Hromadžić: Zagrebački atentat

Priče iz susjedstva: O fašizmu, još jednom - Za domoljubno rafalanje spremni

Do podnožja Trga svetog Marka na Gradecu – koji je pored Kaptola, središta Katoličke crkve u Hrvatskoj, simbolički najvažnije zagrebačko i hrvatsko brdo jer se na njemu nalaze dvije od tri najbitnije institucije sekularne države, Sabor i sjedište Vlade (predsjednikov ured je na Pantovčaku) – navodno se dovezao taksijem oko osam sati ujutro. Potom se pješice uspeo do mjesta na koje je naumio – snimci nekolicine usputnih nadzornih kamera preko kojih je rekonstruiran cijeli događaj uprizoruju kretnje nervoznog čovjeka – i na zgradu Vlade brzopletim je rafalom sasuo saržer metaka iz kalašnjikova, pritom teško ranivši jednog policajca koji je radio na obezbjeđenju objekta. Uzvratilo mu je hicima nekoliko drugih policajaca koji su bili u blizini, što je napadača nagnalo na bijeg u pravcu Tuškanca. Nakon pola sata policija je dobila dojavu o pucnju na Jabukovcu, elitnoj stambenoj četvrti na sjeveru Zagreba. Dolaskom na lice mjesta i očevidom je utvrđeno da se radi o napadaču-atentatoru s Markova trga koji je očigledno izvršio samoubojstvo ispalivši sebi metak u glavu iz pištolja koji se nalazio pored tijela, dok je automatska puška kojom je pucao na zgradu Vlade pronađena u travi nedaleko od mjesta gdje je počinio samoubojstvo.

Tko je Danijel?

Tako nekako glasi vrlo sažet izvještaj, u hladnom narativu što podsjeća na policijska priopćenja, o događaju koji se desio u Zagrebu 12. oktobra ove godine, smušeno izvedenom i evidentno nasumično planiranom oružanom napadu na jedno od središta političke moći u Hrvatskoj, iza kojeg stoji policiji dotad potpuno nepoznat dvadesetdvogodišnjak imena Danijel Bezuk iz okolice Kutine. Različiti politički, medijski i javni akteri u Hrvatskoj različito su i označili ovaj slučaj. Mnogi su se zaletjeli s priljepljivanjem etikete „teroristički čin“, ignorirajući pritom važnu postavku u definicijama terorizma, da je to sistematski planiran i izveden akt nasilja za kojeg odgovornost najčešće preuzima neka organizirana skupina s odgovarajućom infrastrukturom, čega u Bezukovoj individualnoj akciji i načinu na koji je to napravio nema ni u tragovima. Daleko je dobacio i predsjednik Vlade Andrej Plenković koji je dao vjetar u leđa insinuacijama da je ovaj nasilni akt za krajnju metu imao samog premijera, dakle upravo njega.

Osobni i društveni profil ovog mladića-atentatora poprilično je detaljno predstavljen u hrvatskim medijima u proteklih nekoliko sedmica. Bezuk je bio građevinski radnik koji je neko vrijeme proveo i u Njemačkoj radeći na sortiranju jabuka, imao je dva brata, te je s jednim od njih i roditeljima živio u selu Kletište pored Kutine, u relativno skromnim uvjetima koji su više pravilo no izuzetak ne samo za taj kraj, već i za veći dio ekonomski i socijalno opustošene, deprivirane i besperspektivne Hrvatske, kao uostalom i cijele naše regije. Pored ekonomskih i socio-kulturnih konteksta kojima ćemo se još vratiti u tekstu, važan za razumijevanje ovog slučaja je i Bezukov psihološko-emocionalni profil, vrijednosno i ideološko-politički oblikovan u miljeu krajnjeg nacionalizma, profašističkih stavova, mržnje i isključivosti, sve protkano manipulacijama putem iskonstruiranih i isforsiranih trauma na nasljeđu već davno okončanog rata iz 1990-ih. Rekonstrukcijom tragova koje je ostavljao na društvenim mrežama, te medijsko-istraživačkim otkrićima novinara, uglavnom tjednika Novosti i portala index.hr, dobili smo uvid u svjetonazor čovjeka rođenog 1998., gotovo u potpunosti obilježenog vrijednostima koje se u domaćoj, hrvatskoj verziji već trideset godina pakiraju u pseudodomoljubni, a zapravo nacifašistički resantiman neskriveno protkan ustašofilskom ideologijom i estetikom.

Čega je Bezuk proizvod?

Saznali smo tako da je Danijel bio dijete hrvatskog branitelja, ali i da je odrastao, te je po svemu sudeći presudno socijaliziran, u društvenom okruženju permanentnog poticanja i održavanja iskonstruirane kolektivne traume imena Domovinski rat, pri čemu ovaj konkretan slučaj ima i važan dodatak, obiteljsku tragediju u vidu stričeve pogibije prilikom borbi za Vukovar 1991. A dobro znamo kako se takva trauma najčešće artikulira: agresivnom mržnjom usmjerenom na Srbe, ‘komunjare’ i navodne Jugoslavene; lociranjem i prozivanjem domaćih nacionalnih izdajnika; stalnom reafirmacijom marionetske fašističke tvorevine NDH-a i njenih obilježja; mačističkom militantnom kulturom… U prilog ovakvim zaključcima, već spomenuto, ide obilje osobnog materijala kojeg je redovito i bez ustručavanja Danijel Bezuk isporučivao na uvid, uglavnom preko Facebooka.

Nadalje, čini se da je neospornu važnost u oblikovanju socio-psihološkog i svjetonazorsko-ideološkog profila tog čovjeka imalo neposredno sportsko-kulturno ozračje u njegovom rodnom kraju. Naime, igrao je nogomet u lokalnom Dinamu i bio je redoviti aktivni sudionik kutinskog malonogometnog turnira imenovanog po Zdravku Bezuku, Danijelovom poginulom stricu. Sve to samo po sebi ne bi bilo nužno problematično da iza svega ne stoje lik i djelo Damira Markuša, dogradonačelnika Kutine, bivšeg HOS-ovca (Hrvatske oružane snage) i HSP-ovca (Hrvatska stranka prava) koji se netom uoči posljednjih održanih izbora u Hrvatskoj u julu ove godine, priključio ekstemno desnoj političkoj platformi Miroslava Škore, nazvanoj Domovinski pokret. No Markuš je i predsjednik kutinskog nogometnog kluba te organizator spomenutog malonogometnog turnira i obiteljski prijatelj Bezukovih. Prema detaljnim istraživačko-novinarskim nalazima riječ je i o osobi koja već godinama koristi svoje brojne utjecajne društveno-političke funkcije kako bi promovirao radikalno fašističke ideološke stavove u hrvatskoj verziji, šireći ih uglavnom među mlađom i srednjom generacijom u Kutini i okolici.

Politička instrumentalizacija slučaja

U brojnim političkim instrumentalizacijama ovog slučaja najdalje je, što nas ne može iznenaditi, otišla desničarska ekipa okupljena u spomenuti Domovinski pokret, a među njima se istaknuo gradonačelnik Vukovara Ivan Penava. Ovaj osvjedočeni politički hohštapler, čije ambicije daleko nadilaze njegove realne kapacitete, Bezukov je čin interpretirao u slogu konflikta sa sistemom koji se nije zadovoljavajuće obračunao, smatra Penava i njemu slični, sa silovateljima, onima koji su klali… očigledno aludirajući pritom na svoju stalnu metu – srpsku zajednicu u Hrvatskoj, koju redovno koristi za političko mešetarenje i jeftino privlačenje biračke pažnje s desna. Ipak, izjava koju je dao za Novu TV dan nakon napada, šokirala je i one koji su mislili da ih više ništa od vukovarskog gradonačelnika šokirati ne može: „Gubitak mladog života ne možemo prežaliti. No, čuditi se mladoj osobi koja je kao i svi mi gledala nepravdu… Nije kao mnogi njegovi vršnjaci pobjegao u Njemačku, pokazao je bunt“, rekao je tim povodom.

Penavi uz bok svrstala se Karolina Vidović Krišto, gospođa koja se još kao novinarka HRT-a istaknula po svome ekstremnom desničarenju, a iste je prakse nastavila i kao sadašnja saborska zastupnica u Škorinoj ekipi. U fokusu njene kritike našao se premijer: „Plenković postaje svjestan da nezadovoljstvo ljudi postaje sve veće te da hrvatski građani osjećaju prijezir prema tim elitama koje provode korupcijsku politiku te sprječavaju da institucije rade svoj posao“, izjavila je Vidović Krišto.

Ali kakav bi to bio talog političkih top izjava, a da se tu ne nađe i poneki HDZ-ov biser. Ovom prilikom je nezahvalna uloga ‘vađenja kestenja iz vatre’ dopala Branka Bačića, HDZ-ovog predsjednika saborskog kluba te jednog od Plenkovićevih ljudi od povjerenja i iz užeg okruženja. Bačić je ponudio tipično relativizacijsku interpretaciju Bezukovog zločina. Premda ga je smjestio u okvire desnog ekstremizma, nije propustio pridodati da za radikalizaciju stanja u Hrvatskoj ne treba optuživati samo taj dio političkog spektra: „Za ovakvu situaciju možemo i trebamo promatrati i što radi krajnja ljevica. Ja nisam vidio da je ovako žestoko osuđeno postavljanje zvijezde petokrake u Rijeci, premda to postavljanje donosi oprečna stajališta“, tim je riječima ovaj političar pokušao spojiti nespojivo: nasilni akt, pokušaj ubojstva vatrenim oružjem, evidentno motiviran radikalno desnim, profašističkim stavovima, s umjetničkom instalacijom koja ima obilježja lijevog političkog angažmana, a o kojoj smo na ovom mjestu već pisali prije mjesec dana.

Mjesto i uloga tzv. novomedijskih društvenih mreža

No pravu kolijevku sirove, istinski patološke artikulacije osobnih stavova sa simptomima govora mržnje o najširoj paleti socijalnih događaja, pronalazimo naravno na tzv. novomedijskim društvenim mrežama, danas neizbježnoj prtljagi bilo kojeg fenomena. Tako je bilo i u ovom slučaju. Od nasilnog „žalosno je što nije koknija nekog ‘ko je to zaslužija“, preko glorifikacijskog „učinio si više i poslao jasniju poruku od cijele Hrvatske zajedno“, do patetičnog „ovo je napravio za cijelu Hrvatsku“, iscrtan je kroki obezglavljenog, pogrešnom ideologijom zavedenog i hegemonijom zatrovanog društva. Uostalom, i sam je Danijel Bezuk, još kao maloljetni tinejdžer, opsežno i nedvosmisleno oblikovao svoj profil na popularnoj društvenoj mreži koristeći tipična nacifašistička obilježja i njima pripadajući jezik. Pozirao je s lažnom snajperskom puškom i mačistički portretirao sebe u BBB (Bad Blue Boys, navijači zagrebačkog Dinama) majicama sa spornim HOS-ovim grbom, postavljao je na svoju stranicu klipove s pjesmama ustaške ikone Marka Perkovića Thompsona, a krajnje je morbidan status kojeg je objavio 2011., dakle u svojoj 13. godini, kao komentar uz YouTube snimak snajperista: „Ala, da sam jedan od njih. Da skidam Srbe“. U svom posljednjem statusu, objavljenom malo prije napada, iako nepismen, bio je dovoljno jasan i sugestivan: „Dosta je bilo prevara i bezonzirnog gazenja ljuckih vrijednosti bez odgovornosti“.

Što nam otvara prostor za našto dužu digresiju, ali kontekstualno ostajemo pri središnjoj temi teksta. S obzirom da su se u svemu ovom na meti našli upravo vladajući, ne iznenađuje nas da se u prijedlogu dugo iščekivanog Zakona o elektroničkim medijima – kojeg ovih dana Ministarstvo kulture i medija šalje na sjednicu Vlade, a potom ide pred Sabor – našla restriktivna odredba kojom se propisuje odgovornost medijskih kuća za komentare čitatelja koji se pojavljuju ispod tekstova koje izdavači objavljuju na svojim mrežnim stranicama. Naime, članak 93. ovog prijedloga Zakona predviđa „odgovornost pružatelja elektroničkih publikacija za cjelokupni sadržaj, uključujući i onaj koji je generirao korisnik“, a uzevši u obzir da sve to vremenski koincidira sa „slučajem Bezuk“, lako je zaključiti da su na udaru ovih mjera komentari čitatelja ispod internetskih tekstova i priloga za koje se dokaže da potiču na nasilje.

Teško se oteti dojmu da vladajući pritom samo prebacuju vruć krumpir iz svojih ruku na medije, čiji su vlasnici u velikom broju najavili da će u slučaju da ova odredba novog Zakona prođe u Vladi i Saboru, jednostavno isključiti mogućnost da čitatelji ostavljaju komentare na portalima. Mala, gotovo nikakva šteta od toga, pridodali bismo s dozom cinizma, obzirom da od velikih početnih očekivanja spram ranog komercijalnog interneta početkom 1990-ih – da se konačno otvara neslućen prostor istinske demokracije u kojem će se, u duhu habermasovskih ideala javnosti i javnog mnijenja, voditi trezvene, racionalno-argumentativne rasprave o temama od najšireg zajedničkog interesa (nova, virtualna Agora, pisali su ushićeno u to vrijeme rani teoretičari interneta, na primjer Howard Rheingold) – nije ostalo skoro pa ništa. Umjesto toga, na primjeru ovog megamedija, a na platformi „postčinjeničnog svijeta lažnih vijesti“, svjedočimo katastrofalnim učincima: potpunoj monopolizaciji mreže od strane nekolicine internetskih megakorporacija, potom tzv. klikbejt poslovnoj politici portala koja počiva na profitnoj logici kapitalizma, s posljedicama agresivne komercijalizacije ovog medija, te simptomima opasne iracionalnosti, emocionalno-psiholoških izljeva i potisnutih frustracija koji su omogućeni prividom korisničke anonimnosti na internetu.

Može se prepoznati puno licemjerja u spomenutom zaokretu HDZ-ove Vlade po pitanju tretmana govora mržnje u javnom i medijskom prostoru. Dok se već desetljećima ne samo tolerira i ne sankcionira, već povremeno i suptilno promiče takav diskurs u hrvatskom društvu kada to HDZ-u i njegovoj kliki odgovara – radi se o već općim mjestima otvorenog iskazivanja netrpeljivosti, mržnje i prijetnji prema Srbima, ljevičarima, gejevima i lezbijkama, Romima… – tek sada, kada je i vrh te stranke postao meta takvog tipa agresivnog gnjeva, premijer po prvi put oštro osuđuje govor mržnje u javnosti, čemu su slijedile i konkretne mjere. Čovjek koji je na svom profilu na društvenoj mreži, komentirajući napad Danijela Bezuka, najavio da će dovršiti nedovršeno, misleći na likvidaciju Plenkovića, promptno je lociran i priveden. Nadalje, nedosljednost u njihovim načelnim stavovima kada je riječ o mjerama deradikalizacije društva, očita je u nespremnosti i nevoljkosti istih tih političkih elita da se samokritički suoče sa svojom vlastitom, a presudnom odgovornošću za eskalaciju takvih trendova. Uostalom, nije družina iz spomenutog Domovinskog pokreta proizvod nečeg što ne bi u ključnoj mjeri bilo povezano s ideologijom koju je posljednjih trideset godina oblikovao i predvodio HDZ, najodgovorniji politički akter u Hrvatskoj za puštanje duha fašizma iz boce.

Tko su i što su prave mete Bezukovog bezumnog čina?

No vratimo se Danijelu Bezuku. On je dakle, kao uostalom i svi ostali iz generacija rođenih u zadnjih trideset godina koliko je prošlo od „teško izvojevane, a stoljećima iščekivane“ neovisnosti, „bačen u svijet“ koji je doma, u njegovoj zemlji, već bio vrijednosno dominantno oblikovan nacionalizmom, fašizmom, mržnjom i agresijom prema svemu što odudara od zadane ideološke matrice. Kada se takve strukturne pretpostavke poklope s psihološkim tipom osobe koja je očito imala potisnute frustracije i dubinski je nezadovoljna, možemo dobiti profil mladića koji je umjesto na posao, jedno jutro krenuo ka Markovom trgu s puškom u ruci, u namjeri da nekog ubije.

Ali pravo je pitanje, koje nam daje putokaz ka završnim aspektima važnim za razumijevanje i interpretacije ovog slučaja, zašto se Danijel uputio baš tamo, prema središtu hrvatske političke moći kojim stoluje, gotovo neprekidno sve ovo vrijeme, HDZ – stranka inkubator spomenutih zala ovog društva? Zašto Bezuk nije odabrao neki od ozloglašenih simbola, navodnih uzroka svih hrvatskih nevolja u tranziciji, recimo ured Srpskog narodnog vijeća u Zagrebu, ili Pravoslavnu crkvu na Cvijetnom trgu? Odgovor je serviran na dlanu. Neoprostiv krimen Plenkovićeve stranke iz perspektive radikalno desno orijentiranog dijela populacije, a procjena je da takvih u Hrvatskoj ima 10-15%, jest koalicija s SDSS-om (Samostalna demokratska srpska stranka) Milorada Pupovca, za desničare već godinama najomraženije političke figure u zemlji. Činjenica da ‘Pupovčeva’ tri glasa omogućuju Plenkoviću tijesnu većinu u Saboru, izluđuje ustašofile, pa se u krugovima poput onih u kojima je izvjesno ideološko-politički oblikovan i Danijel Bezuk, premijera nerijetko etiketira kao nacionalnog izroda i domaćeg izdajnika.

Ima ovdje, naravno, prostora za interpretaciju „enigme Bezuk“ i iz politički lijeve perspektive. Na prvu bi se doista moglo zapitati kako čovjek s takvim socijalno-ekonomskim i klasnim obilježjima svoje nezadovoljstvo vlastitim društvom i razočaranost domovinom koju je toliko volio, nije izražavao s lijevih pozicija. Odgovor je, nažalost, banalno jasan i jednostavan. Ideološko-hegemonijski stroj tranzicije besprijekorno je odradio svoj dio posla. Sve frustracije, sav bijes usljed osjećaja depriviranosti, isključenosti, potisnutosti na marginu… naprosto su prevedene u kontraproduktivan i destruktivan kliše desne verzije „politika identiteta“ („mi“ smo super, krivi su uvijek „drugi“), sustavno je sužena mogućnost da se takve emocije iole suvislije prevedu, objasne i razumiju u ključu i u kontekstima ekonomsko-političkih procesa i posljedica tranzicije: privatizacije, deindustrijalizacije, antisocijalnih politika, korupcije, razvlaštenosti većine u društvu… Stoga su etiketirane domaće kompradorske elite krive, iz perspektive ljudi poput Danijela Bezuka, zato što su nas „prodale vječnim neprijateljima Srbima“, a ne zato što su izvele bezočnu pljačku u tzv. tranzicijskoj državi kakva je Hrvatska, tek jedna u nizu sličnih, nazivamo ih „postsocijalističkim“, koja je prošla i prolazi takve procese.

Zbog svega toga nešto je slojevito, kompleksnije u fotografiji s njoj pripadajućim komentarom, koju je Danijel Bezuk napravio i podijelio prije nešto manje od godinu dana. Na njoj vidimo selfi portret ljepuškastog, veselog, nevino dječački nasmiješenog mladića na glavnom zagrebačkom trgu – Jelačić placu, s tipično praznično-kičastom blještećom kulisom adventa u pozadini, te njegov osobni komentar da se osjeća poput stranca u vlastitoj zemlji. Nacionalist s osjećajima isključenosti u vlastitoj domovini. Besperspektivni, marginalizirani radnik iz provincije s fašističkim svjetonazorom. I sve to na evropskoj periferiji, u maloj, ekonomski poharanoj i socijalno zapuštenoj zemlji. To ne može završiti drugačije no u (samo)destruktivnom ludilu.

Priče iz susjedstva