U subotu, 18. jula 1573. godine, Paolo Kaljari Veroneze pozvan je da se pojavi pred Svetim sudom Inkvizicije u Veneciji. Na saslušanju su ga pitali da li zna zašto su ga pozvali, a slikar je odgovorio: “Mislim da je posredi ono što su mi rekli časni oci, to jest starešina samostana Sv. Jovana i Pavla, čijeg se imena ne sećam, i koji mi je kazao da je bio tamo [na Inkvizitorskom sudu] i da su ga Vaše Milosti poučile da se mesto psa naslika Marija Magdalena. Ja sam mu odgovorio da bih rado učinio i to i bilo šta drugo što služi na čast i meni i mojoj slici, ali da osećam da Magdalenina pojava ne bi tu lepo izgledala iz mnogo razloga, koje ću navesti čim mi se za to ukaže prilika”.
Ispostavilo se da je Veroneze u pravu, ali na dotičnoj slici nije bio sporan samo pas. Slika koja se našla na udaru Inkvizicije bila je “Tajna večera Isusa Hrista i apostola u Simonovoj kući” koju je Veroneze naslikao za trpezariju benediktinskog samostana. Radilo se o slici velikog formata, 13 puta 5,5 metara, kakve su često slikane za prostrane manastirske blagovaonice tog doba.
Sloboda pesnika, slikara i ludaka
Inkvizitori se nisu obazirali na umetničke razloge zbog kojih Marija Magdalena ne bi trebalo da stoji na slici umesto psa, već su prešli na druge problematične motive i figure. Sudijama je bio sumnjiv izvesni drvodelja, naslikan ispod Simona, koji je došao radi svog zadovoljstva, da posmatra šta se događa za stolom. Potom su se okomili na druga sumnjiva lica.
Inkvizicija: Šta predstavlja figura čoveka kome krvari nos na slici Tajne večere koju ste naslikali u Svetom Jovanu i Pavlu?
Veroneze: Hteo sam da predstavim slugu kojem je nos počeo da krvari zbog neke nezgode.
Sudije su nastavile sa ispitivanjem o sumnjivim licima koja bi najbolje bilo pohapsiti, samo da nisu nastanjena u umetničkom delu. Zanimalo ih je šta predstavlja naoružani čovek u odelu po nemačkoj modi, sa helebardom u ruci. Veroneze je zatražio da malo duže odgovara na ovo pitanje, pa je dao pomalo ironično objašnjenje: “Mi slikari sebi dozvoljavamo izvesne slobode, baš kao i pesnici i ludaci, te sam tako i ja načinio ta dva helebardaša pri dnu stepenica, od kojih jedan pije a drugi jede, a ipak su obojica spremni da vrše svoju dužnost. Izgledalo mi je da gospodar kuće koji je toliko bogat i poznat — kao što su mi rekli — treba da ima takve sluge”.
Vazda budnom inkvizitorskom oku nije mogao da promakne ni patuljak obučen kao dvorska budala, s papagajem na ruci. Veroneze, zbog čega ste njega naslikali? “Kao ukras, kao što je uobičajeno”, odgovorio je slikar, takoreći rutinski. Kad su završili ispitivanje o sumnjivim licima, inkvizitori su prešli na lica koja su nesumnjiva, kojima je mesto na slici, ali nisu prikazana onako kako su ondašnji ideolozi zamišljali da je dostojno.
Apostol čačka zube viljuškom
Inkvizicija: A ko sedi za stolom Gospodnjim?
Veroneze: Dvanaest apostola.
Inkvizicija: Šta radi prvi od njih, sv. Petar?
Veroneze: Seče jagnje da bi ga dodao na drugi kraj stola.
Inkvizicija: A onaj čovek pored njega?
Veroneze: Drži spremnu činiju da primi ono što će mu sv. Petar dati.
Inkvizicija: Recite nam šta radi onaj do njega?
Veroneze: Čačka zube viljuškom.
Apostol koji čačka zube viljuškom na tajnoj večeri, pred hapšenje i stradanje Gospodnje, to zaista zvuči kao blasfemija. Inkvizitorima je pukao film koji je, doduše, izmišljen i napravljen nekoliko vekova kasnije, ali ta mala omaška u hronologiji im nije zasmetala. I strpljenje Božjih ljudi ima svoje granice.
Inkvizicija: Šta Vi verujete da se stvamo dešavalo na toj večeri?
Veroneze: Verujem da je tamo bio Hristos s apostolima, ali, ako mi na slici ostane jos mesta, ja je ukrasim drugim likovima koje sam izmislim.
Inkvizicija: Da li Vam je iko naručio da naslikate na toj slici Nemce, budale i slične stvari?
Veroneze: Ne, gospodo. Ali mi je rečeno da sliku ukrasim onako kako mi se čini da će najbolje biti, a video sam da je vrlo velika i da tu mogu da stanu mnogi likovi.
Inkvizicija: Zar na Vama slikarima nije da dodate takve likove koji odgovaraju i slažu se s predmetom slike i glavnim ličnostima na njoj? Ili vi idete za svojim zadovoljstvom i maštom bez ikakvog rasuđivanja i uzdržljivosti?
Cenzura inkriminisane slike
Veroneze se vadio da slika uz odgovarajuće razmišljanje, u onoj meri u kojoj njegov um razume dotičnu stvar, ali mu vađenje nije prošlo. Inkvizitori su bili neumoljivi: “Zar Vam izgleda pristojno da Tajnoj večeri Gospoda našega prisustvuju budale, pijanci, Nemci, patuljci i slične skarednosti?” Videvši da je đavo odneo šalu, slikar je počeo da popušta, složio se da mu je slika nepristojna. Sudije su prešle u frontalni napad: “Znate li Vi da je u Nemačkoj, i drugim mestima zaraženim jeresi, običaj da pomoću raznih slika punih skarednosti, i mnogih takvih izmišljotina, ruže i omalovažavaju Svetu katoličku crkvu, i da opakim učenjem poučavaju glupake i neznalice?” Veroneze se složio da je to zaista zlo, pa je opet pokušao da se opravda, navodeći kako se ugledao na velike uzore poput Mikelanđela, ali su ga inkvizitori pokopali.
Na kraju su ga pitali: “Smatrate li da je slika pristojna i da odgovara nameni?” Veroneze se do kraja nije dao komesarima, branio je slobodu stvaralaštva do poslednjeg daha: “Svetli gospodine, neću da je branim, ali je moja namera bila da radim dobro. Ja o toj stvari nisam mnogo ni mislio, verujući da ne radim ništa loše, utoliko pre što se likovi tih lakrdijaša nalaze daleko od mesta na kome sedi naš Gospod”.
Zapisnik sa saslušanja Paola Veronezea pred Svetim sudom Inkvizicije završava se sledećim zaključkom: “Kad su ove reči bile izrečene, sudije su odlučile da pomenuti Paolo mora da popravi svoju sliku u roku od tri meseca od dana ovog ukora, a u saglasnosti s mišljenjem i odlukom Svetog suda, i sve to na trošak pomenutog Paola”.
Inkvizitori u službi nacije
Prošlo je četiri i po stoleća od ovog inkvizitorskog nasilništva nad slikarstvom, mnogo toga se u međuvremenu promenilo, pa bi se lako moglo pomisliti da citirani transkript saslušanja nema ama baš nikakve veze sa našim dobom. Ni danas ne manjka inkvizitorske svesti, samo se njeni posednici drugačije zovu. Na primer – nacionalno osvešćeni intelektualci i političari. Nema suštinske razlike između inkvizitora koji su slikare pozivali na pokornost i na službu crkvi, i današnjih ideologa koji bi umetnike da upregnu u kočije nacije, kao zaprežne konje.
Na primer, duh inkvizicije prosto izbija iz reči nekadašnjeg ministra kulture Srbije Vladana Vukosavljevića, izrečenih povodom izložbe strip crteža, koja je vandalizovana: „Prizori sa iskasapljenim bebama odsečenih udova ili sa sekirama u glavama nedonoščadi, predstavljaju patologiju i devijaciju svesti a ne umetnost u bilo kom njenom obliku”. Nisu te reči daleko ni od nacističke povike na takozvanu degenerisanu umetnost, vazda su čuvarima nacionalne čistote smetali skaredni, blasfemični prizori, nekakvi patuljci, dvorske lude i ostale nepriličnosti, baš kao onomad inkviziciji.
Na istom su tragu ovi silni dušebrižnici što zbore o “značaju kulture za očuvanje nacionalnog identiteta srpskog naroda”, ili pisci i profesori koji uče kako je „srpska književnost komponenta kulturnog identiteta, kao što je kulturni identitet komponenta nacionalnog identiteta”, ili pesnikinje koje tvrde kako „pravi pesnici uvek osećaju svoj narod”. I nije nalog piscima i umetnicima da služe narodu od juče, već traje otkad se nacija pojavila među ljudima, i zamenila Boga.
Što reče Milan Kašanin koji uopšte nije bio imun na nacionalne ideje: “Gotovo svi naši pesnici su bili osuđeni da, gledajući, pevaju za tuđu slavu, a ne za svoju, i valjda nema nijednog među njima koji nije počeo pesmama o sebi, o ljubavi i božjem suncu, pa bio udaren po prstima zbog egocentričnosti i sebičnosti i upućen da, za komad hleba i čašu vina, izmišlja megdane, izdajnike, vile i hajduke”.
Progresivna inkvizicija
Ni na suprotnoj ideološkoj strani, levoj i progresivnoj, stanje nije ništa slobodnije. I tamo neprestano odjekuju nalozi i preporuke da umetnost mora biti korisna, da treba da popravlja i poboljšava društvo, da mora biti politički angažovana. Pa se tako vrednost umetničkog dela procenjuje na osnovu raznih zabavnih kriterijuma – da li se delo bori za prava potlačenih, da li je na strani diskriminisanih manjina, da li se bavi aktuelnim temama (koje su već apsolvirane u publicistici, često mnogo bolje, pismenije i stilski nadmoćnije nego u takozvanoj angažovanoj literaturi).
A ni to nije od juče, oko ovih tema su se tridesetih godina XX veka lomila koplja u sukobu na književnoj levici, mislili smo da su Miroslav Krleža i Marko Ristić uspeli da odbrane slobodu stvaralaštva od pravovernih partijaca, ali se vazda ispostavi da je svaka pobeda tek privremena, a da je postojana samo inkvizitorska volja za pokoravanjem umetnika. I ne samo umetnika, već svakog živog, empirijskog, konkretnog čoveka, ko god bude u prilici da individui ograniči slobodu, taj je ne propušta.
Što reče Krleža u “Predgovoru ‘Podravskim motivima’ Krste Hegedušića”: “Ljepote dakle svojataju od početka jači društveni slojevi i kao tegleću marvu uprežu ih u svoje kvadrige i plugove i kola, kako se već te crkve i ti dvorovi, cehovi i tvrđave, sindikati i banke miču i kotrljaju u maglama i u tminama zbivanja. Ljepote se stoljećima pretvaraju u programe, u zastave, u dogme, u stožere, u smjerove, u sekte i vjerovanja, i ljudi se zmijskim otrovom ljepote isto tako truju, kao što se kolju pomoću torpeda i otrovnih plinova”.
Borba za uzorne lokomotive
Mora se priznati da su drugovi levičari ponekad bili mnogo sumanutiji čak i od inkvizicije. Tome u prilog govori apel Centralnog komiteta Saveza željezničara iz 1931. godine. Kako navodi Stanko Lasić u “Sukobu na ljevici”, železničari su se obratili piscima, pesnicima i dramatičarima sa predlogom da svoj talenat i sposobnosti iskoriste “u borbi za uzorne lokomotive, za besprijekorno sprovođenje socijalističkog transporta i savjesno računovodstvo u željezničkom saobraćaju”.
Imali su i neka zahteve, konkretno: “Žigošite jetkim stihovima, oštrom prozom i satiričkim komedijama sve što smeta ili ugrožava transport. Veličajte u stihovima, dramama i pripovijestima ono što je najbolje u socijalističkoj utakmici. Ne štedite sa vašim oštrim oružjem ni rad sindikalnih organizacija, ako otkazuju u kulturnim i socijalnim pitanjima, koja se tiču dobrobiti željezničkih radnika”.
Zvuči zaista komično, ali podsećanje na sve one pisce i umetnike što su ostavili kosti u Gulagu jer nisu prikazivali sovjetsku stvarnost u skladu sa zvaničnom dogmom, niti su se držali estetike socijalističkog realizma – trenutno ledi osmeh na usnama.
Nema umetnosti bez zadovoljstva
Mimo svih očekivanja, logike i elementarne pragmatičnosti, Veroneze nije poštovao presudu Svetog suda Inkvizicije. Nije mu palo na pamet da popravlja sliku, da sa nje izbacuje sporedne likove do kojih mu je verovatno bilo više stalo nego do glavnih. Umesto da menja sliku, Veroneze se pametno dosetio i učinio nešto drugo: promenio je ime slike u “Gozba u Levijevom domu”.
Čitav slučaj je poslužio kao inspiracija Hansu Magnusu Encensbergeru da napiše pesmu “Večera, Venecijanska škola, 16. vek” koju je objavio u spevu “Propast Titanika” između sedmog i osmog pevanja. Pesma je napisana iz perspektive neimenovanog slikara, ali je jasno da se radi o Veronezeu. Lirski subjekt (poznat i kao Paolo Kaljari) u prvom delu prepričava saslušanje pred Sudom Inkvizicije, a potom objašnjava zašto je naslikao sve te likove koje Inkvizicija drži za skaredne i bogohulne: “Gospodo, rekao sam, sve ovo / sam izmislio radi sopstvenog zadovoljstva”.
U drugom i trećem delu razrađuje svoju tezu: “sviđaju mi se ovi kuvari / sa svojim ogromnim mesarskim noževima, / ovi ljudi s dijademama, perjanicama, / krznom opšivenim, šarenim kapama / i biserima ukrašenim turbanima: / tu spadaju i oni prerušeni ljudi / koji su se popeli / na najudaljenije krovove mojih palata od alabastra / i sada se naginju preko najviših ograda. / Šta traže očima, / to ne znam. Ali vas / i svece ne udostojavaju nijednog pogleda”. Encensberger u svojoj ekfrazi zapravo referiše ne samo na “Gozbu u Levijevom domu”, nego na još jednu Veronezeovu sliku, sa još raskošnijom galerijom sporednih likova – na “Svadbu u Kani”, naslikanu za trpezariju benediktinskog manastira Sveti Đorđe na istoimenom ostrvu.
Potom Encensbergerov Veroneze izlaže svoju poetiku u stihovima koji bi i danas mnogo kojem pravoverniku (svejedno koje ideologije ili vere) zazvučali svetogrdno: “Koliko ću još puta morati da vam kažem! / Nema umetnosti bez zadovoljstva. / To važi i za beskrajna raspeća, / potope i seče dece u Vitlejemu”. Na kraju, u četvrtom i petom delu pesme slede obrt i ubitačna poenta.
Grob ispod mermera
IV
Videćemo već ko će duže izdržati.
Na primer moja Sveta Ana sa Marijom i Isusom.
Nimalo zabavna tema.
Ali, ispod prestola,
na mermernom podu s divnim šarama,
naslikao sam, u ružičastoj, crnoj i malahit boji,
da bih sve to spasao,
jednu morsku kornjaču kolutavih očiju,
nežnih nožica i oklopa
od poluprovidne korube:
izvanredna ideja.
Blistala je na suncu, kao džinovski,
znalački izvijen češalj boje topaza.
V
Kad sam primetio da puže
setio sam se svojih neprijatelja.
Čuo sam brbljanje galerista,
siktanje učitelja crtanja
i podrugivanje onih koji hoće da znaju bolje.
Uzeo sam kičicu
i pokopao to stvorenje,
pre nego što gotovani počnu
da mi objašnjavaju šta ono predstavlja,
pod pažljivo naslikane pločice
od crnog, zelenog i ružičastog mermera.
Sveta Ana nije moja najčuvenija,
ali je verovatno moja najbolja slika.
Niko ne zna zašto osim mene.
Inkvizitorima svih vremena bi mnogo bolje bilo da potraže tu morsku kornjaču kolutavih očiju sa nežnim nožicama, umesto što terorišu pošten umetnički svet, uteruju stvaralački duh u prokrustovsku postelju dogme, i još utvaraju da to čine iz ljubavi prema čovečanstvu ili Bogu, u ime ideala, neupitnih vrednosti, u ime sreće, napretka i oslobođenja ljudskog roda, nacije, klase ili čega god. Pa ako pronađu inkriminisanu kornjaču ispod naslikanog mermera, na slici koju najverovatnije nije naslikao Veroneze, a sasvim je moguće i da ne postoji – možemo da porazgovaramo i o njihovim zahtevima.