Vrijedno je pohvale što je Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, svejednako osuđujući održavanje Povorke ponosa u Sarajevu (subota, 24. juna 2023, 18.00), u svome saopštenju/apelu preporučio ovdašnjim muslimanima da izbjegavaju nasilje, naime da se ne suprotstavljaju fizički učesnicima Povorke. Inače, saopštenje se po sadržaju ne razlikuje mnogo od onih koje, u drugim sredinama, izdaju istim povodom hrišćanske crkve različitih denominacija, osim što je piscu ovih redova, premda naviklom na munafikluk svake vrste kada je u pitanju bosanski muslimanski subjekt, uši zaparao poziv vjernicima da se distanciraju od svih aktivnosti »kojima se promovira grijeh i razvrat«.
Razvrat? Je li to kada muškarac spava sa četiri žene birajući svaki puta koju će? Ne, razvrat je ako bi žena spavala s četvoricom muškaraca, a ovo prvo je šerijat. Šerijat je, a ne pedofilija, i kada se muškarac oženi djevojčicom od devet godina koja još nije dobila ni prvu menstruaciju, ne pitajući je za pristanak. Ima u šerijatu – koji su, naravno, razrađivali muškarci – još mnogo toga, npr. odsijecanja glave i udova ili bičevanja i kamenovanja, ali Islamska zajednica nikako da se odluči i vjernicima preporuči da se distanciraju od tog sistema kojim se promoviraju barbarsko nasilje i diskriminacija.
Islamska zajednica Bosne i Hercegovine ne razlikuje se mnogo od drugih pokreta »moralne obnove« u svijetu, ne nužno vjerskih, koji u iskrenoj želji da odgoje moralno zdrave pojedince proizvode moralne nakaze. Glavno sredstvo u tom poslu je nametanje dvostrukih standarda: o identičnim pojavama ne sudi se isto, već u zavisnosti od toga jesu li »po islamu«. Najrasprostranjeniji modalitet tog nametanja je selektivno izjašnjavanje: vjerski autoriteti neće aktivno preporučiti neku praksu koju ostatak svijeta percipira kao civilizacijski regresivnu već će izbjeći da je osude, ali će se energično izjasniti protiv iste takve prakse kada nije islamske provenijencije. Nema boljeg primjera od »islamskog načina odijevanja« (propisanog, naravno, za žene a ne i za muškarce): osudu zaslužuju zapadne zemlje koje ograničavaju nošenje hidžaba u javnom prostoru, ali ne i islamske zemlje koje to nošenje nameću. Cijele generacije se odgajaju da im ne smeta što islamski režim u Teheranu ubija svoju mladost na ulicama, i što pripadnici vjerske policije zatvaraju, siluju i potom vješaju djevojke i žene koje odbacuju islamski način odijevanja – ali će, po potrebi, izražavati zabrinutost zbog »porasta islamofobije« u Francuskoj ili Austriji. (Nimalo neočekivano, dosad nijedna od kotlinskih javnih djelatnica koje načinom odijevanja potvrđuju svoj islamski identitet nije demonstrativno strgnula i spalila svoj hidžab ili šal u znak solidarnosti s borbom mladih Iranki za slobodu!) Isti taj teheranski režim nikada se ne naziva zločinačkim, iako je pobio na desetine hiljada pripadnika organizacije »Mudžahedin-e halk«: zločinačka vlast može biti samo Titova, Miloševićeva ili Tuđmanova! Kao što i negator genocida može biti samo Peter Handke, a ne Recep T. Erdoğan!
Usprkos svemu, ja vjerujem da je vrhu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini zaista stalo do dobrobiti njezinih članova. No taj cilj ne može se postići mehaničkim ponavljanjem moralnih kvalifikacija starih četrnaest stoljeća. Nijedno ponašanje ne smije biti neprihvatljivo samo zato što ga neki vjerozakon osuđuje, niti ga treba odobravati zato što ga isti vjerozakon odobrava ili nalaže.
Vrijeme je dakle za inventuru, koju niko niti hoće niti može obaviti umjesto muslimana: u tim stvarima, nema bedela!
Šta se čeka?