Priče iz susjedstva
Priča je izgledala idealnom za aktualnu epohu klikbejt medijske kulture. Drugim riječima, narativ je bio naglašeno „klikabilan“. Zato i nije čudno da se priča u trenutku proširila digitalno-kanalizacijskim odvodima, odnosno tzv. portalima koji danas imaju status relevantnih medija.
Posljednjeg petka u novembru, 28. 11. iz jedne zagrebačke bolnice policiji je dojavljeno da je na obradu primljena ozlijeđena časna sestra, a potom je njihova služba za informiranje, posredstvom medija, o tome obavijestila širu javnost. Ubrzo se doznalo da je riječ o napadu s ubodnom ranom nožem. Događaju je odmah prišivena sugestivna etiketa – „napad na časnu sestru“, koji se navodno dogodio usred dana u zagrebačkom kvartu Malešnica. A onda su se spomenutim „kanalima informiranja“ krenuli nizati detalji. Te da je napadač tamnoputi stranac-migrant, te kako je očito riječ o muslimanu-islamisti jer je prilikom napada urlao poklič „Alahu akbar“. Iz dubina medijske kloake progovorili su oni uvijek dobro „upućeni“ u distinkcije rasno-vjerskog i nacionalno-etničkog tipa, optočene mrziteljskom fašistoidnom aurom, pa su takvi eto odmah „znali“ i da je anonimni muškarac star dvadeset i šest godina, pa čak i da je bio iziritiran križem oko vrata časne sestre. Priča dalje kazuje da je nakon napada časna sestra otišla u svoj samostan, a od tamo potom u bolnicu.
I onda se nakon nekoliko dana, početkom decembra, saznalo da je sve to bila jedna velika fabrikacija laži. Policija je nakon detaljnijih izvida utvrdila da je trideset i pet godina stara časna sestra kupila nož u jednoj zagrebačkoj trgovini, sama sebi nanijela ubodne ozljede na tijelu i onda policiji lažno prijavila da ju je napao nepoznati muškarac s opisanim karakteristikama. Zbog toga će, rečeno je, protiv dotične biti podnesena kaznena prijava.
Kao faktor u službi djelomičnog alibija za časnu sestru, u jednom dijelu medija i javnosti naglašavalo se kako žena očito ima stanovite psihičke poteškoće. No to još nije službeno potvrđeno. Činjenica jest da svaka osoba koja izvrši čin samoozljeđivanja, prema službenom protokolu biva sprovedena u odgovarajuću psihijatrijsku ustanovu radi utvrđivanja psihičkog stanja. Stoga okolnost da je časna sestra upućena u takvu instituciju na daljnje proceduralno vještačenje, sama po sebi ne govori ništa, barem dok se ne utvrdi njeno psihičko zdravlje. Također, u bolnici je nakon pregleda konstatirano da se radi o lakšim tjelesnim ozljedama, površinskim ubodima nožem, pa bi se moglo špekulirati kako je žena znala što radi u treutku samoozljeđivanja.
***
Ukratko, o motivima čina časne sestre dalo bi se dugo raspravljati, uzduž i poprijeko. Je li to bio potez duševno rastrojene osobe, ili ju je pak na takvo nešto motivirala osobna nesnošljivost, možda i mržnja, prema strancima? A možda je bila izmanipulirana i nagovorena od strane nekog drugog, nekog s pozicija moći i autoriteta, da napravi takvu glupost? Nekog tko je kalkulirao s procjenom da kombinacija profilâ takve mete/žrtve i takvog napadača/krivca, ne može a da ne poluči priželjkivanu reakciju i sentiment u kontekstu naelektriziranog stanja stvari u hrvatskoj javnosti. Reakcije u vidu odmazde, salve kolektivno ostrašćenog bijesa, hajku, a možda i orkestrirani, te koordinirani progon sve većeg broja stranih radnika u Hrvatskoj. Teško je to znati, a i nezahvalno je špekulirati. Barem dok se, potencijalno, istragom ne utvrde sve okolnosti vezane uz ovo kazneno djelo lažne prijave napada.
No nešto se u cijelom ovom slučaju ipak može zaključiti sa sigurnošću. Očekivano su i predvidljivo u prvi plan iskočili oni koji ideološki, politički, ali i materijalno, profitiraju na takvim konstrukcijama, a to su ekstremno desni protagonisti u hrvatskoj medijskoj i političkoj javnosti. Kronološki je, vezano uz slučaj časne sestre, sve krenulo od Marina Vlahovića, čovjeka koji sam sebe etiketira kao istraživačkog novinara, iako se radi tek o pasioniranom prenositelju neprovjerenih informacija i nekom tko širi teorije zavjere. Naravno, sve to upakirano u kvazidomoljublje, a zapravo desničarsko širenje mržnje prema svima i svemu drugačijem od dominantnog domicilnog etničko-vjerskog presjeka. On je povodom ovog „slučaja“ na Facebooku objavio sljedeći status: „Upravo sam saznao od izvora kojem vjerujem da je u bolnici u Zagrebu zaprimljena časna sestra s ubodnom ranom, koju je navodno napao migrant koji je uzvikivao vjerske povike“. Nekoliko sati kasnije istog dana, Vlahović je u novom statusu nadopunio prethodni iskaz tvrdnjom da je „napadač osoba koja je po svom izgledu i onome što je govorila, najvjerojatnije stranac ili migrant, motiviran mržnjom prema kršćanima“.
Zatim je Vlahovićeve objave podijelio i proširio Ivan Pokupec, vjeroučitelj iz Križevaca, već od ranije poznat po ekstremističkim stavovima. Profilirao se u dijelu radikalno desne javnosti u Hrvatskoj za vrijeme koronavirus pandemije, kao antivakser i antimasker, a svoje aktivističke hobije nadopunjuje širenjem „alternativnih istina“ i permanentnim nepovjerenjem u institucije sistema. Sam sebe priglupo i kvaziironično, a zapravo samodopadljivo, na najmnogoljudnijoj društvenoj mreži na svijetu opisuje kao „antiznanstvenog, antivakserskog, antimaskerskog teoretičara zavjera i katolibanskog klečavca iz Srednjeg vijeka. Nacionalist i krkan, Rvatina“. Svojevremeno se angažirao i u politici. Prvo kao član Živog zida, a potom i kao jedan od čelnika u marginalnoj Slobodna Hrvatska.
Kakva bi to bila družina kada joj se ne bi pridružio Velimir Bujanec, opskurni TV voditelj talking showa „Bujica“ na Vinkovačkoj televiziji – ali redovito distribuiranoj u mreži regionalnih televizija, tako da pokriva kompletan nacionalni teritorij – emisije koja već dugo godina važi za medijsko leglo ekstremne desnice u Hrvatskoj. Bujanec je inače svojevremeno pravomoćno osuđen za dilanje kokaina, njime je naime plaćao usluge prostitutki. A poznata je i njegova fotografija iz 1990-ih, kada kao mlad neonacist, u crnoj uniformi pozira ispred ustaške zastave i fotografija čelnika NDH-a, ali i ispred uokvirenog novinskog isječka iz nedjeljnika Feral Tribune. Radi se o prilogu s imenom „Nacrt zakona o linču“, jednom među hiljadama Feralovih satiričnih tekstova kojeg nesretni Velimir očito nije razumio u izvornoj intonaciji članka, to jest shvatio ga je smrtno ozbiljno i s njime se vrijednosno poistovjetio kao sa fašističkim pamfletom. Potvrdio je time staru tezu o satiri kao učinkovitom alatu koji metodom iskrivljenog zrcala može reflektirati istinu o njenim recepijentima.
Za razliku od Vlahovića koji je barem donekle hinio opreznost, umotavajući svoje teze o časnoj sestri u termine „navodno, najvjerojatnije“ i slično, Bujanec je naprosto Bujanec, tu nema pomoći. Čovjek je dosljedan konotaciji svoga prezimena, netko iz koga permanentno i nekontrolirano na površinu izbija, buja bujica mrziteljskih strasti i huškanja na etničke, političke, rasne, rodno-seksualne, vjerske… druge i drugačije. Ali takvu agendu uvijek zna i naplatiti. On je svoj status o „strašnoj vijesti iz Zagreba“, „napadu na časnu sestru“, zaključio strastvenim epitafom napisanim velikim tiskanim slovima. Otud valjda, zbog težine i urgentnosti situacije, i tipfeleri: NA OVO SMO UOOZORAVALI PA SU NAS OPTUŽIVALI ZA „GOVOR MRŽNJE“, A SADA JE ZLO U NAŠEM DVORIŠTU!
Eto takav je vrijednosni presjek ekipe, ovdje tek rubno skiciran, koja se progurala u prve bojne redove pri histeričnom pozivu na linč imaginarnog migranta, muslimanskog teroriste koji se usudio u Zagrebu napasti nožem nesretnu domaću katoličku časnu sestru. Nekoliko je dana trajala ta nekontrolirana i ničim zapriječena hajka, otvorena javna eskalacija mržnje prema strancima, vjerski, rasno i etnički motivirana.
***
I nakon što je priča o napadu na časnu sestru u Zagrebu raskrinkana kao notorna laž, dio protagonista s domaće desnice nastavio je fabricirati slučaj. Primjerice reper Srđan Ćuk, umjetničkog pseudonima General Woo, koji je u slogu teorija urote službenu verziju slučaja časne sestre okarakterizirao kao spoj sjevernokorejske propagande i stripa Alan Ford, javno upitavši gdje su dokazi, na primjer u vidu snimki iz trgovine u kojoj dotična kupuje nož s kojim će se kasnije samoozlijediti.
Dio oficijelne politike sa desnog ideološkog spektra priključio se takvom tipu konfabulacija. Recimo Mate Lukić, zadarski vijećnik Hrvatske stranke prava (HSP), koji i nakon svih objavljenih uvida i saznanja o slučaju, na društvenim mrežama javno obznanjuje da jednostavno ne može povjerovati u sve to. Po običaju su se „proslavili“ i likovi iz stranke Most. Istina, njihov Krešimir Rotim, član predsjedništva stranke, priznao je grešku nastalu pri publiciranju objave o napadu na časnu sestru i uklonio video sa svoga statusa, ali je već u sljedećem koraku napravio relativizaciju u slogu nadrimudrovanja, napisavši: „Izgledno nije uvijek sigurno, a nevjerojatno ne znači nužno i nemoguće“. Uz ničim potkrepljenu i loše sročenu tvrdnju: „Da se napad dogodio, vjerojatno bi još pogoršao stanje koje je, prijašnji podaci nisu lagali, 97 posto (koga, čega?, op. a.) nezadovoljno po pitanju stranih radnika“.
Jedan od viđenijih mostovaca, saborski zastupnik i gradonačelnik Sinja Miro Bulj, na Facebooku je objavio, prije no što su bili poznati detalji slučaja, da su iz Mosta „upozoravali na problem ilegalnih migranata kao i nekontroliranog uvoza strane radne snage što će neminovno dovesti do lošije sigurnosti svih u našoj Domovini“. Iako je naglasio da nedostaju sve potrebne informacije, Bulja to ipak nije spriječilo da ustvrdi kako se radi o „brutalnom napadu“, a moguće i o „zločinu iz mržnje“ te o „terorističkom aktu“. Istrčala je sa stavom i Marijana Petir, ultra konzervativna političarka, nekadašnja europarlamentarka, a sada saborska zastupnica HDZ-a, koja je navodni napad na časnu sestru okarakterizirala kao „napad na hrvatske i europske vrijednosti ukorijenjene u kršćanstvu“.
Ova je priča zaintrigirala i strane medije koji su o slučaju izvještavali. Osim slovenske NOVA24TV – medija kolokvijalno prozvanog „televizija Janeza Janše“, dugogodišnjeg predvodnika slovenske političke desnice – koja se po načinima konstruiranja „napada na časnu sestru u Hrvatskoj“ nije razlikovala od huškačko-isključujućeg primitivizma Bujanca, Pokupca i Vlahovića, inostrani mediji uglavnom su korektno obradili temu, sačekavši da informacije o slučaju dođu iz službenih izvora. Uključujući i Katoličku novinsku agenciju (Catholic News Agency) koja je pisala o lažnoj prijavi napada katoličke sestre. Potom britanski Telegraph („Hrvatska časna ubola se sama pa okrivila izmišljenog napadača“) i tabloid Metro („Katolička časna sestra ‘ubola sebe’, lokalci za napad okrivili migranta“), kao i Türkiye Today („Hrvatska časna sestra optužena da je lažirala napad nožem od strane muslimanskog migranta“).
***
Imamo li pravo biti iznenađeni ovakvim, pomalo i ridikuloznim slučajem, kakav je lažno inscenirani napad na katoličku časnu sestru u Zagrebu? Ili je on ipak, nažalost, možda tek jedna od mogućih i očekivanih konsekvenci s obzirom na društveno stanje stvari u Hrvatskoj, ali i u dobrom dijelu današnje Evrope? To je stanje zabrinjavajuće obilježeno sve izrazitijim jačanjem radikalne neofašističke desnice na čijem ideološkom repertoaru mržnja prema ljudima koje se stigmatizacijski naziva migrantima, kao i potplaćenim, eksploatiranim stranim radnicima bez kojih bi dobar dio domaćih industrija naprosto kolabirao, visoko kotira.
Varijacija je to grozomorne sekvence iz već viđenih historijskih lekcija Evrope, sjetiti će se i pomisliti mnogi, osamdesetak godina nakon pobjede nad nacifašizmom. Iznova su reartikulirane stare opasne ideje, ideologije i politički programi, u novim okolnostima i kontekstima. Kako tada, tako i danas, neprijatelje se prepoznaje na pogrešnoj strani i na pogrešnim mjestima.
Za mnoge je očito lakše poistovjetiti se s destruktivnom kolektivnom emocionalnošću u vidu isključujućeg etiketiranja rasnih, etničkih, vjerskih i rodno-seksualnih „drugih“, nego steći ponešto zahtjevnije ekonomsko-političke i historijske uvide kako je u svim verzijama i mutacijama kapitalizma jedini drugi koji zaslužuje etiketu potencijalnog neprijatelja – onaj klasni. U ideološke procese skretanja fokusa s pravih na lažne probleme, uprežu se svi resursi i alati regresivnih društvenih snaga. Nema u takvim podvalama časnih, a ni časti, pa ni onda kada su zaodjenuti u religijske odore.