Priče iz susjedstva
Na takvim mjestima očekujemo uobičajnu formalnost. Jasno su istaknuta razna restriktivna upozorenja. Šta se od hrane i pića smije, a šta ne smije prenijeti, koje robe i u kojim količinama je dozvoljeno imati u svojoj prtljagi. Informira nas se šta treba unaprijed napraviti vezano uz prijelaz kućnih ljubimaca. Potvrde o cijepljenjima, njihov pasoš i takve stvari. Tu nas dočekuju uniformirani ljudi ozbiljna lica i držanja. Ukratko, procedure su unaprijed jasne i kodirane. Performativni identiteti su na svome mjestu.
***
No ne nužno ako i kada prelazimo državnu granicu Bosne i Hercegovine, odnosno ulazimo u tu zemlju. Tada nam se može desiti – evo me kao živog svjedoka koji potpisuje pričice koje slijede – da granični policajac, naizgled potpuno nam nepoznat, prilikom predaje pasoša na pregled mrtav-hladan kaže: „Đe si ti, Hajro, pička mu materina, otkad se nevidjesmo. Baš mi je drago da te vidim!“
Onda slijedi onaj mučni dio u kojem nam u trenutku postaje neprijatno, ne zbog psovke, već zato što naravno da nemamo pojma s kim razgovaramo. Ko je taj čovjek koji nas, najstereotipnije rečeno, s prepoznatljivo prostodušnom bosanskom srdačnošću i iskrenim veseljem, spletom okolnosti dočekuje na granici? Naslućujemo da je neko iz daleke nam prošlosti – možda neki stari osnovnoškolski drug iz razreda? – ali ni korak dalje od toga. Gledamo nepoznatog uniformiranog čovjeka koji na državnoj granici drži u ruci naš pasoš i očito nema namjeru vratiti nam ga sve dok se dobro ne napričamo. Dok se ne „ispričamo k'o ljudi jer nismo se vidjeli ima sto godina, majka mu stara“.
Čovjek je po svom profilu očito pronicljiv, pa mu ne treba puno vremena kako bi shvatio da nemamo blage veze s kim pričamo. I onda kreće ono tipično bosansko sitno prženje na vatri. „Je l’ de, nemaš ti pojma ko sam ja? A kad se samo sjetim kol'ko smo onog ružnog parizera zajedno stukli kod Mace u školskoj kantini…“. Ili: „koliko smo samo odvratnog Ikara pojeli na liniji u ratu“; nebitne su varijacije u osnovi srodnih priča.
Čini se da graničar ne brine što se na granici, iza nas i našeg auta, već polako stvara gužva zbog njegovog ćaskanja. Pa nam za kraj još stigne „šuknuti“ jednu: „Pratim ja tebe, pročitam tu i tamo one tvoje tekstove na onom portalu. Samo tako, pucaj, jebi im majku.“
***
Dobro, za adekvatna pojašnjenja uvijek treba kontekst, a kontekst je takav da je mjesto radnje opisanog igrokaza granični prijelaz Bosne i Hercegovine i Hrvatske s imenom Izačić, nedaleko od Bihaća. Zato i nije nelogično da je značajan broj graničnih policajaca i carinika iz Bihaća, odakle je i autor ovog teksta. Usto, Bihać je nevelik grad, provincija s tek trideset-četrdeset hiljada ljudi, pa nije neobičan ovakav tip hiperosobnog obraćanja u kojem vulgarnost i naglašena neposrednost u ophođenju nisu u funkciji vrijeđanja, već spontanog, neintencionalnog građenja kohezije zajednice. Šire se time navodno pozitivne emocije s ciljem učvršćivanja mikrodruštvenih veza. Ne znam je li to unikat bosanskog kulturnog koda, ili će ipak biti da nešto slično caruje u svim malim, parohijalnim društvima, ali svakako ima svoje specifičnosti.
Otud razočaranje s jedne, a neugodnost s druge strane, ukoliko prepoznavanje i ushit zbog slučajnog susreta nakon puno godina nisu obostrani. A oni nisu i ne mogu biti obostrani jer je dotični čovjek, za razliku od nas, ostao u istoj životnoj sredini u kojoj je i rođen, uz nju veže ogromnu većinu svojih socijalizacija, iskustava i sjećanja. U takvom imaginariju ljudi i događaji otprije trideset ili četrdeset godina izgledaju mu vremenski jako blizu, žive u nekakvom prostornom balonu, teku svojim tokom u neprekinutom kontinuitetu ravne temporalnosti.
S obzirom da sam u značajnom dijelu svoje osobnosti kulturološki oblikovan Bosanac, ovakve situacije i iskustva, koliko god mogli bili djelomično neugodni, ipak post festum prerađujem. Čini se bez većih poteškoća (ali ko bi ga znao šta podsvijest arhivira). No što je s onima koji, premda kulturološki i jezično jako blizu, ipak teže participiraju u opisanom tipu društvene deprivacije? Onima koji su iznenađeni jer na mjestima s relativno visoko očekivanim razinama formalizacije interpersonalnih odnosa i jasno pozicioniranih performativnih identiteta – a granični prijelazi su upravo takvi tropovi – nalete na nešto posve drugo.
***
Iz tog pravca dolazi druga, prvoj tematski srodna pričica. U glavnoj je ulozi ovaj put moja životna partnerica, ja sam pritom svjedok, a mjesto radnje je onaj isti spomenuti granični prijelaz. Konkretni popusti u jednoj brand trgovini u Bihaću iskorišteni su za kupovinu nekoliko odjevnih artikala dan prije nego što ćemo se vratiti u Zagreb. Pritom se kalkuliralo i sa uštedom koja je rezultat povrata poreza od 17%, ako proizvode kupite s hrvatskom putovnicom, odnosno kao strani državljanin.
Da bi se takva porezna olakšica realizirala, proizvode je, zajedno s pripadajućim računima i ispunjenim formularima, naravno potrebno prijaviti i registrirati kod carine na granici prilikom izlaska iz zemlje. Procedura je rutinska, iako razumljivo može izazvati onaj prepoznatljiv tip nelagode koji se pojavljuje kada trebate „obaviti stvari“ s uniformiranim licima ili državnim administrativno-birokratskim osobljem.
Blagu verziju takve nelagode imala je i moja partnerica dok je s artiklima i papirima išla prema carinskoj kućici bosanskohercegovačke granične policije na graničnom prijelazu Izačić. Sve je jasno i sve je čisto, ali ipak… Što ako me carinici budu pitali ovo, ili tražili ono… Dolazak do prozorskog okna carine, „dobar dan“. Pružanje formulara i računa, poveća vrećica s kupljenom odjećom ostaje u ruci.
Carinik uzima papire, gleda račune i s iskrenim iznenađenjem usklikne: „Je l’ ovo matere ti popust u Varteksu?“ Da, popust je i to onaj što ide uz rasprodaju, odgovara mu ona. „Ramo, hodi vamo. Vidi jebote dobrih cijena u Varteksu. Vidi hlače na peglu koštaju samo 65 maraka. Moramo ići odma’ sutra.“ Udaranje potrebnih žigova na formulare i umjesto doviđenja: „Boga mi, dobro si pazarila. Svaka čast.“
***
E sad, šta reći u vidu komentara na ovu anegdotalnu pričicu? Kako jednim dijelom ne simpatizirati s humornom stranom opisanog slučaja? Kako ostati imun na svojevrstan spontani šarm koji iznutra gradi i obilježava konkretnu situaciju? Ili s druge strane. Zašto nam u ovom primjeru može nedostajati jedna razina profesionalne distance koju očekujemo od uključenih aktera? I koja bi to bila prava mjera pretpostavljene depersonalizacije u takvom tipu kontakta koja bi zadovoljila naša očekivanja?
Dilema je možda rezultat paradoksa izazvanog diskrepancijom između opravdanih očekivanja da će nas na granici dočekati suzdržano ljubazan, ali jasno profesionalno distanciran svijet tamošnjih zaposlenika, te iznenađenja u praksi kada se desi nešto potpuno suprotno tome, nešto nalik prepričanim situacijama sa bosanskohercegovačke granice. Jer državna granica i svi koji su profesionalno, preko svojih poslova i funkcija povezani s njom, klasično reprezentiraju državu čiju uniformu nose.
No razumijem i nerijetku reakciju ljudi iz inostranstva koji će u duhu potrage za „autentičnim“ iskustvima sa putovanja, romantično egzotizirati susrete s lokalnom kulturom koja je i protkana elementima poput opisanih. Pa će takvi oduševljeno glorificirati takvu spontanost i neposrednost koju je tzv. Zapad navodno izgubio, jer će sa sigurne distance, u ograničenom kapacitetu i u precizno određenom vremenskom okviru putovanja, ugodno konzumirati pravu mjeru „autohtone“ kulture lokalaca.
Osobno sam preblizu konkretnom kulturnom kodu koji je povod ovom eseju, predobro ga poznam, dijelim ga i pripadam mu, a da bih ga mogao nekritički tretirati. Itekako dobro znam da „naša“ dobrohotna tapšanja po leđima u trenutku mogu prerasti u udarac koji će ti izbiti zrak iz pluća.
***
Na kraju krajeva, i sam sâm opisanim situacijama praktično doprinosio. Recimo kao onda, prošlo je otad dobrih dvadeset i pet godina, u autobusu koji je iz Zagreba vozio za Bihać. Tada mi je – kada je u autobus ušao carinik, a moj stari poznanik Ado, ljubazno nas pozdravio i profesionalno upitao ima li neko nešto prijaviti za carinu – spontano, sasvim neplanirano izletjelo da imam za prijaviti četkicu za zube. Neki putnici su se nasmijali, carinik Ado se za trenutak trgnuo, pogledao u mom pravcu i ugledavši me rekao: „O Hajro, šta mai? Kako je u Zagrebu, šta mi rade purgeri“?