Priče iz susjedstva
1.
O državnim granicama kao opipljivim međašima i potencijalnim, a realnim, preprekama pri putovanjima, nisam ozbiljnije razmišljao prije nego što sam se s njima neposredno sudario. To jest na svojoj koži osjetio, makar benigne, ali ipak neugodne represivne učinke režimskog graničnog mehanizma. Prva me priča vraća otprilike u proljeće 1997., išao sam tada prvi put u Sloveniju nakon rata. Iz Sarajeva krenuo busom za Bihać, od tamo istim prijevoznim sredstvom nastavio u Zagreb, a u Zagrebu sjeo na vlak koji je kao voz krenuo iz Beograda, te je preko Hrvatske, Slovenije i Austrije išao prema svojoj konačnoj destinaciji, Zűrich u Švicarskoj.
Granicu između Hrvatske i Slovenije, na Dobovi, do koje vlakom stižete iz Zagreba nakon svega 15-20 minuta vožnje, nisam pretjerano ozbiljno doživljavao. Za početak, kao Jugoslavenu s još uvijek ne tako davnim iskustvom života u toj državi, naprosto mi se u svijesti još nije stvorila perspektiva da između jugoslavenskih republika postoje neke stvarne, ‘ozbiljne’ državne granice. Također, Slovenija, a pogotovo Hrvatska, još nisu bile blizu članstva u Evropskoj uniji. O tzv. Schengenu još se uvijek malo uopće govorilo, bila je ta evropska granica, taj simbol „tvrđave Evropa“, tada podaleko od ovih krajeva. Uostalom, kao bosanskohercegovački državljan imao sam tromjesečnu turističku vizu za Sloveniju koju smo tada morali imati za ulazak u tu državu. Znači, sve je bilo „uredno i regularno“.
Ne znam šta je presudno ‘nagovorilo’ slovenskog graničnog policajca da me počne tretirati kao ‘slučaj’ pri, trebalo je valjda tako biti, rutinskoj kontroli dokumenata. Možda učinak stereotipa, moja malo duža kosa i outfit s neohipi elementima kojeg sam prakticirao u svojim dvadesetim godinama života? Ili naprosto činjenica da mu je na granicu dospio još jedan Bosanac? Štogod, revni policajac odlučio je ‘skinuti’ me s vlaka i dodatno ‘provjeriti’. „Pa ako sve bude u redu“, reče, „nastavićeš sljedećim vlakom“ (nije me persirao).
Prvo je želio detaljne podatke o osobi kod koje idem, ko je, šta je, koliko je stara, šta studira ili radi… Nakon što je obitelj moje tadašnje djevojke telefonski nazvao (pokazao je očito iznenađenje kada sam mu, na njegovo pitanje koji im je telefonski broj, odgovorio u sekundi, izravno iz glave), te dobio potvrdnu informaciju da me poznaju i očekuju u Ljubljani, vrijeme između vlaka koji je nastavio put bez mene i sljedećeg koji će stići za par sati na Dobovu, odlučio je prekratiti tako što će mene i moju prtljagu temeljito pretresti u jednoj praznoj sobi, očito namijenjenoj za takve prakse. Nije tražio da se skidam do gola, iako me dobro, natenane ispipao. Potom je preusmjerio fokus svog interesa na torbu s mojim stvarima.
Istresao ih je sve na stol, jedini namještaj u toj prostoriji, i krenuo ‘češljati’ komad po komad. Odjeća, higijenske potrepštine, knjige, CD-ovi… Ponio sam sa sobom dvije knjige iz četvorotomne Propast Zapada Oswalda Spenglera koju sam tada čitao. Primijetio sam kako sumnjičavo pogledava naslov knjige. Okrenuo se zatim prema CD-ovima.
Zahvaljujući neformalnoj muzičkoj edukaciji koju je nenametljivo, ali učinkovito, provodio sadašnji urednik ovog portala – a tadašnji suvlasnik u najmu prostora nekadašnjeg kultnog sarajevskog jazz art caffea „Zvono“ – u to sam vrijeme saznao za čuvenog južnoafričkog jazz pijanistu Abdullaha Ibrahima. I oduševio se. Nisam se tih mjeseci odvajao od par kopija njegovih albuma koje nam je Edo napravio i podijelio u kafani, pa su se razumljivo našle i u mojoj torbi, među stvarima na putu za Ljubljanu.
E tu se cijela slika očito simbolički zaokružila u policajčevoj glavi. Hajrudin, Bosanac muslimanskog imena koji čita o propasti Zapada i sluša muziku nekakvog Ibrahima, htio bi u našu lepu belu Ljubljanu. Ipak, nije se imao za što konkretno ‘uhvatiti’ ne bi li me dalje kako zadržao. Samo je procijedio: „Vrati te stvari u ruksak“. Onda me uputio na jedan među nekolicinom kolosjeka koji se nalaze na Dobovi i rekao da će tamo stići sljedeći vlak za Ljubljanu, za oko sat vremena. I zaista, vlak je stigao, ali intuitivno slijedeći jednu narodnu mudroliju (ko se jednom opeče i u jogurt puše) upitah konduktera je li to vlak za Ljubljanu. „Nije“, odgovori, „ovaj ide prema Mariboru. Za Ljubljanu će stići vlak za petnaestak minuta, ali ne na ovaj, već na kolodvor broj 4“. Stvarno se nisam nikako dopao tom slovenskom graničnom policajcu.
2.
Priča druga, o vlastitim iskustvima na granicama, vraća me u zimu 2009/2010. Nije prošlo baš tako puno vremena od tada, tek nešto više od decenije, a zime su se u ovom dijelu svijeta osjetno promijenile. Spominjem tu okolnost, koja nas odmah asocira na aktualno ubrzavanje globalnog zatopljenja planete, zato jer je u to râno, još uvijek mračno jutro nekoliko dana uoči katoličkog Božića – kada sam se iz svoga doma u Zagrebu uputio prema željezničkom kolodvoru kako bih stigao na vlak za Budimpeštu – bilo užasno hladno. Plan je bio da nešto prije 11.00 h dospijem u glavni grad Mađarske, odakle sam oko 18.00 h imao Ryanairov let za Dublin.
No, stvari su zbog loših vremenskih prilika krenule u pogrešnom smjeru već od samog početka. Vlak je u startu toliko kasnio da sam oko 10.00 h – kada se konačno pojavio, a ja još uvijek čučao na kolodvoru u Zagrebu – ozbiljno razmišljao da li da uopće krenem na put jer nisam bio siguran da ću na vrijeme stići na avion. Ipak sam se odlučio na rizik i krenuo, a s tim je i počela putešestvija koju do danas ne zaboravljam. Uglavnom, sporo smo se klatili zamrznutim šinama prema Budimpešti satima i satima, dugo zadržavali na međustanicama. Prošlo je popodne, krenula je i večer, a mi još ni blizu. U međuvremenu sam sms-ovima stupio u kontakt s prijateljima iz Budimpešte koji su pak provjeravali stanje s letovima na tamošnjem aerodromu i koji su mi negdje prije ponoći javili – kada smo se konačno primakli, ali i toliko zapeli u gužvi željezničkog čvora koji je nastao u predgrađu, da su nam kondukteri savjetovali da izađemo iz vlaka i potražimo drugi način da se prebacimo do grada – da avion za Dublin još uvijek nije poletio! Dakle, nađi taksi i odmah kreni na aerodrom, glasila je zadnja poruka.
Tako sam i napravio. Taksi me nakon nekih pola sata vožnje ostavio na aerodromskom terminalu. Uđem unutra, pusto. Nađem nekako par osoba zaposlenih na aerodromu, objasnim im odakle sam i kako stigao, te da lovim avion za Dublin, a o kojem imam informaciju da još nije poletio. Gledaju me pomalo u čudu jer je ukrcavanje na gate za taj let prošlo prije dobrih 7 sati i nema više ukrcajne linije koja bi me pripustila prema izlazu. Objašnjavam, kumim i molim, na kraju i uspijevam. Formiraju traku i obavljaju proceduru check-ina samo za mene, uz dodatak da ću morati ekstra platiti 30-ak eura za torbu jer više nema načina da se ona preuzme i transportira do aviona. To mi je nakon cijelog tog dana djelovalo smiješno i banalno.
Obavimo sve te formalnosti, ulazim na gate, vidim izmrcvarene ljude koji tamo čame već satima čekajući let i doslovno u tom trenutku glas iz zvučnika obavještava putnike da će ukrcavanje u avion za Dublin konačno započeti! Kako a da ne pomislim da je taj avion samo još na mene čekao? Let iz Budimpešte u Dublin trajao je nekoliko sati. Sletjeli smo, mislim da je bilo oko 3.30-4.00 h, otprilike 24 sata nakon što sam krenuo na put iz kuće u Zagrebu. Iskrcavanje, dolazak u aerodromsku zgradu, provjera dokumenata. Naravno, imam vizu za ulazak u Republiku Irsku, izvadio sam je u njihovoj ambasadi u Ljubljani. Aerodromski policajac uzima moj pasoš, gleda, lista stranice više puta i na kraju mi kaže: „Žao mi je, ne možete ući u Irsku, nemam Vam gdje udariti ulazni žig. Nemate ni jednu slobodnu praznu stranicu u pasošu“.
Ne, ne, pomislim, ovo je stvarno vrhunac, ovo se ne događa. Nakon dvadesetčetvorosatne kalvarije od putovanja, dospio sam do krajnje destinacije, na ulaznim sam vratima, ali me ne puštaju kroz njih zbog besmislice. „Čujte…“, pa ponovim u kratkim crtama policijskom službeniku ovo što sam ovdje već napisao, „… i Vi me sada ne puštate u zemlju zato što u pasošu nemam više slobodnih praznih stranica na koje biste udarili žig. Ne, ne mogu pristati na to nakon svega ovog danas, apsurdno je. Otisnite taj žig bilo gdje, možete i meni na čelo“. Gledao me par sekundi i potom udario ogroman štambilj na jednu od stranica u pasošu koje nisu predviđene za to. „Evo, izvolite. Samo znajte da Vam ovaj pasoš, sa žigom na ovom mjestu, više ne vrijedi. Sada je neispravan“.
3.
A na kraju se velika većina stvari vezanih uz državne granice svodi baš na to, na simboliku i vrijednost te proklete putne knjižice, taj znak administrativnog identiteta. Toliko je arbitrarnosti tu na djelu, toliko neprobavljive kontingencije proizvedene pukim slučajem mjesta rođenja i življenja. Uvijek mi na graničnim prijelazima, u vlakovima i/ili autobusima, pažnju privuče realizacija svojevrsne društvene binarnosti među putnicima koja se nerijetko desi, a vezana je uz spomenuti simbol.
Mislim na rascjep između, na jednoj strani, ljudi iz tzv. trećih zemalja koji često puno prije dolaska na neku granicu pripreme i potom nervozno, znojnim dlanovima grčevito stežu svoj pasoš skromne vrijednosti, i tzv. zapadnjaka na drugoj strani, koji poslovično nonšalantno i ‘nepripremljeno’ dočekuju granične policajce. Takve su, na primjer, grupice mladih zapadnih backpackera koje graničari moraju buditi na granici i potom dugo i strpljivo čekati dok bunovna mladež negdje u ruksacima konačno ne pronađe svoje njemačke ili australijske putne knjižice o čijim vrijednostima ni ne razmišljaju, već ih spontano tretiraju kao same po sebi jasne i razumljive.
Pritom nikako ne mislim da ovakav oblik ‘ležernosti’ tzv. zapadnjaka na granicama treba osuđivati, dapače. Režimima treba vraćati odraz njihovog besmisla u svakoj situaciji i posvuda, pa tako i spontanom gestom nezainteresiranosti za ritual prelaska granica. Ono što želim reći je da tip podvojenosti, rascjep razlike koju ovdje naglašeno apostrofiram, predstavlja materijalni trag politika granica koje u sebi nose zametke ideologije aparthejda.
4.
Prilično banalno sada izgledaju ove osobne pričice koje sam ovdje prepričao, danas ih reminisciram gotovo sa sjetom, kao dio vlastite životne iskustvene prtljage. Sjetim ih se počesto, pa iznova podoživim njihovu trivijalnost, ali i neku duboku nelagodu, gotovo svaki put kada prelazim granice. Mislim da mi je nakon iskustava poput ovih ovdje opisanih, ipak ostao neki tip traume od granice. No ni to nije toliko bitno, s tim se itekako može živjeti. Mizeran je učinak i važnost te traume kada ju se smjesti u kontekste prema kojima želim da me priča na ovu temu na kraju usmjeri – prema granicama preko kojih slobodno prelaze kapital i robe… ali ne i ljudi. Pogotovo kada su ti ljudi tzv. migranti.
Lako su zamislive i realne ljudske sudbine iza kulisa onih prizora koje nerijetko možemo ugledati kada recimo pređemo granicu na Izačiću, i iz Hrvatske uđemo u Bosnu i Hercegovinu nedaleko od Bihaća. Na tih 10-12 kilometara razdaljine, koliko dijeli granicu od grada, često je moguće uz cestu susresti grupe i grupice migranata koji se kreću nekim njima znanim putanjama, po njima poznatim shemama. Inzistiram na terminu „migranti“ jer ne želim podržavati jalovost diskursa političke korektnosti koja se gnijezdi u zamjenskoj sintagmi „ljudi u kretanju“, a koju nerijetko, i nekritički, upotrebljvaju i aktivisti iz nevladinih udruga civilnog društva koji se bave migrantskom problematikom.
Šta su državne granice za te ljude?; to mi se pitanje često vraća kada vidim migrante nedaleko od spomenutog graničnog prijelaza. Je li to tek još jedan level kojeg pokušavaju preći u smrtonosno opasnom gejmingu, kako se sami autoironično, a gorko, šale na račun vlastite sudbine? Ne, naravno. Više, puno više je to od levela i gejminga preko kojih žele dohvatiti zamišljenu, mitsku Arkadiju, nekritički uljepšanu sliku neke uređene, stabilne, socijalno pravedne i prosperitetne evropske države.
Za te su ljude evropske granice potencijalna smrt. Fatalni skok preko ruba. Umjesto moguće policijske neprijatnosti i administrativne gnjavaže u slučajevima posjednika pasoša ‘slabijeg ranga vrijednosti’, kakve sam prethodno opisao, svi znamo da na primjerima migranata granice nacionalnih država znače premlaćivanja, pljačkanja i protjerivanja u sretnijim verzijama, a gubitak života u tragičnijim varijantama. Na tim mjestima njihovi životi ne vrijede apsolutno ništa jer ih se niti ne tretira kao ljudska bića.
Šta bi sve bio spreman dati – neka to bude na primjer lik dvadesettrogodišnjeg mladića iz Pakistana koji je mjesecima ‘zapeo’ u BiH, Grčkoj ili Bjelorusiji – da se nađe na slovenskoj granici, u okolnostima koje bi nalikovale onima u kojima sam se ja našao i koje sam ovdje opisao, pa da je najgore što mu se pritom može desiti to da ga neki tamošnji graničar tek temeljito pretrese i prezrivo pogleda jer se drznuo čitati o propasti Zapada, te slušati muziku glazbenika s muslimanskim imenom. Koliko bi toga tek bio spreman žrtvovati taj zamišljeni momak kako bi se dokopao situacije u kojoj je vrhunac neugode iživljavanje policajca na način da ti uništi identifikacijsku ispravu, ali te ipak ne može spriječiti da uđeš u ‘njegovu’ zemlju. Da li bi taj figurativni dječak iz Pakistana uopće mogao doživjeti višesatna čekanja vlakova na hladnim kolodvorima i aviona na toplim aerodromskim terminalima, koji kasne, kao neprijatne okolnosti pri putovanjima, ako je surovi kontrapunkt takvim ‘problemima’ njegovo vlastito iskustvo vrlo riskantnih pokušaja da bilo kako pređe planine, mora i rijeke, te izbjegne na sve spremne i neprijateljski raspoložene granične policajce. Moje bi mu priče sigurno izgledale kao zgodne anegdote, sadržaji iz nekog zabavnog almanaha.
Strašna je simbolika satkana u činjenici da na istim onim mjestima na kojima su se gubili životi za vrijeme ratne agresije – prirodna granica između Bosne i Hercegovine i Hrvatske, planina Plješivica iznad Bihaća, samo je jedna među stotinama takvih lokacija – sada već godinama umiru hiljade ljudi iz dalekih dijelova svijeta u pokušaju da se domognu proklete Evrope. Evropa, ta olinjala stara štraca koja muku muči sama sa sobom i s idejom o sebi, a na čijim pograničnim morima, rijekama i planinama umiru očajnici koji o njoj misle bolje no što je ona ikada to zaslužila. Evropa kojoj su puna cinična usta ljudskih prava i demokratskih standarda, ali prešutno i licemjerno odobrava i podržava represiju nad migrantima za koju su zadužene evropske janjičarske trupe s ruba Evropske unije. Hrvatske, poljske, grčke… pogranične policije, surovi egzekutori evropske migrantske politike u praksi.