Danas, kada je očigledno da je projekt najavljivan kao duhovno oslobađanje bosanskog muslimanskog subjekta i moralna i materijalna obnova njegovog svijeta rezultirao njegovim duhovnim, moralnim i materijalnim unižavanjem, metafora »Tunela Vidikovac«, kojom sam završio Kritiku bosanskog uma, više nije održiva: ne samo da bosanski muslimanski subjekt ulazi »sve dublje u tunel, s nepokolebljivim uvjerenjem da se odatle svijet najbolje vidi«[1], već ga bošnjačke kulturne, političke i vjerske elite trajno onesposobljavaju da vidi bilo šta. I čine to uvjeravajući ga da će zapravo tek sada progledati, na način engleskog šarlatana Johna Taylora, »očnog hirurga« koji je u 18. stoljeću u cijeloj Evropi svojim intervencijama – naravno, u najboljoj namjeri! – oslijepio i štaviše ubio stotine ljudi[2].
Najbolju namjeru imali su i alhemičari, od antike preko srednjega vijeka do renesanse – da otkriju napitak koji osigurava besmrtnost. Mnogi od njih, uvjereni da su pronašli elixir vitae, gutali su i ispijali različite smjese sumpora, vapna, biljnih ekstrakata i magarećeg urina i od toga umirali u najgorim mukama. Cilj je bio plemenit, produžiti život, no rezultat je bio da su ga sistematski skraćivali. Iskušenje je veliko da te nesretnike usporedim s poslenicima na balkanskim nacionalnim projektima, koji su (možda čak i iskreno) željeli da svojim narodima osiguraju boljitak. Počelo je jadikovkama o nepovoljnom položaju naroda i nepravdama koje mu se nanose, i obećanjem neviđenog blagostanja koje će nastupiti ako taj narod sada, u novim okolnostima kada se vlast osvaja glasovima, ukaže povjerenje određenim političkim snagama i ličnostima, a završilo se – kako podsjećam u uvodnom poglavlju – propašću projekata i materijalnim, kulturnim i duhovnim samounižavanjem koje najavljuje skoru socijalnu smrt cijelih populacija: ni ovdje, kao ni u slučaju alhemičara, sredstva nisu bila prilagođena cilju, pa plemenita namjera nije mogla da spriječi katastrofalan ishod.
No jedan presudan element govori protiv tog izjednačavanja: alhemičari su svoje fantazmagorične kalamute probali na sebi i padali kao prve žrtve svoga šarlatanstva, dok projektanti bošnjaštva, naprimjer, ne plaćaju lično cijenu svojih zabluda. Politička moć koju su svojim obećanjima osvojili omogućila im je dugogodišnju kontrolu nad resursima, pa su sebe i svoje potomstvo do u deveto koljeno učinili nezavisnim od propasti bošnjačkog projekta, koja pogađa samo druge: zbog široke materijalne osnove stvorene prodajom utjecaja i prisvajanjem ogromnih segmenata nekadašnjeg društvenog vlasništva, ni oni ni njihovi najbliži ne zavise od lokalnog zdravstva, školstva i ostalih neuspješnih podsistema koje su izgradili. Taj megaprojekt korumpiranja cijelog društva efikasno je izveden zahvaljujući oblandi u koju je zavijen, a to je odbrana Bosne, bošnjaštva, islama i muslimana, u kojoj se ukazivanje na kriminalne aktivnosti bošnjačkog vrha po automatizmu izjednačava s negiranjem bošnjačkog identiteta i pozivom na novi genocid.
No nakon trideset godina vrijeme je da se podvuče crta, i porazmisli o rezultatima grozničavog bošnjačkog samopotvrđivanja. Hiljade dobro plaćenih sati utrošene su na organiziranje skupova i pisanje studija o etnogenezi Muslimana-Bošnjaka i na neuvjerljive razrade mitova o »bogumilima« i njihovom masovnom prihvatanju islama, da bi se postiglo… šta? Svu beskorisnost tih napora, koji su međutim sama kičma bošnjačkog projekta, možemo sagledati ako se upustimo u jedan misaoni eksperiment: zamislimo da je nepobitno dokazano da je sve to tačno!
Dakle:
- Tačno je da su srednjovjekovnu Bosnu nastavali bogumili, iako sami sebe nisu tako zvali, niti se taj naziv spominje igdje u onovremenim izvorima!
- I tačno je da su stećci jedinstven izraz njihove materijalne kulture, iako ih nema tamo gdje je bogumila sasvim sigurno bilo (tj. u njihovoj postojbini Bugarskoj, pa u sjevernoj Makedoniji itd.).
- I tačno je da su po osmanskom osvojenju Bosne bogumili u najkraćem vremenu prihvatili islam, unatoč svim istraživanjima Nedima Filipovića, Adema Handžića i drugih koja govore suprotno.
- I još zamislimo da sve to priznaju i prihvataju svi zainteresirani, naročito Srbi i Hrvati. Ni naučna zajednica ni politička klasa Srbije i Hrvatske ne osporavaju »kontinuitet«: Bošnjaci su temeljni narod u Bosni i Hercegovini!
Ostaje da se vidi, u našem misaonom eksperimentu, šta iz toga pravno slijedi. Naglasak je na pravno zato što je ireverzibilan proces u modernoj evropskoj civilizaciji »juridicizacija« (Verrechtlichung), tj. tendencija da se uvijek u sve većoj mjeri pravno urede odnosi između pojedinaca međusobno, pojedinaca i političkih zajednica i samih političkih zajednica. Koji, dakle, materijalni efekt u pravnoj sferi očekuje bosanski muslimanski subjekt nakon što svi priznaju da »islam, skupa sa srednjovjekovnom bosanskom herezom, koja mu je prethodila, čini duhovnu vertikalu Bosne i Bošnjaka i njihovu bitnu povijesnu odrednicu« (M. Imamović)? Tačnije, kakva bi prilagodba državnog i društvenog uređenja i političkog sistema, prema očekivanju, uvažila spomenuto priznavanje potomaka bosanskih heretika kao temeljnog naroda?
Kakva god sadržajno bila, ta prilagodba morala bi se formalno izvesti kroz promjene ustava i organskih zakona, na način propisan u postojećem sistemu: kvalificiranom većinom u Parlamentu BiH. A sadašnji brojčani odnosi, koji jamče da se ta većina ne može postići u sagledivoj budućnosti, neće se promijeniti kada svi priznaju da su Bošnjaci »potomci bogumila«! Jer, više je nego vjerovatno da će postojeće političke snage, i nakon »priznanja kontinuiteta«, nastaviti da u Parlamentu glasaju kao i dosad, dajući podršku projektima koji njima odgovaraju. To je usporedivo s kontinuitetom u drugim političkim zajednicama: svi priznaju činjenicu da su prastanovnici Sjedinjenih Američkih Država »Amerindijanci« a Australije Aboridžini, nju ne treba izmišljati onako kako se u Bosni izmišljaju bogumili, no ona nije oblikovala političke sisteme ovih zemalja niti su se oni zbog tog priznanja strukturno promijenili. Onako kako se ne bi promijenio ni bosanskohercegovački politički sistem nakon dogmatskog prihvatanja bošnjačkih zasnivačkih mitova o bogumilima i njihovoj islamizaciji kao nepobitnih istina…
[…] U balkanskom suđenju o povijesti ima nekoliko toposa koji se koriste u različitim govornim situacijama i argumentativnim postupcima, a da se nikad ne sagleda njihova moralna dvosmislenost. Jedan od najpoznatijih je da je »srpski narod dobijao u ratu, a gubio u miru«. Ovaj iskaz Dobrice Ćosića u pravilu se shvata kao ukazivanje na historijsku nepravdu koja bi se mogla ispraviti samo ako srpski narod u miru sačuva ono što je u ratu dobio. Moguće je, međutim, i tumačenje koje postavlja dijametralno suprotan moralni zahtjev: ono što je u ratu dobio, srpski narod treba u ratu i da izgubi – a to se, s ratovima 1991-1999, uglavnom i dogodilo. Što se tiče naše teme, amblematično mjesto čijim ću pretumačenjem zaključiti ovaj odjeljak dugujemo Muhamedu Hadžijahiću, jednom od značajnijih autora koji su se zalagali za priznavanje »muslimanske nacionalnosti« krajem 1960-ih i početkom 1970-ih godina[3]. Hadžijahić upozorava na jednu karakteristiku islama uopšte, koja ima neizbježnih incidencija i na muslimane u Bosni i Hercegovini kojima posvećuje publikaciju iz koje je odlomak preuzet:
Tendencija islama – presudna za kulturu i civilizaciju svih islamskih naroda – jeste njegov sveobuhvatni karakter. U islamu je – neuporedivo jače nego u kršćanstvu – naglašen princip, prema kojem je religija pozvana da regulira sve manifestacije života. Islam je izgradio svoj sistem propisa koji zadiru u sva područja, pa je dakle i cjelokupna kultura njegovih naroda prožeta duhom i regulativima islama[4].
Hadžijahić ove redove piše, a bosanski muslimanski subjekt čita, s nemalim ponosom: druge religije su (neka se niko ne uvrijedi!) nekako parcijalne, dok je islam sveobuhvatan, u drugim civilizacijama ima sivih zona prema kojima su religije na kojima su izgrađene ravnodušne, dok islam »zadire u sva područja« i regulira sve aspekte života pojedinaca i ljudskih zajednica… U proteklih skoro pa pola stoljeća, od 1977. do danas, nije bilo pokušaja da se ovo tačno historijsko zapažanje dovede do kraja, do zaključka koji se nameće: nakon apogeja dosegnutog u srednjem vijeku, islamska civilizacija stagnira a islamski narodi nazaduju upravo zato što islam regulira sve manifestacije života. Taj zaključak, koji će izvjesno izazvati ogorčenje, ne može se pobiti ajetima, hadisima ili zamornim i repetitivnim muslimanskim samopotvrđivanjem (»Islam je rješenje za sve probleme!«), već uvidom u stanje stvarnog svijeta. A u toj nepotkupljivoj stvarnosti, većina zemalja u kojima je »cjelokupna kultura … prožeta duhom i regulativima islama« nalaze se u donjoj polovini ljestvice društvenog razvoja[5].
Za ispravnu recepciju zaključka koji sam izvukao iz Hadžijahićevih opservacija moralo bi se pristupiti temeljitom »čišćenju islamske kolektivne imaginacije« na koje je, između ostalih, pozivao spominjani Rachid Benzine[6]. Bez toga, svaka debata svodi se na izražavanje indignacije zbog povrijeđenih vjerskih osjećanja, u čemu prednjače vjerski profesionalci kojima je u opisu i popisu poslova i radnih zadataka borba protiv ateizma: u njihovoj imaginaciji, pošteni muslimani imaju pravo da govore sve najgore o ateizmu, ali ateisti ne smiju govoriti ništa loše o islamu. A razloga za ljutnju zapravo nema: niko razuman ne poriče da su stotine miliona ljudi vodili i vode kao muslimani bogat i ispunjen život — ali to vrijedi i za stotine miliona sljedbenika drugih religija kao i za stotine miliona ateista, i s tog aspekta nema uspješnijih i manje uspješnih (ne)vjerovanja. U pitanjima temeljnih dogmi o prvim i posljednjim stvarima (‘aqā’id) i bogoštovnih čina (‘ibādāt) nema među religijama moguće usporedbe koja bi se završila vrednosnim sudom – vrednovanje počinje tek na razini socijalne organizacije, s mjerljivim parametrima i opšteprihvaćenim kriterijima društvenog napretka. Hadžijahićevo poređenje, međutim, nije samo nepotpuno (jer ne stavlja jedna naspram drugih postignuća društava u kojima religija regulira sve manifestacije života i onih u kojima to nije tako), već je potpuno pogrešno – budući da polazi od još jedne predodžbe koju treba »pospremiti« iz islamske kolektivne imaginacije: čak i ako prihvatimo temeljno antagonističku sliku historijskog svijeta, islamska društva nemaju protiv sebe hrišćanski, već sekularni Zapad. Nezadrživi uspon Zapada počeo je kada je religija izbačena iz mnogih sfera koje je dotad podjarmljivala. Islamska društva bila bi izvjesno mnogo uspješnija da je islam manje »sveobuhvatan«, i da napusti ambiciju da regulira sve manifestacije života. Taj proces samoograničavanja može biti samo endogen a ne nametnut izvana, ali kod sadašnjeg stanja stvari ne vide se snage s potencijalom da ga iznesu.
Bosanskohercegovački muslimani našli su se, s propašću jugoslavenskog socijalizma, u mnogo povoljnijem položaju nego njihovi istovjernici širom svijeta. Mogli su da sačuvaju dva najvažnija sloja svoje religije, ‘aqā’id i ‘ibādāt, koja niko izvana ne bi ni htio ni mogao da im ospori, a sve ostalo prepuste sekularnim normama i institucijama koje su, kao ljudsko djelo, nesavršene i podložne mijenjanju (ne uvijek nabolje!), i često stvaraju nove, još ozbiljnije probleme rješavajući stare, no u sferi društvene organizacije, šta god da je problem – islam nije rješenje (a to potvrđuje i slika većine današnjih islamskih društava)! Umjesto toga, oni su – slijepo slijedeći svoje kulturno-vjerske elite – krenuli u suprotnom smjeru, reislamizirajući oblasti života iz kojih je religija počela da se povlači još potkraj osmanske vladavine. Približavajući se svjesno jednom civilizacijskom krugu u dugotrajnoj stagnaciji, smanjili su svoj kapacitet da kulturno i institucionalno odgovore na savremene izazove. Nakon trideset godina, bilans je tužan i obeshrabrujući: bošnjaštvo je otpočetka promašen projekt, a Bošnjaci – izuzev svojih zbrinutih predvodnika – na kraju će se pokazati kao izgubljen slučaj.
Bošnjaštvo kao promašen projekt. Kako suditi (o) povijesti, iz završnog poglavlja »Šta sve nije, čega sve nema i šta sve neće«.
[1] Tarik Haverić, Kritika bosanskog uma. Ogled o jednom historijski fiksiranom mentalitetu, ECLD, Sarajevo, 20223, s. 305.
[2] Najpoznatije Taylorove žrtve bili su kompozitori Georg W. Haendel i J. S. Bach. V. Richard H. C. Zegers, »The Eyes of Johann Sebastian Bach«, Archives of Ophthalmology, Vol. 123, N° 10, ss. 1427-1430.
[3] V. supra, poglavlje »Ispravka krivog naroda«.
[4] Muhamed Hadžijahić, Islam i muslimani u Bosni i Hercegovini, Starješinstvo IZ u SR BiH, Sarajevo, 1977, s. 59.
[5] Prema Indeksu društvenog napretka (Social Progress Index) koji periodično utvrđuje američka neprofitna organizacija Social Progress Imperative.
[6] V. supra, poglavlje »‘Naša islamska stvar’«.