foto: Dženat Dreković/NOMAD

Haverić: Nostalgia australis

Riječ »nostalgija« sastavljena je u XVII. stoljeću od grčkih riječi νόστος (»povratak kući«) i ἄλγος (»tuga«), a dvjesto godina kasnije postala je nezaobilazan trop u romantizmu, kao »čežnja za domom ili zavičajem«. Pored tog prostornog značenja (subjekt čezne za mjestom na kojem se više ne nalazi), riječ će poprimiti i vremensko (subjekt čezne za vremenom u kojem više ne živi).

Prostorna nostalgija je izlječiva: ona nestaje kada se subjekt vrati na mjesto za kojim čezne. Vremenska nostalgija je neizlječiva: niko ne može da se vrati u prošlost za kojom čezne. Ove dvije dimenzije, prostorna i vremenska, stopljene su u danas prevlađujućem, »standardnom« značenju nostalgije: čežnja za mjestom gdje smo, za vremenom u kojem smo ili za osobama s kojima smo ranije živjeli.

Jugonostalgija je, u tom smislu, samo posebna vrsta nostalgije, i najprije treba da vidimo u čemu je njezina posebnost. U prvom navedenom značenju, bila bi to čežnja za omeđenim prostorom koji se označavao kao Jugoslavija i bio teritorijalna osnova jedne političke zajednice koja je trajala od 1945. do početka 1990-ih. (Na približno istom prostoru postojala je, prije 1941, i Kraljevina Jugoslavija, ali je broj pojedinaca koji su u njoj živjeli i za njom osjećaju nostalgiju danas statistički zanemariv.) Elementarni zdrav razum kazuje da je »jugoslavenski historijski prostor« (I. Đurić), koji je danas razdijeljen u više političkih društava, nemoguće ponovo ujediniti čak i kada bi postojale društvene snage za to zainteresirane, pa treba zaključiti da prostorna dimenzija jugonostalgije nema kod jugonostalgičara velik značaj: ako će u budućnosti opet biti moguće putovati od Triglava do Đevđelije bez graničnih kontrola, i ako će na tom prostoru važiti ista valuta, to će biti djelo ujedinjene Evrope a ne reunificirane Jugoslavije.

Slijedi da jugonostalgija puninu svoga smisla ostvaruje u drugom, vremenskom značenju. To je čežnja za formama u kojima se, između 1945. i 1990, odvijao društveni, kulturni i intelektualni život u Jugoslaviji, tom nekoć omeđenom jedinstvenom prostoru na koji je nemoguć povratak iz tuđine jer više ne postoji u sinhronijskom poretku.

Čežnja je osjećanje. Iako se osjećanja mogu, po ekstenziji, pripisivati i nadindividualnim entitetima, npr. »kolektivno osjećanje krivice«, nostalgija kao čežnja je prvenstveno individualno čuvstveno stanje. Toj konstataciji ne protivrječe osmatrački nalazi o sve masovnijoj jugonostalgizaciji na spomenutom, politički nepovratno podijeljenom prostoru, što možemo lakše shvatiti na primjeru tako univerzalnog osjećanja kao što je ljubav: u svakom trenutku postoje na svijetu stotine miliona zaljubljenih pojedinaca, no ta masovnost ne čini od ljubavi kolektivno osjećanje. Naprosto, u svakom individualnom slučaju »predmet« ljubavi je različita osoba, a tako su različiti i motivi jugonostalgičara: neko žali za radnim akcijama, neko za noćima na plaži gdje su najbolje pjevali Makedonci, neko za kviz-emisijama koje su zajedno vodili Mića Orlović i Oliver Mlakar, a neko za uličnim provalama radosti kada bi pobijedila jugoslavenska reprezentacija… Čak i ako se javlja kod sve većeg broja subjekata, jugonostalgija nije zbog toga kolektivno osjećanje, već individualno.

Individualna osjećanja pripadaju privatnoj sferi, i nezamislivo je da vlast daje uputstva pojedincima koga da vole a koga da preziru i iz kojih razloga, no jugonostalgija je u tom pogledu izuzetak: svaki istup koji se prepozna kao čežnja za bilo kojim aspektom života u Jugoslaviji nailazi u nekim sredinama na masovnu moralnu osudu u javnom diskursu, premda se (još uvijek) ne tretira kao krivično djelo. U osuđivanju se ističu pojedinci, strukture i mediji bliski tzv. nacionalnim strankama koje su od 1990-ih uglavnom na vlasti u većini država nastalih raspadom Jugoslavije. Argumentacija protiv jugonostalgije i jugonostalgičara odvija se po jedinstvenom obrascu: nedemokratske, štaviše komunističke vlasti su u Jugoslaviji ugnjetavale respektivni narod, sprečavale njegov slobodan razvoj i progonile njegove istaknute pojedince, kažnjavajući ih dugotrajnim zatvorom a ponekad i smrću. I naprosto nije moralno čuvati takav režim u lijepoj uspomeni…

Čak i ako prihvatimo, argumenti causa, da lična osjećanja treba da uvažavaju javne obzire, ovi razlozi razaraju vlastitu osnovu. U šest hiljada godina pisane historije nije bilo mnogo demokratskih režima. Ljudi su živjeli pokoravajući se plemenskim ili crkvenim vođama, u monarhijama i diktaturama, bez političkih prava osim za manjinu, u društvima u kojima su bili institucionalizirani odnosi koje danas vidimo kao nepravedne. Treba li zaključiti da nisu osjećali nikakav patriotizam zato što su vlasti njihove zemlje obespravljivale ili progonile pojedince ili cijele kategorije stanovništva? Ko će povjerovati da nakon Filipovog osvojenja Grčke u 4. stoljeću p. n. e. ljudi koji su živjeli u polisima nisu za njima žalili, jer su bili svjesni da su ovi počivali na sasvim nemoralnom robovlasništvu? A bilo je, sigurno, i nostalgičara koji su patili za imperijalnim Rimom, neosjetljivi na sudbinu gladijatora. Pa ni Austro-Ugarska nije bila demokratski uređena zemlja, a ipak su milioni za njom osjećali nostalgiju! Šta tek da kažemo, recimo, za Sjedinjene Američke Države? Današnji Amerikanci ne bi smjeli voljeti svoju zemlju, zato što je nastala na genocidu a razvijala se na radu crnih robova?!

Argumenti koje, osuđujući jugonostalgiju, iznosi bosanski muslimanski subjekt naročito su poučni: uz endemično krivotvorenje činjenica (jer, Muslimani kao kolektivitet nisu u SFRJ bili ugnjetavani, već su napredovali više nego pod svim prethodnim režimima zajedno!), na djelu je i dobro dokumentirana sistematska selektivnost, i moralni relativizam. Jugoslaviji se, recimo, stavlja na teret to što je manji broj pripadnika organizacije Mladi muslimani osudila nakon Oslobođenja na najtežu kaznu, a mnoge na dugogodišnju robiju; ali, jugoslavenski režim nije se u tome razlikovao od drugih u Evropi oslobođenoj od nacizma, osim što je bio blaži i umjereniji (samo u Francuskoj, naprimjer, pogubljeno je 1944. godine, bez suđenja, preko 5.000 kolaboracionista).

Klimavost tog moralnog prigovora protiv Jugoslavije i jugonostalgičara naročito upada u oči ako se razmotri u kontrastu s nostalgijom koju bosanski muslimanski subjekt već stoljeće i pol osjeća prema Osmanskoj Carevini (»Pusto tursko!«). Ta država nije bila poznata po demokratskom poretku, ali jest po subjektivnom i objektivnom nasilju u društvenim odnosima. No postupanje osmanskih vlasti prema političkim protivnicima nije dovoljan razlog da se bosanski muslimanski subjekt grsti države u kojoj je živio četiri stoljeća niti da joj bilo šta zamjera, onako kako zamjera nekadašnjim jugoslavenskim vlastima postupanje prema Mladim muslimanima. On nekritički veliča sve, ama baš sve dimenzije svoje osmanske prošlosti, idući do idolatrije koju proteže i na današnju Tursku: iako s razlogom ne voli negatore genocida ni one koji se s njima druže, rado ugošćuje turskog predsjednika Erdoğana, najviše pozicioniranog negatora genocida na svijetu, i s njime se druži kad god može…

Siguran pokazatelj tog moralnog relativizma jest pravi kult ličnosti izgrađen oko osmanskog sultana Mehmeda II. Za bosanskog muslimanskog subjekta, ništa nije sporno u životu i djelu ovog orijentalnog despota i krvoloka (nimalo drukčijeg od okcidentalnih i svih drugih despota i krvoloka), pa je Islamska zajednica jedno svoje obdanište, ono u Novom Travniku, čak nazvala »Sultan Fatih«. Baš tako, ni »Pčelica« ni »Zumbul« ni »Kadifica«, nego »Sultan Fatih«. Nije onda teško pogoditi kako će se zvati jaslice u istom gradu, ako Islamska zajednica odluči da ih otvori: »Kučuk-Ahmed Čelebija«, po polubratu Sultana Fatiha koga je ovaj dao zadaviti 18. februara 1451, na dan kada je stupio na prestol. Dječak je imao osam mjeseci, a to je dob za jaslice a ne za obdanište…

Međutim, ocrnjivanje Jugoslavije i njenog ukupnog kulturnog i društvenog nasljeđa, i blagonaklon odnos prema autoritarnim i totalitarnim islamskim režimima, bivšim i sadašnjim, počinje da proizvodi neželjene efekte. Pred svakodnevnim prizorima moralnog, materijalnog i intelektualnog urušavanja jednog društva koje već trideset godina vode Mladi muslimani i njihovi biološki i duhovni potomci, sve više mladih ljudi s imenima orijentalnog porijekla, bez ikakvog iskustva življenja u Jugoslaviji, odlazi sada nekritički u drugu krajnost: osjećaju jugonostalgiju, i ne zamjeraju bivšoj državi što je Mlade muslimane progonila, već što to nije činila energičnije!

Tarik Haverić


Rodić: Kazaljke
Hromadžić: Oda lipe radosti