Ako je današnje stanje međurasnih odnosa u SAD jedan od najsnažnijih argumenata za antiamerikanizam, onda je povijesna geneza tog stanja njegova udarna pesnica. Mislim, naravno, na robovlasništvo i sve činjenice s njim u vezi.

Neporeciva je istina da su Afrikanci, tokom XVII. stoljeća, uvoženi u engleske kolonije na sjevernoameričkom kontinentu, prodavani i kupovani kao najobičnija roba, i da se ta praksa nastavila i nakon stvaranja SAD, sve do abolicije ropstva 1865. No i ovdje ispitivanje podataka ukazuje na iskrivljenu percepciju: od 12 miliona Afrikanaca odvedenih u roblje svega 600 hiljada, ili 5 %, završilo je u Trinaest kolonija (kasnijim Sjedinjenim Američkim Državama). Ostali su bili prodani na Karibima, u Brazilu ili u Louisiani. Pa ipak, u popularnoj imaginaciji koja je najvažniji saveznik antiamerikanizma na Zapadu, robovlasnici su bili prije svega Amerikanci, a ne Englezi, Španjolci, Francuzi, Portugalci ili, naročito, Nizozemci (prvih dvadesetak crnih robova stigli su 1619. u Jamestown u Virginiji na jednom oštećenom nizozemskom brodu, čiji ih je kapetan ostavio kao naknadu za namirnice i pomoć u opravci).

Još je veći stupanj distorzije kada je riječ o robovlasništvu u neevropskim društvima kroz povijest. Zbog činjenice da je islamski svijet u cjelini danas najuspješniji proizvođač antiamerikanizma, on nudi najzahvalniju sociološku građu za provjeru teze da iskrivljena percepcija »Amerike« ide podruku s iskrivljenom autopercepcijom.

Jer, ono što je upadljivo odsutno iz kolektivne svijesti islamskih naroda jest vlastita robovlasnička prošlost, koja počinje nekoliko stoljeća prije evropske a proteže se, u nekim dijelovima islamskog svijeta, sve do danas: kako piše francuski antropolog Malek Chebel, »u duhu ogromne većine, robovlasništvo se vezuje za zle bijelce, koje danas grize savjest i osjećaj krivice«. A zapravo, trgovina robljem u muslimanskom svijetu počela je znatno ranije (u VII. stoljeću), trajala je duže i obuhvatila veći broj robova: prema nekim procjenama, 17 miliona do 1920.

Poučno je stoga podsjetiti na datume ukidanja robovlasništva u islamskom svijetu: u Turskoj je ukinuto 1876, u Zanzibaru (čija se privreda u potpunosti oslanjala na trgovini afričkim robovima) britanska kolonijalna uprava ukida ga 1897, Francuzi ga ukidaju 1922. u Maroku… Zatim je ukinuto u Kuvajtu 1949, u Kataru 1952, u Omanu 1970. a u Mauritaniji 1980. (no krivične sankcije za robovlasnike uvode se u ovoj zemlji tek 2007)! Spisak je nepotpun, no očigledno je da je u svim islamskim zemljama osim u Ažiru i u Tunisu (gdje je abolicija bila djelo francuske kolonijalne uprave) robovlasništvo trajalo duže nego u SAD, gdje je ukinuto 1865.

Poseban slučaj je Saudijska Arabija, gdje je robovlasništvo zvanično abolirano 1968, no gdje se postupci prema posluzi i pomoćnim radnicima (naročito ženama porijeklom iz zemalja poput Indonezije, Sri Lanke, Filipina ili Nepala), s konfiskacijom putnih isprava, zabranom kretanja i teškim fizičkim kaznama, mogu smatrati modernim oblikom ropstva.

Jedan od razloga što se robovlasnička prošlost stavlja na teret Sjedinjenim Američkim Državama ali ne i islamskom svijetu jest i to što potomci robova predstavljaju u SAD vidljivu i aktivnu frakciju stanovništva koja insistira na priznavanju učinjenih povijesnih nepravdi i otklanjanju njihovih posljedica, dok u islamskim zemljama oni ne postoje. Uzrok tog »deficita« je lako shvatljiv: sistematska kastracija crnih robova. Kako kaže antropolog Tidiane N’Diaye, autor studije Prikriveni genocid, u tom poduhvatu unižavanja ljudskih bića, Arapi crnim ženama namjenjuju haremsku sudbinu, dok crne muškarce sakate na najgrublji način, sa zastrašujućom stopom smrtnosti. Brojčani podaci su naprosto užasavajući: »Potpuna kastracija, kojom je od muškarca postajao eunuh, bila je krajnje opasna operacija. Izvedena na odraslima, ubijala je između 75 % i 80 % pacijenata. Stopa smrtnosti bila je niža kod dječaka, koje su sistematski kastrirali: između 30 % i 40 % dječaka nije preživljavalo potpunu kastraciju. No postoji još jedna vrsta kastracije, u kojoj se odstranjuju samo testisi. U tom slučaju, pojedinac zadržava izvjesnu snagu i otpornost. Zbog toga su takvi postajali borci koje su sultani koristili za svoju vojsku«.

Nepostojanje robovskih potomaka, smatra N’Diaye, sigurno je uzrok i nepostojanja debate o priznavanju arapsko-muslimanskog robovlasništva. A to robovlasništvo on naziva genocidom, za razliku od robovlasništva na američkom kontinentu: »O genocidu govorim samo kada kvalificiram transsaharsku i orijentalnu trgovinu robljem. Transatlantska trgovina robljem, koju su vršili Zapadnjaci, ne može se usporediti s genocidom. Nije dokazana želja da se iskorijeni jedan narod. Jer robovi su, živeći čak i u najgroznijim uvjetima, imali kupoprodajnu vrijednost za vlasnika, koji je htio da budu produktivni i, bez sumnje, da što duže žive. Tih devet ili jedanaest miliona Afrikanaca prodanih preko Atlantika danas imaju 70 miliona potomaka. Arapskoislamski trgovci robljem odveli su <iz Afrike> 17 miliona osoba, koje imaju svega jedan milion potomaka – zbog masovne kastracije koja se vršila tokom četrnaest stoljeća«.

I nakon četrnaest stoljeća trgovine robljem u arapskoislamskom svijetu, ko nosi stigmu robovlasničke prošlosti? Amerika!

Naporedo s time, osjetljivost na robovlasništvo mnogo je manja kada ne postoji razlika u boji kože, tj. kada se robovlasnik ne može identificirati kao zli bijelac. Zato malo ko percipira današnja afrička društva kao historijski robovlasnička, uglavnom zato što su tamo jedni crnci podjarmljivali druge crnce, a to ne privlači pažnju. Tako su, naprimjer, za prosječno obaviještenog antiamerikanca svi stanovnici današnje Nigerije, Kameruna i Ekvatorijalne Gvineje bez razlike potomci žrtava, iako je na tom području dvjesto godina dominirala konfederacija naroda Aro, koja je zarobljavala pripadnike drugih etnija i prodavala ih Evropljanima u Bijafranskom zaljevu. Činjenica da je najviše Afrikanaca lokalno porobljenih ili prodanih Evropljanima pripadalo etniji Igbo i danas bitno određuje sudbinu pripadnika ove etnije u Africi. Kako piše M. Bačić, »u Nigeriji, gdje je ropstvo ukinuto početkom 1900-ih, potomci etničke skupine Igbo čiji su preci bili robovi, i dalje nose taj teret te im nije dopušteno vjenčavati se za diale, čiji su preci rođeni kao slobodni ljudi«. Povrh toga, ti potomci robova »ne nailaze samo na prepreke prilikom sklapanja brakova – nije im dozvoljeno ni da zauzimaju vodeće pozicije u politici, a često se ne mogu kandidirati ni kao predstavnici lokalnih vlasti«. No kako se ta diskriminacija ni pored najbolje volje ne može pripisati Americi, nismo svjedoci okupljanja pred ambasadama Nigerije širom svijeta, da se prosvjeduje protiv nigerijskog rasizma…

Gore sam, u drugom odjeljku, naveo tvrdnju Carlosa Rangela da bi Latinoamerikancima bila potrebna prava kolektivna autoanaliza da bi mogli da se suoče s uzrocima svojih neuspjeha i prestanu prebacivati odgovornost za njih na Amerikance. Takva autoanaliza bila bi potrebna, bez ikakve sumnje, i arapskoislamskom svijetu. Ispravljanje historijske perspektive u kojoj su Zapad i Amerika uvijek krivci a Arapi i muslimani uvijek žrtve potrebnije je arapskoislamskom svijetu nego Zapadu i Americi. No taj proces, na kraju kojeg će javni um islamskih društava integrirati, između ostalog, i fundamentalnu činjenicu da za genocid nisu bili sposobni samo bijeli Amerikanci, Nijemci, Srbi, Belgijanci u Kongu ili Hutui u Ruandi, već i Arapi muslimani, proces koji može biti samo autohton a ne potaknut izvana, još dugo će nailaziti na jednu glavnu prepreku, koju Tidiane N’Diaye naziva »štokholmskim sindromom na afrički način«. Rijetki današnji afrički naučnici koji se odvaže da o tome pišu, potekli iz islamskih sredina, umanjuju i ublažavaju zlostavljanje kojem su Arapi stoljećima podvrgavali njihove pretke, i to čine iz svojevrsne islamske solidarnosti: »U arapskoislamskom svijetu nikada se nije njegovala tradicija kritike a još manje samokritike, čim se radi o nekoj praksi koju islam ne zabranjuje«.

Kako podsjeća Pascal Bruckner, nema nevinih država. »I to smo naučili u proteklih pola stoljeća: nema države koja nije zasnovana na zločinu i prisili, uključujući i one koje su upravo stupile na historijsku pozornicu. No ima država sposobnih da to priznaju i da svome barbarstvu pogledaju u oči, i država koje u tlačenju koje su nekada trpjele traže izgovore za svoja današnja zlodjela«.

U Rusiji je dozvoljeno i čak poželjno kritikovati Ameriku – ali ne i Rusiju. U Iranu je dozvoljeno i čak poželjno kritikovati Ameriku – ali ne i Iran. Jednako u Kini, ili u Turskoj… Samo je u Americi moguće nekažnjeno kritikovati zemlju u kojoj živiš, i optuživati je za sva zla ovoga svijeta.

Taj aspekt zanemaruju apostoli antiamerikanizma kada sude (o) povijesti.