Priče iz susjedstva
Ispalo je da relativni neuspjeh hrvatske nogometne reprezentacije na nedavno završenom Evropskom prvenstvu, ispadanje u osmini finala nakon triler produžetaka sa Španijom – jer se od ‘vatrenih’ nakon senzacionalnog uspjeha prije tri godine u Francuskoj, osvajanja drugog mjesta, ipak više očekivalo – nije najveći poraz te ekipe koji se desio na ovogodišnjoj evropskoj smotri nogometa. Pokazalo se, zahvaljujući nedavnom otkriću novinara ‘Jutarnjeg lista’, da su hrvatski nogometni reprezentativci sve četiri utakmice na ovom prvenstvu odigrali u dresovima s nacionalnom zastavicom na čijem je grbu bio prvi bijeli, a ne crveni kvadratić na šahovnici.
Nama ‘s ovih prostora’ nije potrebno detaljnije razlagati simboliku i konotaciju te naizgled sitne razlike, činjenicu da je hrvatski nacionalni stijeg s prvim bijelim poljem bio i ostao ozloglašeni zaštitni znak Pavelićevog ustaškog režima u marionetskoj i nacifašističkoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj tokom Drugog svjetskog rata. U tom je smislu današnji državni grb s crvenim početnim kvadratićem znak simboličkog raskida s tim nasljeđem, kao i obilježje normativnog ustavnog sljeđenja tradicije ZAVNOH-a (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske). Odnosno, upisivanja Hrvatske među zemlje pobjedničkog antifašističkog bloka za vrijeme spomenutog rata, iako se redovito prešućuje da se to odvijalo u okvirima partizanskog pokreta otpora, a potom i jugoslavenskog socijalističkog uređenja.
Hrvatski nogometni savez (HNS) očekivano je otklonio svaku mogućnost da se pri spomenutoj aferi radilo o namjernoj pogrešci. Prema njihovom tumačenju, do greške je došlo prilikom „ručnog vektorskog crtanja hrvatske zastavice“ koja je potom kao takva i tiskana, a odgovornost su, uz izvinjenje javnosti i navijačima, prenijeli na tiskarsku firmu koja je dobila taj posao, Sitotisak Decolor iz Varaždina. Ova je pak, također očekivano, odbacila svaku insinuaciju za namjernu sabotažu, naglasivši kako je „apsolutno riječ o slučajnosti i pogrešci“.
No, je li to baš sve tako, obilježeno tek nesretnim slijedom grešaka i slučajnosti? Osvrnemo li se na historijat većih i manjih afera vezanih uz HNS i njihov tim, hrvatsku nogometnu reprezentaciju (jer nogometne reprezentacije su prvenstveno upravo to, timovi nacionalnih nogometnih saveza, iako ih zainteresirana javnost i navijači doživljavaju kao reprezentante države i nacije), vidjet ćemo da sve vrvi od srodnih primjera, pa otud i sumnja u tek benigan splet okolnosti kada je riječ o ovom zadnjem slučaju.
„Mi ne klečimo“
U kratkom prikazu, krenimo s kraja. Aferi s prvim bijelim kvadratićem na šahovnici, prethodio je slučaj također vezan uz ovo posljednje Evropsko prvenstvo u nogometu. Kao što je poznato, krovna evropska nogometna institucija UEFA uoči ovog prvenstva odlučila je simboličnom gestom podržati globalni pokret protiv rasizma Black Lives Matters (BLM), pa je svim reprezentacijama učesnicama uputila molbu/sugestiju da prije početka svake utakmice naprave već uvriježenu ritualnu gestu kratkotrajnog klečanja igrača na terenu (praksu je inače prvi uveo Colin Kaepernick, igrač američkog nogometa). No konačna odluka o tome, jasno, bila je na samim reprezentacijama i njihovim savezima. I hrvatska se reprezentacija, njeni igrači, stručni stožer i vodeći ljudi nogometnog saveza, odlučila da ne kleči.
U službenom priopćenju iz HNS-a u vezi s ovim slučajem, izrečena je i tragikomična glupost, ona da „klečanje u hrvatskoj kulturi ne predstavlja simbol borbe protiv rasizma i diskriminacije“. Bit će ipak da su još transparentniji i konkretniji po pitanju stvarne istine o motivima za ovu sramotnu odluku bili, kao i obično, političko-društveni protagonisti domaće scene na desnici. Tamo je već uvriježeno sve prštalo od nebuloza, paušalno i historijski izvankontekstualno miješale su se kategorije robovlasništva, kolonijalizma, rasizma, ali i ljevičara, te dilera, sve optočeno patosom o „hrvatskoj stoljetnoj kulturi i tradiciji“, a u pokušaju da se spomenuta odluka nogometne reprezentacije opravda u svjetlu konzervativno shvaćene nacionalne kulture i zajednice. Čini se da je najdalje među takvima ovaj put dobacio Marin Miletić, vjeroučitelj i saborski zastupnik konzervativno-klerikalnog Mosta. On je ovom prilikom na svojoj stranici najpopularnije i najbrojnije društveno-medijske mreže svijeta napisao: „Mi kršćani klečimo jedino ispred dragog Boga. I onaj put u životu kada kleknemo ispred svoje voljene“.
A nama se nekako nameće razmišljanje da su spomenuti protagonisti hrvatske politike i sporta neizgovoreno, možda i podsvjesno, anticipirali mogućnost da bi preuzimanje i podržavanje doista benignog rituala kakav je spomenuti, dovelo nacionalnu nogometnu reprezentaciju u nezgodnu situaciju (samo)kritičkog suočavanja s problematičnim -izmima u vlastitom društvu i državi, pa su zaključili da je bolje ne čačkati po osjetljivom terenu. Takvi -izmi možda nisu rasizam i kolonijalizam, jer takvih historijskih iskustava vezanih uz Hrvatsku nema, ali o vrlo srodnim zalima kakvi su nacionalizam i šovinizam imalo bi se štošta za reći.
„Zapjevaj nam Marko“
Kontekstualno prisjećanje broj dva vraća nas tri godine unazad. Do jula 2018. kada je hrvatska reprezentacija napravila spomenuti senzacionalni uspjeh postavši viceprvakom svijeta. Je li ulična koreografija s dočeka reprezentativaca pri povratku iz Francuske u Zagreb bila rezultat spontane reakcije enormne erupcije veselja nacionalnog puka – stotina hiljada ljudi izbezumljenih od sreće koji su satima, sporo i metar po metar propuštali autobus s reprezentacijom na putu od zagrebačkog aerodroma do glavnog gradskog trga, ili je to bila suptilno vođena operacija, uopće nije važno.
No ono što je ipak bitno i što ne bi valjalo zaboraviti jest da se reprezentativcima u autobusu u jednom trenutku, kada su se već približavali užem gradskom središtu, pridružio Marko Perković Thompson, hrvatska muzička rock ikona radikalne desničarsko-nacionalističke scene i političko-ideološki profašistički orijentiranog dijela domaće populacije. Thompson je već decenijama nekakav simbol hrvatske verzije „nazi rocka“. Autor pjesme koja počinje sa zloglasnim ustaškim pokličem „Za dom spremni“. Legenda kaže da se među reprezentativcima našao na poziv kapitena Luke Modrića, a uz svesrdno odobravanje ostalih iz tima i stožera reprezentacije.
Kakogod, u autobusu s otvorenim krovom, a nešto kasnije i na velikoj bini na Jelačićevom trgu, te među nekoliko stotina hiljada gusto nabijenih navijača, orile su se Thompsonove pjesme. Prisjećajući se tih prizora danas, čini se kako je Thompsonovim pripuštanjem među nogometne reprezentativce taj autobus doživio dijaboličnu transformaciju: iz slavljeničke karavane simbolički je pretvoren u nešto stravično, metaforički nalik prizorima onog užasa iz čuvenog autobusa uprizorenog u kultnom filmu „Okupacija u 26 slika“ Lordana Zafranovića. Nekima možda ovakva paralela može izgledati prenategnutom i pregrubom. Ali znamo kako to biva s fašizmom. Prvo započinje kao naizgled igriva, bezopasna i smiješna farsa, a onda završava kao tragedija.
„Hej Joe!“
I kao treće, na kraju ovog kratkog prikaza u svrhu tematske kontekstualizacije, sjećanje na 2013. Te je godine, 19. novembra, hrvatska reprezentacija na stadionu Maksimir u Zagrebu igrala važnu kvalifikacijsku utakmicu protiv Islanda, presudnu za plasman na Svjetsko prvenstvo koje se 2014. igralo u Brazilu. Hrvatska je pobijedila 2-0, a reprezentativac Josip Joe Šimunić svoju je radost zbog uspjeha nacionalnog tima odlučio artikulirati na dotad neviđen način. Uzeo je od organizatora utakmice jedan od mikrofona i obratio se tri puta zaredom raspamećenim navijačima s pokličem „Za dom“, na što su mu ovi horski uglas uzvratili „spremni“.
UEFA se odmah uključila u istragu oko ovog slučaja i na kraju donijela odluku da Šimuniću zabrani odigravanje deset narednih službenih utakmica reprezentacije, čime se i okončala njegova igračka reprezentativna karijera. Šimuniću nije pomoglo ni pozivanje na njegovo australsko porijeklo, to jest pokušaj razvodnjavanja težine ekscesa pomoću pseudo argumenata da se taj pozdrav među Hrvatima u Australiji uvijek doživljavao i prakticirao kao nešto najnormalnije i pozitivno, domoljubno i patriotsko. Nisu mu pomogla ni još šeprtljavija izvrdavanja, relativizacija spomenutog ustaškog pozdrava u ključu povijesno-revizionističkih interpretacija, odnosno njegovih navodno puno starijih izvora no što je to ustaški režim iz 1940-ih.
HNS se ni tom prilikom nije proslavio. Dapače, upravo suprotno. Davor Šuker u funkciji predsjednika Saveza i njegova ekipa u tom tijelu, donijeli su nakon svega skandaloznu odluku, postavili su Šimunića za pomoćnika tadašnjem selektoru reprezentacije Anti Čačiću! No čini se da je popularnog Joea ipak najviše zaboljela presuda Visokog prekršajnog suda u Zagrebu kojom je simbolično osuđen na globu u iznosu od 25 hiljada kuna. To je bilo dovoljno da Joe tuži Hrvatsku državu Evropskom sudu za ljudska prava. Pozivao se na članak 7. Evropske konvencije o ljudskim pravima, tvrdeći da mu je ograničena sloboda govora.
Sudski spor se vukao godinama, da bi na kraju okončao početkom 2019. odbacivanjem Šimunićeve tužbe. Sud je zaključio da je „ustaški pokret nastao iz fašizma, da je utemeljen na rasnoj mržnji i stoga simbolizira mržnju prema ljudima temeljenu na različitoj religiji ili etničkom porijeklu” te da je izvikivanje ‘Za dom spremni’ „manifestacija rasističke ideologije”. Štoviše, Šimuniću su i poručili da je „kao poznati nogometaš i uzor mnogim navijačima morao biti svjestan mogućeg negativnog utjecaja tog provokativnog uzvika na ponašanje publike i morao se od toga suzdržati“.
Simptom u jezgri patologije
Pa ponovimo stoga pitanje – imavši sada u vidu kontekstualni, recentno historijski okvir zadnjeg ‘ekscesa’ s Hrvatskim nogometnim savezom i njegovim timom, nacionalnom reprezentacijom – jesu li sve to tek neke nasumične afere koje se pojavljuju s vremena na vrijeme, rezultat izoliranih i međusobno nepovezanih nepodopština? Ili pak svjedočimo kompleksnijem problemu, a ovakvi su slučajevi tek njegovi upadljivi simptomi?
Ako krenemo od manje očekivane teze koju je poprilično teško braniti – da se u ovim i srodnim slučajevima doista radilo i radi o nekom tipu propusta i nesporazuma, a ne o svjesnim i planiranim provokacijama s ciljem promicanja nacifašističke ustašofilije – onda cijela stvar postaje još zanimljivija. Jer, ako bi tome bilo tako, šta je potom tu na djelu?
U najkraćem, svih ovih 30+ godina hrvatske i ex-yu tranzicije obilježeno je između ostalog i svojevrsnim sistemskim režimskim licemjerjem. Takvo licemjerje, u kontekstu teme ovog teksta, počiva na politikama nominalnog zabranjivanja i odbacivanja simbola, znakova i narativa karakterističnih za radikalno desne politike, te nacistička i fašistička obilježja iz zloćudne prošlosti. No u zbilji se pak – sada neslužbeno, ali za vrijeme ratova i poraća u 1990-im manje službeno, ili potpuno neprikriveno – takve prakse obilato pripuštaju u medijski i javni društveni prostor, te kreiraju revizionističke stavove o prošlosti. One ne samo da se toleriraju, već im se daje svaki vid suptilne, ali konkretne podrške. Dobivaju kontinuirani vjetar u leđa, nekad je to bura, a nekad povjetarac.
I onda nije slučajno kada se takva politika počne saplitati o vlastite noge. Jer naravno da više ne može efikasno kontrolirati neman koju je sama proizvela, niti je može zadržati u „konturama prihvatljive mjere“. U Hrvatskoj je to najbolje došlo do izražaja upravo kod ustaškog pozdrava „Za dom spremni“ kada ga je Plenkovićeva vlada prije nekoliko godina, a na ‘ekspertni’ prijedlog u tu svrhu posebno oformljenog Povjerenstva, odlučila legalizirati u posebnim situacijama, što znači pri ceremonijalima obilježavanja obljetnica ratne vojne postrojbe HOS-a (Hrvatske obrambene snage) i na njihovom službenom znakovlju u kojem ozloglašeni pozdrav zauzima vidno mjesto. Od tada pa do danas, premijer se s vremena na vrijeme kompromitira izjavama o „dvostrukoj kontotaciji“ kada je spomenuti pozdrav u pitanju. Pokazat će se i da je grb HOS-a u tom izdanju proceduralno proveden i time zakonski ozvaničen za vrijeme vlade socijaldemokrate Ivice Račana prije dvadesetak godina.
Stoga, kada se Joe Šimunić u ushitu važne pobjede obrati navijačima sa „Za dom“, ili kada Luka Modrić želi vidjeti pored sebe u slavljeničkoj procesiji prvaka nacionalnog pop rock fašizma koji svaki svoj koncert započinje s inkriminiranim uzvikom, oni zapravo krajnje konsekventno i praktično ogoljuju mainstream državnu ideologiju koja je u kontinuitetu stara tri decenije. Uprizoruju slike i prilike te ideologije na dlanu. Čine razvidnom istinu te iste ideologije. A onda je i kod nesretnog dizajnera zastavice nacionalnog nogometnog tima iz varaždinske firme, možda zaista spontano progovorio simptom nesvjesnog iz same jezgre matrice istine s kojom je takav čin neraskidivo vezan. Što ga/ih naravno nikako ne može amnestirati od odgovornosti.
Nogomet, politika, ideologija
Vratimo se na kraju početnom tematskom okviru ovog teksta. S obzirom da moderni nogomet jako dugo vremena, već decenijama, nažalost ponajbolje reprezentira i simbolizira neke najgore stvari ovog svijeta, ne možemo spomenute i opisane afere promatrati izvan političkih, ekonomskih i ideoloških globalnih konteksta, odnosno društvenih odnosa moći. Baš naprotiv. Upravo preko profesionalnog sporta, a nogometa posebno, jasno možemo iščitati kako se ‘lijepo’ interesno preklapaju ključne sfere ekonomsko-profitnih interesa, političko-ideoloških i propagandnih manipulacija, te socijalno-kulturnih hegemonija.
I tu nalijećemo na svojevrstan paradoks. Nešto što je proisteklo iz čudesne igre koja je opravdano oduševljavala i oduševljava stotine milijuna ljudi cijeloga svijeta, postalo je čudovišan stroj proizvodnje čini se nepopravljivih malignosti. Kruže u nogometnoj industriji besramne količine ‘krvavog novca’ ko zna kakvog sve porijekla, a taj novac treba ‘oprati’. Menadžerski, medijski i reklamno-propagandni nogometni ‘poslovi’ teški su milijarde dolara i eura. Afirmirala se i globalna klasa besramno bogatih ljudi vezanih uz nogomet. Vrzmaju se tim prostorom likovi iz kriminogeno-mafijaških miljea u funkcijama nogometnih menadžera, prekupaca hohštaplera, predsjednika i direktora klubova, nerijetko i uz snažnu političku podršku. Potom su tu današnji profesionalni nogometni klubovi ustrojeni poput korporacija i posvećeni megalomanskim tržišnim poslovnim rabotama. Pa odlično plaćeno bjelosvjetsko igračko ‘bijelo roblje’ u statusu selebritija, koje se kupuje i prodaje na tržištima kao roba.
A tek snažna navijačka adrenalinska strast koja definira rubove identiteta, bilo klupskog ili reprezentativno-nacionalnog, ali očito važna za ogroman broj ljudi („reci mi za koga navijaš i reći ću ti tko si“). Strasti su to koje (pre)lako pokreću na ‘akcije’ brojne rezervne nacionalne vojske koje su nerijetko obilježene jakim nacionalističkim svjetonazorom, spremne da u najkraćem roku budu mobilizirane za neke buduće konflikte i za ‘naše stvari’. Ili je ‘tek’ riječ o pukim sportsko-medijskim konzumentima, fanovima koji su zanimljiva meta za oglašivačko-reklamni biznis.
Veliki su utjecaji ove sportske igre na međudržavne geopolitičke odnose, znamo da su nogometne utakmice bile i finalni okidač za neke ratove. Sve smo to na prostoru zemlje koja se zvala Jugoslavija (pre)dobro naučili. Uostalom, sjetimo se samo one čuvene teze da je „rat počeo na Maksimiru“ (opet Maksimir!), što je jasan putokaz ka brutalnom navijačkom sukobu između ‘Bad Blue Boysa’ i ‘Delija’ uoči nikad odigrane utakmice Dinama i Crvene zvezde u Zagrebu 13. maja 1990. Sve je to podrobno obrađeno u sociološkim, historiografskim i politološkim studijama na temu interesno preklapajućih odnosa između sporta (nogometa), politike, biznisa, ideologije i identiteta. Tko želi dobiti uvid u takvu „studiju slučaja“ našeg prostora, može krenuti od podrobne analize koju je ne tako davno napravio britanski historičar Richard Mills u knjizi Nogomet i politika u Jugoslaviji. A štošta zanimljivog i uputnog moguće je pronaći i u radovima ovdašnjih sociologa sporta, Srđana Vrcana, Dražena Lalića, Benjamina Perasovića, Marka Mustapića, Ozrena Bitija…