Objavljujemo odlomke iz knjige Leksikon tranzicije našeg stalnog saradnika Hajrudina Hromadžića. Svojevrstan pojmovnik-abecedarij predstavlja više od stotinu odabranih, reprezentativnih termina, koncepata i minisintagmi koji obilježavaju i simboliziraju tranziciju na prostorima bivše Jugoslavije u proteklih nekoliko desetljeća. Leksikon tranzicije objavljen je ove godine u izdanju izdavačke kuće Disput iz Zagreba.
LAJKANJE
Ponešto recentniji pojam, u našem slučaju vezan uz razdoblje kasne tranzicije, to jest epohu koja je neizostavno obilježena društvenom, ekonomskom, političkom i kulturalnom važnošću novih medija – odnosno internetsko-digitalnih platformi u vidu društvenih mreža i s njima povezanog korporativnog svijeta današnjice prožetog biznisom – kao i s relativno novim oblicima kreiranja i reprodukcije subjektiviteta, primjerice u vidu tzv. selfija. Lajkanje i lajkove nije lako prevesti na hrvatski jezik. Eventualno nezgrapno deskriptivno prevođenje – na primjer minisintagme “iskaz dopadanja” ili “gesta sviđanja” – oduzelo bi lajkovima i praksi lajkanja svu onu teško izrecivu, ali sveprisutnu ideološku dimenziju moći koju takve imenice i glagoli konstantno predmnijevaju našoj aktualnoj zbilji, a koja jezično-terminološki počiva na intenzivnoj cirkulaciji i upotrebi tuđica engleskog porijekla u javnom i medijskom diskursu te je nerazdvojivo povezana s tipom globalne kulturalne i gospodarske hegemonije 21. stoljeća. Lajkanjem nečijih statusa, profila, fotografija i videosnimaka na društvenim mrežama mi zapravo kreditiramo važnost, simbolički status i prepoznatljivost onih koji se nalaze iza takvih uradaka. Lajkanje i količina prikupljenih lajkova do te su mjere penetrirali u sfere oblikovanja naših socijalnih svjetova da danas predstavljaju iznimno važan mehanizam prilikom rangiranja nečije društvene važnosti, relevantnosti, ali i poslovnih prilika. Lajkanje i lajkovi simboliziraju i produciraju nove forme predodžbi o individualnosti i identitetu u suvremenom kapitalističkom svijetu, o umreženom pojedincu koji vjeruje u svoju posebnost, originalnost i unikatnost te potvrdu o tome neprestano traži od drugih. Važno je ne zapasti tek u identitetsko-osobnu, propsihološku perspektivu percepcije i analize tog fenomena te uključiti i ekonomsko-političku stranu priče o lajkovima. Na principima “lajk-klika” danas počivaju cijele digitalno-novomedijske ekonomije i moderne kapitalističke industrije, u novim okolnostima perpetuiraju se stari procesi radne eksploatacije i klasnih izrabljivanja globalnih razmjera. Pritom konkretno mislimo na stotine tisuća svojevrsnih virtualnih sweat shopova organiziranih na modelima “polja lajkova” i pokrenutih poslovnim mešetarenjima zapadnih megakorporacija u sferama digitalne ekonomije, koje targetiraju mnogoljudne države tzv. Trećeg svijeta poput Indije, Kine ili Indonezije, jer one nude nepreglednu jeftinu radnu snagu obučenu za te djelatnosti, ali imaju i kompradorske elite na vlasti spremne na svaki način ‘posredovati’ u takvim aranžmanima.
SEKULARIZAM
Društveno uređenje kojim se definira i razgraničava svjetovno, laičko na jednoj strani – reprezentiraju ga moderna država i njoj pripadajući ideološki aparati te sfera javnog života – od religioznog, teološkog, odnosno religije s njenim institucijama na drugoj strani. Potrebno je naglasiti da sekularnost ne znači naprosto antireligioznost. Više je riječ o nastojanju da se odnos između svjetovnog i teističkog uredi na način jasnog razlikovanja ingerencija države od ingerencija religijskih institucija (“Caru carevo, Bogu božje”). Povijesno, sekularizam je u praksi relativno mlad fenomen. Star je tek nekoliko stoljeća i vezan je uz zapadnocivilizacijsko nasljeđe prosvjetiteljstva te uz blisko povezive tekovine moderne, humanizma i demokracije. Premda se njegove naznake pojavljuju i za vrijeme protestantskog raskola unutar zapadnog kršćanstva, a o sekularnosti kao problemskom motivu promišljaju još i neki antički filozofi. Sekularizam je jedna od čestih meta kritika onih koji taj koncept vide kao sinonim za zapadnocivilizacijsku globalnu hegemoniju i kolonijalnu dominaciju u ime navodno univerzalnih ljudskih prava. No sekularne vrijednosti i sekularizam kao doktrina danas su na vjetrometini globalne neokonzervativne desničarske kontrarevolucije, bilo da je riječ o američkim radikalnim evangelistima, islamskim fundamentalistima ili zavjereničkim opskurnjacima, ravnozemljašima, antivakserima i fanovima chemtrailsa. Povezuje ih otpor prema svjetovnom i laičkom, ljevici, liberalizmu, znanosti, racionalizmu, (post)modernizmu… iako se ne susprežu da većinu tih vrijednosti kooptiraju i pervertiraju ih u svoje nazadnjačke svjetonazorske registre. I u tom smo pogledu, kao i u pogledu većine ostalih izazova u suvremenom svijetu, poprište retrogradnih trendova, to jest sustavnog slabljenja načela sekularnosti kroz tranziciju. Društveno-politička uloga Crkve neprestano jača, granice laičkog i teološkog opasno se zamagljuju. Ustavni ustroj Hrvatske kao sekularne države na udaru je – sve manje prikrivenog, a ideološko-politički i društveno-konformistički podržanog – klerikalizma. Moderna škola, klasični bastion sekularizma, pod jakim je utjecajima institucionalne religije. Vjeronauk je kroz tranziciju postao nedodirljivo važan dio školskog kurikuluma, što tek rijetki usuđuju javno i kritički propitkivati. Parlamentarna mainstream politika, i sama povijesni proizvod sekularizma, ne samo da nije primarno u službi javnosti i laičkih vrijednosti već neprikriveno ulazi u otvorene koalicije s religijskim središtima moći, od njih traži podršku i blagoslov, a ovi takve usluge debelo naplaćuju u vidu materijalno-financijskih beneficija i snažnijeg pozicioniranja u društvu. Ukratko, izdaja sekularnih vrijednosti licemjerna je, ali, još pogubnije, i društveno suicidalna praksa.
TRANSPARENTNOST
Otvorenost, preglednost, vidljivost bez prepreka. Taj termin prepun općih značenja u razdoblju zrelog, kasnog kapitalizma i naše mlade tranzicije deklarativno će dobiti poseban status, unisono ga se tretira kao neprijeporno vrijednosno i civilizacijsko postignuće epohe oko kojeg je kreiran društveni konsenzus. Sve i svi moraju biti transparentni, jasni, bez sumnje i mrlje, staviti se javnosti na uvid… – reklamni je agitprop, promidžbeni marketing tranzicijske demokracije. U tom se smislu transparentnost uprizoruje kao navodni mehanizam za suzbijanja nedopuštenih kriminogenih pojavnosti, prije svega korupcije, posebice u javnim i državnim službama te u politici. Istovremeno je to i princip društvene, ali i korporativne odgovornosti. Kritički nastrojen leksikon poput ovog ponudit će ponešto iskošen pogled na odabrani pojam: kvazičistunstvo u ime transparentnosti rijetko je viđen primjer vrhunskog licemjerja našeg doba. Kako drugačije tretirati očit spoj nespojivog, toliko deklarativnog zagovaranja procedura, propisa i tzv. dobrih praksi te kriminala najviših razina, klijentelizma, korupcije, nepotizma i preobilja lažne moralnosti i licemjerja. Štoviše, efekt je često suprotan: što je više političkog i poslovnog prizivanja transparentnosti, to stvar postaje sumnjivija. Svatko s minimumom digniteta i dostojanstva trebao bi osjetiti barem susramlje kada čuje isprazne sintagme i demagoške tlapnje razvidne u populariziranim frazama poput one smiješne, a čuvene “samo neka institucije pravne države rade svoj posao”. Pod geslom transparentnosti uvode se i novi modeli nadzora i kontrole, suptilno se promiče društvena kultura sveopće sumnje i nepovjerenja. Na primjer kada s najviših sveučilišnih razina do nastavnika i studenata dospije obavezujući naputak da se usmeni ispiti imaju izvoditi najmanje utroje jer, navodno, izravan kontakt “jedan na jedan” između profesora i studenta implicira rizik visoke razine da se onaj prvi potencijalno zatekne u neizdrživom izazovu spontanog ‘iživljavanja’ koje mu superiorna pozicija u strukturi omogućuje nad onim drugim, hijerarhijski gledano slabijim. To bi, kažu, transparentan uvid “trećeg člana” trebao spriječiti. Cijena koja se pritom plaća prava je ‘sitnica’: razbijanje klasičnog poimanja akademskog polja kao zajednice profesora i studenata koji su jednaki u razlikama, a povezuju ih uzajamno povjerenje i suradnja. Doslovno aplicirajući etimologiju pojma (lat. transparens, prozirnost), prepoznat ćemo simboliku transparentnosti i u relativno novijim politikama uređenja poslovnih i uredskih interijera, primjerice tzv. coworkinghubova s velikim otvorenim unutarnjim prostorima, eventualno tek s provizornim paletama između radnih stolova ili bez njih. Ushit transparentnošću i zidove ruši.