Priče iz susjedstva
Možda će neki ostati iznenađeni, ali krenulo je ovaj put iz Pule, s prošlomjesečnom zabranom održavanja koncerta narodne i (turbo)folk muzike koji se trebao održati 25. marta u najvećem istarskom gradu. Međutim, odlukom gradonačelnika Pule Filipa Zoričića, koncert Ane Bekute, Dragana Kojića, Duška Kuliša i Zorane Mićanović, otkazan je. Organizator događaja, agencija „Hiljadarka“, pokušao je održavanje koncerta prebaciti u Osijek, no bezuspješno. Ta se ideja nije svidjela tamošnjem gradonačelniku Ivanu Radiću koji je donio istu odluku kao njegov kolega po funkciji iz Pule.
Ne iznenađuje pak da je potom uslijedio posljedični val, pokušaj cenzurâ uzduž i poprijeko po Hrvatskoj. Prvo se direktor javne ustanove Park-šume Marjan iz Splita Marko Pejnović nakanio otkazati nastup Željka Samardžića – inače regionalnog mega popularnog pjevača iz Srbije, a porijeklom iz Bosne i Hercegovine, koji je već u više navrata nastupao u Splitu – zakazan za 19. august ove godine. Pejnovićevu odluku poništile su gradske vlasti u Splitu na čelu sa gradonačelnikom Ivicom Puljkom, jednim od osnivača ultra liberalne stranke „Centar“. Potom se izvjesni Dragutin Vagner, član Gradskog vijeća Kutine iz redova Hrvatske seljačke stranke (HSS), podigao na zadnje noge tražeći zabranu održavanja tamošnjeg metal festivala Heretic Feast koji će se ipak održati 8. aprila.
Sve ovo nije ništa novo u Hrvatskoj. Brojne srodne primjere – s različitim nivoima intenziteta, ali sa sličnim nacionalističkim i šovinističkim motivima spram „istoka“, naravno s naglaskom na Srbiji, koji su se obilato artikulirali i preko muzike – pronaći ćemo u arhivima koji se pune sad već dugih tridesetak godina. Prođimo kroz serviranu „argumentaciju“ i proanalizirajmo načine na koje su spomenuti političari i javni dužnosnici utemeljili i nastojali opravdati svoje odluke da zabrane, ili pokušaju to napraviti, održavanja navedenih koncerata.
***
Pritom je Zoričićev slučaj, ne samo zato jer je ovom prilikom od tamo sve krenulo, najzanimljiviji i „najpitoreskniji“. Gradonačelnik Pule svoju je odluku smjestio u širi kulturni kontekst, pa je tako rekao da „taj glazbeni izričaj“ – misleći jasno na raznolik žanrovski repertoar tzv. narodne muzike – „ne pripada našem podneblju, duhu i mentalitetu grada“. Nadalje, „argumentacija“ ove sramotne odluke smjerala je ka fingiranju internacionalnog kozmopolitizma, što je potrebno posebno apostrofirati kada je riječ o ovom čovjeku, a to ćemo i napraviti nešto malo kasnije u kratkoj analizi. Zoričićevim riječima, „moramo čuvati građanski duh grada, europsku i mediteransku Pulu, sa svim njezinim bogatim multikulturalnim i multietničkim vrijednostima“. U takav se vrijednosni okvir očito ne uklapa muzika koja je trebala biti na koncertnom repertoaru Doma sportova „Mate Parlov“ u Puli 25. marta ove godine.
Premda, u javnost je procurila i gradonačelnikova korespondencija s organizatorima oko ovog pitanja koja poprilično odudara od prethodno spomenutih diskurzivnih konstrukcija koje su optočene biranim riječima u duhu „europejstva i multikulturalizma“. Pa je tako Zoričić navodno rekao da ne želi „cajke“ i „srpsko smeće u svome gradu“, što je naravno demantirao. Podršku gradonačelnikovoj odluci dao je i Trgovački sud u Pazinu koji je odlučivao po predmetu tužbe organizatora koncerta protiv gradskog poduzeća Pula sport d.o.o., vlasnika i upravitelja dvorane u kojoj se trebao održati koncert. Sud je presudio da nema osnove za donošenje privremene mjere kojom bi se omogućilo održavanje koncerta, što je tražila agencija „Hiljadarka“, organizator nesuđenog događaja.
Na vrlo sličnom fonu razmišljao je i govorio Ivan Radić, gradonačelnik Osijeka, grada u koji je „Hiljadarka“ željela prebaciti održavanje „spornog“ koncerta. Radić je odluku identičnu Zoričićevoj naširoko opravdavao sljedećim riječima: „Osijek je srednjoeuropski grad koji ima naglašenu europsku dimenziju, grad koji se intenzivno razvija u pravu slavonsku metropolu… Odluka o neodobravanju organiziranja koncerta tzv. turbo folka u gradskoj dvorani povlači različite rasprave o tome gdje i kako povući granicu. To ne znači da tu odluku – ne treba donijeti. Iz medija saznajem kako je naš grad predstavljen kao zamjenska, ali sigurna opcija za organizaciju turbo folk koncerta (iako, za ovu temu manje važno, ugovor s dvoranom nije potpisan). S obzirom na to identitet grada koji razvijamo i kojem stremimo, ovakva „promocija“ zasigurno nije pravi i željeni put koji podržavam. Ne želim utjecati na to što će tko privatno slušati, ali smatram kako treba biti selektivan u odabiru sadržaja koji se nudi u javnom i gradskom prostoru. Taj sadržaj treba biti usklađen s vizijom razvoja i pozicioniranja grada u budućnosti. Zaključno, koncert koji je postao predmet rasprave neće se održati u gradskom prostoru Osijeka. Motiviran ovom situacijom, svom timu dat ću u zadatak da promisle o kriterijima kojima će se u budućnosti voditi prilikom dogovora sadržaja u javnom prostoru, a koji će biti usklađen s vizijom moderne, urbane srednjoeuropske metropole koju gradimo“.
Spomenuti direktor javne ustanove Park-šume Marjan iz Splita Marko Pejnović pak, svoju je namjeru da spriječi koncert Željka Samardžića pokušao utemeljiti na subjektivnoj procjeni da „njegova muzika nije primjerena splitskom Sustipanu“. No nije se proslavio svojom izjavom ni Domagoj Petričević, organizator koncerta koji će se ipak desiti. On je u pokušaju da ponudi argumente u prilog opravdanosti održavanja ovog koncerta naglasio da je Samardžić popularan među ženskom publikom, ali i da „mu je majka Hrvatica, pa ne vidimo razlog za ovakvu odluku“. Aha, da mu kojim slučajem majka nije Hrvatica, onda bi možda stvari izgledale drugačije, gospodine Petričević?
Kao specifično bizaran u ovom svojevrsnom četvercu bez kormilara pokazao se svakako lokalni političar iz Kutine Dragutin Vagner. On je tamošnji extreme metal muzički festival na svom Facebook profilu okarakterizirao kao „sotonistički koncert na kojem se veliča zlo“. Na konferenciji za medije koju je sazvao, Vagner je pojasnio svoj zahtjev da se koncert odgodi, ne i zabrani, jer navodno nema ništa protiv alternativne muzike, ali ga smeta karakter festivala kada ga se poveže s datumom održavanja, a to je dan uoči velikog katoličkog praznika, Uskrsa. Štoviše, smatra da se tu radi o diskriminaciji kršćana kojih je u Kutini, kaže Vagner, preko 70 posto. Prema kojim to kriterijima neka većina biva ugrožena, nije nam pojašnjeno.
***
U kratkoj kontekstualnoj analizi naglasak ćemo staviti na prva dva povezana slučaja iz razloga jer smatramo da se tu radi, u usporedbi sa splitskim i kutinskim primjerima, o ponešto specifičnijem i slojevitijem tipu nacionalizma. Dok su splitski, a pogotovo kutinski slučaj, primjeri iz arsenala klasičnog nacionalističkog šovinizma, u Puli i Osijeku svjedočili smo ovom prilikom o nešto „sofisticiranijim“ izvedbama jedne te iste paradigme.
Za početak, Zoričić i Radić upadaju u očitu kontradikciju jer su prethodno spomenute odluke koje su donijeli u suprotnosti s tržišnim kriterijima na koje se obojica često pozivaju u sklopu liberalno-kapitalističke i tehnokratske ideologije kojoj su deklarativno i praktično privrženi. Naime, koncert najavljen u Puli gotovo je bio već rasprodan u trenutku kada se tamošnji gradonačelnik odlučio da ga zabrani. Do tog momenta prodanih je bilo oko tri hiljade ulaznica, a zbog popularnosti tog tipa zabave i kulture u Hrvatskoj, gubitak koji je pretrpjela agencija „Hiljadarka“ raste za nekoliko puta kada se ukalkuliraju svi nerealizirani marketinški, medijski i ugostiteljsko-servisni prihodi.
Nadalje, opće je poznato u kolikoj je mjeri narodna, turbo folk i tzv. trap cajke muzika iz „regiona“ popularna u Hrvatskoj, naročito među tinejdžerima i studentskom populacijom. Sva relevantna istraživanja na tu temu pokazuju da je barem polovina ljudi iz navedene populacije sklona tom tipu glazbenog izričaja. Popularnost takve muzike među mladima u Hrvatskoj tako je velika da ju je, s obzirom na višedecenijske napore centara političke i društvene moći da se maksimalno minimiziraju utjecaji kulturnih trendova iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, moguće razumjeti te interpretirati i kao oblik svojevrsnog spontanog generacijskog subkulturnog otpora ideologiziranim praksama nametanja socijalno-kulturnog ukusa. Zato je i citirana Zoričićeva izjava koju vrijedi ponoviti još jednom – da „taj glazbeni izričaj ne pripada našem podneblju, duhu i mentalitetu grada“ – puka ideološka tlapnja i manipulacija koja nema blage veze s objektivnim društvenim realitetom kako Pule, tako i cijele Hrvatske.
Filip Zoričić je inače političar koji je pobijedio kao nezavisni kandidat na izborima za gradonačelnika Pule 2021. Čini se kako njegova „nezavisnost“ neće trajati još dugo jer se već otvoreno najavljuju nove političke alijanse uoči „hiper izborne“ 2024. u Hrvatskoj, pa se tako spominje i Zoričić u kontekstu nove stranke koja bi povezala mrežu nezavisnih gradonačelnika i župana diljem Hrvatske. Inicijativa je to koju predvodi šibensko-kninski župan Marko Jelić, također nezavisni. Zoričić se inače pojavio na političkoj sceni u za njega idealnom trenutku, kada su ljudi u Istri postali već dobrano rezignirani, umorni i zasićeni od Istarske demokratske stranke (IDS) koja je svih ovih decenija od početka 1990-ih suvereno vladala tom bogatom regijom-poluotokom na sjeverozapadu Hrvatske. IDS je zapravo bio političko-ekonomski monopolist-reketar u Istri, stranka koja je u maniri kriminalno-mafijaške organizacije upakirane u plašt liberalno-demokratske političke stranke vedrila i oblačila životom i radom u Istri. Pitala se i odlučivala o svemu i svačem, do najnižih društvenih razina mikro života u tom dijelu Hrvatske.
Tako početkom ove decenije na scenu stupa između ostalih i Zoričić, kao navodno mlada i svježa društveno-politička snaga. Pratila ga je deklarativna aureola nekorumpiranosti, progresivnosti, urbanosti, liberalizma i tome sličnih vrijednosti. No ubrzo će postati jasno kako se iza tog vrlo površnog dojma krije politika građansko-liberalnog nacionalizma s evidentnim elementima pseudo urbanog desničarenja. Možda to nije neobično i iznenađujuće uzmemo li u obzir Zoričićev ishodišni vrijednosno-svjetonazorski i obrazovni profil. Riječ je naime o čovjeku koji je do idolopokolonstva privržen misli i ideji Vlade Gotovca, hrvatskog suvremenog pjesnika, esejista i političkog disidenta iz razdoblja socijalističke Jugoslavije. Uostalom, o njemu je nedavno napisao i obranio doktorsku disertaciju naslovljenu „Vlado Gotovac – ideje i život“, ubrzo potom objavljenu i kao knjigu.
Vlado Gotovac u prosječnoj percepciji hrvatske javnosti uživa stanoviti ugled intelektualca, borca za „hrvatsku stvar“ još iz vremena Jugoslavije i „proljećarstva“ s kraja 1960-ih i početka 1970-ih, koji se kasnije, već u ratnim 1990-im, otvoreno suprotstavio Tuđmanu i njegovoj politici, no nema sumnje da se tu ipak radilo o nacionalističkoj ideji. Riječ je o reprezentiranju drugog tipa hrvatskog političkog nacionalizma koji je ostao donekle u sjenci surovog etno šovinizma, autokracije i ratne politike, svega onog što simbolizira Franjo Tuđman. Kod Gotovca pak nalijećemo na liberalno-građanski nacionalizam i antikomunizam, uvaljane u retoriku i diskurs prosvijećenog intelektualizma. Prava sirova verzija te politike, sama njezina srž, postaje bjelodana u riječima i aktualnim političkim potezima Filipa Zoričića.
No nema pritom u svemu tome nikakvih iznenađenja, riječ je zapravo o politici kontinuiteta. O kakvom se konzervativnom političaru desne orijentacije radi uputio nas je Boris Dežulović u jednom od svojih kolumnističkih tekstova u Novostima otprije skoro godinu dana, kada je slikovito i detaljno prepričao svoje iskustvo s cenzurom koju je prošao 2020., a vezano uz današnjeg pulskog gradonačelnika. Zoričić je tada u funkciji direktora Gimnazije Pula zabranio tiskanje drugog broja školskog lista Žurnal koji su uređivali i pisali gimnazijalci i gimnazijalke te škole, a potom zaustavio i radionicu školske novinarske sekcije. Taj mali, benigni, ali generacijski jako bitan časopis, zasmetao je direktoru škole jer su se u njemu – u duhu i slogu tko zna otkud, misteriozno izniklog mladenačkog slobodarstva i kritičkog uma s obzirom na profil današnje Hrvatske – trebali pojaviti tekst spomenutog Dežulovića, razgovor s poznatim satiričko-kritičkim dvojcem iz Prime Timea Bornom Sorom i Domagojem Zovakom, intervju s Juricom Pavičićem… Mladi ljudi iz pulske Gimnazije očito su razmišljali i djelovali slobodoumno i društveno-kritički, prelazeći tvrde granice dopuštenog koje im je postavio njihov tadašnji ravnatelj.
Još par riječi o Osijeku i njegovom gradonačelniku u kontekstu ove teme. To je također zanimljiv primjer, naveli smo i zašto je ovom prilikom skoro pa identičan slučaju cenzure u Puli, ali u okolnostima drugačije kontekstualne prtljage i recentnijeg historijskog nasljeđa. Znamo da je Osijek grad koji je i dalje, kao uostalom i cijela Slavonija, jako opterećen ratnom sjenkom iz 1990-ih i koji se predugo i teško nosi sa traumama iz tog vremena, a njega simbolizira figura ozloglašenog Branimira Glavaša. No u zadnjih par godina događaju se stanovite promjene i izvjesni pomaci u smjeru aktualnih tendencija, pokušaji da se u glavni grad Slavonije privuku inostrani akteri informacijsko-komunikacijskog sektora, tzv. gaming industrije i s njima povezivi protagonisti suvremeno-urbanih ekonomsko-društvenih trendova poput tzv. digitalnih nomada, vizualnih i street art umjetnika, itd. Na tim čvorištima treba čitati i interpretirati prethodno citirane izjave osječkog gradonačelnika Radića. Preklapanja su to koja, kao i na primjeru Zoričića, lakotno spajaju tek naizgled nespojivo, a zapravo suplementarno: sladunjave narative o multikulturnom i urbano-liberalnom evropejstvu s rigidnim nacionalističko-šovinističkim politikama.