Priče iz susjedstva
Nije afera u kulturi – polju koje je, barem što se tiče formalno-državnih ingerencija, sasvim logično pod žezlom Ministarstva kulture i medija – ni do sada nedostajalo u Hrvatskoj. Naprotiv, takve svako malo iskoče, dobace barem do rubova javnosti (jer takvo je nažalost društveno mjesto i javna percepcija o (ne)važnosti kulture), a i sami smo u ovoj rubrici o nekima od njih pisali. Recimo u tekstu o „medijima u uvjetima dikature tržišta“.
No slučaj koji se odvijao proteklih mjeseci na relaciji spomenuto Ministarstvo, udruga pod nazivom Institut za promicanje čitanja, te odabrani protagonisti iz nacionalnog korpusa stručnjaka, profesora, književnih kritičara i pisaca, a koji je zasluženo pukao kao medijsko-javni skandal prošlog mjeseca – prvenstveno zahvaljujući kritički intoniranim kolumnama Viktora Ivančića, a potom i tekstovima Igora Lasića, te Mašenjke Bačić u tjedniku Novosti – jedan je od većih i zlokobno simptomatičnih, proizašlih iz legla kulturnih politika u Hrvatskoj. Barem u posljednjih nekoliko godina.
Okolnosti i činjenice
Za one neupućene u priču koja slijedi, prvo nužan sažatak, a potom i pripadajući kontekst afere o kojoj ovdje ovom prilikom pišemo. U najkraćem, spomenuta udruga Institut za promicanje čitanja dobila je na natječaju Ministarstva kulture i medija za 2021. maksimalan iznos koji je natječajem na koji su se prijavili bilo moguće dobiti. Riječ je o 200 hiljada kuna za projekt nazvan „Nagrada mlade kritike“. Projekt je osmišljen po uzoru na gotovo identičan norveški i vrlo sličan francuski model.
Ideja je da stručni žiri, sastavljen od uglednih profesora književnosti, pisaca i književnih kritičara, prema definiranom modelu procjene kvalitete, napravi listu od pet odabranih djela „suvremenih hrvatskih pisaca“ slijedeći središnji kriterij da „nominirano može biti beletrističko djelo bilo kojeg žanra napisano na hrvatskom jeziku i izdano u 21. stoljeću od registriranog nakladnika, a od ukupno 5 nominiranih djela najmanje 2 su izdana u posljednje dvije godine“. Dvjesto učenika srednjih škola bilo bi uključeno u projekt, dobili bi besplatne odabrane knjige, a na kraju bi žiri mladih čitatelja srednjoškolaca izabrao najbolju knjigu od selektiranih, čemu bi prethodile radionice s piscima i književnim kritičarima.
Žiri kojim je predsjedavala profesorica sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, polanistica Đurđica Čilić, kao da je anticipirao ono što će se naknadno i dogoditi, te se obratio predsjednici Instituta za promicanje čitanja Ivani Ljevak Lebeda s upitom što je s piscima poput Miljenka Jergovića, Semezdina Mehmedinovića ili Andreja Nikolaidisa. Piscima koji dakle nisu porijeklom iz Hrvatske, ali pišu na ovom jeziku i objavljuju u Hrvatskoj, dobro su poznati ovdašnjoj književnoj javnosti, te se stoga mogu tretirati kao domaći pisci. Odgovoreno im je da Jergović i Mehmedinović mogu ući u izbor, a Nikolaidis ne. I na popisu odabranih, odlukom stručnog žirija, našli su se tako Jergović, kao i Mehmedinović sa svojom knjigom Me'med, crvena bandana i pahuljica.
Knjiga je objavljena kod jednog od najaktivnijih izdavača književnih djela u Hrvatskoj – ali i redovitog rekordera po pitanju novčanih iznosa dobivenih na natječajima Ministarstva za kulturu, a koji se odbio oglasiti javnim priopćenjem povodom afere vezane uz svoga autora i knjigu koju su objavili, što smatramo znakovitim i nedopustivim – zaprešićkoj Frakturi. Uostalom, Mehmedinović sve svoje knjige u proteklih 25 godina objavljuje u Hrvatskoj, a potom ga se prevodi na desetke stranih jezika. I potom započinju problemi.
Zaplet s izborom
Zapravo, u početku je – ako svjesno propustimo nepropustivo, spomenutu kategoričku diskvalifikaciju Nikolaidisa – sve izgledalo u redu. Žiri je napravio svoj stručni izbor, Ljevak Lebeda je dobila popis odabranih pisaca, među kojima je i autor knjige Me'med, crvena bandana i pahuljica, te kontaktirala njih i njihove izdavače. No ubrzo dolazi do obrata. Žiri dobiva informaciju da je Mehmedinović skinut s popisa odabranih, uz sugestiju da se na listu uvrsti prvi ‘ispod crte’, dakle šesti rangiran Ante Zlatko Stolica. Predsjednica žirija Čilić traži obrazloženje za takvu instrukciju, prvo od Ljevak Lebeda, a potom i od Ministarstva kulture i medija.
Uspostavlja se direktan kontakt s ministricom, notornom Ninom Obuljen Koržinek. Upriličen je i sastanak, nakon čega dobiva odgovor da nisu dosljedno praćene sve propozicije projekta, odnosno da se Mehmedinović ne uklapa u te propozicije jer „nije hrvatski pisac i ne piše na hrvatskom jeziku“. U reagiranju, kvazi demantiju Ivančićevih tekstova u Novostima, Ministarstvo kulture i medija otišlo je i korak dalje. Eksplicitno su definirali i time eliminirali Semezdina Mehmedinovića iz ovog natječaja napisavši da je riječ o knjizi koju je „napisao autor iz Bosne i Hercegovine, na bosanskom jeziku“.
Uslijedio je cunami ostavki. Prvo Đurđice Čilić, a potom i ostatka stručnog žirija. U isto vrijeme, predložena zamjena Ante Zlatko Stolica odbija ‘ponudu’ da upadne na listu umjesto Mehmedinovića, uz izjavu koja efektno pogađa u srž problema ove afere, pa je zasluženo obilato cirkulirala medijsko-javnim prostorom zadnjih mjesec i nešto: „istupio sam primarno vođen običnim refleksom da se ne nađem negdje gdje Semezdin Mehmedinović ne smije doći“.
Prije nego što će se informacije o okolnostima ovog skandala probiti preko medija u javnost, Institut za promicanje čitanja i Ministarstvo kulture i medija lagano već upadaju u paniku, strahujući od propasti projekta, pa navrat-nanos formiraju novi žiri s ciljem da se odaberu novi autori i nove knjige. I neke propozicije natječaja u novoj su verziji upečatljivo (pre)naglašene. Sada se jasno navodi kriterij da se bira „hrvatskog pisca na hrvatskom jeziku koji knjige objavljuje kod hrvatskog nakladnika“. Dakle, svekoliko hrvatsko. Tamo gdje se na maloj jedinici jezika tako obilato koristi nacionalno etnička kategorija u funkciji tvorbe pridjeva, ne može a da ne zaudara do neprijatnosti i utemeljene sumnje u nečasne rabote.
Za predsjednicu novog žirija izabrana je poznata književna kritičarka Jagna Pogačnik, u njegov sastav ušlo je troje novih članova, a iz prijašnjeg saziva zadržana je samo srednjoškolska profesorica hrvatskog jezika i književnosti Anđela Vukasović Korunda. Novi žiri izabire pak svoje književne favorite, među kojima su i knjige dvoje autora s prethodnog popisa, Olje Savičević i Kristiana Novaka. Međutim, tu priča niti izbliza ne završava. Baš naprotiv.
Kako u međuvremenu informacije o dotadašnjim nepodopštinama vezanim uz projekt cure u javnost, prvenstveno ona o uvrštavanju, pa naknadnom izbacivanju knjige Semezdina Mehmedinovića sa preporučenog popisa odabranih, Jagna Pogačnik uviđa u što se uvalila, pa daje ostavku na mjesto predsjednice žirija. Nju slijedi još jedna članica tog nesretnog tijela, spisateljica Dorotea Jagić, a pridružuju se i dvoje nominiranih autora iz drugog kruga natječaja, Olja Savičević i Espi Tomičić, koji nakon svega odbijaju prihvatiti nominacije. I cijeli projekt – s obzirom na to kako je, s kojim kriterijima i na koji način sročen i proveden – potpuno zasluženo i na sreću propada.
Paralelno s tim, Upravni odbor Hrvatskog društva pisaca (HDP), inače udruga koja okuplja ‘zdraviji’ segment književne scene u Hrvatskoj, pa je u tom smislu svojevrstan kontrapunkt konzervativnom, a nerijetko i nacionalistički nastrojenom Hrvatskom društvu književnika (HDK), donosi odličnu odluku, proglašava Mehmedinovića počasnim članom HDP-a.
Administrativna egzekucija
No ovdje interpretacija priče, nakon što smo se probili kroz labirint činjenica, izbora i njihovih revizija, te aktera svega toga, zapravo tek započinje. Indirektno smo se s problemima, koji su srodni ovima o kojima ovom prilikom pišemo, već bavili u ovoj kolumni, u tekstu posvećenom velikoj i neiscrpnoj temi odnosa jezika i nacionalizma. „Slučaj Semezdin Mehmedinović “upisuje se tako u dugu i tužnu, nesretnu historiju ovdašnjih nacionalizama i njima pripadajućih neofašizama, započetih već decenijama unatrag, a očito nedovršenih, to jest itekako aktivnih.
To su oni tipovi agresije koji djeluju hegemonijski, odnosno ideološki. Jezik, obrazovanje, kultura, mediji, književnost… bojna su polja takvih ratova. Neofašizmi ovdašnjeg, jugoslavenskog prostora, doista su morali uspostavljati granice svojih iskonstruiranih razlika na tragu one poznate frojdovske teze o „narcizmu malih razlika“. S obzirom da su distinkcije religijskih razlika očito nedovoljne kako bi se čvrsto etablirale i praktično ukorijenile teze o „nesvodivim identitetskim razlikama“, valjalo je nacionalizmima posegnuti u ‘meko tkivo’ preklapajućih i tijesno isprepletenih kulturnih obilježja, prionuti konstruiranju razlika tamo gdje razlika nema. Ili su pak tako minorne da ih kao razlike ne možemo ozbiljno ni tretirati.
Jezik i književnost, u ideal-tipski zamišljenim verzijama, tradicionalno se povezuju. Premošćuju razlike, strahove i skepse tamo gdje su takve nelagode prisutne, a učvršćuju veze tamo gdje bliskost i osjećaji zajedničkih kulturnih identiteta već postoje. I zato upravo na tom terenu nacionalizmi nastoje artikulirati patološke politike stremljenja ka etnički čistom identitetu, teritoriju kojeg treba iščistiti svakog taloga sličnosti s ‘onim i onima’ s kojima slični više ne smijemo biti. Na takvom tlu izrasta fašizam.
U tom su smislu jugoslavenski fašizmi – u ovom konkretnom primjeru kojim se u tekstu bavimo, to je hrvatski – doista pred teškim zadatkom. Bore se s vjetrenjačama, u sukobu su sa svim temeljnim postulatima zdravog razuma. Jer jedno je, recimo, administrativno-zakonskim ukazom, gestom i riječju Gospodara i privilegiranog tumača Zakona, proglasiti svoj jezik drugačijim i nazvati ga pripadajućim etničkim imenom.
No na drugoj je strani živuća stvarnost, ovdje upriličena konkretnom činjenicom da Semezdina Mehmedinovića, Andreja Nikolaidisa, Nihada Hasanovića, Vladimira Arsenijevića, Lanu Bastašić ili bilo kojeg drugog autora ili autoricu iz BiH, Srbije ili Crne Gore ne samo da nije potrebno prevoditi čitateljima i čitateljicama u Hrvatskoj, već su to autori koji kvalitetom svojih knjiga zavređuju da ih objavljuju i izdavači u Hrvatskoj. Zato jer su dobri i zato jer čitatelji i čitateljice u Hrvatskoj njihov jezik i njihove teme savršeno dobro razumiju, osjećaju i doživljavaju kao svoje. Za to im ne treba nikakav prijevod. I zato svi ti pisci i spisateljice pripadaju i hrvatskoj književnosti.
Čiji je, dakle, pisac Semezdin Mehmedinović? Jedini moguć i racionalan odgovor jest da je on i bosanski, i hrvatski, i američki, i svjetski pisac. Dakle, univerzalan, globalan, planetaran. Stoga je pred ‘streljački vod’ administracije Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske zaista stavljen (pre)težak zadatak.
Čime, s kojim argumentima je moguće obraniti logiku da Miljenko Jergović, rođen sredinom 1960-ih u Sarajevu koji živi u Zagrebu, može proći kao izbor na natječaju po kriteriju „hrvatskog pisca“, na istom natječaju na kojem ne može proći izbor Semezdina Mehmedinovića, rođenog početkom 1960-ih u Tuzli koji je godinama živio u SAD-u, a Andreja Nikolaidisa, također rođenog u Sarajevu u prvoj polovici 1970-ih koji živi u Ulcinju, žiri ne može ni uzeti u obzir kao moguću opciju. Pišu li taj Miljenko, taj Semezdin i taj Andrej, koji svi odreda objavljuju kod hrvatskih nakladnika, različitim jezicima? Ili će možda ipak biti posrijedi ono što svi znaju, ali birokrate u ministarstvima zadužene za egzekucije nipošto ne smiju izreći, no iz njihovih se postupaka i odluka jasno iščitava: hrvatskim jezikom može pisati samo osoba koja je po etničkom porijeklu Hrvat ili Hrvatica.
Jasno je i zašto političko-administrativni ešaloni ne smiju ovu notornu praksu pretočiti u narativ. Barem iz dva razloga. Jedan je taj da bi obznanjivanjem te logike u praksi, legaliziran bio klasični rasistički princip. Njega se, vidimo, provodi i prakticira, ali ga se nemušto i plitko umotava u razno razne fraze birokratskog izvrdavanja, administrativnih procedura i pravnih začkoljica. Drugi je razlog onaj zdravorazumski. Kada bi se takva logika poopćila, kada bi se kriterij koji je propisalo Ministarstvo kulture i medija RH, a Institut za promicanje čitanja, nakon dodatnih ‘intervencija’ nacionalno osviještenih dušebrižnika i skrbnika, naknadno proveo u praksu, primijenili na globalnoj razini, tada bi se nepovratno promijenila historija cjelokupne svjetske književnosti.
Francuska bi se, na primjer, morala odreći jednog Ciorana koji je, premda je od desete godine pisao na francuskom i živio u Parizu, ipak rumunjskog porijekla. Ili nama bliži primjer Aleksandra Hemona. Apliciramo li kriterije „slučaja Mehmedinović“, Hemon, iako prepoznat i priznat američki pisac koji piše na engleskom, vječno bi ostao isključivo bosanski pisac. Pa još malo novijih nam i bliskih primjera koji se podvode pod problematičnu kategoriju „imigrantske književnosti“. Recimo romani pisca bosanskog porijekla Saše Stanišića koji piše na njemačkom, ili Melinde Nadj Abonji, rođene u vojvođanskom Bečeju, koja živi u Švicarskoj, a svrstava ju se među mađarsko-švicarske spisateljice… Primjera je bezbroj.
„Djeco, čitajte Semezdina“
Kao svojevrstan zaključak „afere Mehmedinović“ mogli bismo konstatirati da je na djelu čin oficijelne politike koja barata isključujućom alatkom. Onom da je ime autora, kao simbol etničke pripadnosti, kriterij svih kriterija, da je to ono što/koje deterministički određuje/imenuje jezik kojim on/a piše, pa se potom iz toga izvlače administrativno-politički potezi i konsekvence. Jer to je doista to, čista nacionalističko-šovinistička politika u svrhu eliminacije, ništa više i ništa manje.
I zato je takve politike potrebno na taj način i nedvosmisleno imenovati, ne zalijetati se pa upasti u zamku mogućnosti da se na ovakvim primjerima započnemo poigravati s raznoraznim zavodljivim teorijama, na primjer s tzv. poststrukturalističkim tezama i interpretacijama o tome „što je autor“ (Foucault) ili o „smrti autora“ (Barthes).
Kategorički i nedvosmisleno odbijam svaku mogućnost da se primjerice ovaj tekst, zato što ga potpisuje osoba s imenom Hajrudin, isključivo svrsta u kategoriju bosanskog ili eventualno još gore – ajme meni mila majko – bošnjačkog jezika. Pisan je u štokavskom dijalektu južnoslavenskog jezika kojeg kolokvijalno nazivamo „naškim“. U jugoslavensko doba taj smo jezik imenovali srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski, a za potrebe administrativno-birokratske kategorizacije u ova novija vremena, neka bude zaveden (abecedno) kao bosansko-crnogorsko-hrvatsko-srpski jezik.
Za kraj neka progovori ‘jezik ulice’. Svježa poruka s jedne zagrebačke oglasne ploče uz gradsku park-šetnicu, a koja je nedavno ispisana, povodom ovog slučaja prolaznicima sugestivno poručuje: „Djeco, čitajte Semezdina“. Bravo za neimenovanog autora/autoricu ili autore. A Mehmedinović je dobio zasluženu popularizaciju odlične knjige.