Meseci protesta u Srbiji ulaze u svoju čudniju fazu: mnogo je pitanja bilo potegnuto a relativno malo razrešeno. Pa eto i nacije na astalu: nakon gigantskog protesta u junu iznova se reaktuelizovalo pitanje uloge srpskog nacionalizma u formatiranju svake političke platforme te na kraju da li neki šovinizam skriven sedi negde u centru višemesečne društvene pobune, a poslednjih se dana po svom paranoičnom stavu izdvaja i, recimo, Stevan Filipović. Ali čini se da je u pitanju poprilično izakana i odveć paranoična kritika studentskog pokreta. Zapravo, ukoliko govorimo o devedesetima – više ih vraća Filipović no studentski pokret, iako prvi za to optužuje potonje. Stoga da podsetimo: mitološki karakter devedesetih, Miloševića i njegovog režima jedno je od ključnih identitetskih sidrišta za manje-više sve identitetske pakete koji se u Srbiji trenutno nalaze u opticaju. Centralno pitanje, pak, i dalje ostaje ono sa čime je sve i započeto: ko je kriv i odgovoran za pad nadstrešnice koja je ubila 16 nevinih ljudi? Oko ovog pitanja, očigledno, neće biti mnogo diskusije, pa notiramo da pitanje odgovornosti za pad nadstrešnice ostaje ne jedino ali svakako prvo i poslednje.
Jer zaista je ta nadstrešnica u padu koja gnječi tela nevinih prolaznika sočivo kroz koje se vide i prelamaju svi oni sistemski i strukturni problemi jednog tranzicionog društva i svih ovih naših bednih poslednjih tridesetak godina. No, kao i mnoga sočiva, ono ima i mogućnost fokusiranja. Jer čak i letimični pogled na prateći materijal protesta, razloge zbog kojih se ljudi tamo i ovamo bune i protestuju protiv svih nivoa vlasti otkriva da – apstrahujemo li – jedno pitanje – iliti “fokus” – ostaje čak i centralnije. U pitanju je ona reč koja se na istoku Evrope piše velikim početnim slovom: Korupcija. Korupcija je – tako se, naime, često predstavlja – “ključni”, ponekad i jedini društveni problem, po pretpostavljenoj malignosti obično kotira visoko, gotovo da nema društvenog problema da mu pretpostavljeno izvorište nije neka korupcija – a u zavisnosti od ideoloških predznaka onoga koji govori, ona je ili endemska i imanentna pojava ovog dela Evrope ili “ostatak socijalizma” sa kojim valja što pre raskrstiti; ali je svakako “uvek tu” i postoji generalni društveni konsenzus da je ona kriva (a za šta, tek ostaje da se vidi).
U tom smislu, korupcija je reč specifične težine, i sasvim je lako – s obzirom da postoji široki društveno-politički konsenzus oko toga da je ona centralni društveno politički problem – nakačiti joj odgovornost za manje više sve; uostalom lakoća i predvidivost navigacije kroz gotovo svaki slučaj u kojem se potegne “korupcija” nesumnjivo govori i o opšteprihvaćenosti i ustaljenosti ovog “diskursa korupcije”, pa nije ni začuditi da se ona javlja kao centralna tema komentarijata; kao tema pozicije; i opozicije; i praktično svačega što pretenduje na neki politički angažman. Ukratko, rečenica “it's the corruption, stupid” gotovo vam po automatizmu garantuje postajanje opšteprihvaćenim društvenim činiocem (često garantuje i solidnu minutažu u medijima), bilo u prijateljskom razgovoru, bilo u javnom prostoru – pa se tako korupcija najčešće nalazi kao jedan od centralnih motiva političkog delovanja a mobilizacijski joj je potencijal pozamašan.
Misterija Laure Koveši
U tom smislu se u Srbiji povremeno kao savršena figura izdvaja nekakva rumunska tužiteljka Laura Koveši za koju se u Srbiji povremeno – ne lažemo, zaista je tako, pre par godina se serija protesta zbog maltretiranja dve uposlenice tužilaštva zvao “ne damo naše Laure” – govori i veruje da će uspeti da skuca (i) neku optužnicu protiv samog vrha srpske vlasti uz pomoć koje će vrh završiti iza rešetaka. Da razvejemo mi te iluzije odmah: neće.
Em je ta tužiteljka bila rumunska a ne srpska, em sada nije ni rumunska funkcionerka nego evropska, em ni u samoj Rumuniji njen rad nije ostao bez možda čak i korupcionaških skandala. Naime, otpuštena je sa mesta šefa antikorupcijske agencije po osnovama optužbi o autoritarnosti, mešanju u rad tužitelja, čak i prioritizaciji istraženih slučajeva prema njihovoj medijskoj profilaciji (dakle – popularnosti “u narodu”) – a izgleda mi da je upravo usled toga i uspešnog menadžmenta sopstvenim imidžom i dobila novi posao u Evropskoj uniji. Drugim rečima, njen je socijalni kapital u velikoj meri marketinška strategija i posledica jedne medijske samoreprezentacije u najmanju ruku – zahvaljujući čemu, možda, na kraju dobija i visoku funkciju u EU, verovatno jednoj od najkorumpiranijoj političkih formacija u istoriji, sada žednoj nekakvog corruptionwashinga. Em, na kraju, baš takvoj Evropskoj uniji sadašnje stanje dubinske korupcije u Srbiji i na istoku Evrope vrlo verovatno sasvim odgovara s obzirom da upravo nekakvim takvim metodama može u krilo da joj padne, na primer, najizdašnije nalazište litijuma u Evropi. Dakle, deder da u Lauru Koveši (i posebno Evropsku uniju) ne gledamo previše orno.
Misterija tržišta
No, u tranzicionoj mitologiji se izdvojila još jedna popularna narativna matrica – da “čisto” tržište spašava društva od korupcije. Prema ovoj mitologiji – najčešće diseminiranoj, sasvim zgodno, privatizovanim i/ili žestoko regulisanim medijima – “čisti” tržišni odnosi, nužno su pravedni jer podrazumevaju jednako statusne učesnike (kupce i prodavce. Aksiom klasične i neoklasične je da je “cena neke robe “prava” samo ukoliko su i kupac i prodavac slobodni da u odnos stupe ili da u njega ne stupe) te su takvi čisti tržišni odnosi nešto poput vakcinacije koja korupciju zaprečava.
U ovoj ideološkoj geografiji tržišni i korupcioni odnosi nužno su nekompatibilni i isključivi te obrnuto proporcionalni: što je više “tržišta” to je manje “korupcije.” Pa se tu s vremena na vreme skicira čak i nekakva progresivnost buržoazije, kojoj je, naime, strateški i egzistencijalni interes da korupcija bude što manja te sa tim uvezana i takozvana “pravna država.”
Ali prosta banalnost ove stalno-iznova-ponavljane teorije trebalo bi da ukazuje na njenu potpunu neutemeljenost,[1] a čak će i letimična i ne previše mentalno zahtevna analiza ovih nešto kompleksnijih oblika korupcije pokazati njenu funkciju u datom istorijskom kontekstu. Pa onda da razvejemo i ovu mitologiju: za privredu “korupcija” je trošak kao i svaki drugi i jedini je stvarni problem kada usled korupcije neki od konkurentskih tržišnih igrača stekne prednost (što naravno nije retkost, zapravo je pravilo, ali zbog pritiska profitabilnosti – svi su manje-više na taj korak spremni pre ili kasnije). Drugim rečima, granica interesa kapitala u borbi protiv korupcije se sasvim precizno može odrediti – i u pitanju je horizont sopstvenog interesa. Na kraju krajeva, zakačimo i potencijal buržoaske borbe za “jednakost”: strukturna eksploatacija netržišne “tihe prisile” egzistencijalne nesigurnosti – same po sebi jedne “nejednakosti” – i strukturno nejednakog odnosa poslodavca i radnika je i sine qua non svake kapitalističke privrede, pa možda ni ovde ne bi valjalo tražiti spas.
Naravno, tu ne bi valjalo zaboraviti nezamenjiv posao koji korupcija i njena produžena ruka “loše upravljanje” čine upravo u trenucima kada se ona privatizuje, odnosno, u centralnom društvenom procesu tranzicionih društava: privatizaciji. U pitanju je idealan oblik pojeftinjenja robe koji u isto vreme i finansijski olakšava proces i ideološki ga legitimiše. Dakle, ono što započinje suluda liberalizacija do svog kraja najčešće provode upravo korupcijske prakse. Pa dajmo i primer. U Srbiji se od skoro računi za struju ne mogu uplaćivati Elektroprivredi Srbije već na račun u izvesnoj Alta banci koja je osnovana koliko krajem prošle godine i čiji je račun u Austriji, dršte gaće, u blokadi a čiji je vlasnik, dodajmo i tu, možda ključnu informaciju, “blizak vladajućoj stranci”. Naravno, on i ova potpuna komedija od banke će zgrnuti milione, EPS će biti u gubitku ali nešto je tu zanimljivije. Van svake sumnje ova katastrofa u najavi zapravo je uvod u privatizaciju Elektroprivrede pa tako očekujemo i standardne komentare liberala svih kalibara (komentare koje, jelte, slušamo još od Margaret Tačer): država jednostavno loše upravlja, pa je najbolje i najefikasnije to jednostavno prodati.
Pa na kraju notirajmo da je sva ta poslovična tranziciona istočnoevropska traljavost u stvari apsolutno precizna, destruktivnost laserski navođena, a nekompetentnost savršeno efikasna te da svoje krajnje rezultate daju u jednom specifičnom trenutku u primitivnoj akumulaciji. Jer neposredno pre kupovine preduzeća valja oslabiti, destruisati, urnisati a radnike i simbolički poniziti ne bi li se prodaja privatnom vlasniku ispostavila kao jedino rešenje a ona postala i osetno jeftinija. U tom smislu, korupcioni horor tipičan za začetne godine tranzicije zapravo je u potpunosti u funkciji transformacije socijalističke privrede u kapitalističku; alternativno i “države blagostanja” u onu “neoliberalnu”.
Na kraju krajeva, odveć lako promakne da je sam izazivač pokreta/protesta u Srbiji ne samo korupcija no i privatizacija i deregulacija kao nužni pratilac, u okviru kojih se tek može razviti neka korupcija. No u pitanju je izmena mesta te se korupcija najčešće smatra uzročnikom a ne posledicom ove dve prakse: privatizacija je loša zbog korupcije a deregulacija se politički gura da bi nekakva korupcija mogla da se desi. A zapravo je korupcija – možda i jedini dostupan – mehanizam kojim se privatizacija odvija.
Socijalna mobilnost
Ali identifikujemo li je iz rakursa običnog čoveka, korupcija dobija i onaj nešto profaniji oblik: svakodnevno navigiranje kroz visoko arbitrarizovane odnose moći (ispred šaltera ili ispred saobraćajnog policajca) ili ruinirane institucije poput zdravstva, te na kraju i kao omraženo sumanuto karijerno napredovanje uz pomoć partijske knjižice uprkos elementarnoj nekompetentnosti kadra i potpuno onkraj bilo kakvog merituma.
Na kraju ove priče iz registra političkog folklora je uvek i očekivani rezultat: neko se sumanuto obogati bez previše zasluga. Opet, upravo ova imaginacija korupcije nekada zna i da bude mobilizacijski potentnija iako je svakako daleko manje kancerogena od kompletne prodaje proizvodnih kapaciteta društva.
Međutim, upravo ova korupcija igra i jednu ključnu, neizbežnu i socijalnu ulogu: omogućava socijalnu mobilnost (a posredno i to neispunjeno /i neispunjivo/ obećanje tranzicije). Jer pustite li tržišta da regulišu sve, pa i socijalnu mobilnost, ona će socijalnu mobilnost potpuno zaprečiti – inherentna karakteristika tržišnih odnosa je da reprodukuje klasne odnose ne bi li proizvodni odnosi i oblici dominacije bili mogući. Ali ukinite socijalnu mobilnost i ona će ući kroz prvi otvoren prozor. A eto, partijska knjižica koja otvara svaka vrata – a posebno vrata zaposlenja u nekakvom lagodnom javnom preduzeću kao najfrekventniji trop – je taj najbliži prozor. Rečima tržišta, ukinite konkurenciju, i cena monopolističke pozicije industrije koja pruža usluge socijalne mobilnosti (članstva u partiji, solidan socijalni kapital, dobar pedigre…) će porasti.
Još jednom jezikom tržišta, kada je bilo koji oblik socijalne dinamike sem onih tržišnih ukinut, u tom slučaju su paralegalni oblici socijalne pokretljivosti postali monopolisti na tržištu te je cena robe – sasvim tržišno – skočila samom činjenicom da su jedini oblik socijalne pokretljivosti – jer tržište ima tendenciju ka petrifikaciji socijalnih i klasnih odnosa.
Korupcija i privatizacija
Na kraju, “korupcija”, tako – ne samo da je nusproizvod procesa rekonstrukcije kapitalističkih odnosa no je u izvesnom smislu i njen integralni deo te na kraju i omogućava i normalizuje formiranje klasnih odnosa. U tom smislu, neuspešne i nefunkcionalne institucije (failed institutions) – kako se često u literaturi nazivaju – su u izvesnom smislu, veoma funkcionalne i uspešne. Uspešne u smislu da samo takve u nekim istorijskim kontekstima omogućavaju ekonomske procese koji bi u suprotnom bili znatno težiji. U našem kontekstu – korumpirane institucije i to upravo pomoću činjenice da su “korumpirane” – temeljno omogućavaju primitivnu akumulaciju. Uostalom, kad od institucije koja funkcioniše unutar kapitalističkog načina proizvodnje zahtevate da “radi svoj posao”, nije sigurno da li je to dobro ili ne.
Stoga je, uzeto sveukupno, korupcija politička slepa ulica. Nalazi se u fokusu tranzicionih društava, ali zapravo igra ulogu pancirnog prsluka za daleko centralnije i problematičnije društvene procese – cirkulaciju kapitala, nekad u obliku primitivne akumulacije, nekad u obliku klasne reprodukcije. Drugim rečima, obraćamo se državi i politici namesto da se obraćamo klasnim odnosima.
U tom smislu, korupcija je jedna ogromna i sistematična dimna zavesa sa zadatkom da politički fokus centrira na relativno beznačajan fenomen. Pored svega toga dodajmo i to da je korupcija, zapravo, sasvim dobar izgovor: kad je kriva korupcija, sve ostalo (a to bi u ovom slučaju bilo “političko ekonomski sistem”) je ok.
A to svakako nije slučajno: pravne institucije dobrano su inkorporirane u temeljne političko ekonomske procese – samom činjenicom da je privatizacija zapravo kompleksni i integrisani sistem legitimizacije i legalizacije privatizacionog pljačkanja i formiranja hijerarhijskih odnosa neophodnih za funkcionisanje privatizovane privrede i cirkulacija kapitala. Pa je od njih i teško očekivati (čast izuzecima) temeljnu kritiku političko-ekonomskog sistema. Ali je zato lako očekivati vešto krmarenje kroz koje precizno maši neuralgične tačke a targetuje one maginalne ali mobilizacijski potentne.
Drugim rečima: za korpuciju se može reći isto ono što se da reći i za siromaštvo. Kada ju pogleda apologeta kapitalističkih odnosa, pomisliće da sistem ne radi, ali kada ju pogleda marksista, on će pomisliti da sistem radi baš kako treba.
Tako da: ko ne želi da priča o kapitalizmu, valjalo bi da ćuti i o korupciji.
[1] Kao što ukazuje i empiristički uvid da što nam je više tržišnih odnosa poslednjih decenija, to je korupcije em više, em je ona kancerogenija.