Priče iz susjedstva
Ne znam je li taj sladoled zaista bio tako dobar kakvog ga nosim u sjećanju, ili mi se to samo tako čini zato što je od tada prošlo preko četrdeset godina. No ono što je sigurno, bio je to vrlo jednostavan sladoled u poređenju sa svim silnim vrstama tog proizvoda koje se danas nude i mame nas, a i skupo nam se prodaju. Na primjer, deseci čokoladnih tipova sladoleda, s raznoraznim dodacima, u ovim i onim kombinacijama, koji nas možda zbunjuju i otežavaju nam izbor. Pa sladoledi neobičnih imena kojima je teško odgonetnuti sastav… Kod Zemke nije bilo takvih nedoumica i dilema, ali možda utoliko bolje.
Sladoled „kod Zemke“ bio je proizvod svog vremena i dolazio je iz starog aparata na točenje. Sjećam se te mašine prljavo sivobijele boje, smještena je bila u desnom gornjem kutu slastičarne, gledajući s ulaza. Bio je to stroj kakav recimo možemo vidjeti u nekim filmovima talijanskog neorealizma iz 1960-ih i 1970-ih, posebno kada im je mjesto radnje jug te lijepe susjedne nam zemlje.
Spomenuti sladoledni aparat nudio je tri vrste omiljene slastice. Od čiste vanilije, od čiste jagode i, naravno najbolji izbor, njihovu kombinaciju, pola vanilija-pola jagoda. Povlačenjem jedne od tri ručke nadolje, gusto kremasti sladoled – u njemu nije bilo ni kapi vode, u to sam siguran – bi se sporo, spiralno vijugavom putanjom, spuštao u kornet i lagano ga punio. Bio je to onaj najobičniji kornet, drugačijih tamo tada nije bilo, kao ni mogućnosti izbora da sladoled uzmete u kartonskoj čašici s plastičnom kašičicom. To će doći nešto malo kasnije, sa suvremenijim verzijama potrošačke kulture.
Točila je dakle takav sladoled Zemka Sulejmanović, legendarna čaršijska slastičarka, u slastičarni koja se zvala „Korzo“, a bila je smještena posred glavne i istoimene pješačke ulice u Bihaću, direktno preko puta zgrade Općine. Pored opisanog sladoleda nudile su se tamo klasične turske i bečke slastice u njihovoj bosanskoj verziji, šampite, krempite, slatke jabuke… Među ostalim i boza, nekad čest, tipičan i mnogima omiljen napitak u ovdašnjim slastičarnama, koji se više ne nudi tako često.
Sjećam se unutrašnjeg prostora te slastičarne kao mjesta u kojem su dominirale bijele pločice i svijetle boje, s više prostora za stajanje, nego za sjedenje. „Korzo“ nije bilo neko tipično „toplo mjesto“, u smislu vlasnički koncipiranog unutarnjeg uređenja prostora s ciljem da vas se u njemu čim duže zadrži, što je danas gotovo pa ugostiteljski standard. I takve će „cake“ pristići tek nešto malo kasnije. Bio je to najstariji, prvi ugostiteljski objekt te vrste u Bihaću. Moglo bi se reći da se historijski smjestio između izumrlih turskih čajana i kafeterija, te modernih urbanih kafića (koliko mi je poznato, prvi takav u Bihaću bio je „Bijeli konj“, otvoren krajem 1970-ih). Historijski suputnik „Korza“, ali potpuno drugog kova, bile su jugoslavenske socrealističke radničko-narodne kafane. „Korza“ nema već godinama, kao ni radničko-narodnih kafana – pregazila ih je postsocijalistička kapitalistička tranzicija – sada je tamo neki drugi poslovni prostor.
U svemu tome Zemka je bila središnja točka, „pupak Korza“, ona ga je činila toplim i ugodnim mjestom. Bila je njegova alfa i omega ili, bolje rečeno, duša i srce. Jedan od onih likova za koje vežemo sjećanja na neka mjesta i neke prostore u nekim historijskim vremenima. Trop-sidrište za osobna, intimna, ali i kolektivna sjećanja, za kolaže lokalnih memorabilija, nerijetko nostalgično-romantične. Mnogi su u „Korzo“ svraćali, dolazili upravo zbog Zemke.
Niskog rasta, ali vižljasta, uvijek u čistoj bijeloj radnoj kecelji dugog kroja. Uredna, sređene frizure, diskretna i decentna. Na prvu je Zemka odavala dojam suzdržane osobe. Tek je povremeno, ne baš često, bila nasmijana, a činilo se i da nikad nije bila euforično vesela. Ali je iza te fasade izbijala ljudska toplina koju je simbolizirao sitni prikriveni smiješak na samim rubovima usana.
Zemka je preminula početkom 2019., u dobi od 84 godine. Imam dojam da nikad nije napustila ulicu u kojoj je živjela i radila skoro cijeli svoj život (imala je sobicu iznad slastičarne). Prvi vlasnik „Korza“ Ešref Sulejmanović, bio je Zemkin stric i cijeli je život ostala vezana za familiju i slastičarnu. Najviše se to odnosi na Ešrefovog sina Sejfudina-Sejfu, Zemkinog bratića – u Bihaću bi rekli nerođeni brat – koji je nakon smrti oca naslijedio „Korzo“ i vodio ga, a čiju je djecu Zemka tretirala kao svoju. Među njima, pokojni Satko bio joj je mezimac. Reklo bi se da ga je „Zemka podigla“.
Općenito je odnos Zemke i djece posebna tema za sebe. Nije imala svoju biološku djecu, ali je nekako stalno bila u bliskom kontaktu s brojnom djecom redovitih gostiju „Korza“. Mnogi koji smo bili djeca u Bihaću 1970-ih i 1980-ih, bili smo i „Zemkina djeca“.
Nije stoga nimalo čudno da Zemkina fotografija koja najviše cirkulira virtualnim medijskim prostorom ove naše epohe, pokazuje upravo ono što prikazuje. Upišete li na primjer u prozorčić najposjećenije internetske tražilice pojam „Zemka Bihać“, jedan od prvih linkova što vam se nudi odvest će vas na tekst koji je opremljen crno-bijelom fotografijom sredovječne žene koja pozira ispred ulaznih vrata u „Korzo“, dok u naručju čvrsto drži nepoznatog dječačića starog godinu i pol, možda dvije. Pogledate li fotografiju malo pažljivije, siguran sam da će te uočiti Zemkin diskretni smiješak koji sam prethodno kratko spomenuo.
A ako vas pak traganje za sjećanjima na tu ženu odvede do najpopularnijeg društvenog medija, tamo će te naći stranicu „Bihać danas – Naša Zemka“ i na njoj također zanimljivu i po mnogo čemu indikativnu fotografiju. Na slici vidimo mladu lijepu ženu, nešto mlađu Zemku, u spomenutoj radnoj bijeloj odori. U krupnom je srednjem planu, potpuno dominira fotografijom, a na njenim su ramenima brojni dlanovi ljudi čije nam identitete slika ne otkriva. Kao da nam prikazano poručuje da ti nepoznati drugi, prepoznajemo tek da su muškarci, nisu toliko ni bitni. Za potrebe tog prizora dovoljne su tek njihove ruke. Kao da svjedočimo posvećenim dodirima svetice, boginje.
I sam bih mogao biti, kao i stotine drugih koji su kroz nekoliko generacija procirkulirali „Korzom“, onaj mali dječak sa spomenute fotografije. U mom slučaju riječ je o ranim i srednjim 1970-im, vremenu kojeg se ne mogu sjećati, ali ga se „sjećam“ po pričama drugih. A oni su mi kazali da sam kao prvo djete u užem društvu očevih tadašnjih drugova i jarana, imao određeni privilegirani status koji se iskazivao i time da sam tih prvih par godina života bio svojevrstan „inventar“ kod Zemke u „Korzu“.
Priča ide otprilike ovako. Tata bi me ponekad odveo kod Zemke u „Korzo“ i tamo ostavio na par sati, a njegovi prijatelji i njihove tadašnje djevojke, buduće supruge, bi se smjenjivali, preuzimali bi me, kupovali mi sladoled i vodili me na cirkularne šetnje korzom, te bi me potom vraćali nazad u slastičarnu. Onda bi me nakon nekog vremena preuzeo drugi par i sve iz početka. „Korzo“ i Zemka bili su nekakve polazne i dolazne tačke bihaćke paradne rute poznate pod starim neformalnim izrazom „od kina do benzina“. Jer se na sjevernom kraju korza decenijama nalazilo gradsko kino, a na njegovoj južnoj rubnoj strani, preko puta Gelendera, na mjestu gdje je danas gradska Turistička zajednica, nekad je bila benzinska pumpa. Siguran sam da bi mnogi mogli posvjedočiti sličnim pričama i iskustvima iz „Korza“ i kod Zemke.
Možda sam baš zato, svraćajući kod Zemke kasnije u životu i već odrastao (tada me redovno dočekivala riječima, „evo mog obrvaša“), osjećao neku čudnu kombinaciju, kao da sam u nekakvom hibridnom balonu, spoju domaćeg, vrlo privatnog i osobnog prostora s javnim mjestom. U mnoštvu sjećanja koja blijede i podataka koji iskaču – u narativima u kojima se ukrštaju ono dokazivo faktivno i izmaštano fiktivno, pa zajedno tvore priču iz žanra nekakve poludokumentarističke fakcije – ono što sa sigurnošću znam i tvrdim jest da je Zemka bila voljena, te prije svega cijenjena osoba u lokalnoj sredini. Definitivno u užem krugu kultnih bihaćkih figura modernog doba. A to u jednoj provinciji nije malo. Zapravo je jako puno.
Tek sam jedan među još uvijek relativno brojnim Bišćanima koji se Zemke ponekad sjetimo. Takva su sjećanja prožeta radošću i začinjena barem sitnim prstohvatom sjete, nekakve petarpanovske sjenke naših životnih prolaznosti.