Sveti Sava, Dositej i pitanje tradicije
Studenti su 27. januara, na dan koji je u crkvenom kalendaru posvećen Svetom Savi, organizovali protest pod sloganom “U znanju je moć”. Studenti i građani su prošetali do Hrama Svetog Save na Vračaru, tamo su ih dočekale zamandaljene dveri, jer Bog ima precizno radno vreme, po ugovoru o radu koji je sklopio sa Srpskom pravoslavnom crkvom.
Tim povodom ponovo je u javnosti pokrenuta stara rasprava o tome da li je Sveti Sava zaista prvi srpski prosvetitelj ili je to ipak Dositej Obradović, da li se prosvetiteljstvo uopšte može pripisivati dogmatskim institucijama kao što je crkva, koje su vekovima proganjale svaku slobodnu misao i suzbijale naučna istraživanja.
Sveti Sava se odavno proslavlja kao školska slava, klerikalizam je preplavio čitavo društvo, a bespogovorno poštovanje takozvane tradicije je neupitna dogma. Uverenje da je Rastko Nemanjić bio rodonačelnik prosvetiteljstva je široko rasprostranjeno, kad neko u to posumnja, čuvari javnog mnjenja i osveštanih dogmi dobiju fras, a često postanu i agresivni.
Panta rei, pa i pojmovi
Sveti Sava je nesumnjivo značajna ličnost srpske istorije. Kao što reče istoričar Milivoj Bešlin: “Za svoje vreme Sava Nemanjić je bio i moderan i pragmatičan i političan. Razumeo je vreme, shvatao međunarodni kontekst, delovao čak i revolucionarno, rušeći ustaljene principe i same crkvene kanone. Drugačije ne bi izborio autonomiju za srpsku crkvu (1219) koju je, destruirajući i dogme i pravila, mimo volje nadležnog (ohridskog) arhiepiskopa Dimitrija Homatijana, izdvojio iz zakonite crkvene oblasti”.
Međutim, nema nikakve potrebe pripisivati Savi i nepostojeće zasluge. Pritom su sve ove aktuelne rasprave poprilično anahrone, sve je to odavno raščivijano u istorijskoj nauci, samo je kod nas zavera neznanja i nečitanja postala zvanična religija, pa se davno utvrđene činjenice dosta teško probijaju do javnosti koja ionako ne voli da se bavi faktima, jer joj dotični vekovni neprijatelji ograničavaju slobodu imaginacije i proizvodnje kojekakvih izmišljotina.
Zaista je Sveti Sava u ranijim epohama nazivan prosvetiteljem, samo što pojmovi imaju tu čudnu osobinu, zajedničku svemu postojećem – da se menjaju, kao i sve stvoreno i oni su neotporni na vreme. Jedan pojam, jedna reč nema isto značenje u svim istorijskim periodima. Tako stvari stoje i sa pojmom ‘prosvetiteljstvo’. Pisao sam o tome u par navrata, ali očigledno je neophodno podsetiti se, pošto elementarni pojmovi odavno nemaju pravo građanstva.
O problematičnost shvatanja Svetog Save kao prosvetitelja u današnjem smislu te reči detaljno je pisao istoričar Sima Ćirković u tekstu “Problemi biografije Svetog Save”, objavljenom u zborniku radova sa međunarodnog naučnog skupa “Sava Nemanjić – Sveti Sava. Istorija i predanje” održanog 1976. godine. Ćirković piše da je veliki problem što su brojni Savini biografi “bez dovoljno erudicije i bez kritičkog stava prema misaonom oruđu kojim su se služili, bili osuđeni da svoja shvatanja, proizišla iz iskustva u njima savremenom svetu, prenose na stolećima udaljenu epohu”.
Veštački kontinuiteti
Prateći metamorfoze Savinog prosvetiteljstva kroz istoriju, Ćirković kaže da mnogi srednjovekovni izvori zaista nazivaju Savu prvim srpskim prosvetiteljem, ali da nas “ni trenutka ne ostavljaju u neodumici da imaju u vidu prosvećivanje u veri, širenje svetlosti vere, omogućavanje ljudima da izađu iz tame, da progledaju prihvativši hrišćansku veru i hrišćanski način života”. Dakle, reč je o sasvim drugačijem razumevanju prosvećivanja u odnosu na shvatanja modernog doba.
Zabuna je nastala kad su ovakvo, religijsko prosvetiteljstvo “pisci XIX i XX veka interpretirali tako da se stopilo sa idejama o prosvetiteljstvu i prosvećenosti sasvim druge prirode i drukčijeg porekla, sa idealom laičke prosvećenosti, čija su bitna obeležja širenje svetovne nauke i aktivna borba protiv mraka, neznanja i zaostalosti, kakvo je, po shvatanjima zastupnika ove prosvećenosti, održavala upravo hrišćanska crkva”.
Ćirković ne spori ulogu Svetog Save, samo je svestan jaza koji stoji između dva udaljena vremenska perioda: “Takva prosvećenost je nezamisliva u Savinom vremenu, iako je moguće i čak verovatno da su promene koje je on izazvao u narodnom životu isto onako dalekosežne i duboke kao one koje je donela sobom moderna prosvećenost”. Na kraju daje poentu koja je danas neobično aktuelna: “Zadatak istoričara ne može biti da veštački konstruiše kontinuitete, već da reljefno opisuje razlike među epohama koje su nekad različite kao da pripadaju drugim svetovima”.
Misli, sudi, rasuždavaj i poznaj
Rečju, provetiteljstvo srednjeg veka i prosvetiteljstvo modernog doba su sušte, dijametralne suprotnosti. Prosvetiteljstvo Svetog Save i prosvetiteljstvo Dositeja Obradovića su nebo i zemlja, ulje i voda, nespojive realnosti. Isti pojam, suprotna značenja. Nije to baš ni teško zaključiti, pogotovo ako se malo zaviri u Dositejeve spise.
Njegov cilj je bio, kako sam Dositej kaže, “da moji jedinoplemeni usude se sverh svake stvari slobodno misliti i sve što čuju da sude i rasuždavaju”. Odnosno, po rečima Jovana Skerlića, “jedan od glavnih zadataka, najpreči koji je Dositej sebi postavio, jeste naučiti Srbe da smeju slobodno misliti”. A ko se u nemanjićkoj državi usuđivao slobodno misliti, suditi i rasuždavati – taj je prolazio kao bogumili.
Dositej bi se mogao posmatrati i kao jedan od rodonačelnika kritičkog mišljenja u srpskoj kulturi: “Zato, o slovesni človeče, misli, sudi, rasuždavaj i poznaj. Sav svet da ti reče da si slep, ti, imajući oči i čisto videći, ne veruj svemu svetu”. A nije mu bila strana ni verska tolerancija: “Ne razdeljujte se i ne mrzite se između sebe na crkvu grčku i latinsku; cerkov je Hristova, a niti je grčka ni latinska, nego samo gordost i inat i zloba uvele su ova imena, razdelile i omrazile tolike poštene i blaga srca ljude”.
Veliki vojnik razuma
Reklo bi se da je čovek zaista bio prosvetitelj, a zalagao se i za obrazovanje i vaspitanje kao najvažnije delatnosti: “Vospitanije mladosti (jeste) stvar najnužnija i najpoleznija človeku na svetu, budući da od nje zavisi sva naša dobrota iliti zloća, sledovatelno, i sva sreća iliti nesreća, koliko telesna toliko i duševna”. Smatrao je da obrazovanje treba da bude dostupno i devojčicama, u vreme kad su žene bile potpuno potlačene, bez ikakvih prava: “Nek se ne uzda jedan narod doveka k prosveščeniju doći, u kojemu žene u prostoti i varvarstvu ostaju”.
Ukratko, Dositej je bio, kakvo veli Radomir Konstantinović, “veliki vojnik razuma, prosvetitelj-racionalista”, “posvađan sa neznanjem”: “On je Srbija koja je, jednom, imala da pođe na put, da se uputi u Evropu i da u Evropi pronađe sebe, svoju pravu dimenziju i sudbinu”. Što se tiče prosvete i obrazovanja, njegove zasluge su neprocenjive. Skerlić piše: “Za prosvetni razvitak srpskoga naroda Dositej je bio jedan od najznačajnijih ljudi, i u njemu treba gledati tvorca suvremene narodne prosvete srpske”. Normalno, budući da je Dositej osnovao Veliku školu (koja je kasnije prerasla u Beogradski univerzitet) i Bogosloviju u Beogradu, pokrenuo osnivanje škola po ustaničkoj Srbiji i položio temelje za savremeno obrazovanje u našoj zemlji.
I taj i takav Dositej nije postao simbol i zaštitnik školstva i obrazovanja u Srbiji, već je ta uloga pripisana Svetom Savi, pa su ga pride proglasili i prvim srpskim prosvetiteljem, iako je moderno prosvetiteljstvo živa negacija srednjovekovnog, nemanjićkog. Klerikalizacija društva je uzela svoj danak, ko se još obazire na elementarne činjenice i znanja, koga briga za značenje pojmova, za istoriju, za nasleđe, za razliku između crkvene i laičke prosvećenosti. Važno je samo klanjati se trenutno važećem idolu, klečati pred totemom, pognuti glavu pred fetišom koji simbolizuje dominantnu ideološku i političku moć.
Važno je biti pognut
Pogrešno bi bilo misliti da su oni koji ne dozvoljavaju nijednu kritičku reč o Svetom Savi nekakvi poštovaoci tradicije, istorije, hrišćanstva ili ljubitelji srednjovekovne književnosti. Prosto je oportuno deklarisati se kao poštovalac Svetog Save i klerikalac, biti na strani većine, na strani moći. Danas kleče pred Svetim Savom, juče pred Titom, prekjuče pred kraljem, a sutra će pred studentima, nekim novim liderima, nekim drugim tradicijama i istorijskim ličnostima. Nije važno kome se klanjaš, važno je da si pognut. Jahači se menjaju, sedlo ostaje kao jedini zalog nacionalnog i svakog drugog kolektivnog identiteta koji je trenutno odobren od strane moćnika.
Nije onda nikakvo čudo što među građanima pokornim vlada apsolutna pojmovna zbrka. Tako se povodom proslave 27. januara, tzv. Savindana, ili povodom neprekidnog studentskog zakazivanja skupova na crkvene praznike, te Vidovdan, te Sveti Sava, te Sretenje – govori o negovanju tradicije, tradicionalizmu, odanosti tradiciji i tome slično. Pa se ljudi pitaju zašto ne može da se pomiri negovanje tradicije sa nekim progresivnim idejama, srednji vek sa modernošću. A kad neko uputi koju kritičku opasku na račun Svetog Save, držanja za crvena slova i slične narodne običaje – odmah mu spočitaju da napada tradiciju.
U takvim pitanjima i konstatacija ogleda se sva beslovesnost ovdašnje javnosti koju kreiraju razni vlasnici usamljenih moždanih vijuga. Njima bi trebalo postaviti nekoliko logičnih pitanja. A Dositej Obradović nije tradicija? Skerlić nije tradicija? Sterijino delo ne spada u kulturno nasleđe i tradiciju? U tradiciju spadaju samo zagovornici crkvene dogme, jednoumlja, pokornosti, autoritarnosti, a pisci i mislioci koji su se celog veka borili da njihovi saplemenici slobodno misle i sve što čuju da sude i rasuždavaju – nisu postojali? Što je najgore, na osnovu elementarnih uvida u stanje javnosti, reklo bi se da pobrojane autore, ali i mnoge druge korifeje kritičkog mišljenja gotovo niko nije čitao. Vaistinu, kao da nisu postojali.
Pluralia tantum
Nema jedne tradicije, to je teška zabluda, nastala u suženom umu koji ne podnosi pluralizam. Nikada nigde, ni u jednoj iole kompleksnijoj kulturi nema samo jedne tradicije. Tradicije su mnoge, raznolike, raznovrsne, nasleđe je sačinjeno od međusobno suprotstavljenih strujanja, nema tu jedne jedine neprikosnovene, osveštane, jedino moguće, jedino podobne tradicije. Tradicija je antigorštak – ne može biti samo jedna. Da je sreće i podudarnosti gramatičkih oblika sa stvarnošću, tradicija bi bila pluralia tantum, imenica bez jednine.
U našem kulturnom nasleđu ima svega, klerikalizma i blasfemije, pravoslavlja i ateizma, agnosticizma i paganstva, antropološkog pesimizma i vere u čoveka, utopizma i paseizma, evropejstva i duha palanke, otvorenosti prema svetu i ksenofobije, tradicionalizma i revolucionarnosti, itd. Proglasiti samo jedan deo kulturnog nasleđa važećom tradicijom znači negirati i poništiti sva ostala intelektualna, misaona, umetnička strujanja, nebrojene autore i još nebrojenija dela. Ne razumem šta bi u takvoj ništiteljskoj operaciji trebalo da bude tradicionalno, a još manje patriotsko.
Na stranu to što se ovakvim površnim, amblematskim, ropskim, navijačkim pristupom kulturnom nasleđu postiže samo apsolutno nerazumevanje prošlosti i tradicija, a samim tim i nerazumevanje sadašnjosti i nas samih. Tradicije nisu kumiri, već žive stvarnosti sa kojima treba voditi dijalog, raspravljati, sporiti se, biti u dosluhu, identifikovati se, koje se mogu osporavati, vrednovati, redefinisati. Nema jednom zauvek datog poretka, svako je pozvan da se uključi u dijalog koji je počeo mnogo pre njegovog rođenja.
Da se razumemo, Dositej, Sterija, Skerlić, Svetozar Marković, Dimitrije Tucović, Laza Kostić, Stanislav Vinaver, Marko Ristić, pa čak i Sveti Sava – su mrtvi. Mi smo njihova jedina šansa da ožive, da kroz nas ponovo postoje, jedino ih mi možemo ponovo prizvati u postojanje, oni nemaju nikog drugog osim nas. A naše tradicije će biti žive tačno onoliko koliko smo mi slobodni pred njima. Zato treba pažljivo poslušati Dositeja: “O, slovesni človeče, misli, sudi, rasuždavaj i poznaj. Sav svet da ti reče da si slep, ti, imajući oči i čisto videći, ne veruj svemu svetu”. A potom njegove reči primeniti u praksi.