Uopštena razmatranja o identitetu i opasnostima koje »borba za priznanje« može predstavljati za humanistički univerzalizam na kojem se izgrađuju moderne liberalne demokratije moramo sada suziti na problemski kompleks koji nas zanima, a to je bošnjaštvo kao projekt započet 1993, u kojem identitet i tradicija igraju ključnu ulogu. Taj projekt, sada to već možemo reći, ima tri faze:
- zamjena etnonima »Muslimani« etnonimom »Bošnjaci«;
- revizija političke, intelektualne i kulturne povijesti, kako bi se sve osobe s imenom orijentalnog porijekla proglasile Bošnjacima, bez obzira na to kako su se same osjećale ili izjašnjavale;
- formuliranje zahtjeva za strukturnim političkim promjenama u Bosni i Hercegovini koje bi trebalo da slijede iz zamjene etnonima »Muslimani« etnonimom »Bošnjaci«.
U ovom poglavlju zadržavam se na prvoj i drugoj fazi, koje su ostavile traga u historijskoj stvarnosti. Treća faza pripada domeni bošnjačkih političkih fantazija, i o njoj ću nešto reći u zaključnim razmatranjima.
Udešena percepcija s kojom su čitaoci određenog profila recipirali pripremne tekstove za ovu knjigu što sam ih objavljivao on-line učinila je da se moja ocjena o bošnjaštvu kao promašenom projektu shvati prvenstveno pa čak i isključivo kao protivljenje zamjeni etnonima »Muslimani« etnonimom »Bošnjaci«. Želim da to ovdje demantiram: promjena imena sama po sebi nije podložna moralnom prosuđivanju i ne izaziva, barem kod mene, nikakvu afektivnu reakciju, što će biti jasnije kada izložim cijelu poziciju unutar koje ovo pojedinačno pitanje dobiva puno značenje.
Iako su ljudske skupine oduvijek bile u većoj ili manjoj mjeri fascinirane imenima (naročito vlastitim) i njihovom »tačnošću«, i često im pripisivale magičnu moć, povijesna građa potvrđuje da u (samo)imenovanju plemena, narodâ, stanovnika određenih regija i pripadnika nacija kao političkih zajednica nema nikakvog pravila a naročito ne norme: imena kojima se danas služimo (ili smo se dojučer služili) uglavnom su kontingentna a ne nužna, ako bi se u toj oblasti uopšte moglo govoriti o »nužnosti«. Kao ilustracija, obično se navodi primjer naroda koji sebe zove Deutsche, i srećom ne zahtijeva da ga svi drugi tako zovu, pa su za nas Nijemci, za Francuze Allemands, za Engleze Germans, a za Italijane Tedeschi… Engleski je naziv, čini se, čista proizvoljnost, jer su Rimljani plodnu zemlju s druge strane granice (limes) zvali Germania, a prvi koji je riječ upotrijebio kao ime naroda bio je Julije Cezar, koji u Galskom ratu kaže da su četiri sjevernobelgijska plemena (Condrusi, Eburones, Caeraesi, Paemani) poznata pod skupnim imenom Germani.
Imena se mijenjaju. Columbo je vjerovao da je 1492. doplovio u Indiju; iako se već 1503. potvrdilo da se ne radi o Aziji već o »novom svijetu«, Evropljani su stanovništvo novootkrivenog kontinenta još stoljećima nazivali »Indijancima«. Ime je svakako bilo neprikladno, i od sredine XX. stoljeća tražilo se novo. Danas su poznati kao »američki Indijanci«, »prvi Amerikanci« ili »američki domoroci«[1], i jedini element prisutan u svakoj od tih kombinacija je »Amerika«: greška je popravljena tako što je autohtona populacija dvaju kontinenata nazvana po jednom čovjeku, firentinskom moreplovcu Amerigu Vespucciju, i to se smatra prikladnijim imenom – iako ni u jednom od hiljadu domorodačkih jezika izvorno ne postoji riječ »Amerika« niti pridjev »američki«.
Problem nije teško sagledati: niti u jednom od hiljadu domorodačkih jezika, isto tako, ne postoji naziv za ukupnu populaciju Novog svijeta kao različitu od Evropljana ili Azijata. Drugim riječima, gdje ne postoje endonimi, egzonimi su jedino što preostaje. Kada promjena epohe nalaže da se imena promijene, usvojena rješenja mogu biti jednako netačna kao i prethodna, ali kriterij nije tačnost već prihvatljivost za ljudske skupine na koje se naziv odnosi. Ovdje je, bez imalo ironije, važna namjera. Naprimjer, da se iz upotrebe izbaci etnonim »Eskim«, koji su u upotrebu uveli evropski kolonizatori krajnjeg američkog sjevera. Međutim, zamjena politički nekorektnog imena »Eskim« imenom »Inuit« zapravo je politički još nekorektnije rješenje, kako podsjeća Nenad Fišer u Anatomiji grijeha: »etnonim ‘Eskimi’ obuhvata distinktne narode i nemoguće ga je svesti na samo jednu grupaciju među njima. (…) Prozvati Inuitima sve one koji su ranije bili obuhvaćeni kolektivnim imenom ‘Eskimi’, za mnoge od njih značilo bi ne samo odbijanje da se zovu imenom koje sami za sebe koriste, nego i pripisivanje pripadnosti etnosu kojem ne pripadaju. Kako duhovito primjećuju John Lloyd i John Mitchinson u svome bestseleru Knjiga opšteg neznanja, nazvati Inuitom jednog Kalaallita na Grenlandu, Inuvialuita u Kanadi, ili Inupiata, Yuplita, i Alutiita na Aljasci, bilo bi isto kao kada bismo sve crnce zvali ‘Nigerijcima’ ili sve bijelce ‘Nijemcima’«[2].
U šarenilu bez pravilâ, dakle, zamjena etnonima »Muslimani« etnonimom »Bošnjaci« sasvim je legitimna čak i ako nije diktirana zahtjevom za vraćanjem dostojanstva, kao što je bio slučaj s američkim Crncima koji su u 150 godina mijenjali službeni naziv barem četiri puta (niggers, Blacks, Black Americans, Afro-Americans, African Americans). Etnonim »Bošnjaci« danas prihvataju Srbi i Hrvati, strani autori nalaze načina da izraze distinkciju između Bošnjaka i Bosanaca koja im do 1990-ih nije bila potrebna (u francuskom su to sada Bosniaks i Bosniens, u engleskom Bosniaks i Bosnians), i nakon dvije generacije slabo ko će se i sjećati da su se ikada zvali drukčije. Ono što je, međutim, sporno jesu obrazloženja te promjene koja bosanski muslimanski subjekt ugrađuje u svoju naraciju – budući da ona impliciraju vrednosne sudove o povijesti što izazivaju neposredne kulturno-političke posljedice.
Pripovijesti, izmišljene ili ne, moraju biti koherentne, no čini se da se bosanski muslimanski subjekt ne trudi čak ni da ispuni osnovni zahtjev da elementi iste naracije ne protivrječe jedni drugima. U bošnjačkom kulturnom prostoru miroljubivo koegzistiraju međusobno isključive priče o porijeklu: preci današnjih Bošnjaka su Goti[3], ako nisu Tračani[4], ili Iliri (jer Apijan spominje ilirsko pleme Poseni, što je ziher iskvarena grafija od Boseni tj. Bošnjani)[5], mada se kontinuitet može zapravo pratiti unatrag do neolita, kada ovim krajevima ponosno korača, istina malo pogrbljen, Homo bosniacus ili »Bošnjački pračovjek« (autor ga, doduše, naziva Bosanskim pračovjekom, no tada bi moralo stajati Homo bosnensis)[6]. Nisu sve ove pripovijesti jednako rasprostranjene, i nemaju sve jednaku podršku. Zvanična verzija, ona koju šire mediji i obrazovne i akademske institucije pod bošnjačkom kontrolom glasi da su islamizirani Slaveni potomci »bogumila«, da su sebe oduvijek zvali Bošnjacima/Bošnjanima, ali da su ih njihovi neprijatelji u tome sprečavali kad god su mogli – sve dok, jednom oslobođeni i slobodni, nisu povratili svoje drevno ime na Prvom bošnjačkom saboru u septembru 1993.
Svaki pojedini element ove naracije je izmišljotina: srednjovjekovni stanovnici današnje Bosne i Hercegovine niti u jednom izvoru sebe ne nazivaju bogumilima, »bogumilstvo Crkve bosanske djelo je Franje Račkoga i hrvatskog romantizma« (A. Vaillant), stećaka kao spomenika materijalne kulture koji se kod nas vezuju uz bogumile nema tamo gdje je bogumila izvjesno bilo (Bugarska i sjeverna Makedonija), i cijeli bogumilski mit uspješno je demontiran[7]. I ovo »oduvijek« je prijesna laž: vidjeli smo da su se nepune dvije godine prije Sabora muslimanske kulturne elite energično protivile bošnjačkom imenu[8]. Sâm Sabor sazvan je da se Muslimani izjasne o Owen-Stoltenbergovom planu o podjeli Bosne i Hercegovine na tri etničke države, u kojem bi slučaju morali promijeniti ime, jer Zapad ne bi dopustio da dio koji njih zapadne nosi ime muslimanske republike: promjena nacionalnog imena »Muslimani« u »Bošnjaci« – uz žilavo protivljenje vrha Islamske zajednice – bila je pregovarački preduslov[9], a nikako ostvarenje vjekovnih težnji.
Kada je riječ o neprijateljima koji su Bošnjacima od stoljeća prvog odricali njihovo ime, bliže je istini da ga oni sami nikad nisu potraživali, uživajući u pripadnosti transnacionalnoj zajednici muslimana[10]. Zbog toga su u svom nacionalnom buđenju zakasnili, a danas za to bezočno optužuju druge. Da to ilustriram, podsjetit ću na pojam »opovrgljivosti« (falsifiability) koji Karl Popper u Logici naučnog otkrića (1934) uvodi kao rješenje dva problema. Opovrgljivost, najprije, pomaže da razgraničimo nauku od umjetnosti, književnosti ili vjerovanja: neki stav je naučan ako ga je načelno moguće opovrgnuti osmatračkim nalazima. Naprimjer, iskaz »Ništa o Hrvatskoj ne zna / tko samo Hrvatsku znade«, iako smislen, nije naučan, jer ga nijedan osmatrački nalaz ne može opovrgnuti. Opovrgljivost, potom, daje pravi smisao induktivnom zaključivanju u logici. Stav »Svi labudovi su bijeli« je induktivan zaključak koji nikada ne može postati istinit već samo manje ili više vjerovatan; njegova vjerovatnost se povećava sa svakim opaženim bijelim labudom – no dovoljno je opaziti samo jednog crnog labuda[11] da se dokaže njegova neistinitost, tj. da se on opovrgne.
Kada sklapa svoju naraciju, bosanski muslimanski subjekt ne odbacuje opovrgnute elemente, već ih prešućuje. Dogmatski stav s kojim počinje većina žalopojki o položaju Muslimana u Titovoj Jugoslaviji, naime da su komunističke vlasti nakon Drugog svjetskog rata sprečavale nacionalno izjašnjavanje Muslimana kao Muslimana, te da su ovi morali da se u ličnim dokumentima »upišu« kao Srbi ili Hrvati, ili da ostanu neopredijeljeni, opovrgava donja preslika legitimacije Šupić Đemila, sina Ibrahimovog i opančara po zanimanju, koji se još 1947. izjasnio kao Musliman po narodnosti, a brkati udbaš u Otsjeku unutrašnjih poslova pri Sreskom izvršnom odboru u Bugojnu, u to vrijeme posljednjoj bosanskoj zabiti, nije ga u tome spriječio već je podatak uredno unio u evidenciju i u lični dokument[12].
No Šupić Đemil, sin Ibrahimov i opančar po zanimanju, u ovom slučaju jedva da može igrati ulogu crnog labuda – budući da ovdje zapravo nemamo ni bijelih labudova, tj. stotina i hiljada preslikanih dokumenata iz koji se vidi da su se islamizirani Slaveni u Bosni i Hercegovini nakon 1945. narodnosno izjašnjavali kao Srbi, Hrvati ili neopredijeljeni – pa da onda Đemilov primjer tu tvrdnju opovrgne. Nemamo ništa: umjesto obrađenih podataka na osnovu kojih se može utvrditi mikrohistorijska istina o nacionalnom izjašnjavanju Muslimana u prvim godinama komunističke vlasti, bosanski muslimanski subjekt nudi priču koja mu trenutno odgovara a koju priučeni politolozi što su se stavili u službu »nacionalne samodokumentacije« (I. Bibó) prepisuju jedni od drugih.
U porodičnim arhivima širom naše zemlje i u dijaspori vjerovatno ima, još uvijek, ovakvih dokumenata koji ozbiljno kompromitiraju bosanskomuslimansku naraciju o »nepriznavanju« kao rezultatu svjesnog djelovanja srpskohrvatskih centara moći. A zapravo, šaroliko izjašnjavanje islamiziranih Slavena u Bosni i Hercegovini kao Srba, Hrvata, Muslimana ili neopredijeljenih odražava historijski objašnjiv nedostatak jedinstvene kolektivne samosvijesti koja bi rezultirala jedinstvenim samopotvrđivanjem.
Tu samosvijest današnji poslenici na bošnjačkoj autoafirmaciji nastoje da retrospektivno uspostave kako bi moralno legitimirali svoj anahroni projekt, i u tome pribjegavaju argumentativnim strategijama koje se ne mogu nazvati drukčije nego diletantske. Vidjeli smo da je jedan autor pokušao da prikaže hrvatstvo Mehmeda Handžića kao antijugoslavenstvo, ne trudeći se da objasni zašto bi se Handžić tako očitovao 1941, kada je Jugoslavija već bila propala[13]. Dodatno pojašnjenje, da je to »slučaj i sa većinom bošnjačkih intelektualaca toga vremena«[14], prenebregava »crne labudove«, tj. intelektualce s imenom orijentalnog porijekla koji su se ponosili svojim hrvatstvom dok Jugoslavija još nije ni postojala. Naprimjer Safvet-beg Bašagić, u očima bosanskog muslimanskog subjekta amblematska ličnost današnjeg bošnjaštva, koji je bio hrvatski nacionalist i član Hrvatske narodne zajednice, starčevićevske pravaške stranke koju je 1910. u Sarajevu osnovao dr. Ivo Pilar (što je podatak koji je naravno izostavljen iz biografske bilješke o Bašagiću koju donosi Filandra u Bošnjačkoj politici u XX. stoljeću[15]). Pa onda Hamdija Kreševljaković, koji nekako u isto vrijeme, 1912, objavljuje Kratak pregled hrvatske knjige u Herceg-Bosni od najstarijih vremena do danas…
Mimo toga, razložan čitalac mora se zapitati zašto su »bošnjački intelektualci toga vremena« svoje antijugoslavenstvo izražavali hrvatstvom a ne naprosto bošnjaštvom, ako su već bili bošnjački intelektualci? Komunisti još nisu bili na vlasti, pa ko ih je onda sprečavao da se nacionalno opredjeljuju kako žele i da sebe nazivaju svojim drevnim imenom?
Ne treba, ipak, vjerovati da ova argumentacija, potkrepljena desetinama sličnih primjera, može imalo uzdrmati bošnjačku autofikciju. Sve i da flote crnih labudova zaplove Miljackom, Neretvom ili Sanom, bosanski muslimanski subjekt će tvrditi da su svi labudovi bijeli, samo ako mu se čini da ta tvrdnja pridonosi njegovom projektu. […]
[1] U najčešćoj upotrebi su: Native Americans, American Indians, First Americans i Indigenous Americans.
[2] Nenad Fišer, Anatomija grijeha kroz istoriju propagande (u štampi), Nomad, Sarajevo, 2025.
[3] V. Bisera Suljić Boškailo, Goti u Bosni, Bosanska riječ, Tuzla, 2016.
[4] V. Ibrahim Pašić, Tračko ime Bosna i Tračani u Bosni, BZK Preporod, Sarajevo, 2012.
[5] Enver Imamović, Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne i Hercegovine, Art 7, Sarajevo, 1998, s. 31.
[6] V. »Porijeklo korijena i korijeni porijekla«.
[7] V. Dubravko Lovrenović, Povijest est magistra vitae, »Od bogumilskog mita do hegemonističkih pretenzija«, Rabic, Sarajevo, 2008, ss. 133-329; sažetak in Dubravko Lovrenović, Bosanska kvadratura kruga, Dobra knjiga/Synopsis, Sarajevo/Zagreb, 2012, ss. 233-237.
[8] V. »Samo lud musliman…«.
[9] V. Medina Delalić i Suzana Šačić, Balkan Bluz. Bosanska hronika 1975-1995, »Septembar 1993: Bošnjački sabor (18)«, autorsko izdanje, Sarajevo, 2007; Šaćir Filandra i Semir Halilović, »Politički kontekst denominacije bosanskih Muslimana u Bošnjake«, Pregled, Sarajevo, 2024, ss. 1-18.
[10] V. »Samo lud musliman…«.
[11] Crni labud (Cygnus atratus) živi u jugoistočnim i jugozapadnim krajevima Australije.
[12] V. opširnije in »Kod dva crna labuda«.
[13] V. »Samo lud musliman…«.
[14] Enes Karić, Prilozi za povijest islamskog mišljenja u Bosni i Hercegovini XX stoljeća, El-Kalem, Sarajevo, 2004, s. 417 (bilj. 32).
[15] Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u XX. stoljeću, Sejtarija, Sarajevo, 1998, s. 22 (bilj. 11).