Priče iz susjedstva
Podsjetimo se prvo nekih historijskih, dobro poznatih okolnosti koje će nam poslužiti tek kao šlagvort za temu ovog teksta. Od dolaska na vlast 1933., njemački je nacionalsocijalizam na ljestvici svojih prioriteta visoko pozicionirao i politički tretirao pitanja umjetnosti i kulture. Iako može biti poprilično problematično analizirati obilježja nekog društveno-političkog modela svođenjem istih na pojedinačne profile – pa makar takav bio i na poziciji neprikosnovenog vladara, diktatora – u ovom konkretnom slučaju nije na odmet primijetiti kako je ideološki tretman umjetnosti i kulture od strane njemačkih nacista velikim dijelom bio određen i patološki traumatičnim opsesijama samog Hitlera kao nerealiziranog umjetnika.
Stvari su, dakle, išle dalje svojim jasno uhodanim kursom. Političko-ideološki je kreiran model binarne opreke između „izopačene“ i „dobre“ umjetnosti. Na jednoj su strani bila neprihvatljiva i nerazumljiva umjetnička djela brojnih modernističkih –izama koji su se tokom prve tri decenije 20. vijeka namnožili – ekspresionizam, kubizam, konstruktivizam, dadaizam, nadrealizam, futurizam… – a na drugoj poželjni i politički podržani radovi klasičnog tipa u maniri 19. vijeka koji formatiraju tzv. pravu germansku kulturu, veličaju arijevsku ideju krvi i tla prezentirajući slike navodno uzvišene, lijepe i svima razumljive umjetnosti. Bilo je tu, naravno, i više od toga. Prozivajući umjetnost koja je „bolesna“ i stoga neprihvatljiva, propagandistički stroj nacionalsocijalističkog režima zapravo je ciljao na simbole Weimarske republike i razaranje demokratskog poretka, ali i na prokazivanje intelektualizma kojeg je povezivao sa židovskom kulturno-historijskom tradicijom.
Kulminiralo je čuvenom minhenškom izložbom „Entartete Kunst“ („Degenerirana umjetnost“), otvorenoj 19. jula 1937., na kojoj su nacisti predstavili veliku, respektabilnu kolekciju prikupljenih djela „degenerirane“ ili „izopačene“ umjetnosti, a koja je nakon Műnchena tri godine kružila Njemačkom i Austrijom. Kao njezin kontrapunkt, svega dan ranije, također u Műnchenu, priredili su izložbu „Grosse Deutche Kunstausstellung“ („Velikonjemačka umjetnička izložba“) koja je prezentirala navodno prava, zdrava, punokrvna umjetnička djela u duhu uzvišene arijevske germanske kulture. Štoviše, tim je povodom i za tu priliku Hitler dao izgraditi posebno velebno zdanje, Haus Der Deutsche Kunst („Kuća njemačke umjetnosti“). „Velikonjemačka umjetnička izložba“ održavala se u kontinuitetu osam godina, od 1937. do 1944.
***
„U slučaju da se umjetničko djelo realizira u okruženju u kojem bi zbog teme ili sadržaja moglo izazvati društvene/svjetonazorske prijepore ili konflikt“, autorima intervencija u javnom prostoru sugerira se da „provjere s organizatorima jesu li različite društvene skupine, kod kojih je moguć prijepor, prethodno senzibilizirane za realizaciju umjetničkog djela“. Tako, baš tim riječima, Upravni odbor Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) obratio se svojim članovima i članicama, umjetnicama i umjetnicima koji izlažu u javnom prostoru, u javnom priopćenju objavljenom na njihovoj web stranici 29. augusta ove godine. Potencijalna i djelomična srodnost, u perspektivi historijske parabole, s tretmanom umjetnosti u Trećem rajhu, nije slučajna.
Obrnuto zrcaljenje je na djelu. Dok su u Rajhu, prije osamdeset-devedeset godina, neka djela i neki umjetnici bili odbačeni zbog svojih kreativnih preferencija, tipova umjetničkog izričaja, ali i rasno-etničkog identiteta, te vjerskog porijekla, u suvremenoj se Hrvatskoj umjetnicima sugerira da paze kako ne bi povrijedili snažne osjećaje statusno privilegiranih društvenih grupa koje s umjetnošću nemaju nikakve direktne veze. Takva nezapamćeno skandalozna sugestija/prijedlog/uputa jedne krovne institucije u polju umjetnosti, besraman je kukavički čin. Čin kapitulacije garniran konformizmom, licemjerjem i strahom. Upute umjetnicima, članovima i članicama Udruge, da ne prezaju od cenzure, odnosno autocenzure, u toj objavi nisu eksplicitne i denotativne, ali one vrlo jasno konotativno vrište iz cjeline takvog sadržaja.
No nije naravno preporuka sročena na taj način tek tako, izvan pripadajućeg društveno-historijskog konteksta. Premda potpisnici dopisa, članovi Upravnog odbora HDLU-a, izrijekom ne navode što bi to i kome moglo biti sporno u umjetničkim djelima i intervencijama u javnom prostoru, samo netko potpuno neupućen u recentne društvene i ideološko-političke prilike u Hrvatskoj ne shvaća o čemu je tu riječ.
Grupe ekonomsko-politički i ideološki motiviranih i instrumentaliziranih pojedinaca koji javno istupaju pod etiketom hrvatskih branitelja, već godinama vrše sistematične oblike javnih pritisaka, osuda i prijetnji raznim pojedinačnim i kolektivnim društvenim akterima iz polja umjetnosti, kulture, aktivizma, publicističkog, intelektualnog i akademskog rada, koji se drznu argumentirano i kritički razmišljati i govoriti po pitanjima različitih društveno-političkih tema, bilo aktualnih ili historijskih. Pritom kreiraju saveze s mladim huliganima ustrojenim u navijačkim skupinama i sa radikalno konzervativnim katoličkim pristašama koji sanjare uspostavu novog srednjovjekovlja po nacrtu Božjem. Najčešće prozivaju progresivne društvene protagoniste za ljevičarenje, promicanje jugoslavenstva i socijalizma, vrijeđanje kulta branitelja, blaćenje tekovina Domovinskog rata i samih temelja suvremene hrvatske države.
No zaviri li se iza kulise tako intoniranih objeda, prijetnji i orkestriranih napada, zagrebe li se po osobnim profilima i biografijama nemalog broja opskurnih likova što kategorije branitelja i Domovinskog rata koriste kao bojevo oružje za napade na neistomišljenike – kao što to čine neki kritički intonirani mediji, istaživački novinari i novinarke u Hrvatskoj – pokazat će se da je često riječ o besprizornim ljudima kojima su spomenute vrijednosti na koje se neprestano pozivaju tek neiscrpna moneta za realizaciju vlastitih materijalnih interesa, ne birajući pritom sredstva, upuštajući se u koruptivne, kriminalne, klijentelističke i nepotističke rabote. Naročito je tomu tako u manjim gradovima i mjestima, na marginama države za koje postoji puno manji interes medija i javnosti u odnosu na veće gradove, što otvara prostor takvim lokalnim „šerifima“ da vedre i oblače u svojim sredinama. Pravo je pitanje stoga tko to zapravo doista i praktično zloupotrebljava i vrijeđa kanonizirane nacionalne vrijednosti novije Hrvatske.
Za sada je kulminiralo akcijom koju su prošli mjesec izveli u Benkovcu kada je grupa ratnih veterana, barem se takvima predstavljaju, i navijačkih huligana onemogućila održavanje tamošnjeg kulturno-umjetničkog i aktivističkog festivala – o čemu smo pisali u prošlom tekstu ove rubrike – a tenzije su se nastavile oko srodnog festivala Fališ koji se ovih dana ipak održao u Šibeniku, ponajprije zahvaljujući dosljednosti organizatora, te podršci i garancijama koje su dobili od lokalnih političkih i policijsko-sigurnosnih struktura. Zato je važno da se nakon benkovačkog slučaja Fališ održao, usprkos prijetnjama nekih braniteljskih udruga čiji su članovi najavljivali svoj dolazak, kao i nauštrb sveokupno ideološki i politički jako napetoj situaciji u Hrvatskoj, premreženoj tenzijama i na rubu otvorenih nasilnih sukoba.
***
A o kome se, govoreći o braniteljima, zapravo radi? Podužu interpretaciju u vidu istoimene natuknice posuđujem iz svoje knjige Leksikon tranzicije. Iako napisana i objavljena 2022., smatram kako interpretacija nije izgubila na aktualnosti. Dapače, ali i nažalost, mislim da se njena primjerenost i aktualnost samo pojačala, zato ju i prenosim ovom prilikom.
Dakle, branitelji su „pripadnici hrvatskih oružanih snaga u zadnjem ratu (1991-1995). U više od dvadeset i pet godina od završetka rata društvena uloga i važnost branitelja te brojnih braniteljskih udruga neprestano raste, kao i njihov broj. Nadrealan je podatak da danas ima oko 270.000 više branitelja nego poslijeratne 1996, pa je brojka dosegla za Hrvatsku nevjerojatnih 500.000 (!), za zemlju u kojoj živi tek 3,88 milijuna ljudi. Zahvaljujući mitskim interpretacijama tzv. domovinskog rata i maksimalnom crpljenju njegovog ideološkog i simboličkog naboja, branitelji su s vremenom stekli status gotovo nedodirljive kaste čije se mjesto u društvu, kao i političko-poslovne malverzacije koje se pod etiketom braniteljstva čine, ali i njihove materijalne beneficije što konstantno rastu gotovo više ne smiju ni propitivati, pogotovo ne kritički. U tom kontekstu, s današnjim privilegiranim statusom branitelja u Hrvatskoj usporediva je jedino zbrinutost nekadašnjih subnorovaca, partizana-veterana u SFRJ. Instrumentalizacija branitelja i braniteljskih udruga pokazala se i učinkovitim političkim sredstvom za unutarhrvatske mirnodopske okršaje. Sjećamo se slučaja tzv. šatoraša u Savskoj ulici u Zagrebu, to jest logorovanja skupine branitelja punih 555 dana (od listopada 2014. do travnja 2016) ispred Ministarstva branitelja. Bio je to dio snažnog pritiska radikalno desnog krila HDZ-a na tadašnju SDP-ovu vladu, neki oblik specijalnog rata. Tokom svih ovih godina branitelji žele da ih se pita i konzultira za mnoge stvari koje svojim profilom ne potpadaju pod njihovu ingerenciju. Promiču sebe u čuvare nacionalnih tekovina i skrbnike općenacionalnog ćudoređa, neprestano prokazujući za njih neprihvatljive i navodno nemoralne devijacije u društvu. Zaposjedaju mjesto nekakvog nadsistemskog tijela koje definira što su primjereni tipovi politika i identiteta u Hrvatskoj: ograničavaju prava manjina (primjer razbijanja ćiriličnih tabli u Vukovaru); određuju smjerove kulturnih politika; vrše pritiske da se u institucijama smijene jedni, a postave drugi kadrovi; proganjaju ‘nepoćudne’ novinare i intelektualce; traže od javnog nacionalnog medija da se obustave emitiranja određenih sadržaja koji su im iz nekog razloga problematični; mijenjaju repertoare kazališnih predstava i liste izvođača na koncertima; općenito desnìčāre… Stoga su ih neki kritički orijentirani mediji, prvi među njima tjednik Novosti, s vremenom ‘preveli’ iz branitelja u zabranitelje. Iza svih napora koje ulažu u to da se rat iz 1990-ih nikada ne završi – a oni konačno postanu ono što jesu i što bi nakon kraja rata trebali biti, ratni vojni veterani – nerijetko stoje financijski i materijalni interesi pojedinaca i udruga koji su očito pronašli unosnu nišu kako kapitalizirati i konstantno naplaćivati ratnu prošlost. Oni kritičniji i hrabriji reći će kako nakon svega ispada da današnja Hrvatska, ovakva kakva jest, gotovo isključivo postoji zbog branitelja, njihovih materijalnih i statusno-simboličkih prava. Na štetu i nevolju onih brojnih, no nevidljivih i tihih, a časnih među braniteljima“.
***
S ovim zadnjim dešavanjima koja su uslijedila nakon Thompsonovog koncerta održanog na zagrebačkom hipodromu prije nešto više od dva mjeseca, više nema dilema da su umjetnost, kultura i aktivizam postali nove prioritetne bojišnice za hrvatske (za)branitelje i ostale politički krajnje desno orijentirane aktere u kontekstu unutarhrvatskih društvenih, političkih i ideoloških neslaganja. Nemali je to uspjeh, nešto što do te mjere nije pošlo za rukom čak ni notornom ustašofilu Zlatku Hasanbegoviću kada je onomad, 2016. godine, nakratko stolovao u Ministarstvu kulture, iako je uporno forsirao kulturno-ideološke sukobe u društvu. Kada smo već kod spomenutog Ministarstva, možda nije bez smisla teza koja se provlači u nekim interpretacijama ovih recentnih događanja, a ona glasi da je riječ o internim političkim nasrtajima na aktualnu ministricu kulture Ninu Obuljen Koržinek, orkestriranim od strane krajnje desnice – stranaka Most, Domovinski pokret i Domino, ali i desnih frakcija unutar HDZ-a – u svrhu nastojanja da se ministricu smijeni zbog financijskih podrški Ministarstva kulture i medija „spornim“ festivalima iz državnog budžeta.
Dugo je vremena, desetljećima, u Hrvatskoj trajao prešutni konsenzus između konzervativne desnice na čelu s HDZ-om i liberalne ljevice čija je perjanica bio SDP, da se polja kulture, moderne i suvremene umjetnosti, te progresivnog aktivističkog i ljudskopravaškog civilnog društva, prepuste ljevici. To su uostalom područja koja desničare nikada nisu previše zanimala, a na njih otpadaju tek mrvice od kumulativnog financijskog kapitala koji kruži društvom, pa nisu atraktivna ni sa te strane.
No sada, kada razne udruge markirane kao braniteljske, podržane i instrumentalizirane od strane krajnje političke desnice, traže da se programi i sadržaji javnih festivala, tribina, okruglih stolova i drugih programa s diskurzivnim sadržajima, a posebno oni financirani iz budžetskih sredstava države, nedvosmisleno, jasno i precizno usklade sa stavovima Deklaracije o Domovinskom ratu – notornog dokumenta koji je sastavila i ozakonila SDP-ova vlada premijera Ivice Račana, praveći se tako veći papa od Pape, a koji nudi tek jednodimenzionalnu, mitsku interpretaciju Domovinskog rata isključivo kao obrambenog, bez ijedne jedine mrlje – očito je da se stvari u Hrvatskoj mijenjaju i na tom planu.
Suvremenoj desnici u Hrvatskoj očito više nije dovoljno da je ljevica odgurnuta na daleke margine alternativnih kulturnih i umjetničkih festivala, potisnuta u medije ograničenog dometa, pa su to jedina preostala mjesta na kojima se, a i tamo nerijetko tek vrlo pažljivo i stidljivo, artikuliraju lijeve ideje i programi. Nije im dovoljno da čak niti socijaldemokratski, a kamoli marksistički nacrti, nisu ni u obrisima prisutni u raspravama o ekonomsko-političkim modelima uređenja države. Desnica sada očito želi zagospodariti cjelokupnom društvenom sferom u Hrvatskoj. Ako se takvo hegemonijsko nastojanje doista ostvari i realizira, tada će biti suspendirani zadnji prostori kritički intoniranog umjetničkog, intelektualnog i aktivističkog rada, te ćemo dospjeti u rupu jednoumlja u kojoj caruje nasilje nad svim tipovima neistomišljenika.