Priče iz susjedstva
Trenutno jedna od najživljih javnih rasprava u Hrvatskoj priča je o Marku Bošnjaku. Za dotičnog mladića mnogi ste sigurno čuli, mediji naprosto vrve prilozima o njemu. Nedavno je pobijedio na glazbenom festivalu Dora, s kojeg se pobjednik direktno kvalificira za predstavnika Hrvatske na mega popularnom glazbeno-scenskom spektaklu zvanom Evrosong.
U maju 2024. pisali smo na ovom portalu o prošlogodišnjem hrvatskom predstavniku na Evrosongu. Bio je to još jedan Marko, prezimena Purišić, puno poznatiji po umjetničkom pseudonimu Baby Lasagna. I dok je tada Baby Lasagna preko noći doslovno raspametio i staro i mlado u Hrvatskoj – žanrovski miksajući plesno-elektronički ritam i metal-industrijski rock à la Rammstein s odjevno-estetskim stilom u slogu domaćeg neotradicionalizma (heklane čipke i tabletići preplavili su Hrvatsku u tom periodu), sve preko ne baš impresivne pjesme „Rim Tim Tagi Dim“ – s Bošnjakom smo dobili nešto drugo i nešto novo, a opet ne i sasvim drukčije.
Za razliku od Baby Lasagne oko kojeg su se odmah formirala visoka očekivanja, pa i takva da će Hrvatska možda konačno dobiti pobjednika na Evrosongu (što se umalo obistinilo jer je na kraju završio kao drugi), rezultati recentnih anketnih istraživanja uoči festivala Bošnjaku ne daju velike šanse da će ostvariti zapaženiji rezultat na toj velikoj smotri evropske popularne muzike i scenskog spektakla. I vjerojatno su u pravu, jer pjesma „Poison Cake“ doista nije nešto. To je tek jedan u nizu generički istovjetnih, dosadnih pjesmuljaka što ih recimo možemo čuti kao zvučni mizanscen u šoping centrima. Ali, znamo da Evrosong već dugo vremena nije mjesto visokih kriterija i očekivanja po pitanju muzičkih kvaliteta i vrijednosti, već ultra komercijalna pozornica promocije ekstravagantnog kiča, spektakla i glamura koji pomjeraju granice i nastoje nas šokirati.
Možda Bošnjak doista, u brižno koncipiranoj estetici vlastite pojavnosti i scenskog nastupa, simbolički otjelovljuje neke karakteristike zbog kojih politički desničari i fanatični kršćanski dogmatici u Evrosongu prepoznaju javno-medijski spektakl sotonističkog profila. Za takve je to tek jedna od „globalističkih liberalnih perverzija“, festival LGBTQ, Queer, camp i posh kulture koje konzervativci vide i razumiju kao fundamentalne simptome društvenog zastranjenja, patologiju naše historijske epohe. Problematično im je pritom ama baš sve, pa tako i Markova pjesma, kao i sve oko nje i njega. Tekst, prateći video spot, kostimografija i koreografija nastupa, ali i Bošnjakov identitet.
Naime, na drugoj je strani čovjek rođen ne tako davne 2004. koji se ne libi otvoreno, jasno i glasno reći što je i tko je, a onda zajedno sa svojim timom profesionalaca to lijepo umijesiti i napraviti od toga utrživ zabavno-industrijski proizvod. Urađeno je to u klasičnoj školskoj maniri popularne gothic glam estetike koja optočava glazbeni uradak na tako uobičajene načine. Ništa što već nije viđeno puno puta tokom proteklih nekoliko decenija, ali je očito i dalje nedopustivo za srednjovjekovne konzervativno-vjerske inkvizitore 21. vijeka koji bi da nas vrate nekoliko stotina godina unatrag.
***
Pa se tako oko Marka Bošnjaka ovih sedmica pričaju priče u hrvatskim medijima, pletu se narativno-anegdotalne sage, izvlače se raznorazni pikantni detalji vezano uz njegov život, a on i njegova ekipa pritom nisu u defetistički pasivnoj pozi. Dapače, očito je da pravovremeno puštaju dobro promišljene spinove koji kontrastno naliježu na takve konstrukcije. Materijala je pritom više nego dovoljno. Ljepuškasti dvadeset i jednu godinu star mladić, upadljivo nježno feminizirane pojavnosti, autirani je gej porijeklom iz bosanskohercegovačkog mjesta Prozor-Rama koji bez dlake na jeziku priča o svom životu, s homoseksualnom orijentacijom u epicentru takvih narativa. Pritom se ne libi posegnuti za inteligentno koncipiranim „provokacijama“ koje su više nego upotrebljivi alati u industriji šou biznisa, pokazalo se to nebrojeno puta.
Progovorio je tako Bošnjak otvoreno o vrlo realnim i nesumnjivo neugodnim problemima odrastanja u jednoj provinciji, konzervativnoj katoličkoj sredini u kojoj biti homoseksualac znači biti konstantno izložen uvredama, prijetnjama, pa i napadima. Brojne su to neprijatnosti kako za njega, u ovom slučaju, a tako i za one najbliže mu, obitelj koja i dalje živi u Prozor-Rami. Kako je sam duhovito i ironično primijetio u jednom od brojnih intervjua koje je dao proteklih dana, „ne možeš ti biti peder u Rami, toga nema tamo“.
Pa je s javnošću podijelio i neke intimne detalje vezane uz te aspekte svog života. Ispričao je recimo da se u osnovnoj školi znao braniti od napada vršnjaka, potaknutih iritacijom zbog Markove naglašene fem-vizure, i velikim školskim šestarom za ploču. Ili, na novinarsko pitanje što misli o najavi ponovnog uvođenja obaveznog služenja vojnog roka u Hrvatskoj, vrckavo je odgovorio: „Mislim da bih ja tamo bio glavni i da bih zaveo sve vojnike. Uvedite, što da ne…“.
Uglavnom, izložen je Marko popriličnim neprijatnostima s kojima se nosi na pametan, domišljat, pa i duhovito-provokativan način. Očito je da on i ekipa profesionalaca koja ga okružuje i na njemu „radi“, dobro znaju što i kako im je činiti. Još važnije, otvorena javno-medijska artikulacija gej seksualne orijentacije uvijek je itekako afirmativnog karaktera i sigurno dugoročno doprinosi destigmatizaciji društveno marginalnih identiteta, poput ljudi iz LGBTQ populacije. Pogotovo je tome tako u zemljama kakva je Hrvatska, sa snažnim utjecajima katoličke Crkve, konzervativnih udruga civilnog društva i tradicijski oblikovane konformističke društvene većine koja „ne talasa“. Svi oni zajedno, uz podršku desnih političkih stranaka, kreiraju konsenzus o onom što je prihvatljivo i „normalno“.
Pritom spomenute društvene borbe kakve trenutno promovira i reprezentira Marko Bošnjak, nisu linearnog tipa, već se događaju u dijalektičkom ključu. Takav se zaključak nameće već i nakon površnog uvida u komentare koji su preplavili portale i društvene mreže nakon Markove pobjede na Dori. Uz onog klasičnog „hejtanja“, prokazivanja homoseksualnog identiteta kao „bolesnog“, „patološkog“, „neprirodnog“, do onih koji nisu prvoloptaški isključivi, ali javno iskazivanje takvog identiteta – drugim riječima, politizaciju identiteta – smatraju suvišnim i nepotrebnim, ne prepoznajući u takvim „provokacijama“ afirmativnost, dapače. Stoga mu takvi poručuju da „mi većina NE ŽELIMO da ti to svoje živiš otvoreno“, da „nas njegove seksualne orijentacije ne zanimaju“ i sugestija „da živi tiho svoj život iza svoja četiri zida“. Stoga, i snažno usprkos svemu, veliki lajk podrške za Marka.
***
Valja posebno istaknuti jedan aspekt koji nas ponovno vraća u perspektivu paralela i usporedbi – dijelom preklapajućih, a dijelom suprotstavljenih – između dva Marka, ovog aktualnog Bošnjaka i onog Purišića, iliti Lasagne. Potonji je također bio, no dosta rjeđe i s manje intenziteta, etiketiran kao Sotona zbog svoje scenske pojave, ali su ga njegova tradicionalno-konzervativna orijentacija, heteronormativni identitet i profil velikog kršćansko-katoličkog vjernika, sačuvali od daljnjih prozivki i objeda. Štoviše, ubrzo je postuliran kao pop kulturni miljenik u domaćem mu puku. Bošnjak pak, kao autirani gej, u ovakvoj Hrvatskoj ne može ni izbliza dobiti reputaciju nalik Purišićevoj.
Iako Bošnjak za sebe kaže da je od malih nogu povezan s vjerom, da je redovito odlazio u crkvu i pjevao u crkvenom zboru, a što i dalje navodno čini kada ode kući u Prozor-Ramu, pa se sestrama pridruži pri odlasku na misu, kako obožava gospel i crkvenu glazbu s naših prostora – ukratko, da su sve to i dalje važni dijelovi njegovog osobnog i profesionalnog identiteta – nećeš ovdje dečko takav dospjeti nigdje, nikad. Ma kakvi, jok. Džaba ti posipanje pepelom, a i džaba si krečio.
Homoseksualna obilježja u mozaiku njegovog identiteta ipak su nešto preko čega dominantna konzervativna svjetina teško prelazi, a posebno kada ih u tome predvode svećenički likovi iz katoličke Crkve. Za mnoge među njima takvi kao Bošnjak bili su, ostali i uvijek će biti ovozemaljske sotone. No nije im Marko ostao dužan. Sigurno se zamjerio mnogima kada je izjavio: „Ne volim svećenike koji propagiraju skroman život, a onda voze najskuplje automobile i mislim da u dosta župa postoje takvi slučajevi. Svećenik bi trebao biti figura neke skromnosti, a ne voziti automobil od sto tisuća eura dok mu župljani na misu idu gladni“. Stoga, još jedan lajk za Marka.
Simptomatična su još neka mjesta koja povezuju naša dva Marka. Slučajno, ali bit će da i ne baš tako slučajno, obojica imaju istog menadžera, čovjeka koji ih je očito presudno oblikovao kao scensko-glazbene performativne figure, a potom ih, kao i svaki drugi proizvod, uspješno isporučio na tržišta zabavne industrije. To je Krešimir Šustić, profesionalni PR-ovac, osoba iz relativne sjenke kojeg mnogi smatraju ključno zaslužnim za uspjeh i popularnost oba pjevača i koji je, čini se tako, pronašao dobitnu formulu. Jer ipak, na kraju i na početku svega vezanog uz ovu, kao i većinu drugih tema, nalazi se posao, biznis, proizvodnja profita u industriji popularne kulture. Odnosno, na kraju balada, iza svih tih priča o tradiciji i kulturi, sotonama i gejevima, svećenicima i Crkvi, popularno-urbanom i konzervativno-ruralnom… čuči osnovno, pitanje svih pitanja: tko tu mlati velike pare?