Ovaj tekst čini drugi dio drugog poglavlja knjige "Bošnjaštvo kao promašen projekt. Kako suditi (o) povijesti", koja će biti objavljena do kraja 2021
Dva mjeseca, koliko je proteklo od rezolucije »El-Hidaje«, bilo je dovoljno da splasne oduševljenje muslimanskih prvaka Nezavisnom državom Hrvatskom, i u muslimanskim rezolucijama zaista nalazimo izraze njihovog otvorenog nezadovoljstva. Uzrok tog nezadovoljstva, međutim, nije zločinačka narav NDH, kako se to danas želi predstaviti. Muslimani su, generalno, nezadovoljni neispunjenim obećanjima nove vlasti, i neravnopravnim položajem u kojem se nalaze unatoč proklamacijama.
»Od osnivanja NDH«, stoji naprimjer u Prijedorskoj rezoluciji, »skoro svakodnevno u javnosti i to s najviših mjesta daju se izjave o nama muslimanima Hrvatima, koje nazivaju ’cvijetom hrvatskog naroda’. (…) Pa ipak i pored svih i takovih izjava, naš hrvatski muslimanski svijet u Bosanskoj krajini je zapostavljen, te se njegovo loše stanje do danas nije stvarno poboljšalo«.
I da se slučajno ne bi pomislilo da oni nešto prigovaraju državnom vrhu, prijedorski Hrvati muslimani nedvosmisleno potvrđuju da je »uzrok tome … rad mjesnih vlasti koje i u našem mjestu kao i ostalim mjestima rade sasvim suprotno onome što govore visoki državni funkcioneri«. Šta naročito boli prijedorske muslimane? Kadrovska politika! »Pod izgovorom da se ne gleda ko je katolik a ko musliman, svi naši napori da bar na jedno mjesto dovedemo za šefa muslimana ostali su bez uspjeha.«
A ako ćemo pravo, ne radi se tu samo o šefovskim mjestima, već o bilo kakvim: »Od osnivanja NDH nije (se) nijedan musliman mještanin zaposlio u ma kakvoj službi iako je poslije istjerivanja Srba ostalo dovoljno mjesta«[1].
I nakon što su naveli još neke primjere onoga što smatraju neprihvatljivim ponašanjem, Prijedorčani zaključuju: »Mi kao dobri muslimani Hrvati gledamo s bolom na ove mjesne negativne pojave i duboko smo uvjereni, da se za ove pojave ne zna na visokim državnim mjestima, a specijalno da u ovim pojavama nije ništa poznato Poglavniku«.
Drugi moment koji naročito izaziva muslimanske prosvjede jest stalni napor Hrvata katolika da uključe Hrvate muslimane u sukob sa srpskim stanovništvom. Sredstva se nisu birala, i treba sasvim vjerovati potpisnicima Sarajevske rezolucije »da su u svrhu, da se odgovornost za nedjela obori na muslimane izrabljivani fes i muslimanska imena. Naime, <ustaše su> oblačili fes, koji je zaveden kao uniforma bosanske vojske, nemuslimanima vršeći razna zlodjela, kojom su se prilikom nazivali međusobno i muslimanskim imenima«[2]. Na to se u osnovi žale i potpisnici Banjalučke rezolucije: »Mi znamo slučajeva kada su neke ustaše katolici udarali na hrišćane s povicima: ’Udri Mujo, drži Huso, ne daj tamo Meho!’ i sl.«[3].
Da je glavna briga svih ovih prosvjeda da se Hrvati muslimani (a ne Srbi, Jevreji ili Romi) zaštite od Hrvata katolika potvrđuje još jedanput Sarajevska rezolucija: »U akcijama, koje poduzimaju neodgovorni elementi i pobunjeni Srbi, stradaju u najvećoj mjeri samo muslimani. To stoga što su najviše izmiješani nezaštićeni muslimani sa grko-istočnjacima u ovim krajevima, pa uzbunjeni Srbi nepromišljeno napadaju onog ko im je najbliži«[4]. Čak i spominjano »ubijanje mirnog građanskog stanovništva grčko-istočne vjere« iz Prijedorske rezolucije ima istu instrumentalnu funkciju: »a to se poslije radilo u cilju da se prikaže kako su samo muslimani zulum činili i da je jedino katolička crkva sigurno mjesto za zaštitu ovih ljudi od muslimanskog zuluma«[5].
I u Tuzlanskoj rezoluciji, kada se spominju »ispadi protiv Srba, od strane neodgovornih elemenata«, cilj nije da se zločini (»ispadi«) osude niti da se zahtijeva prekid takve prakse i odgovornost počinilaca: potpisnici bi se zadovoljili ako bi Hrvati katolici prestali sa svojom propagandom koja njih, Hrvate muslimane, predstavlja kao glavne i štaviše jedine krivce. Jer, »zlonamjerno se svuda šire vijesti, da su muslimani krivi za mjere protiv Srba, te se sav odijum svaljuje na muslimane i stvari se tako predstavljaju, kao da je ovo sve razračunavanje između Srba i Muslimana«[6]. A potpisnici Mostarske rezolucije imaju konkretan prijedlog kako da se to ispravi: »Zahtijevamo da se prilikom vršenja raznih akcija zabrani nemuslimanima nošenje fesova, kao simbola islamske pripadnosti, dozivanje muslimanskim imenima i slično, što se opetovano i sistematski čini, da bi se imao utisak kako to čine muslimani«[7].
Jasno je da ni ovdje potpisnici ne uzimaju u zaštitu Srbe već sebe: oni ne traže prekid »raznih akcija«, već samo da se u izvođenju tih akcija ne upotrebljavaju simboli islamske pripadnosti.
Ja ne sporim da briga za sebe i svoje dolazi na prvo mjesto, kod bosanskohercegovačkih muslimana kao i kod svih ostalih viših sisara (»Bliža je košulja od kaputa!«), i da takvo držanje ne zahtijeva posebno opravdanje. No čitalac je već shvatio da predmet ovog poglavlja, kao i cijele ove knjige, nisu toliko nekadašnji bosanskohercegovački muslimani i njihovi postupci koliko današnji Bošnjaci i njihovo nastojanje da – u reviziji historije – razumljive postupke svojih predaka čiji je cilj bio socijalno-biološko samoočuvanje predstave kao hrabrost, nesebičnost i brigu za druge.
Ta izgradnja paralelnog univerzuma koji počiva na »njihovim istinama« najviše štete nanosi samim Bošnjacima, kod kojih su cijele generacije nakon 1995. planski onesposobljene za intelektualni život izvan uskog kruga istomišljenika. Stotine mladih ljudi pothranjivanih resantimanom ovladalo je savremenom argumentativnom retorikom kojom se »razaraju« stavovi protivnika, no rezultati njihovih spekulacija izgledaju smisleno samo u zatvorenom univerzumu koji su sami izgradili. Sasvim su zadovoljni, naprimjer, generalnom ocjenom »Muslimanskih rezolucija iz 1941« koju daje Hilmo Neimarlija, naime da su se u njihovoj »pojavi i neposrednom djelovanju … sjedinile … historijska važnost, građanska hrabrost i univerzalna moralna vrijednost«[8], no veza sa stvarnim svijetom ne može se na tome uspostaviti.
Iščitavanje predmetnih tekstova (a ne trijumfalističko ponavljanje da više ne važe komunističke istine, nego naše!) nužno dovodi do pitanja u čemu se sastoji građanska hrabrost muslimana koji traže da se imovina protjeranih i izbjeglih Srba i Jevreja dijeli prema zaslugama za NDH? Da li se zaista protiv ustaškog nasilja bune muslimani koji prosvjeduju što niko njihov nije zaposlen na neku rukovodnu poziciju »iako je poslije istjerivanja Srba ostalo dovoljno mjesta«? Gdje je univerzalna moralna vrijednost u zahtjevu da se iz mjera koje će se ubuduće odrediti protiv Cigana izuzmu muslimanski »bijeli Cigani« ili Arlije, jer da su oni Arijevci?
Drugi dio Neimarlijine ocjene predstavlja svojevrstan prigovor prethodnom, komunističkom režimu: o »Muslimanskim rezolucijama iz 1941« nije se učilo u školama u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata[9]. Prigovor je smislen samo ako prihvatimo prvi dio ocjene: da se zaista radilo o tekstovima s univerzalnom moralnom vrijednošću, koji bi još bili izraz građanske hrabrosti, njihovo zanemarivanje u nastavnim programima SFRJ zaslužilo bi osudu. No vidjeli smo da taj sud nema nikakvog realnog osnova.
S druge strane, ovaj prigovor, rezultat spominjane promocije »bošnjačkih historijskih istina« (koji još zaoštrenije izražava Mustafa Spahić ističući »nespremnost komunista da priznaju antifašizam i drugima«[10] i zahtijevajući na taj način da za dokazano uzmemo upravo ono što je sporno, naime da muslimanske rezolucije jesu izraz antifašizma!), odličan je povod da pristupimo krupnom pitanju o samoj smislenosti teme »Bošnjaci i antifašizam« kako je obrađuje dio bošnjačke historiografije otjelovljen u Safetu Bandžoviću.
Bošnjački revizionari
No, prije svega, kakve historiografije i kakvi historičari uopšte mogu biti? Bandžović mora da ima o tome neku ideju, jer potvrđuje, naprimjer, da postoji marksistička historiografija kada navodi jednog američkog autora: »Robert J. Donia, američki historičar, pak, pozivajući se na ocjene marksističke historiografije, piše da ’rezolucija El-Hidaje nije pripisala krivicu nijednoj osobi niti grupi’«[11]. Međutim, navod nije korektan, već je prema običaju iskrivljen kako bi poslužio svrsi. Donia zapravo ne spominje marksističku historiografiju, već kaže: »Kao što su istakli historičari iz ere socijalizma, muslimanski potpisnici rezolucija kritizirali su zločine kao devijantne ekscese, ali nisu napadali ključni ustaški program fizičke eliminacije određenih grupa silom«. Pomislit će se da propust nije ozbiljan, jer da su svi historičari iz ere socijalizma svakako bili marksisti. No problem je što obratno ne vrijedi, i to se vidi čim se izvučemo iz Kotline: Eric Hobsbawm je izvjesno bio marksist, kao i Maxime Rodinson i Edward P. Thompson, no ni za jednoga ne možemo reći da je bio »historičar iz ere socijalizma«.
Bandžović spominje i građansku historiografiju kao suprotstavljenu marksističkoj (»tzv. ’građanska historiografija’«), ali ne daje imena njezinih predstavnika u vremenu o kojem piše. Povrh toga, raspoznaje i nacionalnu: u prvom poglavlju svoje studije, o kojem govorim nešto niže, kaže da »’poštena’ nacionalna historija pretpostavlja sposobnost da se zaboravi sve što joj ne ide u prilog«[12]. Navodnici jednosmisleno ukazuju da autor prigovara historičarima koji naučnu istinu žrtvuju vannaučnim tj. ideološkim ciljevima, no čini se kako vjeruje da je tim prigovorom sebe automatski izuzeo iz spominjane kategorije.
Međutim, moramo se zapitati: vrijedi li to i za Safeta Bandžovića? Pitanje svakako nadilazi njegov individualni slučaj: šire postavljeno, ono se odnosi na ukupan kontekst prevrednovanja bosanskohercegovačke starije i novije povijesti započetog 1995. Dakle, dok neki današnji bošnjački historičari iznova ocjenjuju razdoblje od 1945. do 1990, imamo pravo da pitamo ko ocjenjuje ocjenjivače. Nema nikakve sumnje da su se »pojedini dežurni partijski čuvari u socijalističkom periodu, na osnovu zahtjeva iz političkih centara moći i potreba politike, povremeno obrušavali na rezolucije i njihove potpisnike, povodeći se za onom srednjovjekovnom pogubnom praksom da se svaki čovjek može tendenciozno optužiti i osuditi na osnovu nekoliko najobičnijih izgovorenih ili napisanih rečenica«[13] – ali to ne vrijedi samo za socijalistički period.
Naprimjer, spominjanu »srednjovjekovnu pogubnu praksu« bošnjački kritičari poput Muhsina Rizvića i njegovih sljedbenika više su nego jedanput primijenili na djelo Ive Andrića[14], a Bandžovićeva (i svačija druga) današnja reafirmacija muslimanskih rezolucija sasvim sigurno i sama udovoljava zahtjevima nekih političkih centara moći i potrebama neke politike.
Na to ću se još vraćati. Zasad se zadržavam na pojmu »nacionalne historiografije«. Je li to podvrsta neke formalne ili neke supstancijalne klasifikacije? Da se radi o pomoćnoj oznaci bez odredivog sadržaja uvjeravamo se kada pomislimo da, prema Bandžovićevim kriterijima, autori poput Husnije Kamberovića, Mustafe Imamovića, Senije Milišić ili Emira O. Filipovića imaju, zbog imena orijentalnog porijekla, kao historičari nešto suštinski zajedničko. No Kamberovićeve i Milišićkine ocjene, naprimjer, lika i djela Mustafe Busuladžića dijametralno su suprotstavljene, a ozbiljni Filipovićevi radovi sasvim se razlikuju od Imamovićevih bogumilskih fantazmagorija. Koji napredak u spoznaji ostvarujemo ako ih sve svrstamo u »bošnjačku historiografiju«?
Da proširimo horizont: Albert Soboul i François Furet izvjesno spadaju, ne samo prema Bandžovićevim kriterijima, u francusku historiografiju. No je li za ocjenu njihovih doprinosa u proučavanju francuske revolucije važnija njihova »nacionalnost« ili činjenica da je Soboul marksistički historičar (jer takvi su postojali i postoje svuda, a ne samo u Jugoslaviji od 1945. do 1990!), a Furet, prema tamošnjim klasifikacijama, konzervativni?
Dodajmo još jedan sloj: početkom 1970-ih godina François Furet se žestoko suprotstavlja interpretacijama Alberta Soboula, koji njega, opet, svrstava u »revizionističku školu« (svaka sličnost s našim prilikama je zapanjujuća!). Četvrt stoljeća kasnije, historičar Marc Bordeleau ovako ocjenjuje tu polemiku: »Sa ovog odstojanja, konstatiramo da su Furetovi napadi na Soboula bili više ideološki nego naučni, zbog čega bismo morali razmisliti o stvarnoj vrijednosti njegovog historičarskog rada i o ostrakizmu kojem je izložio Soboula«[15].
A autor natuknice o Soboulu u francuskoj Wikipediji zaključuje: »Ako Alberta Soboula i možemo smatrati jednim od najvažnijih likova marksizmom nadahnute struje u historijskom proučavanju francuske revolucije, njegovo djelo ne treba zbog toga zatvarati u tu kategoriju, a još manje treba žigosati njega kao historičara«[16]. Soboulu možemo pridružiti i spomenutog Hobsbawma – počinio bi intelektualno i profesionalno samoubistvo svaki autor koji bi doprinose Erica Hobsbawma savremenoj historiografiji naprosto prekrižio zato što je ovaj bio marksist, i štaviše član KP Velike Britanije od 1936…
Safet Bandžović ni ne pomišlja da bi i njegova kritika mogla biti ideološka a ne naučna. Za reći pravo, on se s tim problemom i ne susreće: jer, on nije historičar već je poslenik na nacionalnom samopotvrđivanju. Njegov rad nije namijenjen historičarskoj zajednici, nego publici koja je uvjerena, kada pročita djelo s naslovom Zaštita od šejtanskih spletki, da je pročitala knjigu. Istoj onoj publici koja je, ne tako davno, hrlila u Zetru da kupi bocu vode nad kojom je neki marokanski šarlatan nešto promrmljao, jer da to liječi od svih bolesti…
Ne čudi onda što Bandžoviću ne poklanjaju pažnju niti ga na bilo koji način uzimaju u obzir čak ni autori koji, poput njega, i sami nastoje da umanje ulogu KPJ kao vodeće antifašističke snage u Bosni i Hercegovini u Drugom svjetskom ratu: Marko Attila Hoare, naprimjer, svoju studiju Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu[17] izdaje 2013. godine, ali u iscrpnoj bibliografiji, koja obuhvata jedinice objavljene sve do 2011, ne figurira Bandžovićeva knjiga, izišla 2010. Za Bandžovića, svi koji su se bavili historijom u Jugoslaviji između 1945. i 1990. bili su marksisti (što je u velikoj mjeri tačno!), i to diskvalificira sve njihove doprinose i, naročito, opšte zaključke: on slijepo slijedi najvažniju dogmu bošnjačkog revizionizma, naime da su sve ocjene službene historiografije i politologije između 1945. i 1990, naročito one koje se tiču islama, Muslimana i muslimana, pogrešne i zlonamjerne. Iz toga slijedi da neki muslimanski stav, čin ili pokret koji komunisti nisu priznavali kao antifašistički postaje antifašistički samim odlaskom komunista s vlasti, bez potrebe dodatnog argumentiranja…
U stvarnom svijetu, međutim, to ne ide tako. Ako Robert Donia, kao ozbiljan autor, ocjenu »historičara iz ere socijalizma« o rezoluciji »El-Hidaje« prenosi bez ikakvog komentara i rezerve, to znači da je on sam kritički prihvata – kao što sigurno drugdje prihvata i mnoge ocjene i zaključke Alberta Soboula ili Erica Hobsbawma, usprkos njihovom »marksizmu«. Razumljivo je da se Bandžović ne može složiti s tvrdnjom Donie da potpisnici »nisu napadali ključni ustaški program fizičke eliminacije određenih grupa silom«, jer ona ukazuje na neutemeljenost današnjeg bošnjačkog entuzijazma oko »rezolucija građanske hrabrosti« kojima on posvećuje cijelu knjigu, no jedini ispravan način da obrazloži svoje neslaganje bio bi da prenese dijelove teksta rezolucija koji Doniu demantiraju. Ali kako takvog teksta nema, Bandžović insinuira da je Donia pod utjecajem »marksističke historiografije«, i ova kvalifikacija treba, u skladu s najvažnijom dogmom bošnjačkog revizionizma, da zaključi raspravu u njegovu korist.
Pogledajmo, međutim, kako na muslimanske rezolucije iz 1941. gleda Emily Greble, historičarka koja izvjesno nije pod marksističkim utjecajem. Grebleovoj je poznato da neki »bošnjački historičari« (od imena navodi Šaćira Filandru i Mehmedaliju Bojića) »smatraju <Sarajevsku rezoluciju> primjerom antifašističkih stavova muslimana«, ali drži da to »tumačenje … ignorira širi kontekst i porijeklo potpisnika«:
Iako je privlačno protumačiti Sarajevsku rezoluciju (ili bilo koju drugu takvu rezoluciju) kao moralni stav, ne može se zanemariti činjenica da je većina potpisnika prethodnih mjeseci podržavala njemačke i ustaške ciljeve. Mada su sada govorili protiv vjerske netolerancije, dvanaest potpisnika je također potpisalo i antisemitsku peticiju za »zaustavljanje Jevreja« u martu 1941. (…) Gotovo sva ulema je pripadala organizaciji El-Hidaje, koja je u početku tijesno sarađivala s ustaškim povjerenicima. Većina političara je imala pozicije na sudovima ili u upravi NDH.
Iako je malo njih podržavalo ustašku stranku, mnogi su imali koristi od diskriminatornog režimskog programa, posebno od oduzimanja imovine. Većina ih nije ni kritizirala, a kamoli protestirala zbog diskriminacije i deportacijâ Jevreja. Tu rezoluciju, stoga, treba shvatiti kao proizvod date situacije. To je bio direktni odgovor na radikalizaciju ustaških politika, pritisak koji se osjećao u muslimanskoj zajednici u cijelom regionu i drugorazrednu poziciju muslimana u NDH. To je bio pokušaj suprotstavljanja ustašama: to nije bio pokušaj zaustavljanja genocida[18].
Ovaj nijansirani sažetak pokazuje zašto nije bilo nikakvog razloga da se, nakon Drugog svjetskog rata, u školama u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji uči o muslimanskim rezolucijama iz 1941. kao o »antifašizmu«. Izvan škola, historiografija koju bosanski muslimanski subjekt danas otpisuje po kratkom postupku kao »marksističku« imala je, naravno, o njima svoje mišljenje:
Jedan broj viđenijih Muslimana osudio je u rezolucijama posle izbijanja ustanka ustaško orgijanje i založio se za mir i versku toleranciju, nastojeći da skine odgovornost sa sebe, ali u okvirima rezervi okupatora prema ustaškoj nacionalnoj politici i vlastitih autonomističkih osećanja — u suštini, bez namere da prekine saradnju s ustašama. (…) Donošenje muslimanskih rezolucija (El-Hidaje, Banjalučke, Mostarske, Tuzlanske, Prijedorske i drugih) vid je reakcije na to da se zločini pripišu isključivo Muslimanima, usled čega oni odbacuju od sebe odgovornost, nastojeći da spreče osvetu u budućnosti. Analiza pojedinih rezolucija svakako pokazuje da su iza njih stajali napredniji donosioci, ali one većinom nisu izražavale otpor Muslimana ustašama, budući da su nastavljali i dalje da im služe, već vid odbrane da ustaše i katolički kler ne prevaljuju zločine nad Srbima isključivo na njihova pleća[19].
Čitalac će sam usporediti dva odlomka i uvjeriti se da se ocjene dvoje autora, Emily Greble, koja izvjesno ne piše prema ideološkim direktivama SKJ, i Branka Petranovića, »historičara iz ere socijalizma«, u osnovi ne razlikuju: muslimanske rezolucije iz 1941. potaknute su sasvim legitimnom zabrinutošću bosanskog muslimanskog subjekta za vlastiti opstanak u mutnim i opasnim vremenima koja su ga, kao i uvijek, zatekla bez idejnog vodstva i odbrambenih kapaciteta, ali ne predstavljaju nikakav moralni angažman, a pogotovu ne antifašistički.
Zadržat ću se sada na jednom elementu zajedničkom mostarskoj i banjalučkoj rezoluciji koji u dosadašnjim prikazima nije izazvao posebnu pažnju; istom prilikom, ilustrirat ću i Bandžovićev autorski postupak, koji se sastoji u danas tako rasprostranjenom navođenju bez navodnika, kraće rečeno plagiranju. Evo šta kaže Safet Bandžović o Mostarskoj rezoluciji:
Nakon »Prijedorske« i »Sarajevske«, uslijedilo je potpisivanje »Mostarske rezolucije« 21. oktobra 1941. Pri donošenju ove rezolucije došlo je do koincidentnog djelovanja, članova Komunističke partije i rodoljuba Mostara. Iz tih bošnjačkih krugova, koji su donijeli »Mostarsku rezoluciju« po direktivi Džemala Bijedića, sekretara Mjesnog komiteta u Mostaru, obrazovan je aktiv Bošnjaka, koji je izdavao letke, intervenirao za uhapšene i sl. Što se tiče same rezolucije, Mostarci su odlučili da se ne daje na potpis činovnicima zbog mogućih represalija, već samo pripadnicima slobodnih profesija[20].
Pogledajmo sada kako to formulira Hadžijahić, u čijem ću tekstu fetom označiti dijelove koje je Bandžović prepisao uz neznatne stilizacije:
Rezolucija Muslimana grada Mostara donesena je 21. oktobra 1941. Zanimljivo je da je pri donošenju ove rezolucije došlo do koincidentnog djelovanja, s jedne strane, Komunističke partije i, s druge strane, rodoljubivih građana Mostara. Iz krugova rodoljuba koji su donijeli Mostarsku rezoluciju po direktivi Džemala Bijedića, ondašnjeg sekretara Mjesnog komiteta u Mostaru, obrazovan je aktiv Muslimana, koji je izdavao letke, intervenirao za uhapšene i sl. Što se tiče same rezolucije, Mostarci su odlučili da se ne daje na potpis činovnicima zbog mogućih represalija, već samo pripadnicima slobodnih profesija. Rezoluciju je umnožila partijska tehnika u Mostaru (»Muštovićeva tehnika«)[21].
Hadžijahićevi »krugovi rodoljuba« postali su kod Bandžovića, kako se vidi, »bošnjački krugovi«, kao što je »aktiv Muslimana« postao »aktiv Bošnjaka« – no na to smo već navikli[22]. Ovdje je važno primijetiti da Safet Bandžović u svojoj prepisivačkoj strasti ipak ne gubi iz vida politički cilj kojem služi, pa se zaustavlja baš na vrijeme i izostavlja posljednju Hadžijahićevu rečenicu, koja mostarskim ilegalcima daje upravo onu ulogu koju bošnjački revizionari nastoje da umanje.
Endemijski bosanski prezir spram sintakse dozvoljava da zaključimo, na osnovu Hadžijahićevog teksta koji Bandžović prepisuje, da je rezolucija donesena po direktivi Džemala Bijedića! Ipak, ja se neću upuštati u ta nagađanja, pa ću, računajući da je upotreba zareza u djelima ove vrste često aproksimativna, prihvatiti kao utvrđenu činjenicu da je Partija inicirala obrazovanje aktiva Muslimana ali ne i potpisivanje Mostarske rezolucije.
S druge strane, »od 75 potpisnika <banjalučke> Rezolucije oko 15 ih je već bilo aktivno u NOP-u, a mnogi su tokom rata evoluirali takođe do aktivnih saradnika i učesnika narodnooslobodilačkog pokreta«[23]…
Aktiv Muslimana osnovan po partijskoj direktivi, koji je izdavao letke, intervenirao za uhapšene i štaviše umnožio Mostarsku rezoluciju, i petnaestak ilegalaca Muslimana među potpisnicima Banjalučke rezolucije! Neću ići tako daleko da ustvrdim da su komunisti imali presudan utjecaj u ovim dvjema inicijativama, koje su bile i ostaju muslimanske a ne komunističke. No neki utjecaj jesu imali, jer su se za razliku od ostalih rezolucija, kroz ove dvije – sa svim njihovim moralno sumnjivim formulacijama – ipak provukle glasne osude nebrojenih zločina »koji su učinjeni i koji se čine prema pravoslavnim Srbima i drugim sugrađanima«, odnosno prosvjedi protiv »strijeljanja i mrcvarenja u gomilama često posve nevinih ljudi« ili njihovog prisilnog prevođenja u katoličanstvo.
Niko ne može reći kakvi bi u konačnici bili tekstovi ovih dokumenata da u njihovom sastavljanju nisu uzeli učešća mostarski odnosno banjalučki Muslimani komunisti. Zauzvrat, od svih potpisnika muslimanskih rezolucija samo za komuniste možemo biti sigurni, na neviđeno, da nisu podržavali njemačke i ustaške ciljeve ni potpisivali peticije o »zaustavljanju Jevreja«, da nisu sarađivali s ustaškim povjerenicima ni imali pozicije na sudovima ili u upravi NDH, i – naročito – da nisu imali »koristi od diskriminatornog režimskog programa, posebno od oduzimanja imovine«.
[1] Prijedorska rezolucija, Nasuprot zlu (prir. Enes Karić i Mustafa Spahić), El-Kalem, Sarajevo, 2019, s. 72.
[2] Sarajevska rezolucija, Nasuprot zlu, op. cit., s. 77.
[3] Banjalučka rezolucija, Nasuprot zlu, op. cit., s. 88.
[4] Sarajevska rezolucija, Nasuprot zlu, op. cit., s. 75.
[5] Prijedorska rezolucija, Nasuprot zlu, op. cit., s. 73.
[6] Tuzlanska rezolucija, Nasuprot zlu, op. cit., s. 97.
[7] Mostarska rezolucija, Nasuprot zlu, op. cit., s. 82.
[8] Neimarlija, »Nasuprot zlu«, Nasuprot zlu, op. cit., s. 8.
[9] Ibidem.
[10] Mustafa Spahić, »Reakcije na muslimanske rezolucije«, Nasuprot zlu, op. cit., s. 36.
[11] Safet Bandžović, Bošnjaci i antifašizam. Ratni realizam i odjek rezolucija građanske hrabrosti (1941.), izdanje autora, Sarajevo, 2010, s. 260 (bilj. 9).
[12] Ibidem, s. 36.
[13] Ibidem, s. 416.
[14] V. Tarik Haverić, Kritika bosanskog uma, ECLD, Sarajevo, 20162, poglavlje »Bošnjačko-čerkeski odnosi u djelu Ive Andrića«, s. 153-173.
[15] Marc Bordeleau, »Histoire et idéologie: autour de la Révolution française, le débat entre Albert Soboul et François Furet«, Bulletin d'histoire politique 8 (1), 1999, ss. 210-222.
[16] Link
[17] Marko Attila Hoare, The Bosnian Muslims in the Second World War: A History, London, C. Hurst & Co., 2013. V. Marko Attila Hoare, Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu (prev. E. Suljagić), Vrijeme, Zenica, 2019.
[18] Emily Greble, Sarajevo, 1941-1945. Muslimani, kršćani i Jevreji u Hitlerovoj Evropi, University Press, Sarajevo, 2020, s. 144.
[19] Branko Petranović, Istorija Jugoslavije 1918-1988 II, Nolit, Beograd, 1988, s. 46.
[20] Safet Bandžović, Bošnjaci i antifašizam…, op. cit., s. 263.
[21] Muhamed Hadžijahić, »Muslimanske rezolucije iz 1941. godine«, 1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine, IP Veselin Masleša, Sarajevo, 1973, s. 276.
[22] V. supra, poglavlje »Ispravka krivog naroda«.
[23] Dušanka Kovačević i Zaga Umićević, »Neki podaci o djelovanju narodnooslobodilačkog pokreta u okupiranoj Banjoj Luci«, nav. prema S. Bandžović, Bošnjaci i antifašizam, op. cit., s. 412.