Naspram »borbe za opstanak« na kojoj su svoju političku teoriju zasnivali Machiavelli i Hobbes, (mladi) Hegel je kao uzrok društvenih sukoba raspoznao »borbu za priznanje«. To je okvir koji pomaže da razumijemo mnoge današnje historijske procese: pojedinci i skupine imaju sliku o sebi i svome položaju u svijetu, o tome ko ili šta jesu i o tradiciji kojoj pripadaju, tj. o svome »identitetu«, i aktivno nastoje da taj skup svojstava potvrde prema drugim »identitetima«.
Za liberalnu političku teoriju, primarni identitet uvijek je individualan[1]: jedinstven i nezamjenjiv je pojedinac, a svi kolektivni identiteti su iz te jedinstvenosti izvedeni. To, naravno, nije opis povijesnog razvoja (pojedinac stupa na historijsku pozornicu relativno kasno!) već aksiološki stav koji ima emancipacijsku ulogu. U posljednjih četrdeset godina ta regulativna ideja izgubila je na važnosti, i kao nosioci identiteta danas se percipiraju isključivo skupine (jezičke, kulturne, vjerske…).
Taj uzmak od prosvjetiteljskih vrijednosti, iako pogađa cijelu evropsku civilizaciju, naročito pridonosi ukupnom nazadovanju bosanskog muslimanskog subjekta, pa sam u Kritici bosanskog uma naveo nekoliko primjera iz kojih se vidi
da je bosanski muslimanski subjekt u proteklih sto pedeset godina izopačio — između mnogih drugih pojmova — i pojam identiteta, i prilagodio ga svome antiprosvjetiteljstvu. Za moderno shvatanje, Mujin identitet je ono što Muju odvaja od Himze i Reufa, što je samo njegovo i čini ga jedinstvenim i nezamjenjivim; za bosanski antiprosvjetiteljski um, naprotiv, identitet je ono što je Muji, Himzi i Reufu zajedničko, a što ih odvaja od Marka, Ivana ili Svetka… Pojedinci postoje samo kao (pre)nosioci skupa normativno postavljenih duhovnih i običajnosnih svojstava, neograničen broj umnožaka jednog istog i tradicijom ovjerovljenog modela: (…) najviša vrijednost je kolektivni identitet zajednice, a ne individualno dobro svakog od pojedinaca koji zajednicu čine[2].
U jugoslavenskom historijskom prostoru, zahtjeve za priznanjem treba analizirati u posebnom kontekstu tranzicije započete krajem 1980-ih, koja se vrlo brzo pretvorila u krvav oružani sukob. U svojoj studiji o političkom poretku društava u tranziciji (changing societies), Samuel P. Huntington – koji je, i prije nego što će mu teza o »sudaru civilizacija«[3] donijeti svjetsku slavu, bio ugledan politolog, profesor Sveučilišta Harvard i direktor njegovog Centra za međunarodne poslove – upozorava da brza i neusklađena demokratizacija, potpuna sloboda medija, izborna natjecanja među skupinama, klikama i strankama vrlo brzo izazivaju preopterećenost težnjama i potraživanjima koje ekonomski i političko-upravni sistem ne mogu da zadovolje, i tranzicija tada ne rezultira političkim razvojem već političkim raspadom (political decay)[4]. Huntingtonov opis tog procesa prihvatio sam kao supsidijarno objašnjenje političkog raspada Jugoslavije i Bosne i Hercegovine. Smatrao sam onda, a smatram i danas, da je Bosna i Hercegovina bila školski primjer te preopterećenosti zahtjevima koji su stvarali stalan sukob dok god su smatrani jednako legitimnima. Svi su htjeli sve, i to odmah: povrat imovine nacionalizirane nakon 1945, različite sudske rehabilitacije, ukidanje jednih i uvođenje drugih simbola, vidljiva obilježja političkog zaokreta kao što su promjene imena ulica, manifestacija i javnih institucija – bez ikakve hijerarhizacije i utvrđivanja prioriteta, tj. rasporeda ispunjenja zahtjeva u vremenu[5]. Već je ta hiperinflacija potraživanja bila dovoljan uzrok za kolaps, nezavisno od prirode ili opravdanosti svakog od njih.
A vrijeme je pokazalo da su, upravo s obzirom na svoju prirodu, zahtjevi imali različitu težinu. Ekonomski i socijalni brzo su zaboravljeni, u tom smislu da nisu opstali kao mobilizacijski faktor: i Bosna i Hercegovina i nove zemlje u okruženju razvijaju kapitalizam južnoameričkog tipa, sa sumnjivim privatizacijama društvenog vlasništva, zloupotrebama javnih sredstava, prikrivenim monopolima i izraženom pauperizacijom, ali to ne izaziva masovne prosvjede. Zauzvrat, identitetsko-politički zahtjevi pokazali su se kao sigurna vrijednost: nacionalni identitet, naravno gusti, etnoreligijski, a ne tanki, republikanski i građanski, potvrdio je, riječima Ivana Čolovića, svoju »omamljujuću moć kao teško odstranjiv ‘superlepak’«, ostajući idealan medij za fiktivno horizontalno povezivanje članova zajednice u kojoj i kontroverzni biznismen koji je prisvojio sedam hotela i siromašak sa Hreše s penzijom od 470 KM navodno imaju iste više interese zato što su Bošnjaci (»jezik bosanski, vjera islam…«).
Upravo je Ivan Čolović jedan od autora koji su u našem dijelu svijeta prepoznali destruktivni potencijal »borbe za identitet«. Pišući predgovor svome Rastanku s identitetom[6], Čolović rezignirano tvrdi da »identitet kao analitička kategorija više ničemu ne služi i da ga istraživač kulture i društva danas može pominjati samo pod znacima navoda«, dodajući da više ne misli da se »teorijski može elaborirati neki model nacionalnog identiteta bolji od onoga koji nudi nacionalizam«. Nacionalistički diskurs o identitetu Čolović s razlogom raspoznaje kao teološki, pa ovaj lično intoniran predgovor svojoj knjizi koristi kao priliku da iz tog diskursa iskorači i s identitetom se rastane. Prije i poslije Čolovića, u Evropi je objavljeno nekoliko zapaženih djela, uglavnom eseja, čiji već sami naslovi pokazuju da autori identitetu kao takvom ne priznaju vrijednost a priori, naročito ne političku. Na prvom mjestu su, svakako, Ubilački identiteti Amina Maaloufa[7], zatim Identitetska panika Josepha Macé-Scarona[8], pa Protiv korijena Maurizija Bettinija[9], a spisak ni izdaleka nije iscrpljen.
Aminu Maaloufu i Ivanu Čoloviću zajedničko je što su stavove o letalnim svojstvima »borbe za identitet« obrazovali na proživljenom iskustvu raspada svojih respektivnih zemalja, Libana i Jugoslavije, dok Macé-Scaron i Bettini to iskustvo nisu imali: oni su usredsređeni na retoriku i praksu protivimigracijskih pokreta u Francuskoj odnosno Italiji, i na opasnost po nacionalni identitet koju imigranti navodno predstavljaju. Onkraj te razlike, sva četvorica pokazuju – s različitih stajališta – da su identiteti konstrukcije koje nemaju ništa prirodno ni organsko. Od svih ilustracija izmišljanja tradicije koja je osnov identiteta, rasijanih po ovim i drugim djelima, odlučujem se za fascinantan primjer Livorna, grada u kojem je Maurizio Bettini odrastao, i koji navodno gubi svoje »kulturne korijene« zato što se na Garibaldijevom trgu okupljaju i oko trga stanuju Albanci, Arapi i Afrikanci. Bettini podsjeća da su Livorno podigli Mediciji u drugoj polovini XVI. stoljeća, ex nihilo tj. s livade, i da grad svoj razvoj duguje velikom toskanskom vojvodi Ferdinandu I. Mediciju koji je 1591. i 1593. donio skup tzv. livornskih zakona (Leggi Livornine) s ciljem da privuče »trgovce bilo koje nacije, Levantince, Španjolce, Portugalce, Grke, Nijemce, Italijane, Jevreje, Turke, Maure, Armene, Persijance i druge«[10]. To je zasnivačka stvarnost Livorna a ne zasnivački mit, i ako bi danas neko htio da sačuva »kulturne korijene« grada, morao bi oko Garibaldijevog trga naseliti i pripadnike svih pobrojanih nacija uz već prisutne Albance, Arape i Afrikance…
Nažalost, ni ovaj ni mnogobrojni drugi primjeri dekonstrukcije diskursa o tradiciji i korijenima nema nikakvog utjecaja na »proidentitetske pokrete«. Rudimentarni slogani oko kojih se ovi potonji okupljaju nisu konstativni iskazi već su performativni: njihov cilj nije da prenesu informaciju čija bi se istinitost mogla provjeriti, već da postignu određeni efekt – a oni ga postižu. Najnoviji avatar »borbe za priznanje« u zapadnim demokratijama je pokret wokeness, posebna kategorija zahtjeva koja se profilira kao utjecajan vektor društvenih procesa. Historijska društva bila su stoljećima obilježena ugnjetavanjem etničkih, jezičkih, vjerskih i seksualnih manjina (ili, u kolonijalnim tvorevinama, većina) čiji pripadnici danas vjeruju da će se reafirmacijom svoga partikularnog identiteta, čak suprotstavljajući ga univerzalizmu građanskog statusa, najbolje oduprijeti nepravdi. Pokret wokeness se, naročito u SAD, omasovio i, u sinergiji s političkom korektnošću i kulturom otkazivanja (cancel culture), hiperprodukcijom svojih pretenzija (prema univerzitetima, medijima, političkim i socijalnim institucijama, javnim ličnostima, državnim dužnosnicima…) generira društvene podjele zbog kojih Huntingtonovo upozorenje treba sa istočnoevropskih zemalja koje su se oslobodile vlasti revolucionarnih partija proširiti i na zapadne demokratije kojima, zbog masovnih i nekontroliranih identitetskih potraživanja, prijeti implozija: i one su sada changing societies.
Pokret wokeness otpočetka trpi utemeljene filozofske kritike, a u mnoštvu doprinosa[11] skrećem pažnju na Identitetsku klopku Yasche Munka[12], djelo koje su Economist, Financial Times, Prospect Magazine i The Conversation svrstali među najbolje knjige objavljene 2023. Prema riječima jednog prikazivača, Munk uvjerljivo argumentira da wokeness predstavlja klopku za sve koji su predani socijalnoj pravdi, jer ih vodi u tribalizam, netrpeljivost i separatizam.
Da, socijalna pravda… Za većinu učesnika i posmatrača, debata o »probuđenosti« je sukob među ljevičarima-istomišljenicima, koji svi imaju iste dobre namjere, oko toga da li borba za partikularno priznanje koju neki od njih vode zapravo otežava postizanje stvarne jednakosti članova društva koja je zapadnim demokratijama prijeko potrebna. No vidjeli smo da je očuvanje identiteta kao motiv političke mobilizacije starije od najnovijih sjevernoameričkih zaokupljenosti; ono nadilazi tradicionalne lijevo-desne polarizacije oko ekonomskih i socijalnih pitanja i tiče se temeljne društvene strukture. Drugim riječima, identitetska potraživanja ne otežavaju borbu »ljevice« za jedan određen tip političkog društva, već potkopavaju sâmo postojanje modernih političkih društava – zato što borba za kolektivni identitet aktivno ograničava individualnu slobodu kao prvu prosvjetiteljsku vrijednost.
Antiprosvjetiteljstvo, naravno, nije svojstveno samo bosanskom muslimanskom subjektu, pa čak ni samo »malim bijednim narodima s istoka Evrope« koji, kako konstatira István Bibó, očuvanje identiteta koriste kao izgovor za nedjelovanje, konzervativizam i odbijanje da se prilagode svijetu kakav jest[13]: danas su njime zahvaćeni i cijeli segmenti zapadnih društava, a pokreti kakav je wokeness samo su neki od njegovih vidova.
Kada je o Bosni i Hercegovini riječ, ako su »identitetsko-politički« zahtjevi bili samo jedan od uzroka njezinog raspada početkom 1990-ih, danas su »identitetska« potraživanja jedina koja sprečavaju njenu obnovu i stabilizaciju; navodnici upozoravaju, na tragu preporuke Ivana Čolovića, da koncept identiteta nema u našem kontekstu nikakvu analitičku vrijednost, i da opstaje samo kao referencijalni fantom. Želimo li da ga spustimo na zemlju i pretvorimo u predmet sociološke analize, moramo ga potvrditi kao pseudo-identitet.
Inače, sama sintagma »identitetsko-politički zahtjevi« ne znači mnogo u Hrvatskoj ni Srbiji, gdje različite političke formacije mogu pretendirati da hrvatski odnosno srpski nacionalni identitet štite i čuvaju bolje od drugih, ali nijedna ne predstavlja politički cjelinu Hrvata ni Srba kao takvih; sintagma »identitetsko-politički zahtjevi« ima puni smisao samo u Bosni i Hercegovini, gdje po osnovnoj zamisli svaka identitetska zajednica (»konstitutivni narod«) treba da bude politički predstavljena po svojoj stranci. Ono što osnivačima »stranke muslimanskog kulturno-povijesnog kruga« nije bilo jasno 1990. godine, a njihovim nastavljačima ni danas, jest da u kulturno heterogenim društvima politizacija etnoreligijskog identiteta legitimira politički zahtjev da svaki identitet ima svoj entitet.
[1] V. Tarik Haverić, Liberalna demokratija, ECLD, Sarajevo, 20202, »Individualizam«, ss. 66-78.
[2] Tarik Haverić, Kritika bosanskog uma, ECLD, Sarajevo, 20223, s. 244.
[3] Samuel P. Huntington, »The Clash of Civilisations?«, Foreign Affairs 72 (3), Summer 1993, ss. 22-49; Samuel P. Huntington, The Clash of Civilizations and the Remaking of World Order, Simon & Shuster, New York (NY), 1996.
[4] Samuel P. Huntington, Political Order in Changing Societies, Yale University Press, New Haven (CT), 1968, poglavlje »Political Order and Political Decay«, ss. 1-92.
[5] V. Tarik Haverić, Ethnos i demokratija. Slučaj Bosne i Hercegovine, ECLD, Sarajevo, 20213, ss. 389-390.
[6] Ivan Čolović, Rastanak s identitetom, Biblioteka XX vek, Beograd, 2014.
[7] Amin Maalouf, Les identités meurtrières, Grasset, Pariz, 1998. V. Amin Maluf, Ubilački identiteti (prev. V. Cakeljić), Paideia, Beograd, 2003.
[8] Joseph Macé-Scaron, La panique identitaire, Grasset, Pariz, 2014.
[9] Maurizio Bettini, Contro le radici. Tradizione, identità, memoria, il Mulino, Bologna, 2016.
[10] Maurizio Bettini, Contre les racines (prev. P. Vesperini), Flammarion Champs, 2017, s. 101.
[11] Douglas Murray, The Madness of Crowds: Gender, Race and Identity, Bloomsbery Publishing, London, 2019; Susane Neiman, Left is Not Woke, Polity Press, Cambridge, 2023; Alain Policar, Le « wokisme » n'existe pas: la fabrication d'un mythe, Le Bord de l’eau, Bordeaux, 2024…
[12] Yascha Munk, The Identity Trap: A Story of Ideas and Power in Our Time, Penguin Press, 2023.
[13] Tarik Haverić, Kritika bosanskog uma, op. cit., s. 9.