U knjizi “Prošlost dolazi” u kojoj se bavila promenama u tumačenju prošlosti u srpskim udžbenicima istorije od 1913. do 2021. godine, Dubravka Stojanović piše da je tokom devedesetih godina došlo do radikalnog zaokreta u tumačenju prošlosti. U svim ranijim periodima, nezavisno od državnog uređenja, dominirao je pozitivni saldo istorije, potencirane su pobede i svetli momenti srpske prošlosti.
Međutim, devedesetih je u školskim udžbenicima ustanovljen kult poraza, a svaka realna istorijska pobeda volšebno je preinačena u debakl, krah, neuspeh i nacionalnu katastrofu. “Od pobedničkog narativa, koji je sa ponosom krasio sve generacije školskih knjiga objavljenih od vremena Balkanskih ratova do devedesetih godina 20. veka prešlo se na gubitnički narativ. Zbog nacionalističke potrebe da se stvori psihološka osnova za revanšizam, udžbenici istorije su, od devedesetih godina 20. veka, počeli srpsku istoriju da prikazuju kao niz poraza i propuštenih prilika”, piše Stojanović.
Istorija kao večni poraz
Tako je naknadno ustanovljeno, uz malu pomoć razobručene imaginacije, da je Srbija izgubila Prvi svetski rat u kojem je bila na pobedničkoj strani. Drugi svetski rat je, naravno, izgubljen, uprkos elementarnoj činjenici da je Narodno-oslobodilački pokret bio najveća antifašistička snaga na kontinentu, i da je ceo svet odavao priznanje Josipu Brozu Titu i partizanima zbog pobede nad fašizmom. U tom partizanskom grmu i leži revizionistički zec – savremeni nacional-istoričari i ostali intelektualci kolektivizovanog uma odbacili su partizansku antifašističku borbu, stali na stranu četnika i drugih kvislinga, i tako se dobrovoljno priklonili poraženoj strani. Što se njih tiče, Srbija je izgubila i Drugi svetski rat, i to u produžecima.
Još osamdesetih godina nacionalistički serkl akademika, pisaca i ostale menažerije udarnički je radio na autoviktimizaciji, na prikazivanju istorije kao večnog poraza, kao sudbinskog gubitništva, kao propasti koja svako malo snađe srpski narod. Stojanović piše: “Taj paranoični i samosažaljivi način čitanja sopstvene istorije krajnje je opasan, jer identifikacija sa žrtvama razvija osećaj ugroženosti, podstiče naciju da bude stalno spremna za odbranu, ali i za napad. Biti žrtva oslobađa od svih etičkih normi, žrtva ne može biti kriva. I sve joj je unapred oprošteno”.
Nisu samo istoričari i autori školskih udžbenika udarili u masovnu proizvodnju resantimana, već su na tom poslu izgarali i književnici, pesnici, teolozi, novinari, političari, vaskolika intelektualna nazovi elita. Iz svih mogućih medijskih ispostava, iz udžbenika, iz romana i pesama, iz teoloških traktata i novinskih članaka, iz televizijskih emisija i intelektualnih debata, iz svake moguće radionice za proizvodnju besmisla već decenijama isijavaju osećanje uvređenosti, ogorčenost na ceo svet, crna ozlojeđenost, samosažaljenje, hinjeno gubitništvo i paranoična osvetoljubivost.
Tam-tam propaganda
To su osnovni sastojci kaše koja kod nas već predugo predstavlja dominantni pogled na svet. Takvom masovnom ispiranju mozga, kolektivnoj hipnozi gotovo je nemoguće odupreti se. Život u takvom okruženju, u atmosferi večne uvređenosti i resantimana, neminovno utiče na svakog pojedinca, uključujući i one koji se svim silama bore protiv sistema konvencionalnih laži.
Kako deluje mehanizam masovne propagande plastično je objasnio Bogdan Bogdanović, u vreme kad se mašinerija tek zahuktavala: „Evo, recimo da ono što se uprošćeno naziva ispiranjem mozga u stvari i nije drugo do prastara tehnologija tam-tama. Taj tam-tam-tam ide danima, ide noćima, sve dok i sami ne počnete da odzvanjate u skladu sa bubnjem. Ceo trik se sastoji u beskrajnom, ritmizovanom ponavljanju besmislica sve dok besmislice ne počnu da prelaze iz kvantiteta u kvalitet, i dok ne zadobiju neki nadsmisao”.
Odjekuje tam-tam i danju i noću, evo već četiri decenije, i nema nameru da utihne. Ritam beznađa, ogorčenosti, ozlojeđenosti, mržnje na svet i žrtvinga obuzeo je čitavu naciju, otrgnuti se od tog besomučnog ponavljanja ničega moguće je samo uz ogromne napore ravne podvižništvu pustinjaka i asketa, e da bi se došlo u stanje – biti u svetu, ali ne biti od ovoga sveta. A to polazi za rukom tek ponekom, i to ponekad, fragmentarno, na parče, u ograničenom vremenu.
Uživanje u uvredi
Kao da smo u nekom romanu Dostojevskog, gde su gotovo svi junaci po difoltu uvređeni, to osećanje dominira njihovim dušama, svejedno da li za tu emociju ima razloga ili je naprosto izmaštana. Navikne se čovek na sve, pa i na to da bude sluđen, uvređen i ogorčen na sve oko sebe. Što reče isti klasik u pismu bratu: “Čovek je biće koje se na sve navikava i ja mislim da je to njegova najbolja definicija”. I ne samo da se navikne, ni po jada za to, nego počne i da uživa u sopstvenom čemeru, najčešće izmišljenom ili bar hiperbolisanom.
Što reče jedan junak Fjodora Mihajloviča: “Ponekad je veoma prijatno uvrediti se, zar ne? I zna čovek da ga niko nije uvredio, već je on sam uvredu izmislio i nalagao da bude lepše, sam je preuveličao, da bi stvorio scenu, uhvatio se za reč i od zrna peska stvorio planinu, sam zna sve to, a ipak se prvi vređa, prijatno mu je da se uvredi, vređa se do osećanja velikog zadovoljstva, a time dolazi do istinske mržnje”. Zanimljivo zapažanje, deluje nekako baš poznato.
Kod nas svi obožavaju rusku kulturu, poglavito ruske klasike, u nas je to stajaći pridev, klasici su uvek ruski, nikad francuski ili engleski, kao da druge književnosti nikakve klasike i nemaju, a među popularnim i čitanim ruskim klasicima najpopularniji, najčitaniji i najcenjeniji je upravo Dostojevski. Pa ipak, niko od silnih njegovih čitalaca koji ga smatraju mudracem i dubokim misliocem, nikako da primeni primječanija svog omiljenog pisca na samog sebe, ni da se pogleda u ogledalu koje mu je Fjodor Mihajlovič postavio.
Nacionalni program
Novija istorija Srbije i naroda srpskog mahom je i sačinjena od izmišljenih uvreda, preuveličavanja, od prijatnosti da se bude uvređen, od uživanja u imaginarnoj uvredi, od iskrenog osećanja zadovoljstva zbog sopstvene laži. Nekome bi ovo moglo da zvuči nadrealno, zato nije zgoreg podsetiti se nekih činjenica. Možda nam deluje čudno i fantastično osoba koja izmišlja da je uvređena, laže samu sebe kako ju je neko oštetio, nadograđuje tu laž u džinovsku građevinu, i još uživa u tome. Ne znam kako da vam to saopštim, a da vas ne uvredim, ali nama je nacionalni program, znameniti Memorandum SANU, sačinjen od takve materije.
U tom spisu naših najumnijih glava (takozvanih umnjaka) naglasak je stavljen na vaskoliku ugroženost Srba i Srbije u Jugoslaviji, pa se tu tvrdi da postoji “trajna antisrpska koalicija”, koju predvode Hrvatska i Slovenija, za koju su karakteristični “šovinizam i srbofobija”, a čiji je motiv u “revanšizmu”, da se u SFRJ sprovodi “dugoročna diskriminaciona politika prema Srbiji” i “dosledna diskriminacija privrede Srbije”, da je na delu “politički inferioran položaj Srbije (koji) je odredio sve odnose”, a da se na Kosovu vrši “genocidni teror”, “neofašistička agresija”, da se tu radi o “totalnom ratu”…
Udariše akademici u uvređenost, ugroženost i ozlojeđenost, pa ubediše naciju kako joj svi rade o glavi, uveriše milione ljudi da su jadni i bedni, oštećeni i iskorišćeni, i to u trenutku kad su žitelji Srbije živeli najbolje u istoriji, još od doseljavanja Slovena na Balkan. Što je najluđe, takva uverenja i osećanja ostadoše dominantna do dana današnjeg. Eno ih i u zvaničnim istorijskim udžbenicima iz kojih deca uče o prošlosti, a i u svim drugim zvaničnim i nezvaničnim publikacijama koje oblikuju mlade i stare umove i duše, trujući ih toksinima resantimana.
Dominantno osećanje sveta
Jauci, leleci, gnevni povici, razjareno urlanje ispunjavaju javnu sferu, po medijima, nedruštvenim mrežama i u realnom životu. Sve se zaverilo protiv nas, svi nas mrze, neprijatelji vrebaju sa svih strana naš mnogostradalni narod, uvek smo bili žrtve (čak i kad smo činili masovne zločine i genocid), suza naša nema roditelja. Tako zbore ovi što sebe nazivaju patriotama.
Međutim, decenije propagande, nasilja, življenja u posuvraćenoj stvarnosti, u naopakom poretku stvari ostavili su neminovne posledice. Uvređenost, ozlojeđenost, resantiman nisu više vezani samo za jednu ideološku opciju, već su postali univerzalno i dominantno osećanje sveta. Ovo nikad nije bilo, čime smo zaslužili Vučića i naprednjački režim, kako to da druge države hrle napred a mi večito stagniramo, kao da smo prokleti, ovaj narod je lud, stalno bira neke autokrate i tirane, što baš ovde da se rodimo, nije fer i pročaja.
Ima raznih varijacija na zadatu temu. Neće nas Evropska unija, nikada nas neće primiti (iako mi činimo sve da se udaljimo od EU, uništavajući sopstvenu zemlju). Svima drugima je bolje otkad su tamo, i Česima, i Poljacima, i Fincima, i Estoncima, svima redom, samo nas hoće da opljačkaju, da nas unište, da nas iskoriste, da blaguju na naš račun, valjda zato što nas mrze. Ili: ma da, jeste drugima dobro u EU, ali nikome nisu oteli deo teritorije kao nama. Onaj deo teritorije na kojem smo sprovodili aparthejd, počinili silne zločine, trpali ljude u hladnjače i masovne grobnice, odakle smo proterali skoro 900.000 Albanaca.
Juče i danas
Uvređenost, ozlojeđenost i duh opljačkanosti ne zaobilaze gotovo nikog. Te emocije izbijaju, na primer, iz ograđivanja studenata od nevladinih organizacija, opozicije, anketne komisije, od mnogih ljudi i grupa koji im pomažu od početka. Da ne pričam o tome da je za obaranje autoritarnog režima koji klizi u diktaturu neophodna mobilizacija apsolutno svih, niko nije suvišan, svako je nasušno potreban. Ali, uvređenost je jača od razuma.
Mladi su uvređeni i zato što su im starije generacije ostavile u nasleđe razvaljenu državu i društvo, bezakonje i tiraniju kriminalne grupe. I to na celokupne generacije, bez izuzetka. Možda će nekome zvučati cinično, ali realno gledano, njima je u amanet ostavljena mnogo bolja država nego, recimo, mojoj generaciji. Postoje tu neke male, ali drastične razlike. Na primer, ova država ne vodi četiri rata, ne pravi konc-logore, ne vrši ratne zločine, etnička čišćenja i genocid, plate su znatno veće od tri nemačke marke, moguće je čak i putovati u inostranstvo, ne treba ti viza, može se i studirati i raditi van zemlje, da ne nabrajam dalje.
Zaista, ima nečeg privlačnog u uvređenosti, ozlojeđenosti, u osećanju da smo tuđa žrtva, lepo je to rekao starac Zosima Fjodoru Pavloviču u navedenom citatu. Gotovo niko na to nije imun, ni autor ovih redova, ni meni nije bilo strano uživanje u uvredi, često izmišljenoj. Mada mi se čini da je ta ozlojeđenost ranije bila drugačija. Devedesetih smo bili ogorčeni na starije generacije, jer su nas uvele u ratove, nasilje, siromaštvo, potpuni rasap svega ljudskog. Ali ne na sve, već samo na pripadnike sveta odraslih koji su glasali za socijaliste, radikale i slične koljačke stranke.
Na one koji su se borili protiv Miloševićevog režima nismo bili ogorčeni, naprotiv, bez obzira što im je trebalo dosta vremena da pobede zlotvora. Jedva smo čekali da postanemo punoletni kako bismo mogli da glasamo protiv zločinačke nomenklature. Na tim prvim izborima smo uspeli i da osvojimo mnoge gradove i opštine, ukrali su nam pobedu, pa smo se za nju borili i na kraju trijumfovali u toj borbi.
Nepovratna apokalipsa
Živeli smo u čistom užasu, pritom mnogo bolje nego naši susedi koje smo sistematski ubijali, ali čini mi se da je bilo manje uvređenosti i ogorčenja nego danas. Bilo je padova, beznađa, pogubljenosti, nihilizma, osećanja besmisla, mrklog mraka u glavi i duši, ali uvređenost nije dominirala. Valjda zato što su druge, snažnije emocije bile adekvatnija reakcija na to što smo iznenada, preko noći, prinudno preseljeni u srce tame. Srušeno je sve što smo znali i voleli, doživeli smo apokalipsu, a uvređenost baš i nije prva reakcija na smak sveta. Pretežnija je bila bojazan da je taj čin nepovratan, da nema povratka u normalan, regularan, uređen civilni život. A možda su sve ovo projekcije naknadne pameti, lažna sećanja, promašeno prizivanje prohujalog vremena koje se ne može vratiti, ko će ga znati.
Ipak, neke činjenice govore za sebe. Par godina nakon NATO intervencije, 35 posto građana Srbije bilo je za ulazak naše države u atlantski savez. Danas, više od četvrt stoleća kasnije, za ulazak u NATO je samo deset posto, pritom većina nije baš čvrsta u tom stavu. Nemoguće je da trauma zbog bombardovanja bude veća kod onih koji ga nisu doživeli, niti da vremenom naraste kod onih koji su tad bili rođeni i odrasli. To je rezultat čiste propagande.
Na citirane reči starca Zosime, stari Karamazov je uzvratio: “Upravo, upravo je prijatno uvrediti se. To ste vi tako lepo kazali, da tako nešto nisam ni čuo. Ja sam se upravo celog života i vređao do zadovoljstva, radi estetike sam se vređao, jer je ne samo prijatno nego ponekad i lepo biti uvređen; eto šta ste zaboravili, veliki starče: lepo!” To je dovoljno loše, ali ima i gorih stvari. Fjodor Pavlovič je bar sam izmišljao uvrede, pa ih je razgorevao u mašti, a kod nas je situacija drastičnija. Uvrede i ogorčenja nisu smislili oni koji se osećaju uvređeno i ogorčeno, već propagandisti, ideolozi, medijski trovači, politički lešinari i slične spodobe. A ljudi su masovno prihvatili i pounutarnjili izmislice podmuklih umova, doživljavajući ih kao nešto najličnije.
Psihopatologija opsadnog stanja
Teško je precizno utvrditi stanje stvari kod ovakvih fenomena, fluidnih, eteričnih, neuhvatljivih. Jedno je sigurno – četiri decenije smo izloženi gnusobi opustošenja i to je ostavilo posledice na svakog od nas, bez izuzetka. A time se, koliko vidim, niko ne bavi, pogotovo ne oni kojima je struka bavljenje psihopatologijom svakodnevnog života. Pisao je o tome nedavno Vlatko Sekulović u tekstu “Od Gazimestana do 15. marta”, objavljenom u dnevnom listu “Danas”.
“Zaslužuje da se uoči tvrdokorno zanemarivanje u stručnoj javnosti značaja empirijski verifikovanog mentaliteta nacionalnog opsadnog stanja u srpskom društvu (koje karakterišu samoviktimizacija, etika konflikta sa drugim narodima, stalna napetost i povišeni oprez), te nacionalističke autoritarnosti koja počiva na ideološkom pogledu na svet kao na opasno mesto (dangerous worldview) i kompetitivnu džunglu (competitive worldview), zasnovanog na pretpostavci o ‘zloj’ ljudskoj prirodi, u analizi društvenih procesa”, precizno detektuje problem Sekulović.
Potom konstatuje kako “postoji gotovo apsolutno odbijanje da se prihvati psihopatološki karakter uticaja na pojedinca četrdesetogodišnjeg sveprisutnog, socijalno indukovanog nacionalističkog ideološkog zahteva za totalnom socijalnom kohezijom, sigurnošću etniciteta i identiteta, grupnom dominacijom i superiornošću”. Među mnogobrojnim prešnostima koje su na dnevnom redu, našem društvu treba i detaljna, temeljna analiza psihopatologije opsadnog stanja, da bismo uopšte shvatili šta nam se dogodilo, kako nam je psiha iskrivljena i deformisana. Ne znam zašto se socijalni i ostali psiholozi do sada nisu pozabavili tom nasušnom temom. Valjda su nešto uvređeni, pa im se ne da.