Priče iz susjedstva
Statistički podaci i tragične bilance razornog potresa jačine 6,2 magnitude po Richterovoj ljestvici, koji je prije nepunih mjesec dana, 29. decembra 2020., pogodio područje Petrinje, Siska i Gline, odnosno Sisačko-moslovačku županiju i regiju Banija u Hrvatskoj, dobro su poznati. Poginulo je sedam ljudi, trinaestogodišnja djevojčica iz Petrinje, petoro mještana sela Majske Poljane pored Gline i jedna osoba u naselju Žažina. Uništeni ili oštećeni su deseci hiljada stambenih i drugih objekata, a hiljade ljudi ostali su bez adekvatnog smještaja i uvjeta za normalan život. Dijelovi središta Petrinje pretvoreni su u zgarišta. Potres je osjetilo oko šest miliona ljudi, od Mađarske na sjeveru, Srbije na istoku, južno do dijelova Italije i zapadno do ruba Austrije. Nastavilo se kontinuirano tresti i podrhtavati u danima i sedmicama nakon 29. decembra. Riječ je o stotinama uzastopnih potresa, pedesetak ih je bilo jačine 3 do 4 magnitude, sedam između 4 i 5, jedan iznad 5, te jedan magnitude iznad 6.
No ova nesreća je, ne i neočekivano, ukazala na brojne probleme i ispostavila neka neuralgična mjesta pri (ne)funkcioniranju države u iznenadnim kriznim situacijama poput ove. Isplivalo je na površinu nesnalaženje institucija i nedostatak sistemske koordinacije, ali i očito naslijeđene nepodobnosti, kriminal prilikom obnove Petrinje nakon rata… Kao i uvijek u okolnostima kakav je i ovaj potres, pojavili su se oni koji pokušavaju iz svega toga profitirati, na primjer poljoprivredni nakupci i prekupci koji po ugroženim selima nude novac daleko ispod tržišne cijene za stoku o kojoj seljani u ovoj situaciji ne mogu prikladno brinuti. No do izražaja je ponovno došla, ne bez posljedica, i sponatana solidarnost zajednice, pojedinaca, samoorganiziranih grupa i volonterskih organizacija. Otvorila se također perspektiva i za kritički osvrt na sistematičnu ideologizaciju i perverznu spektakularizaciju humanitarizma. Sve ove aspekte valja kontekstualno tretirati kao simptome nekih akutnih problema u hrvatskoj državi i društvu.
Kakav je dojam, a šta su činjenice?
„Jedno je dojam, drugo su činjenice“, odgovorio je premijer Plenković na brojne i opetovane medijsko-javne komentare tokom proteklih sedmica, kritike da se država sa svojim institucijama naprosto nije snašla i primjereno reagirala u prvim satima i danima nakon što je Baniju zadesio razoran potres. A kako prozivke nisu jenjavale, evidentno iziritiran rekao je i da je na djelu „pokušaj demontiranja države“. No i ako prihvatimo tezu o poslovičnoj labavosti i relativnosti zaključaka donesenih na osnovu dojmova, te se uhvatimo činjenica, one premijeru u ovom slučaju nikako ne idu u prilog. Šta nam potom te činjenice (po)kazuju?
Činjenica govore da je u prvom trenutku, kao posljedica spontanih reakcija, na području kojeg je zadesio potres naprosto nastao kaos. Ali ne tek onaj tip kaosa kojeg razumljivo prouzrokuju tako jake prirodne katastrofe na samim mjestima nesreća i pogođenim prostorima, već kaos u vidu brisanja nužnog razlikovanja između primjerenih i efikasnih, od neprimjerenih i neefikasnih reakcija na tragediju. Distinkcije koje razdvajaju organiziranu, funkcionalnu i pripremljenu državu od one koja to nije. Jer da jest, ne bi se dogodilo ono što se desilo. A dogodilo se, za početak, to da su, prvenstveno u Petrinju, ali i u Glinu, te Sisak, u vrlo kratkom vremenu nahrupile hiljade ljudi koji su željeli obići familije, rodbinu, svoje nekretnine… ili naprosto pomoći unesrećenim. Tome je pripomogla razumljiva i opravdana reakcija Vlade koja je par sati nakon potresa ukinula ograničenja kretanja među županijama, mjeru koja je uvedena nekoliko dana ranije u okviru strategije borbe protiv koronavirus pandemije.
I došlo je do stampeda. Tamo gdje su jedinice civilne zaštite, vojske i policije, zajedno s vatrogasnim i zdravstvenim službama, te udruženjima poput Crvenog križa, trebale uspostaviti sistem planske koordinacije djelovanja na terenu u roku od nekoliko sati, kontrolu i nadzor ko može, pod kojim uvjetima i s kojim razlozima, prići ugroženom području… umjesto toga nastao je sveopći metež. Pa su već u ranim noćnim satima tog crnog utorka, 29. decembra prošle godine, razorenim središtem Petrinje marširali samoinicijativno pokrenuti volonteri i humanitarci najrazličitijih društvenih profila, otežavajući posao onima koji su profesionalno i stručno osposobljeni za pružanje pomoći u takvim siuacijama. Vidjeli smo tamo alpiniste, pripadnike braniteljskih i sportskih udruženja, članove nogometnih navijačkih grupa i aktiviste vjerskih zajednica…
Ukratko, svjedočili smo sponatanoj i užurbanoj solidarnosti zajednice u praksi, izvedenoj bez planskog vođenja, koja je proizvela stihiju humanitarizma. Neki opskurni mediji, poput ekstremno desničarskog Hrvatskog tjednika, iskoristili su ovu priliku za krajnju ideologizaciju, iznoseći ‘tezu’ da je ova nesreća pokazala ko je ko u Hrvatskoj. Pa su se po njima na jednoj strani iskazali tzv. pozitivci, što će reći branitelji, navijači i obični građani, a na drugoj prokazali navodni negativci, pri čemu se prstom upire na za ustašofile najbolnije mjesto, vladajuću koaliciju koju oni nazivaju hrvatsko-srpskom urotom, zatim su to jugosrpski mediji, pa tzv. ‘ženturače’, isključujući eufemizam kojim targetiraju feministička udruženja, i njima slični.
Pustimo li po strani nebulozne tlapnje lokalnih desničara, ipak je jasno da je u ovoj situaciji došla do izražaja ne samo „kriza institucija“, već i sistemski problem njihove dugotrajne, višedecenijske nefunkcionalnosti. I nije da vladajući nisu bili svjesni toga, premda to naravno nisu izrekli, niti to mogu otvoreno artikulirati. No pokazali su to ad hoc gestom osnivanja još jednog u beskrajnom nizu stožera u Hrvatskoj, ovaj put „Stožera civilne zaštite za obnovu potresom pogođenih područja“, na čije je čelo postavljen jedan od ljudi iz užeg Plenkovićevog okruženja, potpredsjednik vlade i ministar branitelja Tomo Medved. Time su indirektno poručili da već postojeće tijelo koje bi trebalo biti nadležno za koordinirano djelovanje u ovakvim situacijama, radi se o Ravnateljstvu civilne zaštite pod nadležnošću Ministarstva unutarnjih poslova, naprosto nije doraslo zadatku. Vjerojatno i zato jer je već godinama, pa i decenijama, sistematično zanemarivano.
Kosturi iz ormara
Vratit ćemo se ponovo pitanjima karaktera i profila humanitarizma na djelu, te ga predstaviti iz različitih interpretativnih perspektiva, no prije toga potrebno je ukazati na još nekoliko problematičnih mjesta koje je banijski potres artikulirao. U uvodu je već kratko spomenuto da je potres otkrio neke neugodne istine stare preko dvadeset godina, još iz razdoblja poslijeratne obnove tog kraja koji je u 1990-im pretrpio velika ratna razaranja. Pokazalo se naime da su mnoge od tada obnovljenih, a sada ponovo oštećenih kuća, vrlo nekvalitetno napravljene, bez adekvatne armature, željeza, čak i s nedovoljno betona.
Taj je posao vodila država, tačnije tadašnji ministar obnove i razvitka Jure Radić, pri čemu postoje dokazi o rođačko-stranačkim vezama između političkih struktura i ljudi u firmama koje su dobile poslove vezane uz izgradnju objekata. Indikativno je i da neki vlasnici tih kuća nikada nisu dobili uporabne dozvole za njih, već samo ugovore s općinom da im se kuće grade. Već su se tada, krajem 1990-ih, pojavili prvi znakovi diletantizma s kriminalnim obolom u državnom projektu obnove tog dijela zemlje. Naime, u tek ‘dovršenim’ kućama nije bilo izolacije, prokišnjavalo je na sve strane, razmak među ciglama bio je preširok, nije bilo prozora na kućama…
Evidentno je da se radilo o kriminalu visoke razine, stoga je istragu najavio i DORH (Državno odvjetništvo Republike Hrvatske), a prema nekim akterima političkog, javnog i medijskog života, ovo je tipičan primjer ratnog profiterstva. S takvom kvalifikacijom ne slaže se i predsjednik Milanović koji je – u za njega karakterističnom, nefokusirano ležernom i ‘frajerskom’ stilu – tim povodom izjavio: „Tu se kokošarilo očito ili su projekti toliko loši da su se kuće radile po lošim projektima i kralo se. To će, nažalost, ići u zastaru. Ne vidim kako to ne bi otišlo u zastaru, pa ne može se sve staviti u ratno profiterstvo. To je jedna od naših sramota, ali koga ćete optužiti?“ Ipak, ukoliko bude dovoljno političke volje, spram čega zbog dosadašnjih iskustava moramo biti preventivno skeptični, nema nikakvih prepreka da se analizom dokumentacije jasno utvrdi ko je projektirao, ko je gradio, a ko je sve to trebao nadzirati, kao i po kojim kriterijima i pod kojim uvjetima su odabrane firme prošle na tenderima. Iako će pravna bitka po ovom pitanju, ukoliko do nje uopće i dođe, biti jako duga i vrlo neizvjesna.
Afera s kućama obnavljanim nakon rata, a urušenim i oštećenim u ovom potresu, nije se ni ohladila, a uslijedila je nova, koja je podjednako ustalasala domaću javnost. Ovaj je put ‘zasmrdila’ hrana, odnosno u epicentru problema našlo se pitanje pripreme hrane za hiljade ljudi na ugroženom području. U vrlo kratkom vremenskom roku, volonteri kuhari, organizirani preko Nacionalne udruge ugostitelja, započeli su sa svakodnevnom pripremom i isporukom hiljada toplih obroka u Petrinji. No petnaestak dana nakon potresa, vlast je odlučila taj posao prepustiti državnoj firmi Pleter, nastaloj iz dijela nekadašnje vojno-ugostiteljske ustanove JNA „Crvena zvezda“ koja je pokrivala tadašnju 5. armijsku oblast u socijalističkoj Jugoslaviji.
I tu nastaše nove kontroverze. Mnogi se pitaju gdje je država bila tokom prve dvije ključne sedmice nakon potresa, zašto se recimo odmah nije stavio u funkciju kuhinjski modul „Force Provider All Electric Kitchen 600 PAX“ kojeg Hrvatska Vojska posjeduje od 2018. i u kojem se, prema informacijama navedenim na stranicama MORH-a (Ministarstvo obrane Republike Hrvatske), može pripremiti do 1.800 obroka dnevno. Pojavile su se također špekulacije financijske prirode, odnosno pitanje troška pripreme te hrane, to jest kalkulacije da će finalna cijena jednog takvog obroka porasti preuzimanjem ovog posla od strane Pletera, s dosadašnjih 18 na 23 kune po obroku, koje će država isplaćivati sama sebi. Iz spomenute udruge ugostitelja navode i da bi bilo logično da je država, ako doista želi pomoći ljudima iz potresom ugroženog kraja, takav posao dala lokalnim ugostiteljima i restoranima koji trenutno nisu u prilici raditi.
Međutim, kada se uzme u obzir kontekst u kojem najveću prozivku i hajku na državu po ovom pitanju provode nacionalni korifeji neoliberalnog kapitalizma, a takvih u Hrvatskoj nije malo, onda valja biti na oprezu. Bilo da je riječ o ekonomistima liberalno-ortodoksnog tipa, kakav je recimo Andrej Grubišić, koji u kontekstu ove situacije predlaže da se prakse solidarnosti prepuste privatnom sektoru, u paketu s pojačanim nastavkom daljnjih privatizacija državne imovine, smanjenja poreza, liberalizacije javnih sektora…
Ili apologeti iz istog ideološkog legla u sektoru medija, primjerice čitani portal Index.hr, koji koristi ovu priliku da po ko zna koji put problematizira svaki poslovno-organizacijski model u kojem je u prvom planu pozicionirana država, a ne privatno-poduzetnički sektor. Odnosno, osudit će takvi svaki aranžman koji ne slijedi liberalno-kapitalistički katekizam u vidu „javno-privatnog partnerstva“ ili prakse outsourcinga, a što zapravo znači pretakanje našeg, javnog novca u privatne džepove politički podobnih poduzetnika i tranzicijskih tajkuna. Ništa novo. Za neoliberale je ovaj potres samo jedno u nizu poprišta za zaoštravanje vječnog konflikta između države, koja reprezentira javni sektor, i tržišta, to jest privatnog poduzetničkog kapitala.
Ideologizacija humanitarizma i mit o zajednici
No itekako ima prostora i mjesta za kritiku države kada je u pitanju politika konstruiranja slika i naracija o potresu u Baniji i njegovim posljedicama. Do sada vjerojatno najtrivijalniji, ali i najbezobrazniji momenat u tom kontekstu, bilo je otvaranje potpuno besmislene medijsko-javne rasprave: Banija ili Banovina. Naime, ni ovakva tragedija u kojoj su se hiljade ljudi zatekle, nije u Hrvatskoj mogla proći bez obola nacionalističke politizacije i manipulacije identitetskim emocijama. Pokrenula ju je HDZ-ova političarka na „privremenom radu u Bruxellesu“, svakako jako dobro plaćena potpredsjednica Evropske komisije za demokraciju i demografiju Dubravka Šuica, koja je na sjednici predsjedništva HDZ-a ustvrdila da mediji ruše tu stranku i državu pišući i govoreći o Baniji, a ne o Banovini!?
I onda je krenulo ‘loptanje’. Kako je, po hrvatski, pravilno nazivati tu regiju? Uspostavili su se novi patološki razlikovni markeri između ‘nas’ (čitaj „Hrvati“) i ‘njih’ (čitaj „Srbi“/“Jugoslaveni“/“komunjare“). Pitanje ruše li ‘prosrpski Banijci’ državu u koju se ‘hrvatski Banovinci’ zaklinju… Adekvatan odgovor na ovakve nebuloze i spinove vladajućih, s ciljem skretanja pažnje s ključnih problema, ponovno je dala subkulturna kreativnost ulice. Ovaj put bila je to anonimna umjetnost grafita u zagrebačkom kvartu Knežija, preko koje se s fasade jedne od tamošnjih stambenih zgrada poslala ironična poruka: „Knežija nikada neće biti kneževina“.
Kritika, u globalnoj perspektivi, slabe tačke paradigme politika humanitarizma opravdano pronalazi na već dobro poznatim i višestruko problematičnim mjestima. Na primjer, u načinima funkcioniranja i terenskim operacionalizacijama institucija kakve su nevladine organizacije (NVO). Najčešće se kroz takve kritike artikuliraju problemi preklapanja ekonomsko-političkih i ideoloških interesa donatora iz bogatih zemalja, s obrnuto proporcionalnim manjkom zanimanja i spremnosti da se doista čuju potrebe i želje onih kojima je takva pomoć deklarativno namijenjena, a to su žrtve raznoraznih tragedija, glasovi ugroženih. Nadalje, NVO akteri nerijetko praktično sudjeluju u proizvodnji i širenju neadekvatnih, pojednostavljenih i depolitizirajućih narativa o sukusu problemâ koji se tiču prostorâ na kojima djeluju, što među žrtvama, njihovim ‘klijentima’, prouzrokuje dodatne frustracije i nezadovoljstva. Također, već je dugo vremena opće mjesto teza da NVO sektor služi uglavnom za pranje prljavog svjetskog novca. Uostalom, nije nam sve to nepoznato. I sami smo, u historijskom smislu relativno nedavno, bili u takvoj poziciji, izloženi milosti NVO-a, a neki takvi protagonisti i dalje se muvaju ovim dijelom svijeta. Jer migranti su tu, i dugo će još ovdje ostati, a oni su ‘unosna roba’.
No vratimo se temi teksta. Kratko opisana makro perspektiva problema ne može biti doslovno aplicirana na slučaj kojim se ovdje bavimo – potres u Baniji i njegove višestruke posljedice i konsekvence – ali postoje prostori za njenu artikulaciju i na ovom primjeru. To je naročito došlo do izražaja u rascjepima koji su se otvorili između oficijelnih narativa, rezerviranih za otuđene kompradorske političke elite, vjerske lidere i njima servilne srednjostrujaške medije, u suprotnosti s izvornim diskursom žrtava, kazivanjima tzv. malih ljudi neposredno pogođenih ovom tragedijom. Diskrepancija između ova dva pola prilikom konstruiranja društvene realnosti obilježene aktualnom banijskom nesrećom, teško da je mogla više doći do izražaja.
Na jednoj strani svjedočimo klasičnim manipulacijama vladajućih, u vidu političkih gesti i režimskih medijskih agendi, koji još jednu nesreću koriste kao platformu za ideologizaciju, izgradnju žrtveničkog oltara za napaćenu nacionalnu zajednicu koju je ponovno, iznova potrebno homogenizirati. Vrvi tu od licemjerja, opskurnog iskazivanja domoljublja i patetičnog samoljublja („najbolji smo kada nam je najteže“), neprimjerenih paralela s tzv. domovinskim ratom… sparenih s frazama pripadajućeg humanitarnog diskursa. Na drugoj strani, među unesrećenim, čujemo pak glasove zahvalnosti, ali bez viška patosa. Ljude koji su razumljivo istraumatizirani onim što im se dogodilo, ali svoje bazične, trenutne i akutne materijalne potrebe prouzrokovane nesrećom iskazuju jasno, jednostavno i prizemno, neopterećeni viškom identitetski ispolitiziranih narativa.
Državno-propagandni stroj za domoljublje
I nije da nas spomenuta režimska retorika može i treba iznenaditi. Dapače, prepoznatljive (samo)reklamno-propagandne fraze protkane mitskom konstrukcijom zajedništva i glorifikacijom solidarnosti s etničkim obolom (ideološke sintagme poput „ponovno je zakucalo veliko srce hrvatskoga naroda“) – što interpeliraju i mobiliziraju svaku pripadajuću jedinku u toru koja bez minimuma promišljene, kritičke distance, bezrezervno iskazuje svoju odanost i spremnost da bude regrutirana u nacionalni stroj – redovne su priručne prakse vladajućih, manire omađijavanja podaničkog puka kada se žele prikriti disfunkcionalnosti u sistemskoj strukturi države.
A funkcionalna država i njeno idealno tipski zamišljeno društvo, rasterećeni viška naplavina pseudo osjećajnosti kojima ih se planski zapljuskuje, jest gusta mreža njima pripadajućih efikasnih i odgovornih institucija. Ništa više, ali i ništa manje. Jer ta se široka srednja trasa trezveno shvaćene i poimane, a praktične države – smještene između dva tipa rubne emocionalnosti: bijesa i mržnje u okolnostima razočaranja i frustracija s jedne, te neobuzdano patetičnih osjećaja zanosa kolektivnom pripadnošću i privrženošću, s druge strane – vrlo sporo i naporno gradi. Svakako puno duže od jednog ili dva parlamentarna mandata na vlasti.
U nekoj takvoj, trezveno posloženoj zemlji, teško da bi jedno od središnjih mjesta u sklopu državne humanitarne akcije za pomoć stradalima „Uz nas niste sami“, pripalo spotu za pjesmu „Dajem ti srce“ Doris Dragović, koji je tokom prve dvije sedmice nakon potresa nemilice emitiran na HRT-u. Nije da je u Hrvatskoj svih ovih tranzicijskih decenija nedostajalo glazbeno-scenskih uradaka kreiranih za nacionalno-ideološku homogenizaciju i identitetsku mobilizaciju plebsa, no spomenuta pjesma i pripadajući joj spot zasigurno spadaju među najneukusnije dosadašnje proizvode tog tipa produkcije. S jakom primjesom degutantnosti, jer za razliku od većine prethodnika iz žanra herojsko-domoljubnih budnica – koji su nerijetko čudovišan hibrid patetičnih iskaza ljubavi prema zemlji, vjerskih čustava, navijačkih ushita reprezentativno-sportskim uspjesima i reklama za prateće industrije (npr. pivsku) – ovaj se patničko-gordi pjesmuljak/spot besramno nakalemio na ljudsku tragediju.
Zaista je riječ o primjerku besprizorne zloupotrebe jedne nesreće u nacionalno-državne propagandne svrhe, o simboličkom nasilju dominantne ideologije nad stradalnicima i jednom od dosadašnjih vrhunaca pri artikulaciji domoljubnog kiča. U tih nekoliko minuta televizijskog spota sve naprosto vrvi od smjese vizualnih kadrova ljudske patnje i prizora razorenosti, provučenih kroz društveno-konzervativne vrijednosne filtere i označeno s njima pripadajućim simbolima.
Pa su kodirani prizori stradanja otužno predvidivi: očajne, bespomoćne i uplakane žene; proaktivni muškarci angažirani na uklanjanju ruševina; snimci tek rođenih beba iz lokalne bolnice kao metafora za „svjetlo na kraju tunela“ (novonacionalni naraštaj kao kontrapunkt razaranju i smrti); grupe ljudi s istaknutim obilježjima pripadnosti (fokus kamere na znakovljima braniteljskih udruga ili grbovima navijačkih skupina) u ritualima posvećenog spašavanja, čišćenja ruševina i dopremanja pomoći…
Sve to u kombinaciji s tekstom napjeva: „dajem ti život zemljo moja“; „pjevat ću ti pjesmu zemljo moja“; „rodila sam tebi sina, isto k'o što od davnina rađale su majke za tebe“. Pri čemu protkanost religijskim motivima naravno nije mogla biti zaobiđena: „usne moje krunicu mole“; „Bog neka čuva moju Hrvatsku“. Kod gledatelja s minimumom kritičke distance ovakav uradak sponatano izaziva ono što se u Hrvatskoj naziva susramljem, a u Srbiji transferom blama. Odnosno onim dobro nam poznatim, a teško objašnjivim osjećajima nelagode i srama koje osjetimo zbog drugog koji se zbog nečeg izblamirao u našoj blizini, iako smo pritom tek nedužni svjedoci. Situacija i emocija prouzročeni već samom okolnošću da smo tu, da naprosto svjedočimo tome čemu svjedočimo.
Spot je nakon petnaest dana uzastopnog i neprestanog emitiranja skinut s programa HRT-a. Ali, avaj, ne zbog kritika o zloupotrebama jedne teške nesreće, njene nacionalne ideologizacije i domoljubne mitologizacije, već zbog stručnih komentara psihologa da je spot kontraproduktivan po pitanju primjerenih tretmana kolektivne traume, kao i pritužbi publike javne televizije da im smeta stalno podsjećanje na patnju u okolnostima korona krize.
Hegemonija konzervativno-nacionalističkog tipa doista je dovršila svoj posao u ovom dijelu svijeta.