Priče iz susjedstva
U ovoj smo rubrici prije tri mjeseca već pisali kako se intenzivno, i golim okom vidljivo, mijenjaju „lica hrvatskih gradova“. Željeli smo tom mini sintagmom ukazati na demografske promjene u strukturi stanovništva Hrvatske koje se dešavaju usljed pojačanih radnih emigracija i imigracija tokom proteklih nekoliko godina. Takva se dinamika u međuvremenu, između pisanja tog i ovog teksta, eksponencijalno ubrzala. Očekivano, jer radi se o procesima koji su još uvijek na svojim počecima, ne mogu i neće se zaustaviti, te će tek odrediti ekonomske i društvene tokove u decenijama koje su pred nama.
U spomenutom tekstu od 12. oktobra 2023. naveden je podatak o 129 hiljada radnih dozvola izdanih strancima u Hrvatskoj. Danas, početkom 2024., ta je brojka značajno narasla, već je jako blizu 200 hiljada, a i dalje će rasti. 200 hiljada ljudi nešto je više od 5% postojećeg ukupnog stanovništva Hrvatske. Grube procjene govore da će Hrvatskoj u narednih nekoliko godina trebati oko 400 hiljada stranih radnika kako bi zadovoljila potrebe održavanja domaće industrije, uglavnom turističke, servisno-ugostiteljske, trgovačke i građevinske.
Nažalost, no ne i neočekivano, spomenute okolnosti pokrenule su loše i sve učestalije opasne reakcije. U državi koja se potpuno stihijski, pritisnuta nuždom zbog ekonomskih prilika i širih globalnih trendova, otvorila za stranu radnu snagu iz dalekih azijskih zemalja, a pritom nije napravila ništa kako bi domaće društvo – poprilično konzervativno, isključivo i šovinistički raspoloženo, bez historijskih iskustava suživota sa drugim rasama, kulturama i jezicima – makar minimalno pripremila za tektonske socijalne i kulturalne promjene što su bile sasvim izvjesne, nije ni moglo uslijediti ništa drugo doli val nasilja prema strancima do kojeg sve češće dolazi.
U Hrvatskoj se do sada ništa konkretno nije uradilo po pitanju sistematičnije edukacije, kvalitetnog informiranja i stvaranja senzibiliteta u domaćoj javnosti prema novim sugrađanima koji dolaze izdaleka, a na valu novih globalnih migracijskih i demografskih tokova. Također nema ni osmišljenog planskog pristupa stranim radnicima, politikâ i praksi koje bi radile na njihovom kvalitetnijem uključivanju u domaće društvo. Sve je prepušteno individualnim inicijativama, ponekom projektu u domeni civilnog društva i akterima iz tzv. nevladinog sektora, te djelovanju nekih rubnih dijelova Katoličke crkve, kao što je Isusovačka služba za izbjeglice koja je odnedavno dijapazon svojih aktivnosti proširila i na pomoć stranim radnicima pri integraciji u hrvatsko društvo („prijelaz od stranca prema susjedu“). No, sve to je tek kap u moru s obzirom na realne i objektivne potrebe.
***
A nije da nije bilo signala koji su upućivali na potrebu da se nešto sistemski pripremi i sustavno napravi. Na primjer, jedno sociološko istraživanje izvedeno još 2012., kada slika i prilika radne snage u Hrvatskoj niti izbliza nije nalikovala današnjoj, pokazalo je da domaće društvo uopće nije pripremljeno za socioekonomske procese koji će ubrzo uslijediti. Istraživanje je ponudilo nalaze prema kojima većina ispitanika strane radnike doživljava kao strukturnu prijetnju, te da nisu spremni i voljni za prisnije kontakte s njima. Jedno drugo istraživanje iz 2018., ono se pak bavilo stavovima mladih, pokazalo je da samo 23% njih ima pozitivan stav o migracijama i useljavanju stranaca u Hrvatsku, te o ideji da njihova zemlja postane multikulturalna.
Spomenute 2012. Hrvatska još nije bila članica EU-a, pa se ni hrvatski državljani još uvijek nisu mogli neometano zapošljavati u evropskim zemljama. Drugim riječima, tada još nije započeo masovniji radni egzodus Hrvata i Hrvatica prema Irskoj, Njemačkoj, Skandinaviji i ostatku zapadne Evrope, kakav će uslijediti svega par godina kasnije. Danas bilježimo skoro 18% radnosposobne populacije koja je iselila iz Hrvatske tokom zadnjih desetak godina u potrazi za bolje plaćenim poslovima u inostranstvu. Nije nikakva novost da je cijena rada u Hrvatskoj vrlo niska u poređenju s većinom ostalih evropskih zemalja. Dodatnom obaranju visine radne nadnice zasigurno doprinosi i uvoz „jeftine“ radne snage iz azijskih zemalja i tako nastaje začarani krug. Domaća populacija odlazi u inostranstvo s ambicijom da osvari viša primanja, a nacionalno se tržište potom iz nužde otvara za stranu radnu snagu, ljude kojima mogućnost da negdje, u nekoj Hrvatskoj, mjesečno zarade 600 ili 700 EUR izgleda primamljivom. Sve je to, a prvenstveno održavanje niske cijene rada, u interesu domaćih eksploatatora-kapitalista.
Nadalje, kvote za uvoz radne snage u Hrvatsku bile su ograničene do prije dvije godine, a procedure za dobivanje boravišnih i radnih dozvola za strance komplicirane i dugotrajne. No, tržište radne snage se liberaliziralo novim Zakonom o strancima koji je donesen 2021. Također, vrlo bitno, ogromnu većinu dotadašnjih stranih radnika u Hrvatskoj činili su ljudi iz zemalja nekadašnje Jugoslavije (tako je još uvijek, ali po svemu sudeći neće još dugo tako i ostati), historijski, kulturološki, jezično i rasno neusporedivo bliži, gotovo istovjetni s domaćom populacijom, u poređenju s „novim“ radnim migrantima.
Zanimljivo je i navedene naučno-istraživačke rezultate usporediti sa statističkim pokazateljima do kojih je došla Nova TV provodeći anketu prije nekoliko dana. Na pitanje jesu li strani radnici dobro prihvaćeni u Hrvatskoj, čak 73% ispitanika odgovorilo je negativno. 7% bilo je neodlučno po tom pitanju, a tek 20% smatra da su strani radnici dobro prihvaćeni u Hrvatskoj. Iz toga možemo zaključiti da je na djelu svojevrstan društveni paradoks. Iako u velikoj većini svjesni problema integracije s kojom se susreću novopridošli strani radnici u Hrvatskoj, tomu unatoč domaća populacija pokazuje izraženu nesklonost da se značajnije otvori i nešto promijeni u svom odnosu prema tim ljudima.
Umjesto da se u međuvremenu, tokom prošle decenije, nešto sustavno i planski poduzelo, jer je bilo sasvim izvjesno kakve promjene slijede, hrvatska je država stihijski otvorila svoje granice za uvoz radne snage, a poslove oko provođenja takvih praksi u velikoj mjeri prepustila privatnim agencijama i raznoraznim suspektnim „igračima“ na tržištu, poput zloglasnih agregatora, to jest predatorskih izrabljivačkih firmi posrednika između korporacija u vidu dostavljačkih platformi (Bolt, Wolt, Uber i slični) i stranih radnika. Te posredničke domaće kompanije su, shodno svome profilu, zainteresirane za vrlo uske aspekte priče oko radnih migracija, tek u onoj mjeri koliko se to tiče njihovog profita, a zarade su im velike. Tako su socijalni i kulturalni integracijski aspekti – vezani uz dolazak velikog broja stranaca u Hrvatsku u vrlo kratkom vremenskom periodu, a usljed nepripremljenosti države i očekivane nezainteresiranosti privatnih kompanija – ostali zanemareni, prepušteni sami sebi i onim spomenutim rijetkim institucijama i akterima s margina društva. Pa smo dobili ono što smo dobili. A najgore, sve su prilike, tek slijedi.
***
Nije da opasnih ekscesa, u vidu napada, prijetnji i zastrašivanja kojima su izloženi stranci i migranti u Hrvatskoj, nije bilo i ranije, no čini se da su važan okidač predstavljale reakcije na nedavni doček nove godine organiziran na glavnom zagrebačkom trgu. Događaj je dobio i kolokvijalno ime, tzv. nepalska nova godina. Riječ je o nezadovoljstvu i komešanju domaćeg (malo)građanskog srednjeklasnog staleža, konsterniranog činjenicom da su značajan broj među nekoliko desetaka hiljada prisutnih tu noć na Jelačićevom placu, činili upravo strani radnici iz azijskih zemalja, a spin su im poslovično dali neki mejnstrim mediji.
Uznemirena je ostala domaća gospoda što im je „ukradena nova godina“. Šokirani su bili jer su im „došljaci“ pokvarili doživljaj koncerta Let 3 i Zagrebačke filharmonije. Veliki broj domicilnih stanovnika očito smatra da bi se „ti stranci“ trebali valjda ograničiti na vrlo uske domene svog prisustva, života i rada u Zagrebu i Hrvatskoj. Ostati što je moguće više neprimjetni, unutar zadanih gabarita i strogo određenih okvira, sve definirano jasnim radno-migrantskim razlozima zbog kojih su se našli tu gdje jesu. To su recimo rad na gradilištima i kratki neizbježni kontakti koji se ostvaruju s njima u trenucima kada nam dostavljaju naručenu hranu.
Mimo toga nula, ništa. Ako već moraju biti tu, neka onda budu nevidljivi. Kakva je to drskost, otkud im pravo da pokažu ljudske impulse, potrebe i želje da se makar nakratko zabave i opuste, zapjevaju i zaplešu? I da se pritom – o Isuse Bože! – besramno pomiješaju s masom, ušuljaju među nas koji nastanjujemo ove prostore od stoljeća sedmog. Malo je kada, a nije da nema konkurentnih primjera, rasizam u Hrvatskoj tako spontano artikuliran, doživivši eklatantne razmjere i u praktičnom smislu.
Jutarnji list tako u jednom tekstu otprije nekoliko dana izvještava o nekoliko fizičkih napada na strance u Zagrebu, očito rasno motivirane, koji su se desili netom nakon spornih reakcija na „otetu“ novogodišnju noć. Prvo je u srijedu, 3. januara ove godine, u zagrebačkom naselju Dubac pretučen čovjek iz Nepala pri povratku kući iz obližnjeg Konzuma u kojem je zaposlen. Dva dana kasnije trojica domaćih mladića u dvadesetim godinama života, napali su Filipinku u centru hrvatskog glavnog grada, uz rasističke uvrede koje su joj uputili. Malo prije tog napada teško je pretučen također čovjek sa Filipina. Napala su ga desetorica domaćih rasista na Savskom nasipu, nedaleko od zagrebačke Arene, i ostavili da tamo leži u besvijesti.
Tome srodna je i slika simboličkog nasilja koju je moguće skicirati preko komentara na portalima, internetskim forumima i tzv. društvenim mrežama. Sve vrvi od govora mržnje. Evo kratkog ad hoc izbora takvog sadržaja, tek da steknemo dojam, bez gramatičkih ili bilo kakvih drugih intervencija u leksik: „Jedino rješenje je da nema nikakve imigracije. Zapadne zemlje imaju i migracijske politike i modele integracije doseljenika pa se nitko još nije integrirao. Imigracija je pogreška. I smrtna opasnost.“; „Jednog dana ce vikat da zive 40 godina tu i trazit svoju drzavu da im se da u hrvatskoj“; „Netrebaju nam nikakvi migranti,nego jačanje obitelji i demografije,te stabilna država.“; „sledece godine svaki od njih dovodi uzu i siru familiju, po njih tridesetak. srecan vam bozic i sve najlepse“; „Je li legitimno i iskazati nezadovoljstvo dehrvatizacijom Hrvatske ili svi moramo vikati ‘Dobro nam došli’? Samo pitam“.
***
Naravno da su ove teme važan politički teren na kojem tempo redovito zadaje desnica. Migranti na granicama i strana radna snaga teme su na kojima će desnica debelo parazitirati i kontaminirati javni prostor i medije u godini koja se u Hrvatskoj već dugo označava riječju „superizborna“. Jer 2024. slijede parlamentarni, evropski i predsjednički izbori. Pa se i retorika zaoštrava, iz dana u dan. Iz sve radikalnijeg Mosta poručuju da žele Hrvatsku kao zemlju većinski hrvatskog naroda i izražavaju skepsu prema politici otvaranja, jer da se navodno vidi šta je takva politika napravila Švedskoj i Njemačkoj. Jedan njihov ridikul iz Sabora, parlamentarni zastupnik Mosta Marin Miletić, zgraža se tako nad prizorima stranih radnika koji se, zamislite, redovito grupiraju na ulicama i tako kolektivno šeću. Pa su stoga valjda, smatra dotični političar, stalna prijetnja miru i sigurnosti u hrvatskim gradovima.
Može i gore, na krajnjoj desnici, u stranci Domovinski pokret. Tamo govore o nekakvoj fantomskoj ugrozi nepoznate rulje koja koristi svoj „privilegirani manjinski položaj“ i „pred očima zgroženih majki zlostavljaju maloljetne djevojčice“. Prizivaju naoružanu vojsku i bodljikavu žicu na granicama sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom. Lider Domovinskog pokreta i gradonačelnik Vukovara Ivan Penava izjavio je prije nekoliko dana da, ako je potrebno, treba i pucati na migrante.
Na slabašnoj hrvatskoj liberalnoj ljevici pritom, osim deklarativno izražene zabrinutosti zbog takvih reakcija i izjava, praktički vlada nezainteresiranost za ove teme. Jer strani radnici ipak, iz perspektive vulgarne političke pragme i kalkulacija, nisu politički subjekti-građani. Ogromna većina njih još uvijek nisu hrvatski državljani, stoga nisu ni glasači na izborima.