Priče iz susjedstva
Pljačka. Tako bi se u jednoj jedinoj riječi moglo najpreciznije opisati ono što se u Hrvatskoj već dugo događa, a vezano je uz konstantan i kontinuiran porast cijena hrane u trgovinama, naročito otkako je euro zamijenio kunu kao domaću valutu otprije nešto više od dvije godine. No toj jednoriječnoj konstataciji treba pridodati i pitanje: a tko to pljačka? Opet najkraći mogući odgovor: trgovački lanci, mahom inostrani, i njihovi dobavljači, čije su marže u Hrvatskoj nekoliko puta više nego u zemljama iz kojih dolaze.
Na djelu je dakle klasična gangsterska praksa izvlačenja novca i njegovog prebacivanja u države iz kojih trgovački kriminalci dolaze. Vrlo srodno onom što nam rade i banke, skoro sve odreda također inozemne. Tom nizu odgovornih za takav legalizirani makrosistemski kriminal treba pridodati i kompradorsku domaću državu, to jest političare koji ju vode u različitim sastavima već desetljećima, a ne čine ništa kako bi se takvi trendovi promijenili, iako takvi mehanizmi postoje. Upravo obratno, provode se prakse mimikrije, igrokaza, grade Potemkinova sela ne bi li kreirali privid proaktivnih politika. I tu bi ovaj tekst mogao završiti jer je sve najbitnije na tu temu već izrečeno u ova dva paragrafa. No ipak idemo redom.
Ako se nakratko osvrnemo na bazičnu statistiku – nju ovdje tretiramo tek kao simptomatičan putokaz prema strukturnim razinama problema, jer kako nas podsjećaju kritički orijentirani politički ekonomisti, na mikrorazinama društva inflacija se bitno različito odražava na one siromašnije u odnosu na one bogatije – ona nam pokazuje da je Hrvatska u decembru 2024. imala treću najvišu stopu u Evropskoj uniji, 4,5%. Lošije su bile tek Rumunija (5,5%) i Mađarska (4,8%). Čisto kao podsjetnik, inflacija je druga riječ za prosječni rast potrošačkih cijena. Ista je u EU u zadnjem mjesecu prošle godine iznosila 2,7%, četvrti mjesec zaredom, što ukazuje na određenu stagnaciju.
I tu vidimo trend obrnut od onog što se zbiva u Hrvatskoj, jer je prosječna stopa inflacije na razini EU godinu dana ranije, u decembru 2023., iznosila 3,4%, a u eurozoni 2,9%. U decembru 2024. potrošačke cijene u Hrvatskoj bile su čak 5,4% više nego godinu dana ranije. Međutim, još znakovitije i kobnije, Hrvatska trenutno ima najvišu stopu inflacije u eurozoni, što u doslovnom tumačenju znači da euro najmanje vrijedi u Hrvatskoj, od svih evropskih država u kojima je valuta.
Naravno, sve te matematičke i statističke brojke poprimaju opipljiva značenja onda kada ih prevedemo u kontekste životne svakodnevice i praksi, a one su takve da nam je život u Hrvatskoj na onoj najosnovnijoj razini pokrivanja svakodnevnih potrepština bez kojih se ne može – hrana, energenti, stanovanje i usluge – naprosto postao (pre)skup. Situacija sa životnim troškovima je recimo takva da su i oni koji zarađuju oko hiljadu eura mjesečno – uz preduvjet da nisu podstanari i pod kreditnim opterećenjima banaka (a takvih je malo) ili još gore kriminalaca kamatara – na rubu siromaštva i egzistencije. Među takvima je i ogromna većina penzionera u Hrvatskoj koji su silom spomenutih okolnosti postali majstori umijeća preživljavanja u životnom periodu kada im, zakonima biologije, ponestaje snage i moći. Stupnjeve (ne)razvijenosti nekog društva i neke države, trebalo bi primarno mjeriti kvalitetom života njegovih/njenih penzionera.
Tako smo dospjeli u nevjerojatnu, gotovo apsurdnu i do jučer nezamislivu situaciju da je šoping osnovnih prehrambenih namirnica isplativije obaviti u Italiji i Sloveniji, nego u Hrvatskoj, a to nikada do sada nije bio slučaj. To je praksa koju ljudi iz pograničnih zona – uključujući i Zagreb u kojem živi skoro četvrtina hrvatskih stanovnika, a slovenske Brežice dođu mu skoro kao predgrađe – sve masovnije čine. Kako i ne bi bilo tako, da se još jednom osvrnemo na brojeve, kada je inflacija u Italiji prije mjesec iznosila svega 1,4% – i tako bila druga najniža u EU, nakon Irske (1,0%) – a u Sloveniji 2,0%, znači više nego duplo niža od one u Hrvatskoj.
Potrošački bojkot
Uglavnom, sve navedeno tek je uvod u ono na što se ovaj tekst želi fokusirati. Riječ je o građanskoj inicijativi nazvanoj „Halo, inspektore“ koja je pokrenuta na Facebooku, a potom se brzo širila društvenim mrežama i klasičnim medijima, s idejom jednodnevnog potrošačkog bojkota kupovanja u trgovinama, šoping centrima, benzinskim pumpama i sličnim prodajnim mjestima, sve zbog spomenutog nekontroliranog divljanja cijena u Hrvatskoj. Inicijativu je koordinirao Evropski centar za izvrsnost potrošača (sveprisutni ideologem današnjice – izvrsnost, uvukao se i u takve društvene sfere kakva je potrošnja).
U pozivu za podršku inicijativi koji je kružio domaćim medijskim prostorom navedeno je i sljedeće: „24. 1. u HR je bojkot protiv visokih cijena prehrane. Pozivaju se ljudi da taj dan nitko ništa ne kupuje, ali ništa. Osigurajte se za taj dan kao da je nedjelja. U UK-u se dogodilo isto s gorivom, drugi dan je pala cijena za 15 p po litri i još su digli plaće za £100 mjesečno.10% ljudi da to napravi je veliki gubitak za trgovačke lance, a vi taj dan nećete izgubiti apsolutno ništa“. Akcija je dakle provedena prošli petak, 24. 1. 2025., s popriličnim uspjehom.
Uz podršku većeg dijela javnosti, to jest građana i građanki, ova je inicijativa inače uspjela i u nečem što je u Hrvatskoj rijetkost, a to je da su je većinski podržali i oni političari koji su na vlasti, kao i oni koji su u opoziciji. Naravno, s različitim naglascima po pitanju problema koje vide kao ključne za neprijatnu društvenu situaciju nekontroliranog rasta cijena. Jer opozicija će jasno dio takve krivice sasvim opravdano pripisati neučikovitoj vlasti. No otvorenu podršku akciji jednodnevnog potrošačkog bojkota dao je i sam vrh vlasti, počevši s premijerom Plenkovićem, kojeg su spremno i odvažno slijedili brojni ministri i ministrice iz njegove Vlade.
Recimo Ante Šušnjar, notorni ministar gospodarstva u aktualnoj Vladi Republike Hrvatske, lik osebujne pojavnosti i još osebujnijih ideja i prijedloga građanima kako da smanje svoje izdatke na hranu. Njegova sugestija da se kruh, a potom i kiflice, peku kod kuće umjesto da ih se skupo kupuje u pekarama – što je prema ministrovim tvrdnjama redovita praksa njegove supruge u njihovom domaćinstvu – instantno je postala virilna prije kratkog vremena. Ministar Šušnjar je groteskno pokušao i preuzeti zasluge za uspjeh ove inicijative, kao da ju je on osmislio, organizirao i proveo. A nije.
Kad već spominjemo kruh, cijena te osnovne životne namirnice u Hrvatskoj krajem prošle i početkom ove godine rasla je po jedan cent svaki dan i tako 26 dana zaredom. Drugi primjer poskupljenja koji se često navodi u kontekstu ove priče jest teleći vrat čija je cijena porasla 43% u zadnja tri mjeseca. Srodnim primjerima naprosto nema kraja.
Poduzetničke reakcije
Na drugoj su strani priče domaći protagonisti iz ekonomsko-poslovnih sfera, raznorazni suspektni likovi kojima su puna usta neoliberalnih ideoloških vrijednosti i pripadajućeg jezika. Drugim riječima, truju nam javnost i medije pričama o slobodnom tržištu i tržišnoj utakmici, o glomaznoj i skupoj, a neučinkovitoj državi, to jest o državnom aparatu i javnom sektoru koji su prema njima preveliki, te bi ih stalno trebalo podvrgavati „mjerama štednje“, odnosno „bolnim rezovima“, što su tek metaforički eufemizmi za prakse otpuštanja i otkaze. Iako isti ti neoliberali, koji se diče svojim navodnim poduzetništvom i poduzetničkim inicijativama, vrlo rado poslovno surađuju s istom tom državom.
I to neprekidno čine, s tendencijama da obime takvih suradnji povećaju. Pritom su najčešće angažirani u poslovima preprodavača. Po bazičnom trgovačkom principu, kupi što jeftinije i prodaj što skuplje. Malo je među njima onih što su proizvodno-izvozno orijentirani, koji masovnije zapošljavaju i izbacuju na tržišta proizvode s dodanom vrijednošću, a to su generatori ekonomskog razvoja.
Takvi su se, možemo reći očekivano, okomili i na inicijativu jednodnevnog potrošačkog bojkota. Među njima su, opet i više nego očekivano, prednjačili likovi iz ridikulozne Udruge Glas poduzetnika (UGP). Zanimljiva je to ekipica svojevrsnih hohštaplera i šibicara, profilom ocrtanih u prethodnom paragrafu teksta, koja napadajući svaku ideju društvenog, javnog, državnog, općeinteresnog… zapravo samo žele otkinuti još pokoji euro iz državnog budžeta, nakačiti se na njega što je više moguće, preko modelâ koji su u tranzicijskim godinama skrojeni upravo za takve kakvi su i dotični, recimo tzv. javno-privatno partnerstvo.
UGP-ovci su povodom ove inicijative izdali niz javnih priopćenja u kojima su se, umjesto na pohlepu i gramzivost trgovačkih lanaca i dobavljača, okomili upravo na državu i društvo, a prijedlozi koje su ponudili tipičan su arsenal neoliberalnih mehanizama, na tragu glavnog obilježja kapitalizma, a to je antagonizam kapitala i rada: niži porezi, ukidanje parafiskalnih nameta, smanjenje troškova za poduzetnike, reforma javnog sektora putem digitalizacije i optimizacije, čiji je cilj smanjenje broja zaposlenih (koje UGP-ovci redovito nazivaju „uhljebima“), uz kritiku politika povećanja plaća u javnom i državnom sektoru, te traženje ukidanja zabrane rada nedjeljom. To su, smatraju oni, pravi strukturni razlozi visokih cijena u Hrvatskoj.
Među istaknutijim UGP-ovcima, javno-medijski se po ovom pitanju naročito angažirao Dražen Oreščanin. On se, uz kritiku inicijative za bojkot, s argumentima iz prethodno navedenog neoliberalnog asortimana, kao i uvijek odlučio influenserski samopromovirati, objavljujući na mrežama snimke i fotke kako 24. 1. kupuje proizvode, ali odabrane. Odlučio se za artikle malih hrvatskih proizvođača u biranim malim trgovinama i mesnicama, tamo gdje su zbog delikatesnog statusa cijene proizvoda takve da im može pristupiti desetak, do maksimum petnaestak posto građana i građanki Hrvatske, među kojima je zasigurno i naš Dražen.
Sistemska perspektiva problema
Pri analizi inicijative za jednokratni bojkot trgovina u Hrvatskoj, uz sve dosad spomenuto ne smijemo izgubiti iz vida i sistemsku perspektivu problema koja nije neposredno artikulirana od strane organizatora akcije, ali ju vidimo kao njen nerazdvojiv dio. Takav strukturni pogled uključuje barem tri velika aspekta, a svi su uzajamno tijesno povezani. Prvo, kartelsko uvezivanje najvećih inozemnih trgovačkih lanaca koji dominiraju na tržištu u Hrvatskoj. Premda ne postoje nepobitni materijalni dokazi za to, već i „vrapci na grani“ u Hrvatskoj znaju da su ključne velike trgovačke firme međusobno povezane i precizno koordinirane kada je u pitanju usklađivanje i povećanje cijena. Praksa je toliko notorna da je na nju neizravno, ali dovoljno jasno, aludirao i inače poslovično oprezan, posebno kada su uključeni inostrani ekonomsko-politički akteri, premijer Plenković. Iz Spara, Lidla, Kauflanda, Plodina i ostalih velikih trgovačkih lanaca naravno negiraju svaku insinuaciju tog tipa. No to je i očekivano, s obzirom da je kartelsko povezivanje u snažnoj suprotnosti s deklariranim načelom slobodnog tržišta.
Drugo, i na ovom primjeru dereguliranog divljanja cijena hrane u Hrvatskoj, moguće je plastično testirati kompradorsku narav domaće politike. To su oni domoljubno-patriotski političari što desnicu ruku drže na srcu, na jeziku im je stalno domovina i ljubav do nacije, a lijevom rukom šaraju po našim džepovima. No u praksi, a posebno onoj ekonomskoj, nisu puno više doli privilegirani posrednici na pozicijama moći što za osobne interese (kodno posredničko pitanje glasi: koliko je tu mene?) inostranim zainteresiranim poslovnim subjektima otvaraju vrata za preuzimanja domaćih tvrtki, nekretnina i drugih dobara.
Čine to putem političkih mehanizama, promjenama zakonodavnih okvira, odnosno praksama deregulacije u ime tržišne utakmice (jedan od osnovnih principa neoliberalizma). Vladajući će se pohvaliti kako su od uvođenja eura već u više navrata zakonski propisivali zamrzavanje cijena osnovnih proizvoda poput mlijeka, brašna, šećera i slično, što je tačno, no dosezi i učinci takvih praksi bili su doslovno nikakvi jer trgovci uspješno manevriraju i zaobilaze svaki takav pokušaj.
I treće, sada već višedecenijska praksa sistematičnog uništavanja domaće prehrambene industrije. A ona je u kontekstu Hrvatske tako bolna. Samo još naivni mogu postavljati pitanja kako zemlja s takvim agrarno-poljoprivrednim potencijalima, koja je prije nekoliko decenija mogla proizvesti količine hrane dovoljne da opskrbi tada puno veću državnu zajednicu od ove postojeće, onu jugoslavensku, te da usto još i hranu izvozi, sada ne proizvodi dovoljno ni za vlastite potrebe, u zemlji s manje od četiri milijuna stanovnika. Naravno, asocijacije nas neminovno vuku ka Slavoniji, nekad bogatoj, a sada neprijatno osiromašenoj i opustjeloj regiji na sjeveru Hrvatske. Pa se jeftiniji, a kvalitetniji proizvodi koji su se nekad obilato proizvodili kod kuće, sada skupo uvoze izvana posredstvom dobavljača i još skuplje nam se prodaju u stranim trgovačkim lancima. Na zadovoljstvo ekonomsko-političkih elita, kako onih inostranih kartelskih, tako i domaćih kompradorskih.
Rezultati akcije i perspektive
Jednodnevna akcija potrošačkog bojkota trgovina u Hrvatskoj, izvedena prije nekoliko dana, definitivno je uspjela. Čini se da su rezultati iznenadili i same pokretače, to jest koordinatore inicijative. Podaci koje je službeno objavila Porezna uprava pokazuju da je ukupni pad prometa u trgovinama bio 53% u poređenju sa sedmicom ranije, petak 17. 1. 2025., dok je izdano 44% manje fiskalnih računa. Inače, Porezna je uprava objavljivala nove rezultate u nekoliko navrata tokom cijelog dana, što je praksa koja podsjeća na aktivnosti Izbornog povjerenstva po pitanju izlaznosti na glasanje u danima političkih izbora. Dakle, kreirala se atmosfera napetosti i iščekivanja u javnosti.
Pretvore li se prethodne statistike u financijske brojke, one će nam reći da su ljudi u Hrvatskoj u trgovinama kumulativno potrošili 28,6 milijuna eura 24. 1. 2025., što je drastično manje od 60 milijuna eura koliko je potrošeno u petak, 17. 1. 2025. Ovo je prva takva akcija u Hrvatskoj. Inače su one dobro poznate u nekim drugim evropskim zemljama s općenito snažnijom i dužom kulturom prosvjedovanja i izražavanja kolektivnog društvenog nezadovoljstva, na primjer u Francuskoj, Italiji ili Grčkoj. U Velikoj Britaniji su recimo građani štrajkali zbog povećanja cijena goriva, pa su one potom snižene. Slično se dogodilo u Italiji s cijenama kafe i tjestenine.
Naposljetku, ova uspješno izvedena akcija definitivno je opravdala svoju svrhu, a ta je prvenstveno bila simboličkog karaktera, da se pošalje jasna poruka velikim trgovcima, njihovim dobavljačima, ali i političarima, da je potrošačima u Hrvatskoj prekipjelo ovo iživljavanje s cijenama, pogotovo s cijenama hrane. Takav uspjeh zasigurno je vjetar u leđa novim valovima inicijativa za koordinirane potrošačke bojkote. Prvi je najavljen već krajem ove sedmice. Udruga „Halo, inspektor“ poziva građane da bojtotiraju bilo kakvu kupovinu, ne samo u trgovinama, već i poslovanja s bankama, telekomunikacijskim kompanijama, da ne naručuju putem dostavljačkih platformi, te da se suzdrže prekomjerne potrošnje u kafićima i restoranima u naredni petak, 31. 1. 2025. Također, od četvrtka 30. 1. 2025. građani su pozvani na jednosedmični bojkot tri trgovačka lanca (Lidl, DM i Eurospin), kao i tri vrste proizvoda. To su gazirana pića, na čelu s coca-colom, flaširana voda i deterdženti za suđe. Ideja je da se targetirani trgovački lanci i proizvodi smjenjuju u sedmičnim ciklusima.
No do pravih i suštinski ključno važnih dosega dospjet ćemo onda kada se, i ako se, dese promjene u individualnim i kolektivnim percepcijama potrošačkih praksi, ako se razvije kritički odmak spram potrošačkog načina života i stekne svijest o ideologiji konzumerizma kao važnog agensa pustošećeg suvremenog kapitalizma. To su spori i dugotrajni procesi, nimalo lagani i jednostavni, no na kraju se višestruko isplate.