročišćenog teksta u kojem se Republika Bosna i Hercegovina definira kao »suverena i nezavisna država ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine — Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive«, i dalje ne vidi kome u Bosni i Hercegovini pripada suverena vlast. Izbacivanje »radničke klase« samo je smanjilo broj potencijalnih nosilaca suverenosti, ne unoseći nikakvo pojašnjenje: građani i etnije, odijeljeni zarezom, figuriraju u definiciji ex aequo, bez ikakvog hijerarhijskog odnosa.

Iz Vašingtonskog ustava dvosmislenost nije ukonjena, ipak uz jednu razliku: etnije su sada na prvom mjestu. Zarez je zamijenjen veznikom i, no nema nikakve sumnje o smjeru promjena.

»Konstitutivni narodi«, kategorija lišena smisla i koju pravna nauka ne poznaje, koji se ne spominju ni u komunističkom ustavu ni u prečišćenom tekstu, sada su tu, upravo kao i »suverena prava narodâ«.

Prije Vašingtonskog ustava, »konstitutivni narodi« prvi puta se službeno javljaju u Platformi Predsjedništva RBiH[11]. Prema zamisli rukovodstava etničkih stranaka, taj pojam trebalo je da uspostavi formalnu vezu između etnija i države, u vidu korporacije. Iz njegove »vašingtonske« legalizacije slijedi da je država Bosna i Hercegovina uspostavljena odlukom etnija, što znači da ne postoji niti da može postojati drukčije nego kao njihov dogovor.

»Suvereno« je pravo narodâ da u svakom trenutku promijene mišljenje. Tako su dva suverena naroda, Bošnjaci i Hrvati, odlučili da unutrašnju strukturu teritorija s bošnjačkom i hrvatskom većinom preobraze u federaciju. U krajnjemu, ta odluka legitimira prethodnu odluku trećeg konstitutivnog naroda, Srba, da »svoje teritorije« preobrazi u Republiku Srpsku. Jedna kasnija odluka da se priključe Srbiji/Jugoslaviji mogla bi se smatrati vršenjem suverenosti Srba kao »konstitutivnog naroda« koji je promijenio mišljenje.

Određujući da Bosna i Hercegovina nastavlja da postoji unutar međunarodno priznatih granica ali s preobraženim unutrašnjim ustrojstvom, Dejtonski ustav donijet će ipak zabranu otcjepljenja. No može se razumjeti zašto će Srbi i Hrvati smatrati tu odredbu ograničavanjem svoje »suverenosti«; čini se da ih je međunarodna zajednica lišila njihovih »suverenih prava«, postavljajući im granicu u raspolaganju »njihovim teritorijima«.

Jer, odluka bosanskih Hrvata da stupe u Federaciju ili odluka bosanskih Srba da stvore Republiku Srpsku, koje Dejtonski ustav ovjerovljuje, i eventualna odluka jednih da pristupe Hrvatskoj a drugih da pristupe Srbiji, što isti ustav izričito zabranjuje, imaju isti izvor legitimnosti. Taj izvor legitimnosti — to je »konstitutivnost narodâ« i njihova »suverenost« u odlučivanju.

Osim što svojim posvećenjem etničkog shvatanja narodne suverenosti zvoni posmrtno zvono demokratiji, Vašingtonski ustav, legalizirajući pojam »teritorija s bošnjačkom i hrvatskom većinom«, relativizira pitanje sredstava dozvoljenih za ostvarivanje političkih ciljeva. U bosanskim gradićima uz Drinu, Muslimani su prije izbijanja rata bili većinsko stanovništvo. Ti teritoriji, međutim, ne nalaze se u sastavu Federacije. Isto tako, unutar same Federacije, lokaliteti odakle je izbjeglo ili je prognano s jedne strane muslimansko i srpsko, a s druge strane hrvatsko i srpsko stanovništvo, naći će se, prema slovu Vašingtonskog ustava, u »hrvatskim« ili »bošnjačkim« kantonima. Znači li to da će ratni zločini biti zaboravljeni, a njihovi rezultati ozvaničeni?

Ne sasvim. No kasniji razvoj događaja pokazat će da aranžmani kakav je Vašingtonski ustav zaista uvode jednu značajnu novinu u dijalektiku ciljeva i sredstava. Međunarodno pravosuđe će osuditi neke srpske vojne vođe za genocid koji je doveo do toga da Srebrenica postane »teritorij s većinskim srpskim stanovništvom«. Ipak, čini se da cilj ostvaren tim sredstvima nije po sebi sporan: na osnovu Dejtonskog ustava, Srebrenica ubuduće pripada srpskom entitetu[12].

I Dejtonski ustav zadržava u preambuli »konstitutivne narode«, ne spominjući ipak njihova »suverena prava«:

Upravo kao i u Vašingtonskom ustavu, spominjanje građana je ustupak duhu vremena: ne zna se ko je građane Bosne i Hercegovine predstavljao u Daytonu, i ko je u njihovo ime sudjelovao u sastavljanju ustava koji će ih ukinuti kao jedinstveno političko tijelo. Istina je da Dejtonski ustav u nastavku određuje da je »Bosna i Hercegovina demokratska država, koja se upravlja prema vladavini zakona, sa slobodnim i demokratskim izborima« (član I. 2), no ta odredba nema nikakav stvarni normativni sadržaj: druge odredbe istog ustava onemogućuju demokratsko uspostavljanje političke zajednice. Na to jasno ukazuju promjene koje je pretrpio način odlučivanja u skupštini.

Način odlučivanja

Već smo vidjeli da je način odlučivanja, kako ga je utvrđivao komunistički ustav, onemogućavao legalizaciju bilo kojeg od spomenutih (veliko)državnih projekata:

Zbog broja svojih poslaničkih mjesta u skupštini, ni SDS ni HDZ ni SDA nisu sami mogli izglasati bilo koju odluku. Ipak, vlast koju su zajedno vršili morala je funkcionirati. »Dogovor naroda«, krilatica lansirana u predizbornoj kampanji u kojoj su etničke stranke ponekad nastupale zajedno, postaje tada načelo[13]: odluke će se donositi konsensusom triju stranaka, a ne više većinskim glasanjem.

Ono što je bilo zajedničko konsensusu i kategoriji »konstitutivnih naroda« jest da komunistički ustav, koji su stranke morale poštivati dok ga ne promijene, nije znao ni za jedno ni za drugo. Samo je zahtjev za konsensusom, u vidu prava veta, davao »konstitutivnosti« konkretan normativni sadržaj.

Konsensus je kako-tako funkcionirao u ograničenom broju pitanja svakodnevne politike[14]. No nije se moglo računati da će se postići kada bude trebalo odučiti o strategijskim pitanjima u kojima su stranke bile temeljno suprotstavljene, kao što je bilo pitanje budućnosti Bosne kao političke zajednice. Koje su onda bile pobude stranačkih rukovodstava da usvoje jedan takav sporazum koji je zaobilazio institucionaliziranu proceduru? O tome možemo samo nagađati na osnovu neizravnih pokazatelja.

Političko rukovodstvo Srba strahovalo je od odluke skupštine da se Bosna i Hercegovina uputi ka nezavisnosti, odluke koja je ozbiljno ugrožavala projekt Velike Srbije — i za koju su SDA i HDZ raspolagale zahtijevanom većinom glasova. Povrh toga, za njih je ustrajavanje na načelu konsensusa predstavljalo značajan dobitak na vremenu. Bili su sigurni da se na način ustavom propisane institucionalizirane procedure ne može donijeti nijedna odluka koja pogoduje ostvarenju njihovog projekta, pa im je konsensus poslužio samo da sprečavaju donošenje odluka koje bi mogle pridonijeti osamostaljenju republike, sve dok se ova oružjem ne pripoji Velikoj Srbiji.

Političko rukovodstvo Hrvata strahovalo je od odluke o ostanku Bosne u smanjenoj Jugoslaviji, koja bi mogla ugroziti projekt Velike Hrvatske — odluke za koju su SDA i SDS raspolagale potrebnom većinom glasova[15].

Političko rukovodstvo Muslimana strahovalo je, vjerovatno, od mogućnosti sporazuma Srba i Hrvata o podjeli Bosne, poput sporazuma Cvetković-Maček iz 1939. Ako je to zaista bio slučaj, njihovo ponašanje je neshvatljivo, utoliko što SDS i HDZ zajedno nisu raspolagale potrebnom dvotrećinskom većinom, te nisu mogle donijeti nikakvu odluku koja se ticala ustavnih pitanja[16].

Praksa konsensusa stranaka, koja je u očima rukovodstva SDA trebalo da zaštiti Bosnu od podjele, pokazat će se naročito pogibeljna prilikom referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine, organiziranog na zahtjev Evropske zajednice. Odluka o organiziranju referenduma donesena je u Skupštini Republike većinom glasova. Za SDS, koja je bojkotirala zasjedanje, ta odluka bila je nezakonita, zato što je »nadglasan« jedan narod[17]. Ta stranka pozvala je bosanske Srbe da bojkotiraju referendum, i postotak birača koji nisu glasali otprilike je odgovarao postotku Srba u stanovništvu. Iako se radilo o referendumu građana sasvim u skladu s važećim zakonodavstvom, praksa »dogovora naroda« legitimirala je zaključak da je »srpski narod« protiv Bosne i Hercegovine, i da želi ostati u Jugoslaviji.

Povlačenje poslanika SDS iz bosanske skupštine koje će zatim uslijediti, kao i njihovo odbijanje da ubuduće priznaju njezinu legitimnost, brojni komentatori smatrat će opravdanom reakcijom na »jednostranu odluku« bosanskog Predsjedništva[18]. Tako se zauvijek zaboravilo da je ustvari protivustavno bilo odlučivanje konsensusom.

Pročišćeni tekst proglašen je u trenutku kada su se poslanici SDS već povukli iz Skupštine i napustili Sarajevo, a sama stranka stavljena van zakona kao teroristička organizacija. Agresija na Bosnu je u punom jeku, i obnovljeno Predsjedništvo koje zbog ratnih okolnosti vrši ulogu skupštine zadovoljava se čišćenjem ustavnog teksta od socijalističke samoupravne frazeologije: način donošenja odluka u vijećima ostaje isti, samo što »delegati« postaju »poslanici«.

Ne treba se zavaravati: ovim članom nije vraćena snaga većinskom odlučivanju. Konsensus nije formalno uveden samo zato što Predsjedništvo, koje u doba rata upravlja pomoću uredaba sa zakonskom snagom, nema pravo da mijenja suštinu ustava, već samo formu (tj. da »prečišćava« tekst). No u praksi, način donošenja odluka ostaje neizmijenjen, s tom razlikom što se sada zahtijeva konsensus ne triju nego dviju stranaka, muslimanske i hrvatske. Dakle, čak i nakon iskustva koje se završilo raspadom skupštine, ne napušta se konsensus koji, usto, nije ustavna kategorija i postoji samo faktički.

Ta idejna dosljednost, naravno, nije prošla bez posljedica. Vašingtonski ustav, prvi koji uvodi pojam »konstitutivnih naroda«, daje konsensusu njegovu pravu težinu u odredbama koje se tiču procedure odlučivanja.

Međutim, »životni interes« konstitutivnih naroda nigdje nije formuliran, a ne vidi se ni ko bi ga mogao formulirati. Posljedično tome, ne može se znati ni koje se odluke tiču životnog interesa.

Zakonodavac i ne pokušava da riješi materijalnu bit pitanja. On se zadovoljava formalnim rješenjem: čim se većina bošnjačkih ili većina hrvatskih delegata pozove na tu odredbu, smatra se da se radi o »životnom interesu« njihovih naroda. U slučaju da nema saglasnosti, odlučuje Ustavni sud »u ubrzanom postupku«. Tako je Ustavni sud pozvan da tumači ne samo Ustav, već i nigdje formulirane životne interese konstitutivnih naroda, te mu na taj način, u krajnjemu, Skupština postaje podređena.

Ostale odluke, to jest one koje se ne tiču životnih interesa niti jednog od konstitutivnih naroda, »donosit će se prostom većinom glasova u svakom domu, osim ako nije drukčije predviđeno poslovnikom toga doma ili ovim Ustavom« (IV.A 19). Korelativne s ostalima, ni one ne mogu biti materijalno određene. U nedostatku precizne ustavne definicije, jedini mogući zaključak jest da su odluke koje se donose prostom većinom one odluke za koje bošnjački ili hrvatski delegati prethodno ne odluče da ih treba donijeti konsensusom.

Tako je odlučivanje konsensusom, praksa suprotna slovu kako komunističkog ustava tako i prečišćenog teksta, konačno našlo svoj normativni izraz. Na taj način, legalizirana je blokada rada Skupštine koju je ta praksa izazivala, i koja se ranije mogla smatrati anomalijom, rezultatom nepoštivanja ustava. Jer, Ustavni sud, koji bi trebalo da u krajnjemu sprečava blokadu, može je teorijski učiniti još težom, budući da je sastavljen na istom etničkom načelu kao i Skupština:

U pitanju načina odlučivanja, autori Dejtonskog ustava nisu imali naročito tešku zadaću. Vašingtonski ustav utro im je put, i trebalo je samo da uzmu u obzir i treći »konstitutivni narod«:

Odlučivanje u Domu naroda nije manje složeno:

Ipak, u odnosu na Vašingtonski ustav, sastav Suda pokazuje jednu nezanemarivu razliku:

Jedino što se može razumjeti iz tog faraonskog institucionalnog zdanja jest da se, za razliku od Federacije, na vrhu državnog zakonodavstva mogu nalaziti strani državljani, koji će teorijski arbitrirati svakodnevno, čak i povodom najelementarnijih odluka.

Ni tu ne treba biti naivan: taj model, koji bi načelno trebalo da razriješi blokadu rada zakonodavne skupštine, nema velike stvarne važnosti. Nadležnosti zakonodavnog tijela Bosne i Hercegovine uglavnom su simbolične, budući da prerogativi suverene vlasti pripadaju entitetima koji je čine.

No presudna razlika, koja čini nepovratnom svaku promjenu, jest ona koja se tiče modaliteta mijenjanja ustava. Komunistički ustav određivao je da je »promjena Ustava usvojena … ako za nju glasa dvije trećine delegata svakog vijeća Skupštine«, a pročišćeni tekst samo je »delegate« zamijenio »poslanicima«. Vašingtonski ustav, u duhu svih drugih promjena čiji je cilj da potvrde uspostavljanje etnija kao političkih subjekata, zahtijeva i u toj oblasti jedan vid konsensusa:

Bit te odredbe jest da Ustav Federacije Bosne i Hercegovine nije moguće mijenjati: čak i ako postoji teorijska mogućnost da neki projekt zadobije dvotrećinsku većinu u Predstavničkom domu, ostaje Dom naroda gdje »prosta većina« treba da bude sastavljena na poseban način.

Dejtonski ustav je naizgled nešto otvoreniji:

Dođemo li u iskušenje da taj član smatramo ponovnim uspostavljanjem većinskog glasanja, treba se prisjetiti odredbe o »životnim interesima narodâ«, koja, kako ćemo vidjeti, omogućuje delegatima u Domu naroda, sastavljenom na načelu pariteta, da spriječe svaku promjenu ustava.

Ni Ustav Bosne i Hercegovine ni Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, doneseni na nedemokratski način[19], ne mogu se promijeniti demokratskim putem.

Osnovna demokratska načela

Svi ustavni preobražaji Bosne i Hercegovine preduzeti su u okviru tranzicije ka demokratiji, te sistem koji je tako uspostavljen treba ispitati u svjetlu nekoliko osnovnih demokratskih načela.

Pristup svih građana svim javnim službama?

Prema komunističkom ustavu, ustavnopravnom izrazu jedne ideologije, suverenost pripada radničkoj klasi (to jest komunističkoj partiji kao njezinoj avangardi, koja je na vlasti »logikom povijesnog razvoja«), stoga u njemu ne treba tražiti ni pojedinca ni njegova prava. Svaki građanin nema pravo da sudjeluje u vođenju javnih poslova. Preduslov pristupu svakoj javnoj službi je članstvo u komunističkoj partiji, i to je svima poznato pravilo igre.

Nakon urušavanja komunističkog kolektivizma, započeta je jedna bitna promjena uime demokratije, to jest uime apstraktnog građanina kao osnova državne vlasti. Tako bi ravnopravnost građana trebalo da bude prvi pokazatelj uspješnosti preduzete promjene. Zaista, član II.4 Dejtonskog ustava, naslovljen »Nediskriminacija«, određuje:

Međutim, u jasnoj protivrječnosti s tim članom, ne samo da isti ustav nešto dalje legalizira nejednakost građana u pristupu javnim službama, već na toj nejednakosti gradi ustrojstvo cjelokupne državne vlasti. Tako član V, koji se tiče Predsjedništva, određuje:

Ta odredba ukida u Bosni i Hercegovini jedan standard koji je, između ostalih, uspostavila Opšta deklaracija o pravima čovjeka Ujedinjenih nacija (član 21). Nikada nijedan bosanski Jevrejin ili Čeh, ili naprosto građanin koji ne želi iskazati svoju etničku pripadnost, neće moći postati član Predsjedništva[20]. Etnička pripadnost, za koju se ne zna kako se može pravno utvrditi, a koja je nakon prvih slobodnih izbora postala izvor opštih političkih prava i osnova političkog predstavljanja de facto, s Dejtonskim ustavom to postaje i de jure[21]. Najviši dužnosnici međunarodnih organizacija kao što je Elisabeth Rehn, predsjednica Komisije UN za prava čovjeka, kasnije će potkazivati upravo tu odredbu Dejtonskog ustava, bez ikakvog rezultata[22].

Političko predstavljanje građana?

Član IV, koji se odnosi na ustrojstvo buduće skupštine i postupak izbora poslanika, određuje:

Poslanici Predstavničkog doma (28 sa teritorija Federacije, i 14 sa teritorija Republike Srpske) izabrani su izravno, na osnovu opšteg prava glasa, i čini se da je na taj način poštovano načelo političkog predstavljanja građana. Ipak, uvid u sastav i nadležnost Doma naroda otkriva nešto drukčiju sliku:

Za razliku od belgijskog ustava, naprimjer, koji zna za jezičke zajednice ali, kako smo rekli, unapred utvrđuje područja u kojima flamanski poslanici odlučuju kao Flamanci a ne kao predstavnici apstraktnih građana, Dom naroda u bosanskom parlamentu je opštenadležno vijeće, jednako Predstavničkom domu, kako to naznačava stav 3c istog člana: »Sve zakonodavne odluke moraju odobriti oba doma«.

Kompetitivni izbori smatraju se, s razlogom, »razlikovnom crtom demokratije, crtom koja nam omogućuje da demokratiju razlikujemo od svakog drugog političkog modela«[23]. No predstavničko tijelo izabrano u kompetitivnim izborima na osnovu opšteg prava glasa gubi svrhu u prisustvu naporednog tijela s jednakim nadležnostima, sastavljenog na osnovu nekog drugog načela. U bosanskom parlamentu kako ga utvrđuje Dejtonski ustav, ustrojstvo i nadležnost Doma naroda omogućuju etnijama da raspolažu pravom faktičkog veta u odnosu na Predstavnički dom, što predstavljanje građana lišava svakog smisla. 

Nezavisno sudstvo?

S izuzetkom Ustavnog suda, Dejtonski ustav ne spominje sudstvo, koje je u potpunosti u nadležnosti entiteta. Vašingtonski ustav, kako smo vidjeli, određuje da je »svaki sud Federacije sastavljen od jednakog broja bošnjačkih i hrvatskih sudaca«, dodajući da su »i ostali na odgovarajući način predstavljeni (podv. T. H.) u svakom takvom sudu« (IV.C 6).

Očito je da se ideja sudstva vezuje za etničku pripadnost sudaca, a da je sudačka funkcija shvaćena kao predstavljanje (Bošnjaka, Hrvata i »ostalih«). Ustav utvrđuje i etničku strukturu Suda za ljudska prava, koji »će se sastojati od trojice sudaca, jednog Bošnjaka, jednog Hrvata i jednog iz reda ostalih« (IV.C 18), čime su ostavljena širom otvorena vrata za načelno osporavanje svake presude samo na osnovu različite etničke pripadnosti sudaca i stranaka.

Pravo na imovinu?

Dejtonski ustav jamči svakome pravo na imovinu (član II. 3k), ali se ne izjašnjava o vlasničkim odnosima. To čini dio tradicije anglosaksonskog konstitucionalizma: liberalno-demokratska država se historijski razvila polazeći od zaštite vlasništva, i vlasnički odnosi pripadaju predrazumijevanju pojma. U socijalističkim zemljama, međutim, ti odnosi bili su poremećeni »proleterskom revolucijom«. Nakon nacionalizacije sredstava za proizvodnju poslije Drugog svjetskog rata, novostvorena vrijednost postajala je »društveno vlasništvo«.

Pored denacionalizacije, to jest vraćanja imovine bivšim vlasnicima i njihovim potomcima, tranzicija podrazumijeva i privatizaciju društvenog vlasništva koje se, nakon urušavanja komunizma, iznenada našlo bez naslovnika. Ona se sastoji u nekom od oblika raspodjele idealnih dijelova stanovništvu, zaposlenima itd. No nakon prvih slobodnih izbora, društveno vlasništvo nije privatizirano, već je uredbom pretvoreno u državno.

Dejtonski ustav o tome ne vodi računa. On je zamišljen kao ustav političkog društva u kojem su denacionalizacija i privatizacija već provedene. Na taj način, i jedna i druga svedene su na podjelu državnog vlasništva između dva entiteta, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, koji tako postaju vlasnici imovine koja se nalazi na njihovim respektivnim teritorijima. Entiteti treba da provedu denacionalizaciju i privatizaciju, i njihove političke elite imaju potpunu slobodu da je se domognu.

S demokratskim ustavom koji pojedincima jamči pravo na imovinu ali im ne vraća ono što im je nezakonito oduzeto, i gdje je privatizacija odgođena za jednu kasniju fazu, kao unutrašnja stvar svakog entiteta, tri oligarhije koje ubuduće raspolažu neograničenom vlašću imaju mogućnost da, svaka na svom lenu, razvijaju kapitalizam južnoameričkog tipa.

Da zaključim: politički sistem uspostavljen na teritoriju Bosne i Hercegovine, kao rezultat procesa prelaska na demokratiju i tržišnu ekonomiju

• formalno legalizira nejednakost građana,
• ukida suverenost građana da bi uveo suverenost etnija,
• pretpostavlja službenu etničku identifikaciju građana,
• pretvara parlamentarizam u korporatizam,
• svodi sudačku funkciju na funkciju predstavljanja etnija i
• potvrđuje, u novom obliku, vlasničke odnose socijalističkog samoupravljanja.

Iako član I. 2 Dejtonskog ustava određuje da je Bosna i Hercegovina demokratska država, sve što smo pobrojali potvrđuje da će ona biti uspostavljena kao etnokratija, na poticaj lokalnih aktera i uz pomoć i ohrabrenje zapadnih demokratija. Ustavne odredbe sadržavaju mehanizme koji sprečavaju uspostavljanje jedinstvenog političkog tijela, demosa Bosne i Hercegovine, upravo kao što sprečavaju i donošenje djelotvornih odluka koje se tiču zemlje u cjelini. Na taj način, pomaže se samoostvarenje proročanstva o nemogućnosti postojanja Bosne i Hercegovine. Od jeseni 1996. pa do danas, izbori za zakonodavna tijela koje je taj ustav uveo nijednom nisu predstavljali korak ka prevazilaženju krize jedne političke zajednice, već legalizaciju nestanka te zajednice kao takve: očita nedjelotvornost središnjih ustanova i djelotvornost entitetskih može poslužiti kao »realpolitičko« opravdanje postdejtonskih ustavnih preobražaja, koji će službenom nestanku Bosne i Hercegovine dati prihvatljiv oblik.

Pogled unatrag

Sudbina Bosne i Hercegovine, naravno, nije se odlučivala (samo) na ustavnopravnom planu. No promjene ustava učinile su da današnji ishod, državna agonija Bosne i Hercegovine i uspostavljanje autoritarnih mikro-režima, postane neizbježan. Ono što, međutim, zbunjuje jest saradnja i savršeno slaganje, u tom procesu, aktera čiji su politički projekti bili ne samo različiti već i korjenito suprotstavljeni.

Lako je shvatiti zašto su SDS i HDZ prigrlile samo formalne demokratske elemente (izbori kao tehnika dolaska na vlast), i zašto su, jedanput na vlasti, počele da izgrađuju sistem koji je poništavao pojedinca i njegov politički subjektivitet, podređujući prava čovjeka kolektivnim projektima: potvrđivanje suverenosti etnija bilo je za njih preduvjet ostvarenja respektivnih velikodržavnih projekata, kao i uvjerljivo opravdanje podjele Bosne i Hercegovine. Povrh toga, to isključivo tumačenje pružalo je i jednoj i drugoj stranci izgovor da, odbijajući većinsko odlučivanje, blokiraju rad skupštine, i spriječe donošenje odluka koje bi se našle na putu tih projekata. Politička stranka Srba i politička stranka Hrvata postupale su dosljedno, u skladu sa svojim neobjavljenim ali stvarno postojećim interesima. Iskorištavajući konjunkturu — zahtjevi za demokratizacijom u socijalističkim zemljama —, poslužile su se demokratskim procedurama kao sredstvom da ostvare etnokratiju, cilj koji se zbog duha vremena nisu usuđivale da proglase.

Ni pobude međunarodne zajednice ne ostavljaju mjesta sumnji. Sjedinjene Države[24], najmoćnija zapadna demokratija, umiješale su se u sukob — nakon prvih nevoljkih reakcija Evropske zajednice — u trenutku kada je, s jedne strane, proces etnizacije politike na Balkanu već bio prešao tačku s koje nema povratka i, s druge strane, kada je cjelokupni kompleks pitanja vezanih za taj prostor postao izrazito politički, pomjerajući u drugi plan sve druge aspekte, uključujući i ustavnopravni. Ne našavši na terenu, među lokalnim akterima, sagovornika koji bi se ozbiljno suprotstavio etničkom konceptu, Sjedinjene Države su odlučile da ga dovedu do njegovih krajnjih posljedica, u jednom kontroliranom i ubrzanom procesu. Njihov politički cilj se u hodu promijenio, pa tako i početni projekt: ubuduće, više nije bilo najvažnije ustanoviti u tom dijelu Evrope demokratiju (u formalnom i materijalnom smislu), već postići stabilnost.

Cijena koju je trebalo platiti bila je podrška, na neodređeno vrijeme, materijalno nedemokratskim režimima s proceduralnom demokratskom legitimacijom. No kako, nakon kraja hladnog rata, nije bilo moguće otvoreno priznati jedan takav cilj, trebalo je iznaći cijeli niz mjera među kojima neke odgovaraju opštoj predodžbi o demokratiji ili barem demokratizaciji. Najvažnija među njima bila je oktroiranje »demokratskog ustava« koji zadovoljava zahtjeve svih lokalnih aktera za potpunom etnizacijom društvenog života zajednice i privatnog života pojedinca. Tako uspostavljen poredak nije materijalno demokratski, no vjerovalo se da on jamči mir i stabilnost — za što se ocijenilo da je važnije.

Tako, u svjetlu interesa i postupaka koji bi im bili prilagođeni, jedina istinska misterija ostaje ponašanje SDA i muslimanskih intelektualaca. Pogrešno je smatrati da su oni tek prihvatili načela koja će staviti tačku na suverenost bosanske države: oni su ta načela izmislili[25]. Postoje dva moguća objašnjenja takvog ponašanja:

• ili je njihov istinski cilj, od samog početka, bio uspostavljanje »smanjene Bosne« s muslimanskom većinom, »države suverenog bošnjačkog naroda«, i u tom slučaju njihovi bi postupci bili shvatljivi i suvisli. Nezadovoljavajući odnosno koban ishod bio bi tada rezultat pogrešnog proračuna[26]: vjerovali su da će se unutar te države naći svi dijelovi Bosne s muslimanskom većinom, i ne pomišljajući da se odnosi mogu promijeniti ratom ili genocidom, koji su njihovi politički partneri, vođi bosanskih Srba, međutim najavljivali[27];
• ili je očuvanje cjelovitosti Bosne i Hercegovine bio njihov istinski cilj, i u tom bi slučaju njihovo ustrajavanje na »suverenosti« i »konstitutivnosti« Muslimana i »dogovaranju naroda« bilo samo posljedica dotad neviđenog nerazumijevanja političko-pravnog kompleksa kao i nesposobnosti za najelementarniju analizu i predviđanje, naprosto rezultat intelektualne ograničenosti vođstva[28].

Kako god bilo, pravno poništenje Bosne i Hercegovine, izvedeno kroz cio niz preobražaja, ne bi bilo moguće da ga »stranka muslimanskog naroda«, uz podršku muslimanskih intelektualaca, nije potakla i tvrdoglavo podržavala sve do kraja. Francis Boyle ne griješi kada u svojoj analizi Vašingtonskog ustava[29] tvrdi da će taj dokument potaknuti bosanske Hrvate da postanu građani Republike Hrvatske, i da će u tom trenutku »zbog odredbe o konsensusu koja je, naspram većinskom odlučivanju, nametnuta vladi Federacije i njezinom zakonodavnom tijelu, Republika Hrvatska raspolagati faktičkim pravom veta unutar vlade federacije na svim razinama«. No američki pravnik, koji se u spomenutoj analizi služi samo pravnim kategorijama — što je metoda čije sam nedostatke istakao u početku ovog poglavlja, — ne vodi računa o svemu što je prethodilo tekstu koji potkazuje. Da Republika Hrvatska raspolaže, prema Vašingtonskom ustavu, pravom veta u Federaciji nije ništa novo; ona je tim istim pravom raspolagala znatno ranije, budući da je kontrolirala HDZ koji je, kako sam objasnio, imao to pravo; (dvojno) državljanstvo bosanskih Hrvata ne stoji s tim ni u kakvoj vezi, niti može šta promijeniti. Jedini novi element jest da je faktički veto dobio zakonsku formu, a da je većinsko odlučivanje ubuduće nezakonito.

Sama Federacija, na kraju krajeva, nije ništa drugo nego rezultat primjene jednog proizvoljno uvedenog prava veta, koji je nakon izbora spriječio vršenje središnje vlasti na cjelini bosanskog teritorija. Nije korektno smatrati bosansku vlast (to jest, muslimansku stranku na vlasti) žrtvom međunarodne zavjere pravnika koji su joj nametnuli — kako Boyle izričito tvrdi — ustav koji ne može funkcionirati: taj dokument je kruna jednog političkog koncepta koji je, unatoč brojnim i dobronamjernim upozorenjima, razvila sama SDA, i predstavlja tek neizbježnu kodifikaciju ponašanja koje je ona uvela.

Dejtonski ustav, koji će uslijediti kao »konačno političko rješenje«, razlikuje se od Vašingtonskog po kvantitetu, a ne po kvalitetu: polazeći od istog koncepta, on uzima u obzir treći »konstitutivni narod« i odnosi se na cjelinu teritorija.

Sve navodi na pomisao da su se njegovi američki autori vodili razlozima »realpolitike«, i da su odlučili da žrtvuju najelementarnije demokratske norme samo da bi dobili pristanak svih lokalnih aktera. Oni su tako tvorci jedne paradoksalne situacije: iako je Dejtonski ustav napravljen da bi zadovoljio zahtjeve triju stranaka za etničkim ekskluzivizmom, nijedna od njih nije njime zadovoljna. Kako sam gore istakao, nijedna etnička stranka nije ostvarila svoje (ratne) ciljeve, i ustav mogu doživljavati samo kao prepreku u ostvarenju svojih »prava«. S tog razloga, dejtonski mir u Bosni i Hercegovini, barem što se tiče lokalnih aktera, bit će samo nastavak rata drugim sredstvima.

Može li se uopšte održati izvana nametnut poredak, uz koji usto ne pristaje većina stanovništva? Što Dejtonski ustav nije izraz volje bosanskih građana nije nužno presudan element: XX. stoljeće je svjedok uspješnog nametanja poretka izvana barem u slučaju Njemačke i Japana. Bosanski slučaj se ipak razlikuje od dva spomenuta utoliko što već i sam nametnuti ustavnopravni sistem sadrži organski nedostatak koji sprečava endogeni razvoj ka demokratiji. U najboljem slučaju, možemo očekivati privremeni mir i stabilnost regije, po cijenu jačanja lokalnih autoritarnih mikro-režima.

No upravo iz perspektive mira i stabilnosti kao ciljeva, nametnuti silom ne mir nego demokratiju bila bi beskrajno korisnija investicija, čak i na srednji rok: liberalne demokratije ne ratuju međusobno, dok autoritarni i totalitarni režimi obično izazivaju međunarodne sukobe[30].

[1] Edin Šarčević, Die Schlussphase der Verfassungsgebung in Bosnien und Herzegowina, Leipziger juristiche Vorträge (Heft 28), Leipzig, 1996, ss. 7-8.

[2] V. Michel Lesage (ur.), Constitutions d’Europe centrale, orientale et balte, Documentation française, Pariz, 1995. »Uvod« Michela Lesagea, s. 14.

[3] Prema odredbama tajnog sporazuma između Srbije i Italije sklopljenog u Londonu 1915. V. Mirko Grmek, Marc Gjidara, Neven Simac, Le nettoyage ethnique. Documents historiques sur une idéologie serbe, Pariz, Fayard, 1993, s. 304, bilj. 1, i s. 308.

[4] Michel Lesage (ur.), Constitutions d’Europe centrale, orientale et balte, op. cit., s. 299 (»Hronologija« koju je ustanovio Olivier Delorme).

[5] Pod time razumijevam Ustav SR BiH usvojen 25. februara 1974. na sjednici svih vijeća Skupštine SR BiH, kao i amandmane I-LVIII, usvojene između 1976. i 1989. Svi navodi prema Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine s Ustavnim amandmanima I-LVIII, NIO Službeni list SR BiH, Sarajevo, 1989.

[6] Pod time razumijevam tekst koji je rezultat uključivanja u Ustav SR BiH svih amandmana koji nisu stavljeni van snage Uredbom sa zakonskom snagom o primjeni odluke o referendumu. To uključuje prethodno izvedenu nominalnu promjenu političkog sistema (ukidanje vodeće uloge Saveza komunista, i posljedično tome uvođenje višestranačja), kao i promjenu imena republike (koja je prestala da bude »socijalistička«) i njezinog statusa (u međuvremenu priznata nezavisnost). Svi navodi prema Ustav Republike Bosne i Hercegovine (Prečišćeni tekst), Republička pravna biblioteka, Sarajevo, 1993.

[7] Pod time razumijevam izvorni engleski tekst »Constitution of the Federation of Bosnia and Herzegovina«, koji je dio sporazuma potpisanog u Washingtonu 18. marta 1994.

[8] Pod time razumijevam Ustav Bosne i Hercegovine koji predstavlja aneks 4 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini potpisanog u Daytonu (Sjedinjene Američke Države) 21. novembra 1995.

[9] Michel Lesage (ur.), Constitutions d’Europe centrale, orientale et balte, op. cit., s. 14.

[10] V. Martine Pécharman, »L’idée du politique«, in Denis Kambouchner (ur.), Notions de philosophie III, Gallimard, Pariz, 1995, s. 90.

[11] V. supra, poglavlje »Dva bosanska dokumenta« (»Rezolucija muslimanskih intelektualaca« iz 1991. i »Platforma za djelovanje Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine u ratnim uslovima« iz 1992.), s. 68.

[12] Američki pravnik Francis Boyle, koji je u ljeto 1993. zastupao Bosnu i Hercegovinu na Međunarodnom sudu, neće gajiti nikakve iluzije u svojoj analizi Vašingtonskog ustava: »Nema mehanizma, u ovom dokumentu, da se utvrdi koji su ʻteritoriji Republike Bosne i Hercegovine s većinskim srpskim stanovništvom’. Odnosi li se to na situaciju prije rata? Ili na sadašnju situaciju? Iz pravnog jezika može se zaključiti da autori ovog dokumenta govore o tim teritorijima polazeći od sadašnje situacije. Ako je to zaista tako, ovaj sporazum naprosto ozvaničuje rezultate tzv. ʻetničkog čišćenja’« (prema engleskom tekstu dostupnom na Bosnetu).

[13] »Važno je pomoći komunistima da siđu s vlasti, a narodi će se poslije dogovoriti«, bila je jedna od predizbornih krilatica Alije Izetbegovića.

[14] Kao što je, naprimjer, odluka da se iz cijene goriva izdvaja izvjestan postotak za stranačke kase: budući da je svaka od etničkih stranaka osvojila vlast u određenom broju opština, one su samim time kontrolirale i benzinske crpke (još uvijek u državnom vlasništvu) na »svojim« teritorijima.

[15] Jedan takav projekt, koji su njegovi autori nazvali »historijskim kompromisom«, razmatrao se u julu 1991. Inicijativa je potekla od Muslimanske bošnjačke organizacije, stranke koja je nastala iz jednog unutrašnjeg rascjepa u SDA. »Ta stranka želi da usvoji novi pristup bosanskom problemu: budući da su Muslimani i Srbi dva najbrojnija naroda, i jedini prisutni u svim regijama, oni najprije treba da ostvare međusobni sporazum, ostavljajući Hrvate privremeno izvan toga«. Paul Garde, Vie et mort de la Yougoslavie, Fayard, Pariz, 1994, s. 369.

[16] Naravno, srbijanski predsjednik Milošević i hrvatski predsjednik Tuđman će u martu 1991. u Karađorđevu upravo i ugovoriti sve pojedinosti sporazuma o podjeli Bosne. Kada odričem mogućnost takvog sporazuma, mislim samo na zakonska sredstva: u Skupštini Republike Bosne i Hercegovine, Srbi i Hrvati zajedno nisu raspolagali zahtijevanom dvotrećinskom većinom za promjenu ustava. Sa stanovišta rukovodstva SDA, najgore što je moglo da se dogodi jest da njihova stranka ostane u opoziciji — budući da su dvije druge etničke stranke mogle bez njih obrazovati vladu.

[17] »Odluka o suverenosti i povlačenju iz jugoslavenske federacije usvojena je u skupštini 15. oktobra 1991, zahvaljujući savezu Hrvata i Muslimana, s obzirom na to da su Srbi bojkotirali zasjedanje i odluku proglasili ʻprotivustavnom’, budući da su je izglasala samo dva od tri konstitutivna naroda republike«. Catherine Lutard, »Équilibre précaire en Bosnie-Herzégovine«, Le monde diplomatique, februar 1992, s. 6.

[18] V. »Sažeti prikaz za članove britanskog parlamenta« analiziran u poglavlju »Politika političara«: »Prihvatajući da sudjeluju na referendumu, Muslimani i Hrvati prekršili su temeljno načelo konsenzusa«, Hérodote br. 67, Pariz, 1992, s. 66.

[19] Pod time razumijevam da nisu doneseni u skladu s procedurom (dvotrećinska većina) koju je predviđao ustav na snazi u trenutku agresije — agresije čiji je cilj upravo bio ukidanje tog ustavnog poretka.

[20] Već je Francis Boyle (v. bilješku 12) predviđao, povodom Vašingtonskog ustava, da će »Federacija Bosne i Hercegovine postati de jure država aparthejda«, u kojoj »građani koji nisu ni Muslimani ni Hrvati neće imati nikakve budućnosti«. Dejtonski ustav samo je proširio model na cjelinu bosanskohercegovačkog teritorija.

[21] I sâmo načelo etničkog predstavljanja samo je djelimično primijenjeno: Srbi koji žive u Federaciji ne mogu ni na koji način utjecati na izbor srpskog člana Predsjedništva niti se mogu kandidirati za to mjesto, budući da se ovaj »bira izravno sa teritorija Republike Srpske«. Isto važi i za Hrvate i Bošnjake koji žive u srpskom entitetu.

[22] V. Rapport sur la situation des droits de l’homme dans les territoires de l’ancienne Yougoslavie, E/CN 4/1996/63 od 14. marta 1996, s. 15. U svome prilogu raspravi o provođenju Dejtonskog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Evrope, gđa Gelderblom-Lankhout, izvjestiteljica Komisije za pravna pitanja i prava čovjeka, piše: »Izborni sistem predviđen Daytonom određuje pravo izbora u Predsjedništvo u funkciji nacionalnosti kandidata. Potpuno dijelim mišljenje gđe Rehn, koja ocjenjuje da je ta odredba vrijedna žaljenja, kao i druge odredbe sporazuma koje uspostavljaju razlike na osnovu nacionalnosti […]«. Conseil de l’Europe, FDOC 7536 od 24. aprila 1996.

[23] S. Verba et alii, Participation and Political Equality, Cambridge University Press, 1978, s. 4. O podjeli izbora na kompetitivne, polukompetitivne i nekompetitivne v. Diether Nolen, Izborno pravo i stranački sustav (prev. M. Kasapović), Školska knjiga, Zagreb, 1992, ss. 16-17.

[24] Kako primjećuje S. Huntington, »same riječi ʻmeđunarodna zajednica’ postale su eufemizam (namjesto ʻslobodnog svijeta’) čija je svrha da podari svjetski legitimitet akcijama koje odražavaju interese Sjedinjenih Država i drugih zapadnih sila«. V. Samuel Huntington, »Le choc des civilisations ?«, Commentaire br. 66, Pariz, 1994, s. 247.

[25] V. supra, poglavlje »Dva bosanska dokumenta«.

[26] W. Zimmerman, tadašnji američki ambasador u Beogradu, piše u svojoj knjizi Origins of A Catastrophe (Random House, New York, 1996): »Uopšte ne sumnjam u to da su Milošević i Karadžić već bili odlučili da silom pripoje glavninu bosanskog teritorija. Ali, neodgovornost Evropske zajednice, pasivnost Sjedinjenih Država i pogrešan proračun Izetbegovića olakšali su im posao« (prema NIN-u od 30. augusta 1996, str. 53, podv. T. H.).

[27] Predsjednik SDS Radovan Karadžić uputio je 14. oktobra 1991, sa skupštinske govornice, sljedeću prijetnju svojim koalicionim partnerima: »Ovo nije dobro što vi radite. Ovo je put na koji vi želite da izvedete Bosnu i Hercegovinu, ista ona autostrada pakla i stradanja kojom su pošle Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao a muslimanski narod možda u nestanak jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rat ovdje«.

[28] Na osnovu ličnih kontakata ostvarenih tokom godina, skloniji sam da prihvatim ovo drugo objašnjenje. Moje ograde u pogledu namjera stvaranja muslimanske Bosne koje se pripisuju rukovodstvu SDA tiču se, naravno, samo polazne situacije; kada se pokazalo da očuvanje cjelovite Bosne kao »države triju suverenih naroda« nema nikakve perspektive, pojavit će se projekt »smanjene (i muslimanske) Bosne«, koji neće naići na značajniju socijalnu podršku. V. Tarik Haveric, »Les Musulmans bosniaques entre l’ethnos et la démocratie«, in Mondher Kilani (ur.), Islam et changement social, Éditions Payot, Lausanne, 1998, ss. 155-166.

[29] V. bilješku 12.

[30] Kako je to objasnio Michael Doyle, »iako su liberalne države vodile mnoge ratove protiv neliberalnih država, ustavno stabilne liberalne države još nikad nisu ratovale jedne s drugima. Ne treba tvrditi da su takvi ratovi nemogući, no izgleda da dosadašnje činjenice ukazuju na znatnu sklonost liberalnih država da ne ratuju međusobno«. Michael Doyle, »Kant, Liberal Legacies and Foreign Affairs«, Philosophy and Public Affairs br. 3, Hoboken (NJ), 1983, s. 213.

Tarik Haverić