Nastavno-obrazovni proces u epohi digitalnih tehnologija
Polazna točka za ovaj tekst bila je nedavna odluka – pokazat će se ishitrena i u međuvremenu povučena – uprave Filozofskog fakulteta u Zagrebu da će se nastava u proljetnom semestru koji je upravo započeo održavati na daljinu, iliti online kako se voli reći „po domaće“. Odluka nije bila donesena tek tako, razlozi za nju na prvu su zvučali relativno uvjerljivo.
Hrvatska do juna ove godine ima na raspolaganju poprilično visok iznos financijskih sredstava iz Fonda solidarnosti Evropske unije namijenjenih obnovi nakon potresa koji su 2020. pogodili Zagreb i Baniju, kao i u svrhu energetske obnove. No sredstva EU-a treba znati „povući“, pokazati nemala znanja pri pisanju i oblikovanju jako opsežnih projektnih prijava, kao i umijeće snalaženja u labirintima evropskih pravnih i administrativno-birokratskih propisa. Hrvatska se u tim praksama do sada nije proslavila, a s obzirom da pervertirana logika briselskog „uma“ ima tendenciju penaliziranja zbog manjka umješnosti u „trošenju novca“ – na način smanjenja iznosa koji se „lošim đacima“ stavljaju na raspolaganje u nekim budućim financijskim projekcijama i projektima – oglasio se alarm s političkog vrha: mora se promptno ubrzati proces obnove.
Tako se i Filozofski fakultet u Zagrebu našao u grupi javnih i državnih institucija kojima se nude bespovratni novci za obnovu oštećenih objekata, fasada, stolarije, napuklih zidova i staklenih stijena, sanacije deke… Radovi moraju biti završeni do 30. maja 2023., a kako zgradom fakulteta dnevno cirkulira nekoliko hiljada ljudi, odluka dekanata bila je da se zbog sigurnosti svih njih nastava prebaci na online verziju. To se nije dopalo velikom broju studenata i dijelu nastavnog osoblja fakulteta, pa je pokrenuta peticija pod nazivom „Ne online nastavi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu“.
Još su uvijek dosta svježa kolektivna sjećanja na online nastavu, život i rad za vrijeme kovid pandemije. U međuvremenu su s popriličnom uvjerljivošću detektirani mnogi problemi u obrazovnom sustavu s kojima smo se zbog tih izvanrednih egzistencijalnih i radno-životnih okolnosti suočili i koji su ostavili očito dugotrajne posljedice: neadekvatan proces stjecanja i sedimentiranja znanja, nedostatak socijalizacije i iskustva studentskog života, mentalne i psihičke poteškoće zbog izlolacije, manjak motivacije, problemi u dnevnoj organizaciji porodičnog života… Zato ne iznenađuje takva reakcija i inicijativa ljudi sa zagrebačkog Filozofskog. Štoviše, pokazalo se i da odluka uprave najvećeg hrvatskog fakulteta društveno-humanističkog usmjerenja nema zakonsko uporište. Ministarstvo znanosti i obrazovanja, kao i Agencija za znanost i visoko obrazovanje, oglasili su se ovim povodom i jasno poručili da za legalno izvođenje nastave na daljinu svaki fakultet i program trebaju imati dopusnicu koja se temelji na definiranom i provedenom elaboratu.
Inicijative i pritisci očito su imali učinak i rezultirali su promjenom odluke uprave Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Desio se nagli obrat, pa je u koordinaciji s firmom koja će izvoditi radove odjednom pronađeno rješenje na način da će se, citiramo službeni dopis iz dekanata, „poduzeti sve potrebne mjere zaštite studenata i zaposlenika Fakulteta, a dinamika radova u najvećoj mogućoj mjeri uskladiti s nastavom na Fakultetu“. Ono što je još jučer izgledalo nemoguće, danas je eto postalo izvedivo i moguće. Nastava u proljetnom semestru ipak će se održavati kontaktno, to jest uživo.
Mene je pak ovaj slučaj ponukao da se za potrebe teme ovog teksta prisjetim vlastitih iskustava i doživljaja vezanih uz online nastavu za vrijeme trajanja kovid pandemije, potom da nakratko kritički raspravim nekoliko općih problemskih motiva po tom pitanju, kao i da javno promislim mjesto, ulogu i značaj sofisticiranih digitalnih tehnologija u današnjem obrazovanju, te njima pripadajuće društvene kontekste.
***
Alijenacija, osjećaj otuđenosti koji je pratio i obilježio vlastito profesorsko iskustvo online nastave s početka kovid pandemije i lockdowna u proljeće 2020. snažno mi je oblikovao sjećanja na taj period. Osobno sam takve prakse, u koje smo naravno upali iznenada i potpuno nepripremljeni, doživio poprilično traumatično. A sudeći po reakcijama brojnih drugih koji su se našli u identičnim ili sličnim pozicijama, takva su iskustva nerijetko i kolektivno doživljena kao traumatična.
Osjećaj uzaludnosti, beznadežnosti dok govoriš u ekran kompjutora, tipkaš po tastaturi, dijeliš slajdove i linkove – sve u pokušaju da s druge strane, iz duboke tame virtualne zbilje, dobiješ riječ, bilo kakvu reakciju života – veliki je. Mrak i tišina. Kao da stojiš na rubu svemira i vrištiš u prazno.
Pritom znaš, potpuno si svjestan da si za te ljude s druge strane vrlo vjerojatno tek digitalna sličica na jednom od desetak istovremeno otvorenih prozorčića na ekranu. Tu nije moguće pobijediti, u toj utakmici unaprijed si osuđen na poraz. Jer od tebe su svakako i uvijek zanimljiviji sadržaji na Netflixu, intenzivnija je komunikacija na nekom chatu, a interesentniji su memovi i video uratci na nekoj od tzv. društvenih mreža.
Znaš da si talking head koji je vrlo vjerojatno kliknut na mute, pa je prizor još groteskniji. U takvoj perspektivi moguće je još efektnije doživjeti lik sa ekrana, njegovo/njeno nijemo vizualno uprizorenje dok pokušava nešto reći. Recimo fokusirati se na dlačice koje mu možda vire iz nosa, na žmirkanje kapcima, tipove gestikulacija ili neke druge slične tjelesne manifestacije koje su naprosto servirane na dlanu već samom činjenicom pojavljivanja na ekranu. To je slika koja priziva naglašeno pojačane dojmove, idealan motiv za zbijanje studentskih šala na kanalima internih komunikacija. I takva su se svjedočenja protagonista mogla čuti kasnije, nakon što smo se „vratili u svijet“ u postkovid razdoblju.
Priča postaje još potpunija kada ti se povjere roditelji tvojih klijenata-studenata pa kažu kako su im se djeca kačila na platforme na kojima se odvijala online nastava u najrazličitijim situacijama i sa najrazličitijih mjesta. Na primjer iz kuhinja restorana u kojima su se privremeno zaposlili kao pomoćno osoblje, ili kao potplaćeni online radnici za američke firme koji proizvode oglasne slogane. I tako je izgledala online nastava, pereš suđe, pa povremeno zaviriš na ekran svog mobilnog telefona, baciš pogled na puppet profesora.
No i sa druge strane, u dijelu nastavno-profesorskog osoblja, vrlo se brzo pojavila tendencija ka što ugodnijem prilagođavanju novonastalim pandemijskim okolnostima. Naravno, sasvim drugog tipa u poređenju sa studentskom populacijom. Jedan dio te društvene grupe, inače pripadnici i pripadnice jednog od zasad zadnjih preživjelih bastiona klasično shvaćene buržoasko-građanske evropske srednje klase, pohitao je ka svojim vikendicama i ladanjskim imanjima razvučenim duž jadranske obale, na otocima i planinskim krajevima. Pa su od tamo, na sigurnoj distanci od studenata, kolega i virusa, preko Zooma i Teamsa širili svoju ekspertizu, znanja i mudrosti. Odreda optočeni besmislenim narcističkim doživljajem vlastite važnosti i nezamjenjivosti.
Neki među takvima, komotno ušuškani u prividnu sigurnost ugodne izolacije, s vremenom su počeli maštariti o takvom životu. O toploj, naizgled neproblematičnoj distopiji protkanoj šarenilom boja. O životu koji je oslobođen obaveze klasične društvenosti. O svijetu koji je izvanjski entitet, ali iz kojeg svakog desetog u mjesecu redovito stiže pristojna plaća. Nekakva privilegija koja im eto tek tako, samorazumljivo pripada. Set je to vrlo kratkovidnih, ali i opasnih percepcija.
***
Sijaset osobnih iskustava vezanih uz nastavu na daljinu tokom pandemije, iz koje god pozicije o tome svjedočili – profesorske, studentske, roditeljske – redovito za sobom vuče opasnost psihologizacije fenomena i njihove posljedične depolitizacije, odnosno manjka ekonomsko-političkih i društveno-kulturalnih kontekstualnih uvida. Trebalo je uložiti određeni napor, istraživački, intelektualni i društveno-aktivistički, kako bi se nakon dijagnosticiranja psiholoških posljedica, individualnih i kolektivnih, koje je online nastava tokom kovid lockdowna proizvela, dospjelo do kritičko-sistemske perspektive problema.
Tek su se tada stvorile pretpostavke da nastavu na daljinu tretiramo i tumačimo u perspektivama i u kontekstima koji su uvjetovani socijalno-klasnim društvenim razlikama i ekonomskim uvjetima egzistencije. Tada se jasno pokazalo da su pojedinačna iskustva online nastave i reakcije na istu bazično određeni društvenim pozicijama i materijalnim perspektivama svakog ponaosob.
Uzmemo li studentsku populaciju kao ogledni primjer, razlistala se paleta faktora koji određujuće i odlučujuće utječu na participaciju, percepciju i kvalitetu nastave na daljinu: Tko u familiji ili kućanstvu posjeduje svoj kompjutor, a tko ga dijeli s drugim ukućanima?; Koliko je stara ta tehnologija?; Živite li sami, s cimerima, partnerom/partnericom, ili kod kuće s familijom?; Na kojoj kvadraturi živite, imate li svoju sobu?; Kakve su bile svakodnevne okolnosti u porodici, jesu li roditelji išli na posao ili su radili od kuće tokom pandemije?; Kakva je pokrivenost i brzina mreže u kraju u kojem ste živjeli za vrijeme korone?…
U ekonomsko-politički kontekst ovog dijela rasprave ulazi i pitanje kompanija koje su u vlasništvu licenci za softverske programe za videotelefoniju. Tehnologija je to koja započinje sa Skypeom prije dvadeset godina. Dakle, u vrijeme one vrlo važne prekretnice u historiji komercijalnog interneta, početaka tzv. web 2.0 modela koji je baziran na korisnički generiranom sadržaju i kao takav predstavljao je okosnicu za kreiranje epohe tzv. novomedijskih društvenih mreža. Naravno, u pozadini priče uvijek je poslovno-profitni interes korporacija koje nam „za pristojnu cijenu“ omogućuju realizaciju online komunikacije, pa tako i nastavu na daljinu.
***
Aktualne priče u vezi s online nastavom događaju se u vremenu u kojem je neoliberalni tržišno-fundamentalistički model odnio definitivnu i apsolutnu prevagu po pitanju trendova u nauci i obrazovanju. Nema više gotovo ni u tragovima žive humanističke ideje o obrazovanju kao preduvjetu za realizaciju lične i kolektivne slobode, te izgradnju cjelovite osobnosti. O obrazovanju kao sistematičnom procesu oblikovanja samosvjesnih individua i kolektiva ohrabrenih znanjem koje oslobađa putem spoznaje i poziva nas na angažirani društveni život. To su poražene društvene vrijednosti.
Umjesto njih, pobjedu je odnijela kapitalistička paradigma „vještinama usmjerenog obrazovanja“ prema kojoj je primarni cilj i svrha obrazovanja tzv. poslodavcima na tržište rada isporučiti tehnički modelirane i kapacitirane fah-idiote, diplomirane pojedince i pojedinke profesionalno oblikovane „ishodima učenja“ u domenama precizno definirane struke. Ljude koji su po prilici, možda, stručno i tehnički osposobljeni unutar svoje uske profesionalne niše, ali izvan nje ništa, nula bodova. U potpunom je to suglasju s prisutnom liberalnom ideologijom tehnokracije, to jest s idejom o „vladavini stručnjaka i eksperata“.
U takve se kontekste, ovdje tek naznačene u vidu bazičnog krokija, upisuje i model nastave na daljinu, kao i mjesto, uloga i značaj tehnologija pri svemu tome. Pokazalo se naime očitim kako je online nastava model u kojem su tehnologije ne sredstva ili alati u službi nekog višeg cilja, a to bi nominalno u ovom kontekstu trebalo biti obrazovanje, već su softverske tehnologije zapravo u epicentru cijelog procesa. Prethodno spomenuta tehnokracija iznjedrila je suvremenu verziju tehnodeterminizma u nastavno-obrazovnom polju, modela u kojem su tzv. pametni, sofisticirani softverski digitalni alati u središtu interesa i smisla ove priče.
Društveno-humanistički naučni pristupi decenijama su ulagali teorijske napore, oblikovali i ponudili višestruko suvisla tumačenja društvenog mjesta i smisla tehnologija. Takve se interpretacije kreću na liniji od spomenutog tehnodeterminizma (tehnologije su te koje određuju smjerove društvenog razvoja), preko tehnofuturizma (nekritička glorifikacija, oduševljenje i slavljenje tehnoloških noviteta), do tehnofobije (strah od tehnologije i odbacivanje ideje o društvenom progresu pomoću tehnologija). Niti jedan od navedenih modela ne nudi zaokružene odgovore sam po sebi, kao što je pogrešna i teza o vrijednosnoj neutralnosti tehnologija. Naime, tehnologije utjelovljuju dio kapaciteta svoje vlastite realizacije i primjene – zorno nam to pokazuju i dokazuju današnje „pametne“ softverske aplikacije – ali će pri konačnim formama artikulacija nekih od tih potencijala ključnu ulogu imati politički, ekonomski, ideološki i kulturalni konteksti nekog društva u nekom historijskom vremenu.
Zato su tendencije koje se svako toliko pojavljuju, a bit će ih po svemu sudeći sve više – pokušaji da nas se na tragu kovid pandemijskog iskustva vrati digitalno tehnologiziranom obrazovanju na daljinu i postsocijalnom online svijetu – političko-ekonomska slika i prilika, odraz društva u vremenu u kojem živimo. Kao što su i prisutni socijalno-aktivistički otpori takvim pritiscima izraz nade da još uvijek možemo misliti i djelovati kritički.