Priče iz susjedstva
Vrhunac je ljeta i ljetnih odmora, no nema pauze u Hrvatskoj kada su u pitanju političke afere na najvišim razinama. Jednu takvu sočnu priuštio nam je nedavno aktualni ministar obrane u Vladi Republike Hrvatske, Mario Banožić. Riječ je o ministru iz resora u kojem se afere nižu jedna za drugom kao na pokretnoj traci. Banožić je o nedvojbeno „najomiljeniji“ ministar u Plenkovićevoj vladi, pitate li o tome premijerovu „noćnu moru“, predsjednika Milanovića. Ne prođe ni mjesec dana, i tako već godinama, a da predsjednik Hrvatske ne počasti „tog teklića“, „kurira Jovicu“, „mažoretkinju“ (tek neki među brojnim predsjednikovim maštovitim opisima dotičnog ministra) novom rundom diskvalifikacija, optužbi i praktičnih opstrukcija.
Krajem prošlog i početkom ovog mjeseca novinarka Dora Kršul sa portala Telegram obznanila je javnosti da je ministar Banožić preko Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Osijeku pokrenuo proceduru izbora u naslovno znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora. Banožić, inače doktor znanosti iz polja ekonomije, trenutno je u zvanju naslovnog docenta. Za neupućene, kvalifikacija „naslovno“ u ovom kontekstu znači posjedovanje znanstveno-nastavnog zvanja bez zasnivanja radnog odnosa. Tradicionalno se, u kontekstu klasičnih evropskih univerziteta, posebice onih germanskog profila, taj status naziva „privat docentura“ (njem. Privatdozent). No takvo zvanje može biti aktivirano, odnosno pretočeno u status zaposlenosti, ukoliko se osoba s tom titulom prijavi na natječaj za izbor na radno mjesto tog tipa, a za što ga takav status kvalificira, te na njemu bude izabrana od strane stručnog povjerenstva kojeg imenuje institucija (fakultet) koja i pokreće proceduru natječaja.
Iako, gledajući usko zakonski i sa formalno-pravne strane, sve spomenuto nije nužno problematično, ipak je već i na toj razini moguće detektirati stanovite dubioze. U nešto širem pripadajućem kontekstu, takvi se problemi recimo oslikavaju u činjenici da je u Hrvatskoj moguće na neograničen vremenski rok zamrznuti radni status zaposlenika/zaposlenice na fakultetu ili institutu ukoliko je isti/a izabran(a) na neku od funkcija u državnoj službi, poput saborskog zastupnika/zastupnice, državnog tajnika/tajnice ili ministra/ministrice. Tako je s vremenom akademska pozicija, osigurana u zaleđu i šćućurena u pričuvi, postala itekako popularna sekundarna opcija za brojne političare i političarke u Hrvatskoj, njihova izlazna egzistencijalna strategija u slučaju da nešto krene po zlu u profesionalnoj političkoj karijeri.
„Afera Banožić“
No vratimo se Banožiću. Spomenuti je portal otkrio, a istraživanju su se potom pridružili i neki drugi mediji, pa je potom u serijalu članaka detaljno obrazložen ministrov grijeh. Isti se očituje u nizu nepodopština. Nepobitno je dokazano da je Banožić u proceduri spomenutog izbora, na popis svojih znanstvenih radova uvrstio i svojevrstan „elektroničko-digitalni priručnik“ naslovljen E-marketing – a zapravo objedinjenu pozamašnu hrpu kojekakvih napabirčenih powerpoint slajdova – objavljen 2020. Ako ništa drugo, pobrinuo se Banožić barem za koliko-toliko korektan outfit proizvoda, pa je „elektronički priručnik“ opremljen kako spada kada su u pitanju znanstvene publikacije. „Publikacija“ ima službenog izdavača. To je izvjesno Veleučilište Lavoslav Ružička locirano u Vukovaru na kojem je doc. dr. sc. Mario Banožić redoviti vanjski suradnik. Nositelj je i izvođač čak tri kolegija ne studiju koji se zove „Studij trgovine“. Nadalje, ministrova „publikacija“ ima tri recenzenta i urednicu, kao i predgovor protkan neprikrivenim oduševljenjem tim uratkom, koji je napisala prodekanica za stručni i znanstvenoistraživački rad, kao i za međunarodnu suradnju na spomenutoj školi, doc. dr. sc. Sanja Gongeta.
Uslijedila je podrobnija novinarsko-istraživačka analiza koja je otkrila svu dubioznost ovog slučaja. Pokazalo se da je ministar kopirao i za svoju „publikaciju“ naprosto preuzeo, ne navodeći izvore, neke powerpoint slajdove trojice recenzenata koji su, bez obzira što se očito radi o klasičnom plagijatu, pozitivno ocijenili njegov uradak! Riječ je o profesorima Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Osijeku Dragi Ružiću (odnedavno je umirovljen), Antunu Bilošu i Davorinu Turkalju. Usto, Banožić je dosta toga doslovno preuzeo i iz njihove knjige objavljene 2009., koja je naslovljena identično kao i njegov „priručnik“ – E-marketing. No nije se ministar zamarao sitnicama dok je „preuzimao“ podatke i slajdove. Da je ipak bio iole pažljiviji, potom teško da bi čak i on godine 2020. na jednom od slajdova naveo, uzimamo za primjer tek jedan među biserima, da je uz Facebook najpopularnija svjetska društvena mreža MySpace!
Po principu snowball efekta, afera se zakotrljala i rasla iz dana u dan. Portalu Index javio se stručnjak za online marketing Miroslav Varga koji je ustvrdio, uz predočenje snažnih dokaznih argumenata, da je ministar Banožić neautorizirano preuzeo, odnosno doslovno kopirao i uvrstio u svoj „e-priručnik“, dvadesetak slajdova kojima se Varga služio na svojim gostujućim predavanjima na Ekonomskom fakultetu u Osijeku u razdoblju od 2013. do 2016. Varga je podrobno i vrlo uvjerljivo dokazao stopostotnu razinu preklapanja, identičnost njegovih i slajdova koje je Banožić uvrstio i potpisao u svome powerpoint „priručniku“.
I kao da sve to nije bilo dovoljno. Podrobna novinarsko-istraživačka analiza sadržaja Banožićevog wannabe znanstvenog uratka pokazala je kako je ministar-naslovni docent – a nesuđeni, umalo izvanredni profesor – iz nekog razloga smatrao shodnim da 2020. studentima i studenticama školski, preko powerpoint slajdova, definira šta je čudo zvano internet, a što e-mail, šta su web stranice, a što blog, pa wikipedia, društvene mreže i tako dalje. Niže se tu gomila općih mjesta, bez ikakvog ulaženja u kontekstualnu genealogiju i povijesno-razvojnu dinamiku spomenutih fenomena – što bi ovom uratku eventualno moglo dati nekakav smisao – ali navodi se zato mnoštvo već odavno zastarjelih podataka, kakav je i onaj vezan uz MySpace.
Banožića nije pokušao obraniti ni njegov kolega po funkciji, ministar znanosti i obrazovanja Radovan Fuchs. On je ustvrdio da powerpoint forma prezentacije podataka ima svoje mjesto i uvriježeno se koristi u nastavi kao didaktičko pomagalo – „da studenti ne bi zaspali na nastavi“, o čemu ćemo malo kasnije u tekstu – ali i da to nije oblik znanstvene publicistike. Fuchs je odgovornost za kategorizaciju Banožićevog uratka kao priručnika za studente prebacio na visokoobrazovnu instituciju koja je odlučila objaviti powerpoint prezentaciju u kategoriji znanstvenog rada. Puno eksplicitnija u izjavi bila je bivša ministrica obrazovanja i znanosti Blaženka Divjak koja je pobrojala cijeli niz problematičnih aspekata koje je ovaj slučaj otvorio. Od etičkih načela, kvalitete stručnih recenzija, izostanka pravovremenih reakcija akademske zajednice, do pitanja koje smo prethodno i sami postavili u tekstu, odnosa političke moći i izbora u profesorska, znanstveno-nastavna zvanja. No indirektno je Banožića zato opravdavala njegova stranačka kolegica Nina Obuljen Koržinek, također doktorica znanosti, a već drugi mandat zaredom u ulozi ministrice kulture i medija. Ona je u svojoj izjavi potpuno zaobišla Banožića, te je našla za shodno da krivicu prebaci na akademsku zajednicu (!?) koja bi prema Obuljen Koržinek sama trebala preispitati svoje vlastite kriterije funkcioniranja, i to odozgo nadolje.
Nakon svega, Banožić je do daljnjeg obustavio proceduru izbora u naslovno zvanje izvanrednog profeora. Ustvrdio je kako je šokiran količinom negativnosti koja se obrušila na njega po pitanju njegovog akademskog i znanstvenog rada. I dalje smatra da ispunjava uvjete za izbor u status izvanrednog profesora, rezolutan je kada kaže da neće odustati od akademske karijere, ali će istu ostaviti po strani dok obavlja dužnost ministra i člana Vlade Republike Hrvatske. A nama je ovaj slučaj ponudio platformu za nekoliko važnih problemskih mjesta kada je riječ o poziciji i tretmanu znanosti i znanstvenika u Hrvatskoj. Koristimo ga kao priliku da artikuliramo neka otvorena pitanja vezana uz status znanosti i visokog obrazovanja u Hrvatskoj. To se često propušta, jer umjesto trezvene i argumentirane analize, u medijima i javnosti najčešće prevladavaju stavovi obilježeni viškom moralizacije, s fokusom na demonizaciji pojedinaca i etiketiranju profesionalne zajednice, u ovom slučaju akademske.
Kriteriji izbora
Digla se tako povodom „afere Banožić“ kuka i motika, raspištoljili su se i pozvani i nepozvani, upućeni i neupućeni, svi bi da daju svoj sud o akademskoj zajednici u Hrvata i načinima na koje ona (ne)funkcionira. A radi se o relativno kompleksnom sustavu sa specifičnim i zahtjevnim proceduralnim praksama s kojima ponekad poteškoće u snalaženju imaju i sami protagonisti polja, znanstvenici, istraživači i profesori. Naročita se hajka podigla po pitanju kriterija izbora i napredovanja znanstvenika u sustavu. Spominjalo se tako da su ti kriteriji niski, zastarjeli, da ne odgovaraju potrebama i kontekstima historijskog vremena. Ili, moglo se čuti i iz usta najstarije garde akademika, da nisu nikada navodno ni bili usklađeni sa „svjetskim kriterijima“, što god to moglo značiti.
A ništa nije dalje od istine. Svi koji smo neposredno uključeni u znanstveni sustav u Hrvatskoj znamo kako se intenzivno mijenjaju i konstantno pooštravaju kriteriji za napredovanja, izbore i reizbore, na skali zadane akademske hijerarhije. Pa se tako uvjeti za promaknuća u znanstvenim i znanstveno-nastavnim zvanjima mijenjaju takvom brzinom posljednjih deset-petnaest godina – to koincidira, ne slučajno, s počecima praktičnog uvođenja tzv. Bolonjskog sustava u Hrvatskoj – da je gotovo nemoguće dugoročnije planirati putanju vlastite akademske karijere. Možete, naime, biti poprilično sigurni da kriteriji koji važe sad, neće biti važeći za godinu ili dvije. Pritom se nitko, u medijskim raspravama koje su uslijedile nakon „afere Banožić“ nije dotaknuo, barem koliko je ovom autoru poznato, sistemskih razina problema kojih je slučaj poput ovog samo simptom. Pitanje je dakle što je sve propušteno, a moglo i trebalo je biti izrečeno povodom ovog slučaja, sve kako bi isti bio primjereno kontekstualno tretiran i interpretiran.
Jedan takav aspekt upravo su spomenuti kriteriji izbora koji se tiču famoznih platformi sa citatnim indeksima i bazama podataka na kojima se referiraju znanstveni časopisi, a time i članci koji su u njima objavljeni. Prema postojećim kriterijima za izbor u znanstveno-nastavna zvanja u području društvenih znanosti, u kojem se nalazi i znanstveno polje ekonomija u koje se izabire i doc. dr. sc. Mario Banožić, u Hrvatskoj je na djelu apsolutna dominacija dvije takve velike svjetske znanstvene platforme, Web of Science (WoS) i Scopus. Radi se zapravo o svojevrsnom monopolu dvaju zapadnih korporacija na tržištu znanstvene produkcije, izvora i podataka. Vlasnik WoS-a je američko-britanska kompanija Clarivate PLC koja ima sjedišta u Jerseyu i Londonu, a Scopus je u većinskom vlasništvu nizozemske akademske izdavačke korporacije Elsevier. Pristup bazama sa člancima, studijama, podacima i istraživačkim nalazima u čijem su posjedu te kompanije, isključivo je komercijalne naravi. To znači da univerziteti, instituti i fakulteti moraju svake godine plaćati skupe licence žele li svojim zaposlenicima omogućiti pristup tim sadržajima i njihovo korištenje. Stoga je na brojnim institucijama spomenutog tipa u Hrvatskoj, upravo zbog navedenih razloga, otežan i limitiran pristup sadržajima tih prestižnih i skupih baza.
Što se tiče akademskog kadra u Hrvatskoj u ovom kontekstu, situacija izgleda tako da vam znanstveni članci i knjige objavljeni u časopisima i kod izdavača koji su na popisima spomenutih kompanija, prilikom kvantifikacije vašeg znanstvenog učinka u konačnici bodovno vrijede više od radova koji su objavljeni u časopisima i kod izdavača koje WoS i Scopus „ne prepoznaju“, odnosno nemaju ih u svojim bazama. Ne znamo je li to na razini „svjetskih kriterija“, ali itekako dobro razumijemo kako i koliko je to diskriminatorna te u vrijednosnom smislu – znanstvenom, ali i društveno-političkom, te ekonomskom – problematična praksa koja favorizira moćne i bogate, a obezvrjeđuje one koji su, iako u kvalitativnom smislu nerijetko vrlo važni i respektabilni, zaobiđeni i odgurnuti na marginu. Usto se svaki časopis koji je uvršten u kategoriju a1, znači najvrjedniji po kriterijima WoS i Scopus, vrijednosno rangira prema notornim kvartilima (Q1, Q2, Q3, Q4), pri čemu članci objavljeni u časopisima Q1 i Q2 vrijede duplo više u odnosu prema člancima u časopisima Q3 i Q4 (2 boda naspram 1 boda).
Važan kriterij prilikom izbora i napredovanja su i sudjelovanja na prestižnim međunarodnim znanstvenim konferencijama. One su bitne ne samo zbog praćenja i uvida u recentne istraživačke rezultate, nalaze i teorije, već i zbog tzv. umrežavanja, upoznavanja i povezivanja koji doprinose stjecanju akademskog socijalnog kapitala, a mogu biti i monetizirani uključivanjem u kolaborativne kolektivne projekte internacionalnog kalibra. No, sve se to oko znanstvenih konferencijskih okupljanja pretvorilo u još jedan povelik biznis. Tako recimo fee, odnosno kotizacija za učešća na takvim događanjima, nerijetko iznosi i po nekoliko stotina eura ili američkih dolara, ponekad i u visini 25-30% prosječne mjesečne plaće znanstvenika u Hrvatskoj. Apsurdnost ove situacije najbolje je došla do izražaja s pandemijom korona virusa, kada su se održavanja konferencija preselila na online platforme, a organizatori su nerijetko nastavili s praksama naplaćivanja kotizacija u nesmanjenim iznosima, kao da su i dalje postojali organizacijski troškovi karakteristični za klasična okupljanja uživo (najam prostora, konferencijski personal, tiskanje materijala, domjenci, piće i hrana za vrijeme pauza između panela…).
Pridodaju li se spomenutom troškovi putovanja i boravka, odlazak na klasičnu međunarodnu znanstvenu konferenciju u trajanju od tri ili četiri dana, za mnoge znanstvenike u Hrvatskoj predstavlja nemoguću misiju. Pothvat za koji morate izdvojiti cijelu mjesečnu plaću. Instituti, fakulteti i sveučilišta najčešće neselektivno, ovisno od slučaja do slučaja, participiraju u dijelu pokrivanja spomenutih troškova. Pa se ti lijepo izvoli „umrežavati“ na „svjetskoj znanstvenoj razini“ i prema „svjetskim kriterijima“.
Nadalje, moglo se čuti i kako je hrvatska znanost nazadna jer se između ostalog forsira objavljivanje radova na malom i znanstveno nerelevantnom hrvatskom jeziku. Još jedna besmislica. Protagonisti u polju znamo kako nas se direktno i indirektno, suptilno i manje suptilno, nagovara od strane upravljačkih struktura fakulteta i instituta da pišemo i objavljujemo znanstvene radove u inozemstvu, na engleskom jeziku. Bez obzira koliko to moglo biti kontraproduktivno, recimo u kontekstu tema društveno-humanističkog profila koje se nerijetko referiraju na specifičnu socijalnu, ekonomsku, političku i kulturalnu problematiku vezanu uz nacionalne ili regionalne okvire. No, objavljivanjima na engleskom jeziku navodno se stječe reputacija na širim svjetskim tržištima znanja i istraživanja, a institucije dobivaju bodove koji im podižu plasmane na međunarodnim akademskim rejting listama, kao što je recimo poznata „Šangajska lista“. I to se opet, u domaćem dvorištu, forsira u kontekstu bezrezervnog nekritičkog povlađivanja ovdašnje znanstveno-akademske zajednice neokolonijalnim trendovima današnjice. Upravo u stilu klasičnog ponašanja porobljenog i infantiliziranog subjekta s periferije, koji nekritički oduševljeno preuzima i konzumira sve što mu se sa zapada nameće kao uzus i uzor.
A neki su trendovi upravo suprotni navedenom. Nedavno je, početkom jula, u časopisu PLOS Biology objavljen iscrpan članak kojeg potpisuje čak 11 koautora iz nekoliko zemalja, u kojem se prezentiraju nalazi istraživačke studije o načinima na koje su profesionalno i karijerno uskraćeni te degradirani znanstvenici i znanstvenice kojima engleski nije materinji jezik. Na kraju krajeva, na djelu je i svojevrsno licemjerje kada se ultimativno i imperativno govori i piše o potrebi da Hrvatska ide ukorak sa „svjetskom znanošću“. Udio financiranja znanosti u Hrvatskoj sramotno je nizak, jedan je od najnižih u Evropskoj uniji i iznosi svega 1,15% godišnjeg BDP-a države. Prije dva mjeseca iznesen je „ambiciozan“ plan Ministarstva znanosti i obrazovanja da se taj procenat uskoro podigne na 1,5%. Naravno, s pomoću novca iz fondova EU-a, kako drugačije. No i ako se taj plan realizira, u usporedbi sa situacijom u znanstvenim sektorima tzv. razvijenih evropskih zemalja, taj će odnos i dalje nalikovati utrci zaprežnih kola sa svemirskim brodom. U skladu s time, plaće znanstvenika i visokoškolskih profesora u Hrvatskoj najmanje su tri-četiri puta niže od plaća naših kolega i kolegica u zapadnoevropskim zemljama. Jesmo li i tri-četiri puta slabiji znanstvenici i profesori od njih?
Znanstvenici uhljebi
Posebno problematičan, pa pomalo i degutantan aspekt koji je prokuljao van s „aferom Banožić“, jest strast s kojom su se pojedini mediji, novinari i dežurni komentatori društvenih prilika u Hrvatskoj, okomili na akademsku zajednicu kao gnijezdo tzv. uhljebništva. Riječ je o već starom fenomenu tranzicije, praksama prokazivanja svih i svega iz javnog i državnog sektora, takvih zanimanja i profesija kao velikog legla neprimjereno i nezasluženo (navodno) egzistencijalno zbrinutih ljudi. Iako nitko među takvima nema suvisle odgovore na pitanje što je to „uhljebničko“ kada svjedočimo medicinskim sestrama koje nas njeguju, učiteljima koji nam uče djecu, tetama u vrtićima koje čuvaju i brinu o nešto mlađoj djeci, vatrogascima koji nam opasnim vratolomijama spašavaju kuće od sve češćih požara…
Dakle, kako i zašto su takvi, kao i ljudi iz srodnih profesija, inače poslovično i sramotno nisko plaćenih u Hrvatskoj, stigmatizacijski označeni kao „uhljebi“? Odgovornost za to snosi dio mainstream medijske industrije, u suglasju iskordiniran s pojedinim akterima i institucijama iz domena privatnog biznisa, svi zajedno angažirani na promicanju kapitalističke ideologije radikalnog liberalno-tržišnog katekizma. Korifeji takvih praksi u Hrvatskoj su mediji poput portala Index.hr i dnevnika Jutarnji list, institucije kao što su Hrvatska udruga poslodavaca (još jedna problematična tranzicijska riječ, poslo-davac, dakle onaj koji „daje“ posao) i udruga Glas poduzetnika, političke opcije kakva je recimo stranka Fokus, te domaći neoliberalni jastrebovi, likovi poput Nenada Bakića, Damira Novotnyja ili Vuka Vukovića.
U srži njihovih napora, kojih je i etiketa „uhljeb“ sastavni dio, jest nastojanje da se što je moguće veći udio javnih i državnih poslova privatizira, odnosno da se što izdašniji iznosi novca koji kruži javnim i državnim sektorima prelije na njihove račune, u džepove privatnika. To se neposredno tiče i obrazovanja, područja od općeg javnog društvenog interesa na kojem su u Hrvatskoj i tzv. regiji izvedeni brojni procesi tržišne komercijalizacije i privatizacije. Od otvaranja ogromnog broja kojekakvih privatnih univerziteta, fakulteta, veleučilišta, strukovnih škola – nerijetko smještenih po mjestašcima i selima, ponekad čak prijavljeni na najnevjerojatnijim adresama, poput lokacija kakve su benzinske pumpe – što primaju državne potpore i subvencije, preko uvođenja sve viših školarina za studije, do samih kadrova, profesora i profesorica pseudo menadžera (a najčešće ni jedno, ni drugo) zaposlenih na nekom od javnih sveučilišta, ali suradnički povezanih s nizom privatnih visokih škola.
Otud i potreba da se u duhu i slogu hegemonije neoliberalnog kapitalizma mnogi zaposleni u javnim i državnim službama prikažu kao nezasluženo zbrinute lijenčine koje parazitiraju na „državnoj sisi“. Odnosno, iz dominantne vrijednosno-ideološke perspektive našeg historijskog vremena, neprimjereno zbrinuti zaposlenici, usto upitne radne produktivnosti, koji za razliku od zaposlenih u privatnom sektoru nisu izloženi „tržišnim rizicima“ i ne dolaze na posao s „grčem u želucu“. Takve bi se moglo, smatraju spomenuti protagonisti, praktično zamijeniti svojevrsnim najamnim radnicima koji bi bili u nekakvom tipu vlasništva privatnih agencija što se bave biznisom iznajmljivanja radne snage na tržištu različitih tipova poslova i usluga, između ostalog i visokog obrazovanja. To što perjanice takve ideologije vrebaju svaku, pa i najmanju mogućnost da svoje poslovne aktivnosti prošire na suradnju s omraženom „glomaznom državom“, dosta pak govori o njihovoj etici i principijelnosti, ali i o poslovnoj umješnosti i uspješnosti.
Afere poput ove s Banožićem dolaze neoliberalnim radikalima i medijima koji slijede ideologiju tržišta, kao naručene, te jednim dijelom čak i opravdavaju korištenje epiteta „uhljebništvo“, kada ga svedemo i ograničimo na određene društveno-političke aspekte problema. Riječ je o sistemskim koruptivnim praksama nepotizma i stranačkog klijentelizma, egzistencijalnom zbrinjavanju kadrova iz vlastite stranke, članova njihovih familija, kumova i vjernih prijatelja u javnim i državnim institucijama. A fakulteti i instituti jesu mjesta na kojima je takve moguće pronaći. HDZ je takvim praksama gusto promrežio cijelu državu u proteklih trideset i nešto godina, a ni SDP se nije pokazao ništa boljim u svoja dva dosadašnja mandata na državnoj vlasti i u lokalnim sredinama u kojima ima političku većinu. Dio ovog aspekta problema jest i već spomenuta etička i profesionalna nedopustivost takvog preklapanja političkog i znanstveno-nastavnog te istraživačkog rada, za što je i sam Banožić jedan od primjera.
Ipak, prokazati cjelokupnu akademsku zajednicu u Hrvatskoj kao „uhljebničku“ zbog afera kakva je ova s trenutnim ministrom obrane, promašen je potez. Nalikuje na onu poznatu anglosaksonsku metaforu o izlijevanju bebe iz lavora zajedno s prljavom vodom. No ipak nije iznenađujuća količina osvetničke strasti koja je prokuljala van iz nekih medija, liberalno-tržišnih ideologa i komentatora, onih dežurnih koji čekaju i koriste svaki povod ne bi li nepodopštinu pojedinca prikazali kao problem navodno malignog javnog sustava koji je stoga potrebno radikalno mijenjati, reformskim mjerama u pravcu tržišno-kapitalističke paradigme.
Fascinacija tehnologijom u obrazovanju
Posljednji, no ne i najmanje bitan aspekt koji se otvorio preko ovog slučaja i koji ćemo nakratko analizirati na mjestu zaključka u tekstu, jest pitanje statusa suvremene tehnologije u obrazovanju. Tehnologija je, naravno, oduvijek neizbježan pratitelj nastave i obrazovanja, od one rudimentarne u vidu ploče i krede, preko papira, olovke i digitrona, do sadašnje internetske, digitalno-kompjutorske. No ono što je specifikum suvremene tehnologije u ovom kontekstu jest to da je ona sve manje didaktičko pomagalo, a sve se više pomiče u samo središte, postaje esencija i smisao nastavno-obrazovnih (ne i samo njih) procesa. U skladu je to s općim društvenim trendovima, recimo nekritičkom fascinacijom gedžet tehnologijama i našom pasioniranom upotrebom istih u svakodnevici.
Nije trebalo proći puno vremena pa da powerpoint prezentacija postane opće mjesto suvremenog obrazovanja i znanosti. Taj nekoliko decenija star, a zavodljiv proizvod jedne mega korporacije sa enormno bogatog tržišta informacijsko-komunikacijskih tehnologija – praktična softverska kombinacija vizualnih i tekstualnih slajdova, video i audio zapisa, interaktivnih povezica… – sada je na razini gotovo nezamjenjivog profesionalnog standarda u akademskom svijetu. Predstavlja pravi primjer tehnofilije današnjice. Do te mjere da pokušate li, pišem iz neposrednog praktičnog iskustva, provesti u nastavi „arhaičnu“ praksu usmene naracije, verbalnu razmjenu argumenata, teza i interpretacija, slijedeći na primjer metodu klasičnog zajedničkog čitanja teksta (tzv. close reading praksa), bez powerpoint ili slične vizualne „zaigranosti“ i zavođenja nekim tipom slike ispred očiju, šanse za uspješno izvedeno predavanje i seminar svedene su vam na minimum.
U tim okolnostima nije neobično da se hrpa nasumično sakupljenih i „preuzetih“ powerpoint slajdova, ali skrbno upakiranih i opremljenih na način primjeren popularnim „elektroničkim priručnicima“, danas može kvalificirati kao uradak srodan nastavnom udžbeniku, ili čak knjizi. Jer se, u ovom slučaju konkretno ministar-docent dr. sc. Banožić, nakanio prikazati i preko natječaja pokušati provući jednu opsežniju powerpoint prezentaciju kao nešto što je u kvalitativno-kvantifikacijskoj proceduri izbora u znanstveno-nastavno zvanje ekvivalentno klasičnoj znanstvenoj studiji koja bi bila objavljena kod nekog uglednog domaćeg izdavača. To je kumulativni učinak jednak zbroju tri znanstvena članka a2 kategorije, ili 2,25 boda, od ukupno potrebnih 8 bodova za izbor u znanstveno zvanje višeg znanstvenog suradnika i znanstveno-nastavno naslovno zvanje izvanrednog profesora. I što je najgore, Banožiću bi sve to uspjelo, budimo uvjereni, da nije pod posebnom lupom zbog svoje ministarske pozicije.