Priče iz susjedstva
Četvoro je protagonista teksta koji slijedi. Dvoje ljudi, po jedna institucija i nagrada. Jedna je osoba živa, a druga mrtva već tridesetak godina. U sjećanje i čast na tog preminulog čovjeka, dotična nagrada nosi njegovo ime. Druga, živa osoba, tu je nagradu nedavno primila od institucije koja je krovnog karaktera, zadužena za promociju i zaštitu prava najveće nacionalne manjine u Hrvatskoj. Takav ih niz okolnosti povezuje u cjelinu. Za početak, o svakom od njih ponešto „suhim“ biografskim referencama, a onda ide priča.
Gojko Nikoliš osoba je iznimno zanimljivog životopisa koji nije tek personalan, već oslikava i presjek 20. vijeka u nekim važnim aspektima. Ako tražimo pripadajuće termine koji prikladno obilježavaju one što su za života ostavili za sobom trag postojanja u historiji, a Gojko Nikoliš jest bio takav čovjek, onda uz njegovo ime čvrsto stoje kvalifikacije – antifašist, liječnik, pisac – svejedno kojim redoslijedom. Po narodnosti Srbin iz Hrvatske, rođen 1911., u drugoj polovini 1930-ih bio je dovoljno star da se kao mlad liječnik i ljevičar po političkom uvjerenju, priključi Internacionalnim brigadama na strani Španske republikanske armije, kao jedan od 1.775 španskih dobrovoljaca iz Jugoslavije. Znamo kako je taj rat završio 1939., a Nikoliš je bio među stotinama hiljada onih koji su internirani u logore u Francuskoj.
Odmah s početkom Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji otišao je u partizane. Bio je protagonist nekih najvećih ratnih epopeja na ovim prostorima, Igmanskog marša i Bitke na Sutjesci. Kraj rata dočekao je u činu general-pukovnika JNA. Nikoliš je jedno vrijeme bio i jugoslavenski ambasador u Indiji. Cijelim tokom zrelog života bio je aktivan i kao publicist. Vjerojatno najznačajnije što je napisao jesu memoari objavljeni početkom 1980-ih, „Koren, stablo, pavetina“, u kojima je vrlo jasno izrazio svoju kritiku i žaljenje po pitanju trendova razvoja jugoslavenskog modela socijalizma nakon rata. Imao je i drugačija viđenja, mirotvorne prijedloge za rješavanje „srpskog nacionalnog pitanja“ u Hrvatskoj s početkom 1990-ih, u odnosu na ono što se i kako se desilo u našim tragičnim ratovima potkraj prošlog vijeka. Preselio se u Francusku i tamo ubrzo preminuo, 1995.
Ivo Goldstein je povjesničar, profesor sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta u mirovini, na kojem je 2006. osnovao i Katedru za judaistiku, koja će u međuvremenu prerasti u Centar za židovske studije i istraživanje Holokausta. Goldstein je autor niza knjiških studija koje se kreću u širokom rasponu, od historije hrvatskih zemalja u srednjovjekovnom razdoblju, preko istraživanja Bizanta, pa do recentnijih interesa u zreloj fazi rada u kojima se posvetio temama suvremene povijesti, s naglaskom na Drugom svjetskom ratu, povijesti Židova u Hrvatskoj i antisemitizmu. Vrijedi spomenuti opsežnu i relevantnu studiju o Titu koju je prije desetak godina napisao i objavio s ocem Slavkom, uglednim hrvatskim izdavačem, prevoditeljem i publicistom. Pored navedenog, Ivo Goldstein bio je predsjednik Židovske vjerske zajednice „Bet Israel“ u Hrvatskoj od 2006. do 2012., te veleposlanik Hrvatske u Francuskoj od 2013. do 2017.
***
O Srpskom narodnom vijeću (SNV) moguće je nešto reći njihovim vlastitim riječima, onako kako sami sebe službeno predstavljaju na stranicama institucije. To je nacionalna koordinacija vijeća srpske nacionalne manjine, izabrano političko, savjetodavno i koordinativno tijelo koje djeluje kao samouprava Srba u Republici Hrvatskoj. SNV se bavi zaštitom i promocijom ljudskih, građanskih i nacionalnih prava Srba, te pitanjima njihova identiteta, participacije i integracije u hrvatsko društvo. Vijeće je osnovano 1997. u Zagrebu na inicijativu Saveza srpskih organizacija (Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, Srpski demokratski forum, Zajednica Srba Rijeke i Istre, Zajedničko veće opština), a osnivači su bili i Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS), Baranjski demokratski forum, Udruženje izbjeglih i prognanih Srba, predstavnici nekih crkvenih općina Srpske pravoslavne crkve, saborski zastupnici Srbi i ugledni pojedinci. Sve je to omogućeno temeljem postratnih sporazuma koji Srbima jamče manjinsku samoupravu i pravo na organiziranje, a naslanjajući se na višestoljetne tradicije srpske samouprave (crkveno-narodni sabori, zakonodavni i politički akti kojima se regulirao položaj Srba tokom 18. i 19. vijeka, dokumenti Zemaljskog antifašističkog vijeća).
No, rečeno u nešto malo manje formalnom stilu i pristupu, SNV i praktično prvi čovjek te institucije, saborski zastupnik SDSS-a Milorad Pupovac, već su desetljećima trn u oku, a i peti, hrvatskim radikalnim desničarima. U perspektivi tih ekstrema, ali i nekih drugih, vrijednosno umjerenijih protagonista na hrvatskoj političkoj i javnoj sceni, kako konzervativaca, tako i socio-ekonomskih libertarijanaca, SNV je problematičan jer ne slijedi i na provodi konzervativno shvaćenu nacionalno-manjinsku politiku. Drugim riječima, nisu distancirani akter na margini, „drugi“ u hrvatskom društveno-političkom životu, isključivo usmjeren prema konzervativno-historijskim, tradicijskim vrijednostima jedne manjine. To jest, ne bave se samo očuvanjem sjećanja na folklor, stare običaje i recepte… hrvatskih Srba, već se primjereno postavljaju kao jednakopravan član društva, aktivno uključen u aktualna politička, ekonomska, kulturna i općedruštvena pitanja u Hrvatskoj, koja svojim profilima i kapacitetima „nadilaze“ usko shvaćenu nacionalno manjinsku problematiku.
Također, SNV se u svom radu ne ograničava samo na tretman i probleme Srba u aktualnoj suvremenoj Hrvatskoj, već zahvaća širi vrijednosni teren koji uključuje interes i istraživanja tema poput jugoslavenskog nasljeđa, tradicija antifašizma i antinacionalizma, iskustva socijalizma i ideologije „bratstva i jedinstva“, progone i stradanja Srba, ali i ostalih, komunista, partizana-Hrvata, Roma… za vrijeme NDH-a, dakle niz prijepornih motiva za mnoge u Hrvatskoj danas. I kao takvi „problematični“ su, izloženi stalnim uvredama, prijetnjama i napadima, a to se posebno odnosi na udarni medij SNV-a, tjednik „Novosti“, već dugo vremena jedan od najkvalitetnijih medija ne samo u Hrvatskoj, već na ovom jeziku općenito.
Srpsko narodno vijeće godinama, među ostalim, dodjeljuje i nagradu pod nazivom „Dr. Gojko Nikoliš“ istaknutim pojedincima i pojedinkama, onima za koje je procijenjeno da su svojim radom i javnim djelovanjem posebno zaslužni za doprinose u promociji i očuvanju vrijednosti antifašizma. To je onaj spomenuti četvrti element u mozaiku ove priče. Nagrada se dodjeljuje na tradicionalnom domjenku koji SNV organizira na badnjak uoči pravoslavnog Božića, šestog dana u januaru svake godine. Ove ju je godine dobio, sada vam je već jasno i vjerojatno lagano slažete pazle u mozaik narativa, profesor Ivo Goldstein, uz istraživača Marija Šimunkovića.
***
U čemu je zapravo stvar, zašto ovaj o svemu ovom piše, zapitat će se možda oni neupućeni u detalje slučaja. Evo što je, u najkraćem, bez pretjeranog kruženja i uvijanja, sukus problema. Ivo Goldstein je čovjek koji u svakoj mogućoj prilici tokom proteklih godina, u svojim javnim i medijskim istupima, nekritički i nepokolebljivo brani fašističku politiku Netanyahuovog cionističkog režima u Izraelu. Usto uporno tvrdi da u Gazi nije bilo genocida, usprkos svim dokazima, nespornim činjenicama, uvidima, pa i nakon što su relevantna međunarodna tijela i sudovi donijeli odluke kojima je nedvosmisleno potvrđeno da je tamo počinjen genocid. Štoviše, Goldstein je znao izjaviti da ako se tamo desio genocid, onda je to napravio Hamas u svom masakru 7. oktobra 2023.
S takvim stavovima, jasno, imam veliki problem koji zahvaća nešto širi kontekst od neposrednog motiva recentnog genocida u Gazi i kontinuiranog ugnjetavanja Palestinaca, većeg i manjeg intenziteta, koji čine sve izraelske vlade tokom dugih osam decenija okupacije Palestine i postojanja države Izrael. Mišljenja sam da negiranje genocida u Gazi i zločina Izraela nad Palestincima koji ne traju tek od jeseni 2023., već predugih osamdesetak godina, između ostalog znači i oduzimanje prava da govoriš i pišeš o holokaustu nad Jevrejima tokom Drugog svjetskog rata, ali i o Jasenovcu. A upravo su to teme, već spomenuto, kojima se Ivo Goldstein dugo, posvećeno i kontinuirano bavio. Dijelim stav da je tako i onda kada pripadaš narodu i familiji – Goldsteini su tek jedna takva u beskrajnom nizu onih što dijele historijsku tragediju Jevreja – koji su neposredne žrtve holokausta, tog zločina nad zločinima u cjelokupnoj ljudskoj povijesti, s kojim je po obujmu jedino usporediv genocid “mladih Amerikanaca” nad domicilnim plemenima u Sjevernoj Americi.
No da bi nešto takvo bilo moguće, čovjek, pritom univerzitetski profesor povjesničarske struke, mora imati i vrlo konzervativno tumačenje tradicije i historije antifašizma. Za Goldsteina je antifašizam povijesno iskustvo koje je očito isključivo povezano s kontekstom Drugog svjetskog rata i tadašnjom evropskom (i ruskom) revolucionarnom reakcijom na fašistički teror. Zato je njegov tretman antifašističkog nasljeđa naglašeno komemorativne naravi i obilježen historijskim pijetetom prema žrtvama fašizma, među kojima su Židovi kolektivno najbrojniji. Moraš biti osoba s najnižim zamislivim pragom osobne etike i moralnosti, ako uopće, da zagovaraš stavove koje Goldstein zagovara o Gazi i Palestincima. Radi se o čovjeku koji ne pokazuje, barem ne javno, niti minimum pijeteta i empatije prema desecima tisuća masakriranih palestinskih ljudi u Gazi. Otud se nameće jednostavno pitanje. Smatra li Ivo Goldstein, za neke očito uzoriti antifašist, Palestince uopće ljudima?
A ako je navedeno tumačenje antifašizma na djelu, onda ni fašizam ne može biti tretiran onako kako ga razumijemo mi suvremeni antifašisti: kao historijski kontinuiranu praksu – naravno uz partikularne specifičnosti od slučaja do slučaja – ugnjetavanja rasnih, etničkih, vjerskih… „drugih“ koja se nažalost niti izbliza ne iscrpljuje s povijesnim iskustvom Drugog svjetskog rata, a što aktualne globalne reanimacije neofašističkih pokreta zorno pokazuju i dokazuju. No Goldstein očito ne može i ne želi prihvatiti takvu argumentaciju, između ostalog i zato jer bi se onda morao sudariti sa slikom i prilikom najeklatantnije živuće fašističke prakse u današnjem svijetu, a to je politika cionističkog režima u Izraelu prema Palestincima. Simboličan i znakovit pokazatelj toga jest uvid u prividan paradoks koji je na djelu, okolnost da su najveći i najžešći podržavatelji aktualnog cionističkog režima u Izraelu tvrdokorni svjetski desničari neofašističkog profila.
***
No lako za pojedinca, makar to bio i notoran lik poput Ive Goldsteina. Što ćemo pak s institucijom koja jednoj takvoj osobi, očito bez moralnih kvaliteta, dodjeljuje nagradu za promociju i očuvanje tradicije antifašizma i time ukalja časno ime Gojka Nikoliša. Pritom Srpsko narodno vijeće, već smo napisali zašto, nije bilo koja i bilo kakva institucija u aktualnom društveno-političkom kontekstu u Hrvatskoj. SNV je uz sve navedeno, i bez obzira na ovakvo poskliznuće u vidu uručenja nagrade za antifašizam Ivi Goldsteinu, ipak jedan od zadnjih branika, važan stup obrane antifašizma u Hrvatskoj od sve agresivnijih naleta domaćih proustaški orijentiranih neofašista. I onda jedna takva institucija – što činjenično, kontinuirano i hrabro brani povijesno sjećanje na ustaška zvjerstva – izvede, najblaže rečeno, gestu nedosljednosti kačeći lentu antifašizma na ramena čovjeku koji neprikriveno i uporno brani vrijednosne pozicije srodne fašističkoj politici današnjeg cionističkog režima u Izraelu.
To nas može i treba ne samo naljutiti, duboko razočarati, već i obeshrabriti. Je li takva odluka SNV-a, tvrdimo vrlo sporna i kontroverzna, posljedica nekih kompromisa, šemiranja i dogovora uključenih aktera, predstavnika srpskih i židovskih organizacija u Hrvatskoj, možda dio koaliranja za neke važnije stvari „više razine“ no što je to simbolika dodjele jedne nagrade? Tko zna. Možda stvari tako funkcioniraju u „svijetu odraslih”, pa samo oni naivno otvoreni prostodušno osjećamo bijes i ljutnju u susretu s takvim svinjarijama bešćutnog svijeta. Teško je to sa sigurnošću reći, ali dio je to politike, a u njoj je sve moguće. Uostalom, ne bi bilo prvi put.
Valja se prisjetiti da je onomad i Milorad Pupovac, kao dio vladajuće koalicije s HDZ-om u prijašnjem sazivu Hrvatskog sabora, glasao za više nego kontroverznog suca Ivana Turudića, HDZ-ovog poslušnika uključenog u niz afera – na Nomadu smo se njime bavili prije nepune dvije godine povodom afere „di si lipa“ – pri izboru dotičnog na mjesto glavnog državnog odvjetnika. Tada su se i „Novosti“, tjednik čiji je izdavač SNV, kritički osvrnule na Pupovčev potez, istina rubno i oprezno. No ipak valja primijetiti da se radilo o kuriozitetnoj praksi nezamislivoj u bilo kojoj drugoj medijskoj kući u Hrvatskoj, a i šire, da se medij kritički osvrće na poteze svog izdavača i financijera. Imaju li „Novosti“ snage i hrabrosti napraviti nešto slično i na primjeru spornog dodjeljivanja SNV-ove nagrade Ivi Goldsteinu?
Na vrlo diskutabilnu, sramnu, ali i opasnu odluku SNV-a da Ivi Goldsteinu oda prizanje u vidu godišnje nagrade za promicanje antifašizma, očekivano su reagirali mnogi sa hrvatske ljevice. Posebno se to odnosi na Inicijativu Ujedinjeni protiv fašizma koja okuplja više desetaka organizacija, kolektiva, pojedinaca i pojedinki, te je iznimno aktivna zadnjih mjeseci u povezivanju i organiziranju akcija protiv revitalizacije fašizma u Hrvatskoj i šire. Oni su u svom dopisu povodom takvog ekscesa naveli sijaset argumenata zašto je takva odluka sporna, poručivši SNV-u da ukoliko „želi da antifašizam ostane živi politički pojam, a ne dekorativna etiketa za prikrivanje pristajanja na zločin, jedini dosljedan potez jest povlačenje ove odluke“. Identično su javno istupili Mreža antifašistkinja Zagreba (MAZ), Inicijativa za slobodnu Palestinu, udruga Marks21…
SNV zasigurno neće povući svoju odluku i oduzeti Goldsteinu priznanje koje mu nije trebalo ni dati, ali je njome dobrano poljuljao vlastiti ugled. Časni dobitnici te nagrade iz prijašnjih godina, a takvi su brojni, trebali bi se zapitati žele li da njihovo ime stoji na popisu uz ime Ive Goldsteina. No najgore od svega, SNV je ovime napravio medvjeđu uslugu svim pravim antifašističkim aktivistima i aktivistkinjama, dodatno diskreditiravši ionako fragilnu poziciju antifašizma u današnjoj Hrvatskoj.